Connect with us

Vijesti

DANAS Prvi put misa zadušnica za žrtve komunističkih zločina u Zagrebu

Published

on

Kada su partizani ušli u Zagreb, u gradu nije bilo više vojske. Bili su samo civili. Krvavi pir je započeo ubojstvom 16-godišnjeg mladića na ulici.

Misa zadušnica za sve Zagrepčane koji su, ostavši u Zagrebu, stradali kao žrtve komunističkih zločina 1945. godine bit će slavljena po prvi put u srijedu 8. svibnja 2024. Misa će se slaviti u 18.30, u župnoj crkvi sv. Jeronima u Zagrebu, Maksimirska cesta 125.

Misu će predslaviti zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško, objavila je IKA.

Prema podacima Ministarstva branitelja, u prvim mjesecima nakon ulaska partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. ubijeno je više od 10 tisuća Zagrepčana i ostalih Hrvata koji su se u njemu zatekli.

U Zagrebu više od 130 masovnih grobnica, misa će se slaviti u blizini jedne od njih

Posmrtni ostaci ubijenih žrtava počivaju u više od 130 masovnih grobnica i jama po Zagrebu i okolici od kojih većina još nije obilježen.

Spomen na stradale sugrađane organizira Hrvatsko žrtvoslovno društvo i srodne udruge. Na komemoraciju pozivaju ponajprije rodbinu ubijenih Zagrepčana koji do danas ne znaju gdje počivaju njihovi najbliži ubijeni 1945.

Za godišnji spomen na žrtve komunizma odabrana je crkva sv. Jeronima u Maksimiru jer se nalazi blizu još uvijek neobilježenih grobnica u parku Maksimiru.

Vijesti

M. Popović: Crna Gora postala je srbijanskom kolonijom

Published

on

Razgovor s crnogorskim književnikom Miloradom Popovićem… Danas u Crnoj Gori vladaju Aleksandar Vučić, Bezbednosno-informativna agencija (BIA) i Srpska pravoslavna Crkva.

Na djelu je treća okupacija Crne Gore u posljednjih stotinu godina / U vlastitoj se zemlji nacionalni Crnogorac ne može zaposliti ni kao portir ako se ne identificira kao Srbin / Crnogorsko društvo nezavisnih književnika nije niti jednog centa dobilo iz državnog proračuna. Ignorirani smo od strane medija i ministarstva kulture, zajedno s PEN-om, Dukljanskom akademijom i Crnogorskom pravoslavnom Crkvom, u razgovoru za Vijenac otkriva crnogorski književnik Milorad Popović.

Gospodine Popoviću, čestitamo na izlasku novog romana Smrti se podvaljuje. Što vas je potaklo na pisanje ovoga djela i koja je vaša osobna poveznica s Danilom Kišom?

Jergović se u svom zapisu na koricama romana referira na jednu sintagmu koju sam djelomično preuzeo iz Enciklopedije mrtvih i koja je meni bila šlagvort za pogreb Danila Kiša – na kojemu je glavnu ulogu imao Amfilohije Radović – u Aleji velikana u Beogradu. Organizaciju „posmrtnih počasti“ preuzeli su predstavnici onog miljea koji je pisca prije samo nešto više od jednog desetljeća osramotio kao plagijatora i protjerao iz Beograda. No Kiš je jedan od desetine likova koji su vezani za Cetinje, jer ovo je prije svega roman o Cetinju, i većina njegovih likova, stvarnih i izmišljenih, vezana je za taj gradić koji je vjekovima bio prijestolnica male države, točnije ratničkog logora tog minijaturnog naroda za kojega Voltaire kaže da mu liče na mravinjak.

U nešto proširenom tumačenju teksta, novinar i pisac Ahmed Burić kaže da je Smrti se podvaljuje crnogorska verzija Sto godina samoće. Naprimjer Nagib Sinanović, tvorac prvoga jugoslavenskog frižidera, osnivač tvornica ribe, traktora, drvenih igračaka, stilskog namještaja, između ostalog i zadarske tvornice šivaćih mašina, podsjeća na alkemičara Melquiadesa koji je graditelj tvornice leda. Ili, likovi poput princa prijestolonasljednika Đorđa Karađorđevića, rođenog Cetinjanina, potom srpskog sultana Džema, kojega je brat strpao u ludnicu, a rehabilitirao ga Tito, podsjećaju na junake latinoameričkog magičnog realizma.

Jeste li bili nadahnuti nekim stvarnim osobama dok ste pisali ovaj roman?

Od stvarnih likova literarno su meni bili inspirativni Petko Miletić, najkarizmatičniji Titov suparnik za vođu Komunističke partije Jugoslavije tridesetih godina, čije je ime nosila i jedna brigada republikanaca u Španjolskom građanskom ratu, ili doktor Vukašin Marković, Lenjinov suradnik koji je došao u Crnu Goru da diže oružani ustanak za stvaranje nezavisne sovjetske Crne Gore. Jedan od junaka romana je i doktorov sinovac Savić Marković Štedimlija, Krležin saveznik u sukobu na književnoj ljevici, koji je u doba NDH bio glavni suradnik Andrije Artukovića u formiranju Hrvatske pravoslavne Crkve, i zatočenik u Staljinovu gulagu, a istovremeno kao ambasador marionetske Crne Gore u Zagrebu spasio oko dvije tisuće Židova i Srba tako što im je dao potvrde da su državljani Crne Gore. Roman je strukturiran u nekoliko pripovjedačkih tijekova od kojih bi jedan mogao biti zanimljiv ljubiteljima žanra špijunsko-političkih trilera, jer opisuje pokušaj državnog udara u režiji ruske Glavne obavještajne uprave (GRU), nasljednika nekadašnjeg KGB-a, koji je bio planiran na dan parlamentarnih izbora 16. listopada 2016. godine.

Najpoznatiji ste po pisanju o povijesti Crne Gore. Za svoj roman Karnera dobili ste 2013. godine vodeću bosanskohercegovačku nagradu „Meša Selimović“, a u njemu ocrtavate cijelu povijest suvremene Crne Gore. U današnjim vremenima nacionalne razdijeljenosti, gdje vidite knja­za Nikolu i crnogorsku dinastiju Petrovića, o kojima pišete u tom djelu?

Radi se o vrlo kompleksnoj priči. Petrovići su ostvarili nešto neusporedivo u cijeloj Europi jer su sa sto tisuća ratnika stvorili državu okruženu najmoćnijim imperijima toga doba. Petar I, Petar II, Danilo I. i Nikola I. iz dinastije Petrović Njegoš redom su bili izvanserijski državnici i mogli su upravljati daleko većim carstvima. Knjaz Nikola bio je darovit demagog, ali na nesreću dugovječnih vladara, snašle su ga geopolitičke promjene u Europi, Prvi svjetski rat, nastanak Jugoslavije. Danas se ta 1918. godina, kada je nestala crnogorska kraljevina i kada je došlo do ujedinjenja sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića, različito tumači, najviše kroz činjenicu da Crna Gora ima dvojni nacionalni identitet, pri čemu je ugrožena nacionalna crnogorska komponentna zbog svoje malobrojnosti i zbog velikosrpske hegemonije. Nema kraja toj priči. Crnogorci su specifična europska nacija, mala i osporavana poput Baska ili Korzikanaca, ali ipak s vraćenom državnošću koja je sada opet ugrožena.

Crnogorstvo u romanu Čovjek bez lica, za koji ste dobili Njegoševu nagradu, vjerojatno je najbliži opis slike koju Hrvati imaju o Crnoj Gori, kao o kulturi izgrađenoj u kršnim planinama, ali i uz Jadran, gdje je čojstvo važan dio nacionalnog identiteta. Imaju li takvu sliku i sami Crnogorci? Postoji li danas crnogorstvo i zašto dolazi do potrebe negiranja nacije, crkve, jezika i imena u Crnoj Gori?

Nacije su nastale nakon Francuske revolucije kao konstrukti vezani za jezik, kulturu, religiju, povijesni kontinuitet. Crnogorci imaju taj povijesni značaj, kao i svijest o posebnoj kulturi, o vlastitim piscima, djelima, atributima, ponekad daleko više od puno većih nacija. Slabost Crnogoraca je u malobrojnosti i trajnoj izloženosti velikosrpskom hegemonizmu kojemu je glavni strateški prioritet izlazak na Mediteran. Srbima nedostaje 400 godina povijesti, pa prisvajaju Njegoša i tvrde da su Crnogorci izmišljena nacija. Ako ćemo pratiti povjesničare kao što su Benedict Anderson i Eric Hobsbawm, onda doista jesmo zamišljena nacija, ali s osjećajem posebnoga naroda i kulture. To su eminentno ljudska prava. Srbi ne mogu u nama vidjeti prijetnju tristo tisuća Crnogoraca, ali to je već dobro poznati imperijalni narativ kakav smo nekoć vidjeli kod Hitlera protiv Čehoslovačke, ili kao što ga danas vidimo u napadu Rusije na Ukrajinu.

Sve je to dio već poznatog i zlokobnog „srpskog sveta“. Koje su konture „srpskog sveta“ i gdje je Crna Gora u tom planu?

„Srpski svet“ kopija je „ruskog sveta“. Srbi su se okrenuli Rusima nakon pada dinastije Obrenović. Njihovi nasljednici i Karađorđevići doista jesu bili daleko više okrenuti Engleskoj i Francuskoj, ali ideološki tijek srpske misli postao je izrazito rusofilan. Glavnu je riječ ovdje imao svetosavski etnofiletski pravac koji su zasnovali episkopi Nikolaj Velimirović i Justin Popović. Ta dvojica stvorila su antieuropsku Srbiju koja prezire ljudska prava i demokraciju, a veliča svetosavskog čovjeka kao bogovskog i uzvišenog.

Kolika je uloga i utjecaj Srpske pravoslavne Crkve na političke tokove i događaje u Crnoj Gori?

U pravoslavlju je prisutan tzv. etnofiletistički pristup, jedna država – jedna crkva. Tako Grci imaju tri autokefalne crkve, čija su sjedišta u Ateni, Nikoziji i Carigradu. Crnogorska je crkva činjenično postojala odvojeno od srpske crkve. Imala je svoj sinod i bila je priznata od svih drugih pravoslavnih crkava, kao i od patrijarha u Carigradu, koji je duhovni predvodnik pravoslavnog svijeta. Stoljećima se razvijala svojim tempom, ali je 1918. godine nasilno ukinuta. Postojanje Crnogorske pravoslavne Crkve već kao ideje posve je demonizirano u Srbiji. Zbog toga je Srpska pravoslavna Crkva vodila svoje litije po Crnoj Gori, dizala svoje molitvene revolucije na izmišljenoj tradiciji. No Srpska pravoslavna Crkva nije postojala u Crnoj Gori. Treba znati da SPC, za razliku od Crnogorske Crkve, čiji su mitropoliti bili i svjetovni vladari, do Drugog svjetskog rata nije bila utjecajna ni u samoj Srbiji, ni u vrijeme Obrenovića niti u vrijeme Karađorđevića, kada je bila tek neka folklorna pozadina. Tek nakon pada komunizma ova je crkva dobila puno više utjecaja.

Ona je imala potporu Miloševića, ali i cijele njegove klike koji su donedavno bili komunisti. Kako to tumačite?

Tijekom cijele socijalističke Jugoslavije UDBA je birala jerarhe. Nakon što se raspala Jugoslavija, obavještajne službe i Milošević nastaviti su birati hijerarhijski više duhovnike Srpske pravoslavne Crkve, a oni su bili upoznati i s predstojećim događajima u vrijeme kraja Jugoslavije. Srpski svećenici brzo su napustili Hrvatsku i nesrpske dijelove Bosne i Hercegovine nakon što ih je KOS obavijestio o planu napada. Napustili su svoje vjernike i svoj narod i sklonili se u Srbiju.

Nedavno objavljena analiza Eurasian Review Journala pod naslovom Geopolitički rizici i rekonfiguracije: Srbija i izazov stabilnosti Crne Gore navodi da Srbija želi hibridno, vojno i paravojno pokoriti Crnu Goru, a u tome joj pomažu vodeći crnogorski političari. Postoji li danas nezavisna Crna Gora i koliko je Srbija, uz pomoć Rusije, sposobna ugroziti crnogorsku samostalnost?

Danas u Crnoj Gori vladaju Aleksandar Vučić, Bezbednosno-informativna agencija (BIA) i Srpska pravoslavna Crkva. Na djelu je treća okupacija Crne Gore u posljednjih stotinu godina. Prvo je 1918. godine izvršena klasična vojna okupacija. Potom je krajem 1980-ih izvršena antibirokratska revolucija, a nakon neuspjelog državnog udara tri godine kasnije uslijedile su litije, tzv. Moleban revolucija, koja je uspostavila novu velikosrpsku dominaciju, koja istina, zbog vanjskopolitičkih okolnosti i činjenice da je Crna Gora u NATO-u, ne vrši tako masovnu represiju kao 1918., već pojedinačno ciljaju, sudski procesuiraju i hapse protivnike režima, intelektualce, sveučilišne profesore, bivše državne dužnosnike iz sfere sigurnosti i pravosuđa. Nakon tog revolucionarnog prevrata koji je na izborima 2020. godine učinjen uz aktivno sudjelovanje Srbije i Rusije, jedan od presuđenih učesnika u pokušaju državnog udara, Andrija Mandić, postao je predsjednik parlamenta, a specijalni tužioci koji su otkrili zavjeru koja je bila planirala krvavi građanski rat, Katnić i Čađenović su u zatvoru. Po oprobanim staljinističkim metodama optuženi su da su članovi zločinačke kriminalne organizacije. Pritom Čađenovića drže u zatvoru 17 mjeseci, bez optuženice! Rusi i Srbi su posebno kivni na Katnića, koji je najavio štrajk glađu u zatvoru, jer je kao bivši obavještajac razotkrio zavjeru koja je trebala spriječiti ulazak Crne Gore u NATO. Idući koraci ovise o unutrašnjim odnosima, ali i vanjskopolitičkoj situaciji. Crna Gora je 2017. godine ušla u NATO, a zapadni saveznici nisu shvatili da se vodi hibridno-obavještajni rat posve ispod radara Europljana. Kulturni, obrazovni i medijski sustav gotovo u potpunosti kontrolira Beograd.

U vlastitoj se zemlji nacionalni Crnogorac ne može zaposliti ni kao portir ako se ne identificira kao Srbin, što označava snažnu asimilaciju i dominaciju Srba u svim područjima. Crna je Gora srbijanska kolonija u punome smislu te riječi.

Crnogorska vanjska politika vrlo je zamršena. Je li ona i dalje na putu prema euroatlantskim integracijama? Što možemo očekivati u skorijoj budućnosti po tom pitanju?

Prvi put u modernoj povijesti na čelu jedne države su političari koji su na referendumu glasali protiv njene nezavisnosti. Ova činjenica je uzrokovala jednu naizgled šizofrenu politiku. U vanjskopolitičkom smislu, zbog ruske agresije na Ukrajinu, koja je Zapad okrenula protiv Moskve, Crna Gora verbalno pozdravlja proeuropsku politiku, a unutar Crne Gore provodi politiku rusko-srpskog sveta i progoni prozapadnu suverenističku opoziciju. Dakle, zbog vanjskopolitičkog odnosa snaga još se nije krenulo u otvoreno mijenjanje nacionalno-političkog karaktera Crne Gore i javne pripreme za novo ujedinjenje u Beogradu, u okviru formiranja Srpske federacije. Stoga su planirali da u naredne četiri godine dobiju dvotrećinsku većinu za promjenu Ustava, u kojemu bi uveli srpski jezik, srpska nacionalna znamenja, proglasili SPC jedinom pravoslavnom crkvom… Na taj način pripremili bi unutarnje i inozemno javno mnijenje za novu aneksiju.

Kao dio protivljenja srpskoj dominaciji u Crnoj Gori djeluje i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika. Možete li nam reći nešto o tom društvu u 1990-ima, ali i danas, kada ste mu vi na čelu?

Crnogorsko društvo nezavisnih književnika osnovano je 1990. kao oblik otpora velikosrpskoj asimilaciji. Zapravo, crnogorski PEN nastao je kao sekcija hrvatskoga PEN-a i davao je veliku podršku Hrvatskoj. Međutim sudbina Crnogorskog društva nezavisnih književnika kroz devedesete, kada je preživljavalo bez ikakvih doprinosa od strane države, ponavlja se nakon 2020. godine. Niti jednog centa nismo dobili iz državnog proračuna. Ignorirani smo od strane medija i ministarstva kulture, zajedno s PEN-om, Dukljanskom akademijom i Crnogorskom pravoslavnom Crkvom. Zapravo se nalazimo u getu gdje smo izloženi stalnom šikaniranju, prozivanju i podcjenjivanju.

Gotovo da ste nacionalna manjina u vlastitoj državi, ali što je s pravim nacionalnim manjinama u Crnoj Gori?

Za razliku od Miloševićeve politike 1990-ih, Aleksandar Vučić i njegova grupacija političara imaju pragmatičan pristup nacionalnim manjinama. Beograd ima za cilj ostaviti Crnogorce i u Crnoj Gori same i izolirane. Tu je osobito važno istaknuti albanske političare. Postoje jasne indikacije da su albanski premijer Edi Rama i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić postigli određeni dogovor o osovini Tirana–Beograd u kojoj bi ove dvije države imale glavnu riječ kad se govori o geopolitici tzv. Zapadnog Balkana, osobito što se tiče stanja u Sjevernoj Makedoniji, na Kosovu, ali i u Crnoj Gori. Tako su albanske stranke ušle u velikosrpsku crnogorsku vladu i obnašaju visoke funkcije. Istovremeno prave se pritisci i prema Bošnjacima da uđu u kolaboraciju s Velikosrbima, poput njihovih sunarodnjaka u srpskom Sandžaku, kako bi i od njih stvorili monetu za potkusurivanje.

Kako to da su Albanci sa Srbima postigli tako dobre odnose, s obzirom na povijest sukoba i mržnje?

Unutar albanskog naroda postoji velik raskorak oko sudjelovanja u dogovorima sa Srbima. Albin Kurti, koji je na vlasti u Prištini, također ne želi ni čuti o takvoj suradnji. No moramo sagledati taj korak Albanaca s povijesnog aspekta. Albanci imaju potpuno kompaktnu cjelinu svog teritorija, odnosno žive neprekinuto kao glavna nacionalna skupina u Albaniji, na Kosovu, u dijelu Makedonije, Grčke i Crne Gore. Ujedno, po prvi put nakon Skenderbega, Albanci su postali politički subjekt na Balkanu jer nisu pod tuđom vlašću niti u diktaturi. Drugim riječima, Albanci su postali jaki i imaju svoje interese. Srbi su djelovali putem šovinizma prema svim svojim susjedima, ali prema Albancima su iskazivali i rasističke konotacije. Ali, kako to inače biva, sve se mijenja u skladu s interesima.

U Crnoj Gori živi i mali broj Hrvata. Jesu li i oni trn u oku velikosrpskoj vlasti?

Hrvati u Crnoj Gori su najmalobrojnija nacionalna zajednica. Prema posljednjem popisu stanovništva ima ih nešto više od pet tisuća. Velikosrpska ideologija sada forsira bokeljstvo kao poseban identitet, nalik Bunjevcima u Vojvodini. Tako žele stvoriti raskol u ionako maloj zajednici. Širi aspekt iste priče jest da se katolička baština u Boki kotorskoj i Dubrovniku smatra srpskom. Za Dubrovnik to nije pogubno jer ga štite nacionalne granice, uređenost u Europskoj uniji i posvemašnja nemogućnost Srba da išta promijene. No situacija za Hrvate u Crnoj Gori nije dobra. Smatram da je u hrvatskome nacionalnom interesu da podrži građansku i nacionalnu Crnu Goru koja se odupire toj velikosrpskoj agresiji. Mi u Crnoj Gori nemamo saveznika u vanjskom svijetu osim Hrvatske. Ona nas najbolje poznaje, razumije situaciju u Crnoj Gori i Zagreb tu može dosta pomoći u širem europskom kontekstu. Hrvatska bi vlada stoga mogla prenijeti u europske glavne gradove što se zapravo događa u Crnoj Gori jer smo mi nemoćni oduprijeti se ovoj okupaciji.

U Karneri spominjete i napad na Konavle i Dubrovnik. Kako je vaše pisanje odjeknulo u crnogorskoj javnosti vezano za taj napad i kakvo je danas mišljenje o tome u Crnoj Gori?

Kao i u svim drugim pitanjima, i napad na Konavle i Dubrovnik u 1990-ima predmet je podjele. Oni koji su Crnogorci po nacionalnom osjećaju smatraju napad na Konavle sramotom i greškom koja se nikad nije smjela dogoditi. Za nas su Konavle povijesno najmirniji susjed. Nikad nismo ratovali s Dubrovčanima, dapače, najbolji odnosi bili su uspostavljeni upravo s tim krajem. Niti je ikakva opasnost prijetila iz Konavala da bi se Crnogorci morali braniti. Crnogorci su s Hrvatima iz Dubrovnika i Konavala uvijek živjeli u bratskom miru i tišini, kako sam napisao Bulatoviću. Nakon tog pisma, agent KOS-a je pucao na mene u jednom kafiću na Cetinju. Međutim prosrpski orijentirani građani Crne Gore nisu promijenili svoje mišljenje, iako nikakve realne osnove za taj napad nikada nije bilo. To je ista ideja kakva je postojala i početkom devedesetih godina, nisu se nimalo promijenili.

U ideologiji „srpskog sveta“ u Hrvatskoj se osjeća posezanje za Dubrovnikom, Gundulićem, Boškovićem… Gdje su granice srpskoga jezika i kako Crna Gora gleda na ovo posezanje?

Tlapnje o Dubrovniku izviru iz stare ideje Vuka Stefanovića Karadžića da su svi štokavci Srbi. Ali posezanje velikosrpske ideje za Gundulićem, Vojnovićem, Boškovićem i cijelom dubrovačkom baštinom spada u sferu fantastike. Velikosrpski nacionalizam istovremeno je megalomanski i bizantinski prijetvoran. O tome svjedoči i patrijarh Porfirije. Kada dođe u Zagreb, okruži se lijevim intelektualcima i na sva usta govori o ekumenizmu i kršćanskom bratstvu. Vrati se u Beograd i naglo postaje nacionalist.

Možete li nam reći nešto više o planovima za nova književna ostvarenja?

Da, radim na dva rukopisa. Prvi je esej o novoj velikosrpskoj agresiji nakon 2020., ali i o nekim crnogorskim doktrinarnim zabludama. Ne postoji kritička distanca prema komunizmu i socijalističkoj Jugoslaviji, pa bih volio tematizirati taj problem. Drugo je djelo autobiografska proza smještena u devedesete godine. Ja sam u to vrijeme bio politički migrant i živio sam u Zagrebu, Rimu, Beču i Albaniji. Osobito će biti izazovno pisati o Hrvatskoj početkom devedesetih iz mog viđenja izvanjske osobe u formativnim vremenima hrvatske države.

Vedran Obućina
Vijenac

Continue Reading

Vijesti

ŽIDOVKA pronašla Mesiju: ​​U borbi protiv katolika spoznala istinu o katoličkoj crkvi i postala časna

Published

on

Rosalind Moss rođena je Židovka u Brooklynu, New York, u velikoj vjerskoj zajednici koja živi u tom području.

U svom domu odrasla je s tom vjerom i njezinim običajima, iako je kada je otišla od kuće bila agnostik. Tijekom godina počela je upoznavati Mesiju kojeg su dugo očekivali i kojeg su kršćani već vidjeli u Isusu.

I nakon razdoblja evanđeoskog kršćanstva konačno je postala katolkinja. Iako tu nije stalo. Sada je časna sestra i zove se Majka Mirjam od Jaganjca Božjeg, budući da je osnovala i malu zajednicu benediktinske duhovnosti, Kćeri Marije, Majke nade Izraelove, čiju je zajednicu nedavno pozdravio biskup Jerry Vincke.

Služe obiteljima: Ovo vam može promijeniti život

“Naša je svrha pomoći obnoviti Božji plan za obitelj. Želimo pomoći katoličkim obiteljima da spoznaju tko su, svoj identitet i poziv te da su pozvani od Boga, od Ljubavi i od ljubavi. Radimo i s nekatoličkim obiteljima. Naš apostolat je biti sluge obitelji.

Ako obitelj ima starijeg člana koji umire, bit ćemo tu da pomognemo. Ako majka dođe kući sa šestim djetetom i osjeća se preopterećeno, mi ćemo biti tu da joj pomognemo. Voljeli bismo pomoći obiteljima da mole zajedno, postave molitveni stol i počnu moliti jednu Zdravo Mariju dnevno. To vam može potpuno promijeniti život”, rekla je majka Miriam za Catholic World Report , o malom redu koji spaja kontemplativni život i aktivan život.

Rupa u srcu unatoč spoznaji da smo izabrani od Boga

No, da bi došla do ove točke, prešla je dug put, toliko da je od Židovke i agnostičarke Rosalind došla do sadašnje katolkinje Miriam koja se hvali i ustrajno brani katolički nauk.

>> Židov progovorio: Otvorio sam Novi zavjet u tajnosti i bio sam šokiran…

Ova je žena rođena u konzervativnoj židovskoj kući u Sjedinjenim Državama. Odmalena je slavila sve židovske blagdane i kod kuće su joj roditelji prenosili Abrahamovu vjeru. Ali u adolescenciji su se i on i njegov brat postupno udaljavali od svojih obiteljskih tradicija sve dok nisu otišli od kuće, on je bio ateist, a ona agnostik.

“Postojala je rupa u mom srcu koja se proširivala kako sam rastao. Ni spoznaja da smo Božji izabrani narod nije mi pomogla da shvatim kamo čovjek ide i zašto. Koja je bila čovjekova svrha na zemlji? Koja je bila moja priča?”, govori majka Miriam o tom trenutku, prenosi National Catholic Register .

Mesijanski Židovi

Kada je imala 32 godine, Rosalindin brat David pročitao je članak o mesijanskim Židovima, Židovima koji su vjerovali da je Isus Krist Mesija. Ni David ni Rosalind nikada u životu nisu čuli za nešto tako “apsolutno ludo”.

Ubrzo nakon toga preselila se u Kaliforniju. Njezin život je očito bio savršen. Imala sam dobar posao, puno novca i vrlo aktivan društveni život, ali ta rupa u mom srcu još uvijek je bila tu. A onda je slučajno ugledala “bradatog muškarca hipijevskog izgleda” koji je nosio majicu s natpisom “Židovi za Isusa”.

Počinje borba protiv Crkve

Vidjevši to, Rosalind je pomislila: “Ovdje je bio živi primjerak ljudi iz članka,” jer stvarno “nije mogla vjerovati da ti ljudi stvarno postoje i otišla sam razgovarati s njima. Čovjek mi je pružio mali pamflet u kojem je pisalo: ‘Ako ti rođenje nije pružilo puno zadovoljstva, pokušaj se ponovno roditi.’ – Nisam to željela priznati, ali te su me riječi pogodile u srce.

Iako su joj se ti mesijanski Židovi činili ekstravagantnim, odlučila je pohađati njihov biblijski studij. Majka Miriam navodi da je isprva to bilo “uglavnom da bi ih ismijavali”. Ali bile su dvije stvari koje su mu rekli i koje su dirnule njezino slomljeno srce: “da je Bog postojao i da ga možemo upoznati, i da ga također možemo upoznati danas.”

Naposljetku, njezin je um, iako agnostički, bio je židovske tradicije i po prvi je put shvatio da cijeli žrtveni sustav Staroga zavjeta ukazuje na Isusa Krista, Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta.

Nadalje, shvatila je da Bog može učiniti što god hoće. Nije joj bilo logično da čovjek može biti Bog, ali nije bilo ništa loše u tome da je Bog odlučio postati čovjekom. To ju je oslobodilo kako bi mogla predati svoje srce upoznavanju, ljubavi i služenju Bogu po svome Sinu, Isusu Kristu.

Kasnije je Rosalind 14 godina bila evanđeoska kršćanka. Studirala je na teološkom sjemeništu u južnoj Kaliforniji i postala kapelan u obližnjem ženskom zatvoru. Godine 1990. Rosalind je prihvatila mjesto ravnateljice ženske službe u protestantskoj crkvi.

Iako je njezin brat godinama bio katolik, Rosalind je vjerovala da je dobro pokušati ukloniti katolike iz Crkve, jer ju je doživljavala kao lažni vjerski sustav koji je zaveo stotine milijuna ljudi na krivi put. I stvarno sam mislila da radim nešto dobro.

Ali onda ju je brat suočio s čitanjem katoličkog apologetskog časopisa, koji je reklamirao seriju od četiri vrpce Scotta Hahna, obraćenika na katoličanstvo i trenutno jednog od najvećih katoličkih apologeta.

Istine su je probole

“Čula sam Scotta Hahna kako sažima 2000 godina povijesti Crkve, a zatim je rekao da će ‘netko tko istražuje tvrdnje Katoličke crkve sa svetim šokom i veličanstvenim čuđenjem otkriti da je ono s čime se on borio i pokušavao spasiti ljude bilo prava Crkva osnovana od Krista.’

Ove su riječi probole Rosalindu. Što ako ima istine u katolicizmu? I tiho i diskretno počela je tražiti još odgovora. “Kao što je Fulton Sheen, biskup,  rekao, nema 100 ljudi u Americi koji mrze Katoličku crkvu, ali postoje milijuni koji mrze ono što pogrešno vjeruju da Katolička crkva uči,” objašnjava majka Miriam.

“Prvo sam nabavila sve antikatoličke knjige koje sam mogla pronaći jer sam želila da me spase od prevare i katolika. Istodobno je učila ono što je Crkva naučavala iz službenih crkvenih nauka i spisa crkvenih otaca . “Bilo je baš kao što je Fulton Sheen rekao”, dodaje ova žena. Rosalind je bila razočarana kada je saznala da se antikatolička retorika nije bavila onim što Crkva zapravo naučava.

Njezin dolazak u katoličanstvo

Konačno, na uskrsnom bdijenju 1995. Rosalind Moss postala je dio Crkve i primila Mesiju u svetoj pričesti.

“Bog je izvršio djelo preobrazbe u meni. U svakom pogledu ušla sam u potpuno novi način gledanja na život… Ulaskom u Katoličku Crkvu iz svog židovskog nasljeđa (preko evangeličkog protestantizma) znala sam da sam pronašla puninu judaizma i puninu kršćanstva.

Rosalind je devet godina radila na Catholic Answers, web stranici koja pruža katoličke odgovore na traženje ljudi poput nje, prije nego što je otišla i osnovala svoju redovničku kongregaciju, Kćeri Marije, Majke nade u Izraelu 2008., i uzela ime redovnice Majke Miriam.

Živeći pod vladavinom svetog Benedikta, Majka Miriam i mala skupina sestara koje slijede ovu novu karizmu rade na donošenju Isusa Krista u domove i obitelji kroz molitvu, evangelizaciju i služenje. A također i putem radija, gdje ova časna sestra ima tisuće pratitelja.

>> Židovka istraživala tko joj je spasio obitelj i otkrila da je Bl. Alojzije Stepinac spasio mnoge

Zrinka Požežanec/Vjera.hr

Continue Reading

Vijesti

O optuživanju pape Franje za zločine i krivovjerja

Published

on

Dana 2. svibnja 2024. god., na spomendan svetog Atanazija Aleksandrijskog, kojega se rado naziva „stupom Crkve“ i „ocem pravovjerja“, skupina teologa, filozofa, novinara i drugih javnih osoba iz više zemalja na blogu Rorate caeli uputila je javni poziv na ostavku Svetog Oca, sažet u naslovnu misao: Zločini i krivovjerja pape Franje, njihovi uzroci i posljedice te radnje koje treba poduzeti. Tekst je u kratkom vremenu preveden i prenesen na mnogim drugim internetskim mjestima.

U tom pozivu od 18 stranica sedamnaest potpisnika vrlo oštro i izravno tvrdi da su riječi i postupci pape Franje od 2013. god. izazvali neviđenu krizu u Katoličkoj Crkvi i nanijeli veliku štetu i Crkvi i cijelom svijetu te opominju članove crkvene hijerarhije na njihovu dužnost da spriječe papu Franju u nanošenju daljnje štete. Ponajprije pozivaju Papu da podnese ostavku, pokaje se za svoje postupke i čini pokoru, a ako to ne uradi, traže da kardinali i biskupi preuzmu inicijativu i zahtijevaju od njega odreknuće od službe. Ako on pak odbije podnijeti ostavku ili odreći se krivovjerja, potpisnici traže da biskupi i kardinali proglase da je Papa izgubio papinsku službu.

Potom navode da je kriza u Crkvi nastala zbog dva razloga, s jedne strane zato što je papa Franjo počinio kaznena djela koja su teško štetila Crkvi i vjernicima, a s druge strane zato što je pokazao da odbacuje katoličku vjeru i zato što je radio na uništenju vjere drugih katolika. Te razloge potom naširoko obrazlažu u četiri podnaslova:

  1. Zločini pape Franje
  2. Krivovjerja pape Franje
  3. Pozadina i učinci zločina pape Franje
  4. Djela koja treba poduzeti kao odgovor na zločine pape Franje.

1. U prvom podnaslovu tvrde da je Papa učinio niz zločina, na različitim poljima. Najprije tako navode da je riječ o Papinoj zaštiti seksualnih prijestupnika ili zaštiti crkvenih poglavara koji su štitili te prijestupnike. U tom dijelu nabrajaju 26 imena, kardinala, (nad)biskupa i svećenika/redovnika, i pojašnjavaju njihova zlodjela, tj. iscrpno obrazlažu što su učinili i kako ih je Papa zaštitio, a svaki od njih potkrjepljuju poveznicom. Potom u jednako oštrom tonu optužuju Papu za čin idolopoklonstva u listopadu 2014. god., kada je lik poganske božice Pachamame, između nekih drugih iskazanih oblika štovanja, postavljen ispred glavnog oltara u crkvi Svetog Petra u Rimu i nošen u ophodu. Potpisnici tvrde da je papa Franjo učinio i zločine vezane uz uklanjanje nekih biskupa, tj. da je to napravio bez pravnog i moralnog temelja, zatim da je nezakonito potiskivao tradicionalnu latinsku liturgiju, da je dozvolio pričest i ispovijed rastavljenima i ponovo vjenčanima koji nastavljaju živjeti u grijehu, da je uveo do tada nepoznate neliturgijske blagoslove za preljubničke i homoseksualne parove te da surađuje s komunističkom kineskom vladom na štetu tamošnje Crkve.

2. U drugom podnaslovu potpisnici tvrde da je Papa u više navrata krivovjerno učio te nabrajaju primjere: u Amoris laetitia naveo je da djela koja se protive Božjim zapovijedima, pa tako i preljubništva rastavljenih i ponovo vjenčanih, mogu biti moralno dobra, u Dokumentu o ljudskom bratstvu iz 2019. ustvrdio je da Bog ne samo dopušta, nego i želi pluralizam religija, u Fiducia supplicans odobrenjem neliturgijskih blagoslova potvrdio je i da blud, preljub i homoseksualni odnosi mogu biti moralno dobri, dok je u enciklici Fratelli tutti i u deklaraciji Dignitas infinita ustvrdio da je smrtna kazna uvijek i u svim okolnostima moralno pogrešna, a u odgovoru na Dvojbe petorice kardinala 2023. naveo da se neke dogme Katoličke Crkve i neki odlomci Svetoga pisma mogu odbaciti kao neistiniti.

3. U trećem podnaslovu potpisnici naširoko analiziraju pozadinu koja je dovela do sadašnjega stanja, a nju prije svega vide u modernističkim strujanjima krajem 19. i početkom 20. st., posebno izraženim u preuzimanju protestantske biblijske kritike, te u širenju utjecaja neomodernista u vrijeme oko Drugog vatikanskog sabora i njihovo učvršćivanje na svim crkvenim mjestima, osobito na teološkim fakultetima i u sjemeništima. Kažu da je to dovelo do gubitka vjere i morala. Tvrde da je Papa „proizvod“ neomodernizma, a svoje je crkvene službe iskorištavao na način da je promicao kompromitirane osobe kako bi ih držao u podređenom položaju i tako si osiguravao poslušnost, dok je one koji su mu se protivili jednostavno uklanjao.

4. Konačno, u četvrtom podnaslovu ponovo podsjećaju kardinale i biskupe na njihovu službu i traže od njih da pozovu Papu na odreknuće, a ako on to ne učini, da proglase kako je izgubio papinsku službu zbog hereze.

Ne vidimo svrhu analizirati poziv sedamnaestorice potpisnika, niti zauzimati stav za ili protiv, ali nam se čini vrijednim primijetiti kako je on vrlo neobično oblikovan, a to se ponajviše odnosi na ton. Iako, naime, ima mnoštvo onih koji cijeli Papin pontifikat pomno prate i kritički ga analiziraju, čini nam se da je ovo dosad najoštriji istup koji je došao od onih koji možda nisu planetarno poznati, ali su ipak cijenjeni i imaju značajan utjecaj na oblikovanje katoličke javnosti.

Zato se cjelokupna situacija čini prilično tužna iz dva razloga: zato što neki, možda i mnogi, smatraju da od pape Franje dolazi samo zlo i da je to zlo toliko veliko da se izgubio svaki osjećaj za poštovanjem njegovog ljudskog i crkvenog dostojanstva, te zato što većinu vjernika više uopće ne zanima ni što govori Papa ni što kazuju njegovi kritičari. Drugim riječima, takav istup prema Svetom Ocu prije koju godinu podigao bi veliku buru, i kritiku i odobravanje, a danas je to tek kratkotrajna vijest na koju se tek lagano digne obrva.

Tog smo se defetizma pribojavali svih ovih godina, a sada je opipljiv. On vodi gubitku vjere i napuštanju Crkve, ili, u najboljem slučaju, stvaranju nekakvih vlastitih okvira vjerovanja i ponašanja. Čini se da su mnogi iscrpljeni od borbe s vjetrenjačama i nemaju više volje pisati ili pratiti analitičke kritike onoga što se zbiva u Crkvi, nego radije čuvaju svoj mir ignoriranjem svakog medijskog naslova koji bi ih imalo mogao uznemiriti. To se posebno snažno vidi na društvenim mrežama i u katoličkom blogerskom prostoru, gdje su mnogi jednostavno utihnuli.

No, to nije dobro, jer je kritika po sebi znak da je čovjeku stalo do onoga što kritizira i da želi da se stvari promijene na bolje. Ovako se čini da će posvemašnji umor i opća individualizacija vjere voditi do sve većeg osobnog preispitivanja ima li uopće smisla vjerovati. Čini nam se da su mnogi katolici zagazili duboko u taj novi svijet vjerske anksioznosti i da ih rijetko što istinski raduje i duhovno uzdiže. Kao da je učinjen prvi kolektivni korak na putu koji vodi ka napuštanju Crkve i kao da se osjeti silna žudnja da Bog pošalje nekog novog svetog Franju i nekog novog svetog Dominika, koji bi rasplamsali trenutačno slabo tinjajući žar ljubavi prema Bogu i prema Crkvi. Valjda u svakom od nas ima barem još toliko snage i želje da možemo i hoćemo zavapiti Gospodinu da pošalje Duha Svetoga i obnovi lice zemlje. I da sa svoje strane učinimo koliko možemo, ne prezirući to sjeme kao neznatno, nego da ga gledamo kao sjeme gorušičino koje milošću Božjom razrasta u stablo na kojem se gnijezde ptice nebeske

Piše: mr. Snježana Majdandžić-Gladić/Vjera i Djela

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved