Connect with us

Vijesti

BROJEVI U GLAGOLJICI Predavanje dr. sc. Darka Žubrinića u Zagrebu

Published

on

KGZ, Knjižnica Vladimira Nazora i Odjel za etnologiju i arheologiju Matice hrvatske organiziraju predavanje Darka Žubrinića: Brojevi u glagoljici.

Predavanje će se održati u srijedu, 8. svibnja 2024. u 17:00 sati, u Dvorani Jure Petričevića, Ulica Matice hrvatske 2, Strossmayerov trg 4, Zagreb.

Riječ je o sedmom ciklusu predavanja i radionica programa Hrvatska mitska baština u (ranome) srednjem vijeku pod nazivom “Igra kolo u dvadeset i dva ‒ Mitska simbolika brojeva”.

dr. sc. Darko Žubrinić, red. prof. u miru

Vrlo su rijetke izvorne tablice glagoljice koje uključuju i brojeve. Takva je tablica hrvatskoga glagoljaša Jurja Slovinca pisana oko 1400. na sveučilištu Sorbonne u Parizu. Ta je tablica najkonzistentnija za koju znamo, te se preporučuje za učenje pisma. Glagoljicom pisani brojevi pojavljuju se u natpisima na mnogim hrvatskim crkvama, kao i u mnogim pravnim dokumentima.

Nazivi prirodnih brojeva od jedanaest do devetnaest povezani su s načinom kako su ih glagoljaši zvali: od jedan-na-dest do devet-na-dest. Spomenuti Juraj Slovinac (Georges d’Esclavonie) to pismo zove „alphabetum chrawaticum“.

Darko Žubrinić redoviti je profesor u trajnom zvanju na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu, od 2023. u miru. Zajedno s prof. dr. sc. Vladimirom Ćepulićem idejni je utemeljitelj Društva prijatelja glagoljice (DPG) koje djeluje od 1993. godine. Autor je knjige Hrvatska glagoljica te velikog broja tiskanih i mrežnih članaka.

Održao je na stotine javnih predavanja o glagoljici. Član je redakcije časopisa Bašćina u izdanju DPG-a i časopisa Slovo rogovsko u izdanju Udruge glagoljaša Zadar. Zajedno s Mirnom Lipovac, tajnicom DPG-a, priredio je sedamdesetak panoa za potrebe izložaba koje slikom i riječju opisuju hrvatsku glagoljašku baštinu.

Aktualni je predsjednik Društva prijatelja glagoljice.

(hkv)

Vijesti

Čestitamo blagdan svetog Dujma!

Published

on

Današnji slavljenik je sveti Dujam (Duje, latinski Domnius), solinski biskup i mučenik. Rođen je u III. stoljeću u Siriji, a školovao se na glasovitom učilištu u Antiohiji. Smatra se da je bio solinski biskup od 284. do 304.

Prema srednjovjekovnoj legendi bio je Petrov učenik i živio u I. stoljeću. Znanstvene podatke o Dujmu iznio je veliki hrvatski arheolog i povjesničar Frane Bulić, zbog čega je dolazio u spor s braniteljima stare tradicije splitske Crkve, koja je branila svoje prvenstvo na metropolitansku čast.

Po staroj tradiciji bio je osnivač solinske Crkve i njezin prvi biskup. Prema novijim arheološkim istraživanjima bio je biskup i organizator solinske biskupije krajem III. stoljeća nakon prethodnog djelovanja biskupa Venancija. Ubijen je po naredbi rimskog namjesnika Dalmacije Marka Aurelija Junija s ostalim solinskim mučenicima u travnju 304, u gradskom amfiteatru Salone, za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Pokopali su ga vojnici izvan gradskih zidina Salone, na sjevernom groblju, danas poznatom pod nazivom Manastirine.

Na biskupskoj stolici naslijedio ga je njegov nećak Primo, koji je poslije smrti pokopan uz Dujmov grob. Početkom V. stoljeća nad Dujmovim grobom podignuta je bazilika na Manastirinama, koju su 614. srušili barbari. Relikvije su mu kasnije prenesene u Split, a dio u kapelu svetog Venancija u Rimu. Kosti svetog Dujma prenio je 650. u Split prvi splitski nadbiskup i apostol Hrvata Ivan Ravenjanin te ih pohranio u Dioklecijanov mauzolej, koji je pretvorio u splitsku katedralu.

Splitska katedrala posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije, ali je u narodu poznata kao katedrala svetog Duje. Ulomak nadgrobne ploče svetog Dujma čuva se u splitskom Arheološkom muzeju. Sveti Duje je omiljeni zaštitnik grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije, te se u njegovu čast svake godine na današnji dan održava veliko pučko slavlje, s liturgijskim svečanostima i kulturnim, gospodarskim, sportskim i zabavnim priredbama.

Svim dragim Splićanima od srca čestitamo njihov veliki blagdan!

Izvor: zupajastrebarsko.hr | hu-benedikt.hr

Continue Reading

Vijesti

Ratni huškač nastavlja s orgijama po Hrvatskoj, danas u Veljunu…

Published

on

Kakav spomenik je bio u Veljunu u vrijeme zločinačke Jugoslavije, koliko imena je bilo na njemu i na kojem pismu, što danas piše na obnovljenom spomeniku na istom mjestu (plan je dalje obnavljati spomen obilježja na kojima su srpski teroristi poklali Hrvate, ratni huškac priča suprotno, Hrvati sve plaćaju, a srpski mediji sve prenose svijetu), tko i kad ga je podigao, tko je platio pročitajte u malo starijem tekstu Dragan Hazlera, o čemu Croativ.net nema jasan stav, ali ga djelomično prenosi…

*”Veljun” počinje s četničkim pokoljem hrvatske obitelji Mravunac*

1. Veljunski četnici su (Pupovčevi) “nevini Srbi” u organizaciji četničkog vođe srbsko-pravoslavnog popa Branka Dobrosavljevića iz Veljuna su uoči svoga Đurđev dana, noću 5/6. svibnja 1941. poklali 8-članu, vrlo mirnu i poštenu hrvatsku obitelj, mlinara na Korani Jose Mravunca u Hrvatskome Blagaju.

Tada 13-godišnju djevojčicu Milku Mravunac su četnički koljači i mučitelji nedotučenu bacili u nabujalu rijeku Koranu. Iako je djevojčica bačena s visine oko 6 metara pala je na lijes svoje bake, koju su četnici prije par minuta zaklali i bacili u Koranu. Iako izmrcvarena, djevojčica Milka Mravunac je doplivala do obližnje vrbe i kroz strmu priobalnu Koransku stranu otišla u selo Hrvatski Blagaj i u prvoj kući obitelji Grašić, dječjim plačem rekla o četničkom pokolju svoje obitelji.

Još je živa gospođa Milka Mravunac, stanuje u Zagrebačkim Dugavama i svakome na upit potvrđuje istinu o srbsko-četničkom pokolju svoje obitelji: Bake, roditelja i braće. Trebao bi Milorad Pupovac otići k njoj na razgovor pa bi se možda raztrijeznio od orgijaške komemoracije “nevinim” četničkim koljačima u Veljunu.

2. Iz Slunja je već 6. svibnja ujutro došla na lice mjesta sudska komisija (sudac Dr. Nikola Lasić, Dr. Nikola Zdunić, pristav Eduard Lenčarić, porotnik u sudu Đeranda Jelečanin, sudski službenik Milada Štefanac… i zapisničarka Milka Štefanac, sestrična od pisatelja ove dokumentacije pa su mi kroz nju poznati detalji četničkog zločina, tijek istraživanja i presude.

Zatim je ubrzo stigla i sudska komisija i Prijeki sud iz Zagreba, kojeg su sačinjavali: predsjednik Josip Rukavina i drugi pravnici: Grga Ereš, Mirko Mikac, Dr. Gromes, Vlado Singer i sudski pristav Ivan Betlhem. S ovima je stiglo iz Zagreba dvadesetak redarstvenika i jedan vod ustaša pod zapovjedništvom Maksa Luburića.

Ova imena i podatke navodim, jer lažna četnička i komunistička literatura doktora povijesnih laži Đure Zatezala, udbaša Petra Zinaića i njima sličnih suradnika okrivljuje seljake iz Hrvatskog Blagaja za čitav splet vezan uz pokolj hrvatske obitelji Mravunac, za hapšenje osumnjičenih Srba, za njihovu identifikaciju, za smrtnu presudu i smaknuće, što je notorna laž.

Nakon hapšenja osumnjičenih Srba i identifikacije pomoću nekoliko svjedoka, koji su vidjeli poznate srbske susjede, četnike da se okupljaju oko kuće Jose Marvaunca identificirani su brojni četnički koljači. Jedan od svjedoka, gosp. Nikola Filipčić je još živ. U identifikaciji srbskih četničkih zločinaca pomogla je preživjela Milka Mravunac, koja je prepoznala neke počinitelje ovog strašnog zločina, napose jednoga koji si je ranio ruku, kad je klao Milkinu braću i majku. U identifikaciji zločinaca pomogao je sudskim istražiteljima Popis od 27 četnika i posebno od 8 komunista pronađen u četničkom sjedištu kod popa Branka Dobrosavljevića.

3. Iz Zagreba je na mjesto četničkog zločina došao naprijed spomenuti Pokretni prijeki sud NDH i na temelju utvrđene istrage osudio na smrtnu kaznu 27 srbskih četnika plus 8 komunista na kaznu dugogodišnjeg zatvora.

4. Strjeljački vod Maksa Luburića, postrijeljao je svih 35 osuđenika – četničke koljače i komunističke suradnike.

5. Strijeljanje i pokop je namjerno izvršen u Hrvatskome Blagaju u mogućoj blizini, gdje su četnički zločinci poklali nedužnu hrvatsku obitelj Jose Mravunca.

6. Četnički i komunistički partizani su za odmazdu poubijali već za vrijeme rata više od polovice nedužnih hrvatskih seljaka iz Pavlovca i Hrvatskog Blagaja (autor ovog članka ima točan poimenički popis), veći broj preostalih su protjerali, a nakolicina Hrvata je pobjegla, da izbjegne četničko-partizanski pokolj. Tada najveće hrvatsko selu na prostoru Kotara Slunja s preko 1000 stanovnika svedeno je na stotinjak preživjelih. Sve su hrvatske seljake, muško i žensko, staro i mlado poubijali srbski četnici i srbski komunistički partizani.

7. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, šef Udbe u Slunju, poznati krvnik i lažljivac Petar – Pepa Zinaić sa sebi sličnim srbskim zločincima, prenesli su kosti od 27 četničkih koljača i 8 komunista (strijeljanih radi zločina po sudskoj presudi radi pokolja obitelji Mravunac) iz Hrvatskog Blagaja u novo izgrađenu kosturnicu uz Glavnu cestu, gdje nikada nije pala nijedna žrtva Drugog svjetskog rata.

8. Na spomen ploču ugravirano je 528 srbskih žrtava ustaškog terora, da putnici i prolaznici vide, kakovi su zločinci bili Hrvati.

Lažljivac Milorad Pupovac je s hrvatskim novcem obnovio kosturnicu, postavio novu ploču s ćiriličkim tekstom (stara je bila na latinici), dodao još nekakve kič figure i stihove iz pjesme “Smrt majke Jugovića”, što čak njegov predhodnik, šef slunjske Udbe Petar Zinaić nije učinio.

9. Autor ovog članka upozorio je sve nadležne u Republici Hrvatskoj na obadvije strane zločina u Hrvatskome Blagaju. Posebno je pisao ministru kulture mr. Boži Biškupiću, da treba postaviti javno spomenobilježje Hrvatskim žrtvama srbsko-četničkog zločina i obnoviti kuću poklane obitelji Mravunac, ali je sve ostalo zanemareno.

10. Osobno sa svojim trudom i sredstvima, uz pomoć slunjskih domobranskih veterana postavio sam u Hrvatskom Blagaju veliki drveni križ s raspetim Isusom u znak sjećanja na hrvatsku obitelj Mravunac, poklanu od srbskih zločinaca i ostale Hrvate iz Hrvatskog Blagaja – žrtve srbskih zločinstava obadva predznaka – četničkih i komunističkih.

11. Ovdje treba dodati i to, da je autor ovog članka, radi ometanja četničke komemoracije u Veljunu i radi postavljanja križa hrvatskim žrtvama četničkih i komunističkih zločinstava u Hrvatskom Blagaju, bio predmetom najogavnijih napada od svih hrvatskih medija (čitaj: YU komunističkih medija) i Prekršajnog suda.

Povod za ovaj članak, dao mi je jednostrani osvrt HTV-1 na Pupovčevo “nesmetano okupljanje, kao što je bilo ranije” komemoriranje žrtava ustaškog terora. Nije bilo “ustaše” Hazlera, da nogira plačljivog Pupovca kao 2001. godine. Nikakvo čudo za takav osvrt jer je HTV-1 u brojnim svojim emisijama uz izuzetak TV-kalendara i još nekoliko odličnih časnih iznimaka, tendenciozno protuhrvatski nastrojen.

12. Radi moga poštenog, istinitog, kulturno-povjesnog i domoljubnog hrvatskog djelovanja onemogućen mi je život u zavičajnome Slunju pa sam postao po drugiput hrvatski emigrant, a velikosrbski četnikoid Milorad Pupovac, lažljivac i zločinac za pisačim stolom, sjedi za visoku plaću u Hrvatskome saboru i doušnički u Srbskom parlamentu i srbskoj televiziji u Beogradu. Često je Milorad viđen na srbskoj televiziji i omiljeni suradnik u srbskim novinama.

Milorad Pupovac je zločinac po odgovornosti, nespriječavanjem zločinstava od njegovih petokolonaških Srba u Hrvatskoj. Jeli itko vidio jednu jedinu demonstraciju u Zagrebu, koju je organizirao srbski političar Milorad Pupovac protiv ratnih zločinstava, koje su činili njegovi Srbi u “SAO krajini” ili javnu osudu od Milorada Pupovca protiv srbskog granatiranja Dječje bolnice u Zagrebu…

Taj Milorad Pupovac u srbskim novinama “Vesti”, Beograd , 30. aprila, pozdravlja Haašku presudu hrvatskim generalima i osuđuje hrvatsku obranu “…jer se ne kaže zašto su ti ljudi dospeli tamo gde su dospeli… Ne govori se o njihovu zločinu rekao je Pupovac”. S takvim “zaslugama” Milorad Pupovac sjedi u Hrvatskom saboru, surađuje sa svim srbskim vlastima u Beogradu (češće je u srbskim novinama i na beogradskoj, nego na zagrebačkoj televiziji) i kao predsjednik srbske stranke i Srpskog narodnog vijeća izvlači od hrvatske sirotinje novac za četničke spomenike i za srbske novine “Novosti”, u kojima izvragava ruglu najzaslužnije hrvatske branitelje “oba su pala”, čak i tvorca suverene države Hrvatske – Dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška…

Mesiću i Pupovcu je mjesto u hrvatskome zatvoru, a ne u javnosti, u kojoj djeluju protiv Hrvatske.

Opet na srbsko orgijanje u Veljunu

Lažan je broj od 528 “žrtava ustaškog terora” u Veljunu, umjesto 35 strijeljanih zločinaca po sudskoj istragi i presudi u Hrvatskome Blagaju, koji su identificirani kao počinitelji zločina na hrvatskoj obitelji Mravunac.

Pripominjem s punom odgovornošću, na temelju istraživanja Komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća, da je na čitavom prostoru Općine Veljun, od svih vojska, koje su se tu kretale smrtno stradalo od 1941-1945. manje od 400 ljudi. Postoji pismena dokumentacija.

Lažan je tekst na spomen ploči jer su to bili strijeljani četnički zločinci radi pokolja 8-člane hrvatske obitelji mlinara Jose Mravunca, a ne nedužne srpske žrtve ustaškog terora.

Lažno je mjesto kosturnice na Veljunu, koja je (ako već?) trebala biti u Hrvatskome Blagaju na mjestu strijeljanja 27 četničkih koljača i osmorice komunističkih suradnika, a ne uz glavnu prometnicu da privlači putnike.

Lažan je datum 6. svibnja jer su četnički zločinci i komunistički suradnici po slovu pravomoćne sudske presude strijeljani 9. svibnja 1941. godine u Hrvatskom Blagaju, a ne u Veljunu.

Zatajen je uzrok, strijeljanja tih četničkih zločinaca i komunističkih suradnika, a taj je srbsko-zločinački pokolj 8-člane hrvatske obitelji Mravunac iz Hrvatskog Blagaja.

Milorad Pupovac komemorira srbske četničke zločince i komunističke suradnike, ali ne komemorira nedužne hrvatske žrtve, koje su poklali komemorirani srbski zločinci.

Milorad Pupovac nije niti jednom rječju spomenuo srbski zločin počinjen na hrvatskoj obitelji Mravunac, koji je bio povod i razlog za sudsku presudu smrtnom kaznom, radi pokolja nedužnih Hrvata.

Uostalom, reinkarnirani Svetozar Pribićević, kako se je Milorad Pupovac sam nazvao ne dolazi na komemorativne i druge svečanosti Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata jer to nisu njegovi branitelji i nije njegov rat, nego rat protiv srbskih zločinaca, koji su od 1991. do 1995. ratovali protiv Hrvatske.

Zaključne misli

1) Ovakove srbsko-četničke i komunistiške orgije poput Srba u Veljunu i Srbu treba Hrvatski sabor zakonom zabraniti.

2) Hrvatski sabor treba obnoviti rad Komisije za utvrđivanje svih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća.

3) Treba ispitati točnost broja i identiteta žrtava na tisućama spomenika po srbskim selima u Hrvatskoj, na kojima su uglavnom trocifreni brojevi Srba, koje su poklali ustaše, a toliko nije bili svih stanovnika u selu.

Ostanu li ti lažni spomenici bez točne korekture, danas sutra će pokoljenja iz tih brojeva učiti, da su tu živjeli samo Srbi i “došli nekakvi divlji Hrvati, koji su od Srbije napravili Hrvatsku.

4) Ako je bilo znanstvene i povijesne odlučnosti, da se utvrde s maksimalno mogućom istinom sve žrtve Jasenovca, isto tako se moraju s maksimalnom točnosti utvrditi sve žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, njihovu nacionalnost i počinitelje.

Sve dotle, dok se ovo ne učini, neće završiti Drugi svjetski rat u Hrvatskoj.

Zaključno pitanje: Kako može i po kojemu zakonu Milorad Pupovac sjediti na dvije političke stolice, u Hrvatskome saboru u Zagrebu i u svima srbskim vlastima i medijima u Beogradu.

Te uloge Milorada Pupovca su izdajstvo. Takovo dvostoličarstvo parlamentaraca nije poznato u Europi između prijateljskih država, a Srbija još uvijek nije Hrvatskoj prijateljska država.

Dakle, Milorad Pupovac je izdajica, kojega skupo plaća hrvatska sirotinja, kroz visoku saborsku plaću. Može li uopće takav Srbin sjediti u Hrvatskome saboru!? Ovim pitanjem Milorada Pupovca bi se trebao pozabaviti Ustavni sud Republike Hrvatske.

Mr. sci. Dragan Hazler

Basel, 7. svibnja 2011.

Na obljetnički dan 7. svibnja 1948. kad je velezločinac Tito dao kindapirati i ubrzo ubiti Andriju Hebranga. Postavlja se pitanje istoimenom sinu, hrvatskom saborniku Prof. Dr Andriji Hebrangu, zašto ne makne ime ubojice svoga oca velezločinca maršala Tita s najljepšeg trga u Zagrebu?!

Continue Reading

Vijesti

“Šaka jada:” Dugo se čekao ponovni dolazak srpskog sveta. A tko čeka, dočeka…

Published

on

Hrvatska je puna rigidnih desničara. Sad su pobijedili i na izborima kroz Domovinski pokret i ucjenjuju oko sastavljanje vlade. Tako barem sugeriraju rigidni ljevičarski mediji.

Ta nepodnošljiva isključivost Domovinaca da neće SDSS-om u koaliciju napose nervira naše liberale. Desni su pak uvjereni kako je ljevica sklona izdaji nacionalnih interesa. To energično odbacujem jer se tu ne radi, kako neki kažu, o izdaji nego o veleizdaji! Dikan je to onako fino, izbalansirano objasnio: “Lijevi su izašli iz Sabora prije glasanja o raskidu sa Jugom. Prije toga su za svaki slučaj predali hrvatsko oružje JNA. Nedavno su glasali protiv zakona o hrvatskom jeziku. Puno skepse pokazali su i zbog izgradnje Pelješkog mosta kao i LNG terminala na Krku. Uz to, neprekidno lažno optužuju Franju Tuđmana za izazivanje rata u Hrvatskoj…”.

Mnogi su svojedobno “ustali” u obranu dr. Franje Tuđmana. Kad ih je pogledao naglo su “sjeli”… Kad se pojavio krajem osamdesetih, jedni su mislili da zvoni na uzbunu, a drugi su mislili da zvoni na veliki odmor.

Inače, Ivan Kiš podsjeća na laži o tobožnjem dogovoru Tuđmana i Miloševića o famoznoj podjeli BiH. Kiš nas samo podsjeća na kanonadu laži o ratnim zločinima hrvatskih časnika i vojnika u Domovinskom ratu. Na kraju, miljenici ljevice, velikosrpska politika i pobunjeni Srbi, “fasovali” su u Haagu 1300 godina robije, a Hrvati iz Hrvatske su uglavnom ostali bez bodova. Kiš zna tko je odmah u početku privatizirao najvažnije državne firme – naši ljevičari. Podsjeća nas i tko je pokušao spriječiti izručenje naših udbaša Njemačkoj – ljevičari. Sjećam se da je u tom slučaju Ivan Turudić čvrsto bio za izručenje. Valjda mu danas anacionalna lijeva falanga i zbog toga pokušava izmaknuti stolicu glavnog državnog odvjetnika. Srećom, ostat će samo na pokušaju.

Naši ‘levi’

Nadalje, Kiš nas podsjeća da su naši “levi” bili i protiv uvođenja nacionalne valute – kune. Dvije daleko najneuspješnije hrvatske vlade vodili su Račan i Milanović. Kiš ima kompjutersko pamćenje pa nabraja devastiranje hrvatske vojske i obavještajne službe od strane lijevih vlada. Te iste vlade su, a danas i ljevičarski komentatori ismijavaju modernizaciju hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Međutim, ljevičari su uvijek oduševljeni idejom o privatizaciji hrvatskih autocesta, a tlak im skače na 300 kad na hrvatskom grbu vide prvo bijelo polje. Kiš dalje nabraja kako kad negdje vide ZDS doslovno ih hvata “zov divljine”. Gdje god mogu uporno izmišljaju lažnu povijest od 1941-1945. kao tobožnju borbu za hrvatsku državnost. Kad im se spomene Thompson dobivaju mlade te uporno traže zabrane njegovih koncerata. Pune Arene koncertima Prije, Lepe Brene i Bajage smatrajući to “civilizacijskim dosegom”.

Ivan Kiš smatra kako je ljevica kod nas ateistička i anti kršćanska, pa vi sami ocijenite. Naravno, Kišu nije promaklo kako ljevica podržava pobačaj. Možda za neke kasnije rođene ljevičare ne bi bilo ni tako loše da im se to i dogodio. Ljevica, naravno, podržava LGBTIQ+ agendu, ali kad im se spomene Alojzije Stepinac dobivaju ospice. Katolička crkva i katoličko svećeništvo je na stalnom udaru njihovih kritika i podsmjeha, a s druge strane kad se lomi lebac i traži novčić u njemu onda, kaže Kiš, svi su tamo oduševljeni Porfirijem i SPC-om. Ljevičari dobivaju gastroenterološke napadaje kad se spomene povratak naših iseljenika i njihovih potomaka u domovinu.

Nadalje, Kiš smatra, i u pravu je, kad piše da ljevica ima monopol na hrvatsku kulturu. O medijskom prostoru da i ne govorimo. Jedan od povećih zločinaca u povijesti – Tito – njima je ljubav, inspiracija i predmet neprekidne glorifikacije. Naši “lijevi” uvijek nađu pokoju lijepu riječ za propalu tamnicu hrvatskog naroda – Jugoslaviju. Uvijek su spremni, ne za dom, nego za što čvršće veze sa našim bivšim agresorima dočim su im suspektne veze s tzv. zapadom. I na kraju se Ivan Kiš posipa pepelom i kaže: “Ako sam nešto izostavio – ispričavam se jer je toliko toga protuhrvatskog da je teško sve zapamtiti…”.

‘Plava noć’

Nastavak ove analize Ivana Kiša donosi: “Uglavnom… s tom i takvom ljevicom… koja nikada nije bila hrvatska… niti će ikada biti, lažna hrvatska desnica priželjkuje suradnju!  A ta tobožnja hrvatska desnica u biti su ti jugo-komunistički ostatci, politički diletanti… bezglavi smušenjaci… o kojima je govorio hrvatski velikan i utemeljitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman.

Muškarci vladaju svijetom, žene vladaju muškarcima, a nakon zadnjih izbora još nitko ne zna tko vlada Hrvatskom.

Samo podsjećam na američkog kongresmena Harringtona kojeg su novinari na aerodromu u Moskvi pitali koje su stvari u politici najvažnije. Njegov odgovor je ostao za povijest: “U politici su važne samo dvije stvari: prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti…”.

A sad malo o našoj dobroj staroj orjuni. Radio NU u Imotskom objavio je plaćeni oglas o tzv. “Plavoj noći” koja se treba održati u Imotskom 10. svibnja. Odmah se pojavio vrtlog prijetnji i optužbi, nastao je “veliki” skandal. Prijetnje i uvrede zapljusnule su naše društvene mreže. Lokal koji je odabran za taj događaj otkazao je proslavu odnosno podvio je rep. Tako izgleda “Plava noć” u Imotskom. Ljevičarski kritičari i prosvjednici su uvijek na svojim rahitičnim jugo-nogama. Bilo da se tako nešto treba dogoditi u Imotskom, Lici ili Hercegovini, Slavoniji … nevažno je.

Orjuna nikada i nigdje ne spava. Oni čuvaju bratstvo i jedinstvo u Imotskom k’o zjenicu oka. I to onog slijepog… 

‘Tko čeka, taj i dočeka’

Izlazi novi roman Ante Tomića. Predgovor piše Dragan Markovina. Oni su čuvari revolucije. I nije istina da revolucija jede vlastitu djecu. Možda je nekada i jela, ali nakon 5. kolovoza 1995.g. oslabili su joj zubi. Jugo-gebisi više ne služe. Sustigle su ih godine, prohujale traktorjade, nema više “krivoustog” da ih isprepada. Dugo se čekao ponovni dolazak srpskog sveta. A tko čeka, dočeka. Na velika vrata srpski svet je ušao u medijski i glazbeni prostor u Hrvatskoj. Cilj mu je, između ostalog, i osvajanje kazališne scene. Zato je počelo predstavljanje razno raznog smeća koje s hrvatskom kulturom nema blage veze. Hajmo konkretno.

Ovih dana je u Splitu, zadnjeg dana  “Festivala hrvatske drame – 34. Marulićevi dani” održana predstava za dušu i oči naše jugo-orjune.  Bila je to “Uspavanka za Aleksiju Rajčić i Đorđa Kosića ” u režiji Juga Đorđevića, a u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta iz Beograda. Zlobnici su na fejsu to “ploveće kazalište” ocijenili ipak pozitivno objavivši kako je “Putujuća vašarska čerga iz Srbije zatvorila 34. Marulićeve dane u splitskom HNK-u”. Da “zatvorili” su oni Marulića u Splitu mada su karte 5. kolovoza 1995.g. bile drugačije raspoređene, tako da se ovakvi ispadi više nikada ne doživljavaju u Lijepoj našoj.

Zasada samo gostuju sa svojim predstavama na Maruliću, ali ako ne budemo oprezni mogli bi nas sve ubuduće zatrovati toliko da Marulića izvodimo “prevedenog” kako bi ga “ceo svet razumeo”. Ma, svaka čast Srbima! Znaju znanje. Znaju kako našim jugo-nostalgičarima podvaliti svoje namjere. Koliko je samo novaca otišlo u “vazduh” da bi splitska orjuna uživala. Josip Jurčević je nedavno napisao: “Zar smo opet zaboravili? Djelovanje srpskih vjerskih, akademskih i kulturnih organizacija je samo priprema za dolazak srbijanskih tenkova”. Njihov jedan od najvećih “intelektualaca” Voja Šešelj je u času iskrenosti rekao: “Tamo gde je jedan srpski grob, to će uvek da bude Srbija”.

Šešelj nije lutao šumama i gorama s partizanima, ali mu ipak još i danas šumi u glavi.

Udarna Pupijeva pera

Kažu i lažu da pobjednici u ratu pišu povijest. Možda je to općenito točno, osim u Hrvatskoj. Nama povijest pišu poraženi. Orjunaško novinarstvo dobiva nagradu ljevičarskog aktivističkog novinarskog ceha. I tako godinama. Ove godine isto. HND-ovci su podijelili nagrade Ivančiću i Šimičeviću za istraživačko i pisano novinarstvo. Viktor Ivančić  i Šimčević su udarna pera Pupijevih “Novosti”. Nagradu je navodno zaslužila i Dora Kršul iz krajnje lijevog “Telegrama”. Davora Butkovića su namjerno zaboravili bez obzira što je promijenio novinarski identitet. Uostalom, zašto ih ironizirati. Lijek je poznat. Kad im presahnu izvori financiranja pisat će sami sebi i sami čitati svoje umotvorine…

Jedan od bivših direktora SC Bjelolasica bio je Selim Hrvat. Po nacionalnosti je Bošnjak. Wow, znači još nas ima… nas Hrvata!

Ovih dana je godišnjica kad je umro Tito. Igrači Hajduka i Crvene zvezde su tada histerično plakali. Pala je i tužna pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo…”. U Maksimiru su igrali Dinamo i Željezničar iz Sarajeva. Žalio je jedino Ivica Osim. Osim njega nitko… Komentari su tada bili, a i danas su krajnje divergentni. Recimo, Perković Bartoluzzi Ivan pamti: “Hrvat koji je ujedinio sve narode i narodnosti na ovom području. Velik čovjek. Neka mu je vječna slava i hvala”. Bravo Ivane! Tvoj veliki čovjek držao nas je ujedinjene pendrekom i lisičinama. Šteta što nisi na Filozofskom faksu u Zagrebu upisao studij povijesti. Danas bi k’o Tomić i Markovina pisao romane. To su naše mješavine strave i užasa.  Da je Tito “veliki čovjek” misle i na jubilarnom 60. Venecijanskom festivalu.

‘Šund’

“Misle” oni, ali misli i “popularna” ministrica Nina Obuljen Koržinek koja je uložila stotine tisuća eurića u Hrvatski paviljon kako bi srpski umjetnici u njemu izlagali radove pune nostalgije za Jugoslavijom. Naša Nina, nakon slučaja Slobodana Praljka, neumoljivo gazi dalje u srčeku svog šefa, a po našim srcima. Sreća što nismo u Gazi. Nina je inače specijalistica za šund. Knjigu s konceptom obrane pred Haškim sudom pok. Slobodana Praljka proglasila je šundom i tako ušla u noviju hrvatsku povijest – šunda. Međutim, za nju sigurno nije šund “umjetnička intervencija” izložena pod brojem 0013 na Venecijanskom festivalu pod nazivom “Wake Me Up in Yugoslavija” ! Ne znam je li se u međuvremenu autorica, srpska umjetnica Darija S. Radaković, probudila.

Ona je 2019.g. osmislila tu “umjetničku intervenciju”, ali s obzirom na “istoriju” (osobito onu nedavnu iz Srbije), prije ili kasnije će netko “intervenirati”. Sigurno ne oni iz Venecije, ali treba biti strpljiv da bi bio spašen. Pa i od istočnih intervencija. Ako bude vojna intervencija, onda smo mirni. Na traktorima bi se ovaj puta moglo pjevati onu “Put putujem”…  Međutim, ova Radakovićkina “intervencija” pod plaštem Venecijanskog bijenala je puno opasnija jer ju mi podržavamo i financiramo. Samo se jedan dan probudiš i nađeš se opet u Jugoslaviji. Zamisli, izroniš ujutro iz hrvatskog sna, kad se iznad tebe u krugu tiskaju Ante Tomić, Vedrana Rudan, Boris Dežulović, Gerovac, Jurica Pavičić, Markovina, Jakovina, Hrvoje Klasić, Katarina Pejović, Kekin i njegova žena, itd. Ima da se smrzneš od užasa.

Inače, političkog šunda ima kod nas sve više. Tako se npr.: širi na crvenoj pozadini transparenta crnim slovima ispisana poruka s Trnjanskih kresova: “Milost ne traže, niti bi nam je dali”. Revolucionarna je to poruka iza koje sigurno stoje Mile Kekin, Korlaet, drug Tejac i drugi likovi iz novo marksističke zajednice Možemo! Čeka se još samo da Peđa Grbin, nakon velebne pobjede na izborima, smjeni Turudića i ukine AP zakon čim se oformi novi saziv Sabora. Što se babi htilo, to se babi snilo! U Lici su to pretočili u mudrost: “Šaka jada”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved