Nedavno pročitah jedno opravdano pitanje: “U dijaspori živi gotovo 4 milijuna Hrvata, pa kako manjine mogu imati 8 zastupnika u Hrvatskom saboru, a dijaspora samo 3?” Nažalost, tragedija je još veća. Pod dijasporom vode i područja u susjednim državama, gdje su Hrvati stoljećima domicilno stanovništvo, poput Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Boke Kotorske… Oni nisu iseljeništvo. Oni su svoji na svome…

Oni su, kao što mi reče prijatelj Nikola, svojedobno visoki dužnosnik Crne Gore: “Svoji na svome”.

To, nemogućnost glasanja iseljenika elektroničkim glasovanjem, otežavanje mogućnosti stjecanja hrvatskog državljanstva i drugo, imali su za posljedicu da u zadnja tri saziva Sabora Republike Hrvatske nije bilo ni jednog predstavnika našeg iseljeništva. Isto se dogodilo i nakon zadnjih izbora. Svih dvanaest saborskih zastupnika bili su domicilni Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

Hrvatsko iseljeništvo ima posebno mjesto na pijedestalu naše Domovine Hrvatske. Sjetimo se silnih milijardi dolara kojima su bili najveća novčana potpora našoj pobjedi u Domovinskom ratu, ali i u poslijeratnom razdoblju, do dana današnjeg.

Po prosudbi, doznake iz iseljeništva čine 6,6% bruto-društvenoga proizvoda dok je BDP od (spasonosnog) turizma 19,4%.

Hrvatsku je u Domovinskom ratu  branilo preko 1.000 branitelja iz iseljeništva, a ako dodamo i one koji su imali podrijetlo iz Hrvatske broj sa penje na preko 1.500.

Vidjevši kroz medije našu patnju i borbu za slobodu braniteljima su, u ratom razorenu Hrvatsku uz strance, odlučili doći pomoći i hrabri iseljenici.

Iseljeništvo je ogromnu ulogu imalo i u nabavci kao zlato vrijednog oružja nakon što su domaći izdajnici i velikosrpski fašisti utjecali da Srbiji naklonjena međunarodna zajednica uvede embargo na uvoz oružja naoružanoj Srbiji, s JNA“, kao i golorukoj, samo srcem naoružanoj, Hrvatskoj.

Iako  mi u Hrvatskoj dajemo silnu verbalnu potporu iseljeništvu, organiziramo prigodne skupove i događaje, što brojni ‘veliki domoljubi’, u posjetima državama u kojima živi značajan broj Hrvata, daju euforična obećanja, u zbilji premalo cijenimo i vrednujemo naše iseljeništvo.                                           

Volio bih biti u krivu, ali imam dojam da iseljeništvo vide, prije svega, kao izvor financiranja njihova ‘poslanja’.

Naši iseljenici su zaslužili mjesta u Saboru Republike Hrvatske, veleposlanička i diplomatska mjesta u državama u kojima žive, lakše dobivanje državljanstva Republike Hrvatske, elektroničko glasovanje i jačanje kulturnih vrednota u iseljeništvu i u domovini kao i zakonske uvjete za povratak iseljenika, bez obzira na njihovo imovinsko stanje, pri čemu država treba potpomagati iseljenike slabije imovinske moći, a za bogatije stvoriti postojane, drugim državama konkurentne, uvjete za investicije u Domovini Hrvatskoj.

Po dosadašnjim spoznajama ne mislim da je današnja konstelacija političkih snaga i odnosa, mahom euroljubnih, virtualnih domoljuba, željna i kadra to učiniti.

Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, osjetio je zajedničko bilo iseljene i domovinske Hrvatske pa je već 1990. godine osnovano Ministarstvo iseljeništva na čelu s Gojkom Šuškom, useljenikom iz Kanade, kojeg je zamijenio Zdravko Sančević, useljenik iz Venezuele.

Osnivanje Ministarstva iseljeništva raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao ‘ustaška emigracija’, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala.

Ministarstvo iseljeništva bilo je dio prvih triju vlada Republike Hrvatske. Peta i šesta Vlada Republike Hrvatske imale su Ministarstvo povratka i useljeništva. Počevši od sedme, Račanove Vlade (2000. god.), ukida se ministarstvo za pitanja i poslove vezane uz Hrvatsko iseljeništvo, ali se 2012. osniva Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji ne izdvaja iseljeništvo od domicilnih Hrvata izvan Republike Hrvatske.

Dao nam Bog novu domoljubnu upravljačku strukturu, koja će osjetiti bilo svih Hrvata, ma gdje oni živjeli.

Prijedlog:

Veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi, SAD-u… trebali bi biti iz redova iseljenika. Više je tome razloga: Bolje poznaju stanje u državi u kojoj žive i problematiku naših iseljenika poput stjecanja Hrvatskog državljanstva, problematiku glasovanja i drugo, lakše bi pronalazili modele gospodarskog i kulturnog povezivanja te posebno povratka iseljenika, uključujući i vrhunske stručnjake, u maticu Zemlju.

I na kraju jedna, gotova nespominjana, velika vrijednost našeg iseljeništva je njihov mentalitet. Većina njih nema komunizmom razorenu dušu poput većine nas u Domovini.

Promjena Izbornog zakona, u dijelu koji se odnosi na iseljeništvo, bila bi na korist ukupnog Hrvatskog nacionalnog bića, iseljenicima dala realnu mogućnost povratka i veće poštovanje, kad već to u dostatnoj mjeri nismo učinili za njihovu pomoć u Domovinskom ratu i nakon pobjede.

Autor: Branko Smrekar/Udruga Hrvatski Ratnik