Društvo

PROFESOR IMUNOLOGIJE Dr. sc. Matko Marušić: Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje, za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata

Published

4 godine ago

12 kolovoza, 2020

Ne treba se bojati nego treba biti – odgovoran. S početkom 2021. imat ćemo cjepivo i COVID-19 postat će samo jedna inačica glupe gripe na koju se mnogi danas i ne mare cijepiti. Da, još i ovo: najesen će početi cijepljenja protiv gripe i cijepite se! Uvjeravam vas da to štiti i od SARS-CoV-2, ne toliko kao što štiti od gripe, ali ipak u dovoljno vrijednoj mjeri, ističe dr. sc. Matko Marušić za Narod.hr.

“Ovu epidemiju je izazvao umjetni virus napravljen u Kini, koji je ‘pobjegao’ iz laboratorija u pučanstvo. Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje – za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata. Isto rade i druge moćne države, ali Kinezima je virus pobjegao. Sada jedino g. D. Trump govori tu istinu, a napadaju ga ljubitelji kineskoga političkog sustava”, rekao je Marušić.

Umirovljeni profesor imunologije ne pretendira da imunologiju virusa SARS-CoV-2 zna bolje od mlađih i načitanijih. Ali upravo kao zaljubljenik u imunologiju nije zadovoljan jasnoćom njezinih objašnjenja u medijima.

“Posljedično me na cesti ljudi pitaju pitanja na koja znam odgovore, a oni ih iz medija ili nisu čuli ili nisu razumjeli. Zato ovdje nudim skromnu i jako pojednostavnjenu popunu mogućih nejasnoća u informacijama o toj našoj epidemiji. Popuna je skromna jer ne donosi pojedinosti i objašnjenja budući da bi se tada pretvorila u debelu knjigu koju bi malo tko želio pročitati”, piše dr. sc. Matko Marušić za Hrvatski tjednik.

Kako navodi, Geni se nalaze u staničnoj jezgri, a sastoje se od molekule DNA.

“DNA je dugačka, dugačka molekula koja u sebi sadrži genski zapis (gene) na osnovi kojega se u stanici stvaraju bjelančevine. A bjelančevine su glavni građevni materijal tijela i života. Sastoje se od aminokiselina. Genski zapis je redanje (u molekuli DNA) kemijskih struktura koje zovemo A, T, C i G, s tim da tri susjedna slova znače jednu aminokiselinu, npr. TGG je aminokiselina triptofan. Gen je, dakle, niz tih slova iz kojih se u stvaranju bjelančevina odčitava koje će se aminokiseline ugraditi u bjelančevinu koju određuje (kodira) jedan gen. Gena ima stotine tisuća i DNA je zapravo jako dugačak niz rečenih slova A, T, C, G. Taj niz (molekula DNA) svršeno je upakiran u staničnoj jezgri. Kad bi ga se ‘razvezalo’ i ‘izravnalo’ nit bi bila duga oko metar i 70 centimetara. Sve stanice jednoga organizma (čovjeka) imaju iste gene, one koji su složeni spajanjem sjemenih stanica žene i muškarca pri začeću. No u različitim stanicama aktivni su različiti geni, pa različite stanice imaju različite funkcije, različito izgledaju i različito se zovu”, rekao je.

Komentirao je i mutacije virusa.

“Mutacije su pojava da se pri dijeljenju (umnožavanju) stanica krivo prepiše neko od onih slova za aminokiseline. Pa se odgovarajuća bjelančevina ili ne može stvoriti, ili je drukčija. To da je drukčija može po organizam biti bolje ili lošije, a najčešće je lošije – jer se pokvarilo ono što je naslijeđeno, a naslijeđeno je bilo dobro za organizam (pa se uspio održati u životu do dobi razmnožavanja)”, rekao je.

Uočio je povezanost između vjere i znanosti.

“O živom svijetu postoje samo dvije teorije: da ga je Bog stvorio i da je nastao, i postao raznovrstan, na osnovi evolucije. Evolucija označuje sustav promjena koje nastaju zbog mutacija gena s tim da na životu ostaju oni organizmi kojima mutacija gena nije naškodila (pa da umru) nego im je čak donijela i dobrobit – za uvjete života u kojima ti organizmi (vrsta) žive. Kad se promijene uvjeti života u danome okružju, na životu ostaju samo organizmi koji su imali mutacije koje su dobre za opstanak u tom promijenjenom okolišu. Ostali izumru. Smatra se da su tako nastale sve razlike životinjskih i biljnih vrsta u prirodi.

Sve rečeno vrijedi za sve organizme, životinje, biljke i čovjeka. Ta je živa priroda neizrecivo raznolika. U njoj postoje milijuni različitih vrsta (skupina živih bića koja se međusobno razmnožavaju), a neke su paraziti – žive na drugima i od drugih i bez svojih „domaćina“ bi pomrli, nestali. Parazite znamo kao, primjerice imelu na stablima ili kao crijevne gliste u čovjeka. I njih ima u milijunima vrsta. Najsavršeniji paraziti – upravo u evolucijskom smislu savršenog parazitiranja su – virusi”, rekao je Marušić.

Bitka u organizmu:

“Otpornost organizma (onih razvijenijih) zasniva se na bijelim krvnim stanicama. Tih stanica ima više vrsta, a nekako najvažniji su limfociti, a cijeli sustav nazivamo imunološkim sustavom. Oni služe da odstrane sve tuđe što uđe u organizam. Zato se nalaze svuda u tijelu, a k tome i po tijelu stalno kruže. Čuvari u neprestanoj ophodnji – jer se ne može znati gdje i što tuđe može ući u tijelo. Na mjestu gdje nešto tuđe uđe u tijelo limfociti se nakupljaju i tvore određeni sustav obrane – kao neki privremeni organ. Bitka limfocita i uljeza donosi goleme gubitke na obje strane, pa rezultate vidimo kao vrućicu, oteklinu, crvenilo, bol i oštećenje funkcije – upalu i gnoj. Bitka”, rekao je.

Iznio je vlastito stajalište o porijeklu korona virusa:

“U prirodi ima neznano mnogo vrsta virusa, a ima ih mnogo iz porodice Korona (porodica je skupina vrsta određenog stupnja sličnosti). Ovu epidemiju je, koliko ja mogu procijeniti izazvao umjetni virus napravljen u Kini, koji je ‘pobjegao’ iz laboratorija u pučanstvo. Nazvan je SARS-CoV-2, jer mu je osnova virus iz skupine SARS (koji su jako opasni). Kinezi nisu ciljali na zarazu nego na biološko oružje – za pričuvu u slučaju nevolje koja se zove rub gubitka rata. Isto rade i druge moćne države, ali Kinezima je virus pobjegao. To zaključujem zato što su njihovi znanstvenici u najuglednijim znanstvenim časopisima u svijetu godinama objavljivali svoje napredovanje u konstrukciji takvoga virusa. Nitko nije prosvjedovao, što znači da i drugi to rade. (Sada jedino g. D. Trump govori tu istinu, a napadaju ga ljubitelji kineskoga političkog sustava.) SARS-CoV-2 nikad nije postojao u prirodi i ni jedan organizam na njega ne razvija (jaku) sekundarnu imuno reakciju. Kineski znanstvenici su mu ciljano dodali gen koji mu omogućuje ulazak u stanicu preko molekule koja je inače normalno nazočna na nekim ljudskim stanicama. To je molekula povezana s jednim od hormona koji reguliraju krvni tlak (angiotenzin) i zove se „enzim 2 koji prerađuje angiotenzin“, ali njome se ovdje ne ćemo zamarati. No nije na odmet uočiti koliko su vješti bili ti kineski znanstvenici i koliko su znalački i precizno ciljali.

Kao ni drugim nametnicima (parazitima), virusu ‘nije u interesu’ ubiti svojega domaćina jer bi tako i sam nastradao. Štetni učinci virusa na stanice (neki oblik trovanja, oduzimanja hrane, ometanja normalnih procesa itd.) postoje i jako se razlikuju od virusa do virusa. Međutim, dio onoga što vidimo kao bolest nastaje i zbog obrambene reakcije (imuno reakcije) organizma. Razlog tome je što na viruse reagira stanični tip imuno reakcije, ubilački limfociti. Naime, protutijela mogu na različite načine napasti virus, ali kad je virus jednom ušao u tjelesnu stanicu, ona ga ne mogu dosegnuti. Tu nastupa stanični tip imunosti, koji se evolucijski i razvio za borbu protiv virusa. Ubilački limfociti prepoznaju zaraženu stanicu vlastitoga organizma i – razaraju je. Time virus dospije u tjelesne tekućine gdje ga dokrajče protutijela i drugi obrambeni mehanizmi (npr. interferon). No bez ubijanja vlastitih zaraženih stanica organizam se ne može riješiti virusa. A ubijanje vlastitih stanica nije ni korisno niti bez posljedica. Stoga je u bolestima izazvanim virusom upravo ubijanje vlastitih zaraženih stanica često i najveći razlog bolesti kakvom ju vidimo.

Mislim da je to slučaj i s virusom SARS-CoV-2. Na to upućuju izvješća o pojedinačnim moždanim simptomima jer ubijanje vlastitih moždanih stanica nikako ne može biti nevažno, činili to vlastiti ubilački limfociti ili vlastiti izbor glasnoće glazbe. Tu su i izvješća o mogućoj učinkovitosti lijeka deksametazona u teško oboljelih; deksametazon je stari i poznati lijek (oblik jednoga hormona) koji – slabi imunost. Čini se apsurdnim da slabljenje imunosti pomaže u virusnoj bolesti, ali nije: ono smanjuje ubijanje vlastitih stanica vlastitim ubilačkim limfocitima koji se nastoje dočepati virusa koji se krije u zaraženim stanicama. Tako su razaranja manja, a virusa se neki bolesnici ipak riješe. (Težak je liječnički posao.)”, zaključio je.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić