Društvo

„S margine političkoga spektra“ – Premijer je zgrožen!

Published

3 godine ago

20 ožujka, 2021

mjukic

Foto: Lider Media

Premijer, gospodin ili drug Superman, zagrmio je: “Ako je bilo što od onoga što je trenutno u eteru istina – to je užas. Ja sam zgrožen time, i kao premijer i kao pravnik. To je nedopustivo. Bilo da je to posao za DORH, policiju, stegovne postupke. To su primjeri koji ruše povjerenje u hrvatsko pravosuđe”.

Nažalost, mnogo je toga istinito što smo čuli ili pročitali proteklih dana po pitanju slučaja Mamić. Logično se postavlja pitanje: Gdje Premijer Superman živi da ne vidi stvarnost? Premjer je pet godina na čelu Vlade pa je čudno da ne vidi da su rak rane hrvatskoga društva loše pravosuđe i institucije koje ne rade svoj posao jer da su institucije radile svoj posao ne bi bilo slučajeva: Bandić, Vidošević, Todorić, Mamić, ne bi bilo suludih pucnjava iz kalašnjikova, ne bi bilo uništenih egzistencija Ovršnim zakonom. Da je Premijer htio mogao je pokrenuti reforme, reformu pravosudnog sustava u RH, reformu neučinkovitih institucija. Sve negativno što nam se događa, događa nam se zbog nefunkcioniranja pravne države, nefunkcioniranja hrvatskog pravosudno-inspekcijskog sustava.

Premijer je još izjavio: “To ponašanje nema nikakve veze s izvršnom vlasti, HDZ-om, Vladom… Odmah odbacujem sve te stvari da je odgovornost ovoga na vladi i vladajućima. To nije istina i tome ćemo se usprotiviti”.

Nažalost, ima mnogo veze s izvršnom vlasti HDZ-ovih i SDP-ovih vlada jer su omogućile korupciju, nepotizam, neučinkovitost institucija (neprocesuirani ratni zločinci slobodno šeću Hrvatskom), donošenje niza loših zakona (kao primjer: Ovršni zakon), govor mržnje u javnom prostoru (npr. Index, Novosti i drugi), dvostruka mjerila itd. Kako to Premijeru nije jasno da su strukturne reforme u Hrvatskoj nužne?

Zdravko Mamić je u Mostaru održao presicu na kojoj je dao svoju verziju slučaja Mamić. Frcale su optužnice prema sudcima, malo je Zdravko i lupetao ali njegova verzija priče se traba analizirati nepristrano, pošteno i hladne glave. Zdravko Mamić je za korupciju teško optužio predsjednika Vrhovnoga suda i još nekoliko sudaca. Ako je samo jedan dio iznesenoga točan, a mislim da je točan, nužna je temeljita reforma hrvatskoga pravosuđa.

Da je stanje hrvatskoga pravosuđa katastrofalno priznale su i pravosudne vlasti Hrvatske jer su premjestile suđenje iz Zagreba u 300 km udaljeni Osijek. Vrhovni sud donio je rješenje 2. lipnja 2017. godine u kojem stoji da je osječki sud proglašen nadležnim za slučaj Mamić kako bi se “osiguralo daljnje nesmetano i objektivno vođenje postupka” i “izbjegla svaka moguća sumnja u nepristranost daljnjeg postupanja”.

Postavlja se pitanje zar u Zagrebu nema poštenih sudaca koji bi mogli pošteno i nepristrano suditi u slučaju Mamić. Također se postavlja pitanje zašto se nije sudilo na Županijskom sudu u Karlovcu (Županijski sud u Karlovcu, adresa: Trg hrvatskih branitelja 1) ili Varaždinu (Županijski sud u Varaždinu, adresa: Braće Radić 2) koji su mnogo bliži Zagrebu nego Osijek. Tadašnji odvjetnici Zdravka Mamića su s pravom izjavili: Apsolutno je neosnovano seliti slučaj Mamić na sud u Osijeku.

Premještejući suđenje iz Zagreba u 300 km udaljeni Osijek hrvatsko pravosuđe priznalo je da se hrvatsko pravosuđe nalazi u lošem stanju, tom odlukom je optuženik grubo oštećen. Presica u Mostaru i događaji nakon toga (objave) pokazali su da je premještanje suđenja u Osijek nije bilo opravdano (sudci su bili u sukobu interesa). Ono zbog čega je suđenje premješteno (poznanstvo sa sudcima) pokazalo se neopravdanim.

Pravedno suđenje?

Mamići nisu imali pravedno ni pošteno suđenje. Odvjetnik Veljko Miljević, ozbiljna osoba koja ne lupeta, je istaknuo kako imamo neprihvatljivu praksu da mediji objavljuju sadržaj presude, a da je on kao odvjetnik optuženog/osuđenog nije dobio!

Tijekom istrage i suđenja ispitano je 97 svjedoka, pregledana brojna dokumentacija, provedena financijsko-knjigovodstvena i druga vještačenja.

“Po prvoj nepravomoćnoj presudi najveći dio novca, gotovo 80 milijuna kuna, izvučen je preko lažnih aneksa ugovora o podjeli transfernog obeštećenja između Dinama i tadašnjih Dinamovih igrača Luke Modrića i Dejana Lovrena. Mamićeva obrana u najvećem je dijelu fokusirana upravo na taj dio”.

“Mamićev odvjetnik tvrdi da Županijski sud u Osijeku uopće nije odgovorio na pitanje gdje je 14 milijuna kuna od ukupno 66 milijuna kuna što ih je Dinamo isplatio Modriću na osnovu aneksa o podjeli obeštećenja od transfera u Tottenham.

Osuđeni Zdravko Mamić je u pravu kada kaže ili smo svi krivi, ili nije nitko. To je točno pa je osuda Županijskog suda u Osijeku apsurdna kao i potvrda te presude od strane Vrhovnog suda. Nije isključeno da jednog dana slučaj Mamić završi na europskom sudu s obzirom na protupravno postupanje.

Odvjetnik Miljević: Nema dokaza, a optužnicu je pisao čovjek koji na to nema pravo!

Uz to navodi kako je Glavni odbor GNK-a Dinamo donio zaključak kako klub nije oštećen te navodi kako kaznenog djela ne može biti ako nema navedene štete. I to smatra dovoljnim razlogom za odbacivanje presude.

“Ako objava presude traje sat vremena, čak i više, a obrazloženje traje nešto više od deset minuta, onda je svakome jasno da u obrazloženju nije rečeno ništa. Moje je mišljenje da ova presuda ne samo da nije pravedna, već je i nezakonita”, rekao je Mamićev odvjetnik Veljko Miljević.

USKOK je potvrdio da je primio USB stick prije 5 mjeseci (8. listopada 2020.) pa je čudno da izvidi još traju!? Budući da izvidi još traju postavlja se pitanje radi li se o nesposobnosti ili nečem drugom. Komentar Zdravka Mamića: “Institucijama je trebalo 3 dana da utvrde da Vargini SMS-ovi nisu vjerodostojni. Moje svjedočenje i dokazi predani su nadležnim institucijama 8. listopada 2020., od tada se pregledavaju i izviđaju jer sam naveo sva imena, lokacije i iznose kojima su me korumpirani suci reketarili. Sada je prilika da se sudstvo pročisti od korumpiranih i nepoštenih sudaca! “

Odvjetjik Hodak se pita: Ili je riječ o kleveti ili imamo najveću korupcijsku aferu u hrvatskom pravosuđu. Vjerojatno imamo i korupcijsku aferu i klevetu.

Zdravko Mamić je s pravom pozvao vodstvo kluba Dinamo da napravi zapisnik o stanju blagajne u klubu tako da se zna u kakvom je stanju bio klub kada su braća Mamić napustili klub. Hoće li to napraviti? Vidjet ćemo.

Na hrvatskim sudovima optuženi često dokazuju nevinost umjesto da tužilaštvo priloži neoborive dokaze o krivnji. U slučaju Vidošević bilo je upitno 36 milijuna kuna, sada je upitno samo devet milijuna kuna, a i to je upitno. Zašto sud prihvaća neutemeljene oprtužnice?

Loše napisani zakoni su omogućili neopravdano bogaćenje, neprimjereno ponašanje koje se pravno ne može sankcionirati. Institucije države ne rade svoj posao, ne kontroliraju protupravna ponašanja pa nastaju mnogobrojni slučajevi. Nije problem u Mamićima već u lošim zakonima koji su omogućili određena ponašanja kao i u institucijama sustava koje nisu ništa poduzimale. Mnogi su se u Hrvatskoj obogatili zahvaljujući lošim, nedorečenim ili kontraverznim zakonima pa tu treba tražiti uzroke loših postupanja.

Primjer kako funkcionira hrvatska država (Večernji list 17. travnja 2012. godine, autor Josip Bohutinski):

“Stečajni postupak nad tvrtkom Ingprojekt, kako se od 1995. godine zove bivši Coning holding u kojem je direktor bio sadašnji prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, bit će napokon okončan ovih dana, nakon sedam godina.

Vjerovnici su prijavili čak 452 milijuna kuna potraživanja od bivše Čačićeve tvrtke, no stečajni upravitelj priznao im je oko 177 milijuna kuna jer je ostalo otišlo u zastaru. Najveći dio tih potraživanja odnosio se na propali posao Coninga u Izraelu, oko 282 milijuna kuna.

Taj posao posebno baca tamnu sjenu na poslovnu karijeru Radimira Čačića koji se voli predstavljati kao uspješan gospodarstvenik. Kao uostalom i cijela sudbina poduzeća koje je prvi potpredsjednik vodio.

Naime, upravo je Čačić 1991. godine, kad je bio direktor još neprivatiziranog Coninga, ugovorio u Izraelu gradnju oko 1300 stanova koja je najviše pridonijela tjeranju Coning holdinga, odnosno Ingprojekta u stečaj.

Građevinsko poduzeće Zagorje trebalo je graditi te stanove u Izraelu, pa je poslalo radnike i operativu u tu zemlju, ali nije uspjelo naplatiti svoje radove pa je tužilo Coning. Osim Zagorja, potraživanja prema Coningu, odnosno Ingprojektu stečajnom su upravitelju među ostalim prijavili i država, oko 50 milijuna kuna za neplaćene doprinose i poreze, i Coning inženjering oko sedam milijuna kuna. No, većina je tih potraživanja odbijena, uglavnom zbog zastare.

– Čekam svaki čas da se okonča stečajni postupak za Ingprojekt jer nema smisla uopće voditi ga – kazao nam je Želimir Uršulin. S obzirom na to da Ingprojekt nema gotovo nikakve imovine, vjerovnici se nisu mogli naplatiti. Prodajom dionica uspjelo se doći samo do 80-ak tisuća kuna! A Ingprojekt nema imovine jer je osnovao četiri tvrtke kćeri dok se još zvao Coning holding i to – Coning inženjering, Coning ekologija, Coning turizam i Coning informatika, na koje je, a to je utvrdila državna revizija, prenio svu materijalnu imovinu u obliku zemljišta, zgrada i opreme, dok su Coningu ostala potraživanja, ulaganja u dionice novoosnovanih društava te obveze.

Bez zaposlenih

Uz imovinu, Coning je na tvrtke kćeri prenio i svoje djelatnosti pa su i zaposlenici prešli raditi u nove tvrtke. Coning od 1994. godine do obavljanja revizije 2002. godine nije imao ni jednog zaposlenog.

Kad je rađena revizija pretvorbe i privatizacije Coninga odnosno Ingprojekta, tvrtka je imala evidentiranih nepodmirenih obveza u iznosu od 221 milijun kuna, od toga je država potraživala 63,9 milijuna kuna. Usto, u nalazu revizije navodi se da je račun tvrtke neprekidno blokiran od 1. kolovoza 1995. godine!

Stečaj prvi put predložen još prije 17 godina.”itd.

Slučaj Ingprojekt, kako se od 1995. godine zove bivši Coning holding, nije naštetio karijeri Ratimira Čačića iako je oštetio društvo i državu! Čudno, zar ne?

Iz navedenog primjera jasno je da ne funkcionira pravna država i da su strukturne reforme cjelokupnog pravosudnog sustava nužne. Slučaj Mamić je jedan od mnogobrojnih pravosudnih slučajeva koji pokazuje da su hrvatsko pravosuđe i državne institucije neučinkovite pa ih treba temeljito protresti.

Komentari na portalima i tiskovinama pokazuju silnu mržnju (prema Mamićima) pa bi bilo normalno i logično zapitati se zašto i kuda idemo kao društvo. Također, neki kandidati za lokalne izbore koriste slučaj Mamić za svoju promidžbu pa time pokazuju koliko su jadni i nepošteni jer zaboravljaju da Mamići nisu imali pošteno suđenje.

Zgroženi Premijer Superman je na potezu, očekujemo temeljitu reformu hrvatskog pravosuđa, očekujemo odgovornost sudaca i uvođenje licenci za sudce. Ako kirurzi (i drugi) moraju imati važeću licence za rad zašto je ne bi imao i sudci!?

Dr. Marko Jukić

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić