Nakon operacija “Zima 94” i “Bljesak” bilo je jasno da su Hrvatska vojska i Policija sposobne osloboditi svoja okupirana područja. Međunarodna zajednica pokušala je spriječiti oslobađanje hrvatskih okupiranih područja i pomoć Hrvatske Bihaćkoj enklavi – zaštićenoj zoni UN-a. Nakon “Bljeska” engleska politika dala je Srbima zeleno svjetlo da mogu napasti zaštićene zone UN-a: Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Zauzimanjem zaštićenih zona UN-a u BiH, a posebno Bihaćke enklave, stvorio bi se jedinstveni prostor pod kontrolom Srba, nastala bi Velika Srbija (nešto manja od plana). Padom Bihaća RH bi strateški bila dovedena u vrlo tešku situaciju pa je taj scenarij za RH bio neprihvatljiv.

Kada je srpska paradržava Republika Srpska Krajina počela gubiti strateško zaleđe iza Knina poslane su najelitnije britanske (“Alfe”) i francuske postrojbe (“Bravo”) u BiH s ciljem da se rasporede na Dinari između Hrvatskih i srpskih snaga. Također su htjeli zauzeti Kupres tako da mogu kontrolirati cijelu zapadnu i jugozapadnu Bosnu. Na taj način htjelo se onemogućiti da Hrvatska vojska oslobodi svoja okupirana područja.

Zapadnoeuropska unija poslala je Snage za brzo djelovanje (Rapid Reaction Forces – RRF) u BiH. Snage su bile formirane od britanskih i francuskih komandosa, najvećim dijelom. Navodni zadatak tih postrojbi bio je pomoć evakuaciji UNPROFOR-a u slučaju eskalacije sukoba. Prve postrojbe RRF-a bile su u Bosni i Hercegovini sredinom lipnja 1995., stacionirane u blizini Tomislavgrada. Snage za brzo djelovanje su se razmjestile na područjima pod kontrolom HVO-a, a nisu otišle u zaštićene zone UN-a: Srebrenicu, Žepu, Goražde i Bihać. Na Hrvatsku i predsjednika dr. Franju Tuđmana vršen je veliki pritisak da se dopusti razmještanje snaga za brzo djelovanje, ali RH i RBiH su imale čvrst stav i nisu to dopustile. Britanci su željeli napraviti tampon zonu između Hrvatske vojske i pobunjenih Srba. Na Dinaru su planirati helikopterima prebaciti 6 haubica 122 mm i drugo oružje s ciljem sprječavanja oslobađanja hrvatskih okupiranih područja.

Britansko-francuske snage su se iskrcale bez mandata UN-a pa su Republika Hrvatska i Republika Bosna i Hercegovina zaustavile njihovo daljnje iskrcavanje i razmještanje dok ne dobiju mandate UN-a. Britanska diplomacija vršila je silan pritisak,sli bez uspjeha. Uloga SAD-a bila je ključna, Amerikanci nisu podupirali britanske stavove.

Srbi su zauzeli Srebrenicu 11. srpnja 1995. i nakon toga uslijedio je pokolj više od 8000 Muslimana. Umjesto da britansko-francuske snage za brzo djelovanje (od sredine lipnja su bile u okolici Tomislavgrada) krenu u Srebrenicu zaštiti stanovništvo oni su krenuli na Dinaru, umjesto da krenu zaštiti Bihaćku enklavu, zaštićenu zonu UN-a, oni su krenuli na Dinaru s ciljem da zaustave oslobodilačke akcije HV-a, HVO-a i Armije BiH. Htjeli su uspostaviti tampon zonu između Srba i Hrvatske vojske.

Zapadnoeuropska unija i SAD željeli su okončati rat mirnim putem i nisu podržavale vojno rješenje iako je ono bilo jedino ispravno. Srbi su željeli Veliku Srbiju i nisu pristajali na ništa drugo.

Nakon pokolja Bošnjaka u Srebrenici SAD su promijenile mišljenje i poduprle oslobodilačke operacije Hrvatske vojske jer im je postalo jasno da je to jedini način rješavanja krize. Srebrenica je najveća sramota međunarodne zajednice koja nije spriječila pad zaštićene zone UN-a niti je spriječila pokolj Bošnjaka. Nakon zauzimanja Srebrenice Srbi su izvršili pokolj Bošnjaka, ubili su više od 8.000 ljudi. Nakon pokolja u Srebrenici Srbi su krenuli na Bihać, zaštićenu zonu UN-a i opet je izostala reakcija međunarodne zajednice.

Kad je HVO krenuo spašavati Bihać britansko-francuske snage su otvoreno prijetile da će vojno djelovati protiv hrvatskih snaga.

Posredovanjem američke diplomacije i turskoga predsjednika Süleymana Demirela, potpisana je 22. srpnja 1995.  “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkoga rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice”. Deklaracija je poznata kao “Splitski sporazum”. Potpisali su ju hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović. Tim sporazumom otklonjen je prigovor da se Hrvatska vojska nelegalno nalazi na pograničnom teritoriju BiH.

25. srpnja 1995. kreće oslobodilačka operacija “Ljeto 95” (25. – 30. srpnja 1995.) koja je bila ključna za spas Bihaća koji je bio pred padom. Tom oslobodilačkom akcijom oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, a Srbi su dovedeni u poluokruženje. Prekinuta je veza takozvane Srpske Krajine s Banja Lukom i dalje.

4. kolovoza započela je VRO “Oluja” kojom su oslobođena okupirana hrvatska područja. Hrvatska vojska i Policija su izišle na međunarodno priznate granice RH.

Foto: slike s izložbe

Dr. Marko Jukić