Connect with us

Vijesti

Izložba “Tamo gdje su moji korijeni”

Published

on

Hrvatska matica iseljenika podružnica Split, Muzej grada Kaštela i Jorge Luis Subiabre Matiacha pozivaju vas na otvarenje izložbe “Tamo gdje su moji korijeni” koja će se održati u petak, 10. svibnja 2024. u 19 sati u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću.

ilustr: Otvaranje izložbe “Tamo gdje su moji korijeni”

O autoru

Jorge Luis Subiabre Matiacha jedan je od onih promotora, koji još uvijek vrlo intenzivno živi i hrvatski ali i čileanski san. Njegov entuzijazam, u virtualnom smislu premostio je Atlantik i povezao dvije zemlje.

Izložba „TAMO GDJE SU MOJI KORIJENI“ dio su te fantastične priče o postojanju identiteta koji ne razdvaja već ujedinjuje, koji ne izolira već obogaćuje. Jorge Luis Subiabre Matiacha, idejni realizator izložbe, ovom fotografskom pričom vraća se na svoj izvor u svoja Kaštela, pričajući priču o ljudima Dalmacije koji su otišli, daleko preko mora.

Tekst: Ante Ćaleta

https://croativ.net/dekra-vrati-se-hrvatska-te-zove-cilj-je-vratiti-500-tisuca-hrvata-iz-dijaspore-u-domovinu-60465/

Advertisement

Vijesti

„Ubija sam dje god sam stiga…”

Published

on

U nekoć poznatom hrvatskom emigrantskom glasilu „Nova Hrvatska”, u broju 9, 6. – 20. svibnja 1984. objavljen je članak koji ovdje u cijelosti donosimo da bismo podsjetili one koji slave partizanske „podvige” i niječu pokolje što su ih Tito i njegovi „osloboditelji” počinili tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. „Junak” ove priče bio je ikona jugorežima i njegova vođe u čiju su čast ovih dana paljeni „Trnjanski kresovi” – piše Ante Čuvalo.

Uza sva slavlja i uzdisajne čežnje za vukodlacima, ta krvava prošlost, koja je stajala Hrvate rijeke krvi od Bleiburga do Vukovara i Škabrnje, otišla je u nepovrat! Dokrajčio ju je hrvatski „trnov kolac”!

Ispovijest jednog partizanskog ubojice
„Ubija sam dje god sam stiga…”

Ljubiša Milačić proglašen je „najvećim crnogorskim”, a „vjerojatno i najvećim jugoslavenskim junakom iz II. svjetskog rata”. Partizanski pisac Mihailo Lalić napisao je o njemu roman „Svadba”, koji je proglašen vrhunskim književnim dostignućem i uvršten je u obveznu školsku lektiru, a Ljubiša Milačić, kao glavni junak romana, proglašen je „jednim od najljepšim likova naše ratne književnosti”. Još uvijek u nekim osnovnim školama u Crnoj Gori i Srbiji učenici dobivaju zadaću da pišu o Ljubiši Milačiću, kao partizanskom simbolu. Po romanu „Svadba” o Milačiću je poslije snimljen i film, a za svoje ratne zasluge odlikovan je s 13 visokih i pregršt manjih odlikovanja.

Nakon rata Miličić nije zauzimao nikakav važniji položaj. Umirovljen je još 1951. Kako sam kaže ― rat je za njega bio „normalno stanje”; u miru se teško snalazio… Pošto su mu uručena sva moguća priznanja i nagrade, Miličić je postao umirovljenik i više mu nije davana prilika da javno nastupa. Drugi su pak govorili o njemu, pretvorivši ga u mit, u koji ni on sam nije više mogao dirnuti. Životom umirovljenika živio je u Ravnom Selu u Bačkoj, osiguran i ušutkan visokom boračkom mirovinom, koju je uživao pune 33 godine.

Tek nedavno Milačić je ponovno dobio priliku da progovori o sebi i svome ratnom iskustvu. U njegovoj kući u Ravnom Selu, koju je bivši partizan ispunio puškama i pištoljima, posjetili su ga novinari beogradskog „Reportera”.

U intervjuu („Reporter”, 5-12.IV.) Milačić je otkrio sasvim drugu sliku o sebi i svojoj ratnoj ulozi. Za razliku od većine njegovih partizanskih drugova, Milačić nije prihvatio ili nije shvatio iskonstruiranu „službenu povijest” o NOB-i. Dok se većina bivših partizana brzo prilagodila „epopejama” i partizanskim legendama, Milačić je svoje ratne doživljaje sačuvao u sjećanju u izvornom i sirovom obliku. Za njega je rat bio ono što je bio ― ubij koga stigneš i pazi da preživiš.

Nakon I. svj. rata stupio je u vojsku kraljevine Jugoslavije. Tu nije dugo ostao: „Preša sam, zbog više plate, u žandarmeriju. Početna plata bila mi je 1.495 dinara. U ono vrijeme moga si za te pare da kupiš 15 najboljih ovnova na pijaci nikšićkoj” ― priča Milačić o početku svoje službe Jugoslaviji.

Godine 1941., po nagovoru nekoliko crnogorskih poslanika, pošao je u Beograd da ubije tadašnjeg predsjednika vlade Milana Stojadinovića, ali mu je ortak u poslu, poslanik Miloš Rašović bio uhićen, pa je plan propao. Na pitanje novinara je li istina da je već tada samoinicijativno likvidirao neke ljude, Milačić odgovara: „… Uputio sam se u Sarajevo. Kad sam tamo doša uklonio sam nekoliko trgovaca muslimana tako da je svako moga da uzima što oće iz radnji…

Dok je Milačić dijelio svoju „pravdu” u Sarajevu, Partija nije još ni sanjala o „ustanku”. Hitler još nije bio napao Sovjetski Savez i bio je na snazi pakt Staljin-Hitler. Ali, kad je došlo do preokreta i Kominform pozvao „bratske” partije da dižu ustanak, „glavni organizator ustanka u Crnoj Gori, Ljubiša Milačić, nije bio tako brz. On je tada bio vrlo daleko od toga da ide u „borbu za slobodu”. Miličić o tome kaže:

„To kupljenje i formiranje ustanka u Brskutu bilo je vrlo čudno. Ja sam bio najasno: pošto su mi Švabe ubile oca u prvome ratu ― ja moram da ga svećam! No, ta pregovaranja oko ustanka su se otezala… U naše mjesto bilo je jedno 30-40 oficira (iz starojugoslavenske vojske)… Od tija oficira neki su se predomišljali, odlagali akcije, tako da smo jednu trećinu morali kasnije da likvidiramo”.

Jednom prilikom Milačić je prevario skupinu četnika, i oni mu za osvetu ubili brata. Poslije je on, kako sam tvrdi, „ufatio vodju tije četnika. Kako mu ga bilo, to je druga stvar. Ja sm ga živa odra i ispeka! Mora je da mi prizna sve kako je bilo…”

Milačić inače nije bio u neprijateljstvu s četnicima: „Mnogi četnici su mi došli u kuću. Naše je bratstvo jako”, ali krvna osveta bila je još jača…

Poslije je Miličić ubio i svog predratnog kolegu iz žandarmerije, nekog Markovića, koji je za vrijeme rata bio upravnik četničkog zatvora u Kolašinu: „Zarobili smo ga i strijeljali nasred Kolašina”!

Još i danas pred režimske sudove izvode ljude pod optužbom da su u ratu ubili ili zarobili kojeg partizana. Zbog toga ih sudovi osudjuju na teže kazne nego današnje ubojice. Takvih sudjenja bilo je u posljednje dvije-tri godine u Sloveniji, Bosni i Srbiji. U većini slučajeva optuženi su osudjeni na smrtne kazne. Naprotiv, ubijanje nepartizana od strane partizana bez ikakva suda i borbe još uvijek se cijeni kao „junaštvo” i „zasluga”.

Milačić je ubijao kao da radi na tekućoj vrpci. Novinar ga pita: „Pobio si nebrojeno, neki kažu više od hiljadu. Kako si se osjećao dok si ubijao te ljude?”

„Gledajte kako ti to ide”, odgovara Milačić. „Prvoga čoeka ubio sam 18-te godine. Onda sam ubio jednoga od tija Švaba… On je počeo nešto da maše rukama, da se pravda, ali ja sam ga maka. Njegove kosti i danas se nalaze na Jelin dubu…”

Kako si se ti osjećao?”

„Pa ništa. Bilo mi je baš i drago te sam ga ubio”. Masovni partizanski ubojica priznao je: „Ubija sam na svoju ruku. Ubij sam dje sam godj stiga...”

Za njegove zločine znali su oni koji su ga proglasili „najvećim crnogorskim, a vjerojatno i jugoslavenskim junakom”, oni koji su ga podmetnuli djeci kao primjer, oni koji su mu dodijelili medalje, pisali romane i snimili o njemu filmove. Nagradjivali su i slavili ubojicu vlastiti drugovi koji su se dočepali vlasti i umislili da od legendi mogu napraviti povijest, a od zločina sigurnu budućnost.

No, i Ljubiši Milačiću došao je kraj. Ranjen u ratu 12 puta, u 88. godini života zdravlje mu je do kraja popustilo. Razgovor s novinarima bio je njegova posljednja ispovijest. Taj ga je razgovor „ubio”. Miličić nije mogao stati sa svojom pričom. Pričao je jedno poslijepodne, cijelu noć, sve do podneva drugog dana. Nakon razgovora otpremljen je u bolnicu.

Dok se u redakciji „Reportera” njegov razgovor pripremao za tisak, zločinac je izdahnuo.

Pokopan je u zavičajnoj Crnoj Gori i ― ispraćen kao „jedan od najvećih junaka našeg oslobodilačkog rata”…. Tim riječima ispratio ga je njegov ratni drug, narodni heroj dr. Dragiša Ivanović.

_____________

U istom broju NH, uz gore navedeni članak, objavljen je i sljedeći tekst:

ĆOSIĆ OBJAŠNJAVA

Za vrijeme prošlogodišnjeg posjeta Sjedinjenim Državama i Kanadi, u Toronu je u Srpskoj nacionalnoj akademiji govorio Dobrica Ćosić, najpoznatiji živući srpski književnik. U raspravi poslije predavanja on je izmedju ostalog rekao:

„…svi mi ne treba da previdjamo da je naš narod jedan pretežno bezbožan narod, on je to bio i pre i posle rata…!

„…ja kao pisac uvidjam da je problem etike kod našeg naroda danas vrlo složen, i zato što, ako smem da kažem, mi nismo stekli gradjansku etiku jednog civilizovanog društva, a nemamo ni ovu drugu etiku ― hrišćansku…

„A bez vere, zaista se ništa ne može stvoriti. To nije samo vera u Boga, u zagrobni život, to je vera u ideale, u velike ljudske vrednosti, vera u čoveka, vera u čovečanstvo, narod, vera u svet, moć, snagu, um ljudski…”

Priredio: dr. Ante Čuvalo

Continue Reading

Vijesti

Nadbiskup Héctor Agüer: Sinodalni otkazi

Published

on

Progresivna službena stranka koja se nalazi u Rimu tek nešto više od desetljeća nastavlja sa svojom politikom “ukidanja” onih koji slobodom duha žele služiti Isusu Kristu u pravovjerju i Tradiciji.

Pod “otkazivanjem” se misli na sve oblike ignoriranja, zavjere šutnje, marginalizacije, zabrane objavljivanja u medijima i društvenim mrežama, pa čak i prestanka funkcija onih koji se “sinodalno” ne pridržavaju aktualnih vatikanskih ideologija i diskrecija -pismo Héctora Agüera, redakciji više katoličkih medija.

Dobri biskupi poput Daniela Fernándeza Torresa, iz Areciba, Puerto Rico, bili su otkazani, kao što je poznato; i Joseph Strickland, iz Tylera, Texas, Sjedinjene Države. Kardinal Gerhard Müller nije obnovljen za novi mandat u Kongregaciji za nauk vjere; a kardinal Raymond Burke čak je lišen svoje rimske plaće i novca. Drugi, kao Dominique Rey, iz Fréjus-Toulona, u Francuskoj, dobili su “koadjutore” koji, u praksi, gotovo suupravljaju tim biskupijama. S njihove strane, brojni su svećenici otkazani u različitim dijelovima svijeta; čak su osnovali i “udruge” kako bi jedni drugima pomagali i sami sebi osiguravali ono osnovno za preživljavanje. U nekim slučajevima ostavljeni su na ulici; i morali su pronaći krov u domovima svojih starih roditelja, braće i sestara ili drugih rođaka. Već sam ih obradio u drugim člancima. Stalno primam mailove, poruke i telefonske pozive vjernih svećenika koji se ne uklapaju u službeni slogan “svi, svi, svi”; te da stoga ostaju izvan “sustava”. U Rim je uvezena poznata peronistička maksima: “Sve za prijatelja; za neprijatelja (navodnog ili zamišljenog), čak ni pravda.” Do Zakonika kanonskog prava činilo bi se da je mrtav i pokopan. A u praksi, suočeni s optužbama da su “indietisti, obožavatelji pepela, rigidni” i drugim sličnim kvalifikacijama, bez daljnjega se može očekivati samo giljotina.

Vjernici laici osjećaju se zbunjeni tolikom proizvoljnošću. I vide kako su dobri svećenici sustavno prisiljeni napustiti svoje župe ili poslati na odredišta koja se smatraju “kaznom”. Često proklamirane “periferije” mjesta su odabrana za to. Doslovno su prepušteni sami sebi. Sami, bez svećeničke zajednice, bez sredstava i izloženi svakojakim opasnostima, mnogi se ondje susreću s bolestima i krizama. Biti optužen da nije baš sinodalan ili da nije otvoren za “kulturu susreta” dovodi do trpljenja različitih oblika egzila. Ili se “susret” brka s fugiranjem? Nisu li svi vjernici pozvani – a da ne govorimo o svećenicima – na oslobađajući i osobni susret s Kristom, te k Njemu voditi drugu braću? Ili bi sada Gospodina trebalo zamijeniti s “Majkom Zemljom”, UN-ovom Agendom 2030 – koju njeni mentori smatraju “Evanđeljem 21. stoljeća” – ili globalističkim nametanjima i navodnim “globalnim upravljanjem” Ujedinjenih naroda? Traže li oni koji s pelagijevskim otiskom žele “spasiti planet” spasenje duša?

Više od šezdeset godina Crkva na Zapadu trpi sustavno opadanje broja svećenika, redovnica, sjemeništaraca pa čak i krštenja. Hladno vrijeme koje je uslijedilo nakon Drugog vatikanskog sabora odražava naizgled neobuzdani pad. Nije li došlo vrijeme da se shvati da se na ovom putu mogu očekivati samo nove nesreće? I premda se današnjim zagovornicima “duha Koncila” koji nemaju puno godina to možda ne sviđa, nije li vrijeme da iskreno priznamo da je “dim Sotonin” naše strukture učinio nemogućima za disanje?

Svakako, Crkva se ne može ni izdaleka usporediti s multinacionalnom korporacijom. No, držeći se proporcija, valja se zapitati: zadržavaju li se, pa čak i nagrađuju napredovanjem u poduzeću, oni koji su u praksi osnivali različite podružnice? Može li se od odgovornih za neuspjeh očekivati da će oporaviti prodaju i spasiti ustanovu od bankrota?

Danas progresivna vladajuća stranka pokazuje svoju okrutnost tradicionalnom liturgijom. A tamo idu stotine mladih ljudi; dok su u “atraktivnim liturgijama” praznine u klupama sve uočljivije. Gledano iz Rima, prezreni su i mladi parovi s brojnom djecom; i oni su dio rješenja, a ne problema. Zapravo, statistike pokazuju da dobar dio svećeničkih i redovničkih zvanja dolazi iz njih. Mladi svećenici koji, puni žara i strasti za Krista, istinski nastoje dosegnuti “posljednje” i obratiti ih Gospodinu, žigosani su kao zatvoreni i skrivaju razne traume. I tako dalje. Mogli bismo napraviti beskrajan popis činjenica. Naravno, sve pokriveno ili opravdano “sinodalnošću”.

Zar iz Rima ne vide da je progresivizam sam po sebi sterilan? Jesu li djeca prijetnja? Jesu li djeca i mladi koji, unatoč ismijavanju vlastitih župnika, te provođenje sati i sati pred Presvetim – prijetnja? Ne mogu li krunice koje mole ljudi, a koje se množe u raznim gradovima svijeta, vidjeti kao prave “znakove vremena” i utemeljene nade? Zar ne znaju cijeniti žar tolikih mladih ljudi koji znaju ili se vraćaju Crkvi razočarani, upravo, „progresivnim“ lažima? Poklapa li se s dijaloškom fleksibilnošću Vatikana da su svi oni koji su “drugačiji” vrlo dobrodošli, osim onih “različitih” redovne Crkve?

Kao što sam rekao u svom članku u ožujku 2022. “otkazanim svećenicima”, danas to prenosim svima (svećenicima, redovnicima i laicima) koji pate od ovog stanja: Molite jedni za druge; molite i za one koji vas muče. Učinite to ispred Svetohraništa, klanjajući se Gospodinu, ondje prisutnom. Sinovski se povjerite Blaženoj Djevici Mariji, Majci od Boga koja je postala Čovjekom, Majci Crkve, Majci svakoga od nas. I računajte, kao i uvijek, na moje molitve, naklonost i blizinu. I premda me moje osamdesetogodišnje stanje i tjelesna ograničenja sprječavaju da se krećem, znajte da sam, također s njima, uz vas na prvoj liniji apostolata. Ne bojmo se ničega i nikoga. Neka uvijek u našim srcima odjekuju riječi Isusa Krista: Ja sam s vama svaki dan do svršetka svijeta (Mt 28, 20).

Héctor Agüer, nadbiskup La Plate u miru

Buenos Aires, srijeda, 8. svibnja 2024
Svetkovina Gospe od Lujána,
Zaštitnica Republike Argentine

Continue Reading

Vijesti

Nevjerojatna Euharistijska čuda u svjetskoj TV produkciji: Lanciano, Ludbreg i …

Published

on

Preko milijardu katolika vjeruje da se u svetoj misi kruh i vino pretvaraju u tijelo i krv Isusa Krista.

Posjetili smo tri mjesta gdje se vidljivo dogodila ova misterija; susreli ljude čiji su se životi zbog toga promijenili i saznali za znanstvena istraživanja koja otkrivaju nevjerojatne stvari.

Pogledajte video u produkcije EWTN svjetske katoličke TV…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved