Po plodovima ćete ih prepoznati, glasi vijekovima nataloženo iskustvo čovječanstva, zapisano i u knjizi koju Hrvati, premda malo kojemu nije nadohvat ruke, baš i ne čitaju. No, za plodove, da bi ih se vidjelo u punoj raskoši, obično treba neko vrijeme.

Ne stvaraju se zamahom čarobnim štapićem, nego marljivim i mukotrpnim radom. Kako ih onda prepoznati dok još zriju? I kako prepoznati one čiji rad plodovima vodi od onih koji prekomjerno gnoje u prazno? A kako, nego po metodama kojima do njih pokušavaju doći.

Kukavičje jaje Hrvatima u BiH, Hrvatskoj i NATO savezu

Svaka struka i ljudska vještina ima vlastita propisana i nepisana pravila, svoj jezik i načine komuniciranja i djelovanja. Ni diplomacija, taj i u ratu i u miru ključni alat za postizanje političkih ciljeva, u tomu nije iznimka. Stanoviti problem je tek što se pri tom finom tkanju mnogo toga, napose ono prijelomno, odvija potiho, ispod površine oku javnosti nevidljivog ledenog brijega, što otežava vrednovanje napora.

Pritom, kao i u drugim područjima ljudskog djelovanja, i ovdje postoje uvriježene, klasične metode djelovanja, a tek dok se one posve iscrpe, iznimno se pribjegava izvanrednima, ali i njima samo ako imaju izgleda za uspjeh. Inače nemaju smisla, jer se lako može izgubiti i ono što se ima. A uvijek se nešto ima, makar se to činilo malo.

Glavni problem s Milanovićevom metodom borbe za prava Hrvata u BiH krije se upravo u tome što nema baš nikakvih izgleda za uspjeh, samo raspiruje lažne nade i opstruira prohodne putove. Milanović to jako dobro zna i razumije, što ujedno otkriva koliko su mu namjere iskrene. Naime, njegova se ucjena u bitnome razlikuje od svih drugih ucjena blokadom pristupa euroatlantskim integracijama unazad nekoliko godina. Svima je njima – od blokade Slovenije prema Hrvatskoj, preko one Grčke, a potom i Bugarske, prema Sjevernoj Makedoniji, sve do ove aktualne Turske prema Švedskoj i Finskoj – zajedničko to što su bilateralnog tipa. Jedna strana ucjenjuje drugu nečim što ona ne želi, ali ipak može učiniti. Pritom bi se Amerika, kao vodeća zapadna sila, u priči uglavnom pojavljivala u ulozi posrednika, a katkad i na drugi način, ne pokazujući uvijek bezgranično strpljenje za ucjenjivača. Primjer potonjeg je neuspjeh blokade Hrvatske od strane Slovenije u neusporedivo manje urgentnim i napetim općim sigurnosnim okolnostima od današnjih, bez obzira što je državni vrh „Dežele“ u tome bio jedinstven.

Upravo to čini bespredmetnim jalova spočitavanja hrvatskoj vladi zato što ne slijedi Milanovićevu ucjenjivačku liniju, koja služe samo kao instrument za prebacivanje krivnje zbog posve izvjesnog neuspjeha. A takav je ishod zajamčen zato što Pantovčak traži nešto što Švedska i Finska ne mogu ispuniti, nešto što može ispuniti samo Amerika. Milanović to nastoji od nje iskamčiti sprječavajući ono što ona želi (prijem dviju skandinavskih zemalja u NATO). Drugim riječima, on zapravo ucjenjuje Ameriku ili njegovim rječnikom – pika penkalom u oko daleko najveći par očiju među svih NATO-vih 30 pari. Kad bi Amerika to dopustila i pred ucjenom popustila, otvorila bi Pandorinu kutiju i prestala biti ono što jest, kormilar i sidro NATO broda, učinivši tako i sâm taj brod dezorijentiranim i disfunkcionalnim. A to bi značilo kraj NATO-a.

Da je upravo destabilizacija Saveza Milanovićev stvarni cilj, a Hrvati u BiH tek naizgled usputni dobitnici, a zapravo moneta za potkusurivanje, potvrđuje uvid u njegovo ponašanje prethodnih mjeseci. Ta, nije li još nedavno nalazio uzroke rusko-ukrajinskog rata u unutarnjim američkim trvenjima, naglašavajući kako to nema veze ni s Rusijom ni s Ukrajinom? Nije li se oštro i snažno protivio proširenju NATO-a i prije nego što će u tu priču uvući Hrvate u BiH, sve kako bi im nalijepio na čelo etiketu destabilizatora sigurnosne arhitekture slobodnoga svijeta? A što to govori nego da mu je glavni cilj širenje nereda i nesloge u zapadnjačkim redovima? Pa ne kuje li ga baš zato kremaljski agitprop u zvijezde?

Zanimljivo, dok turski predsjednik Erdogan baca naglasak na blokadu Švedske, jasno to obrazlažući, Milanović u javnim istupima spominje gotovo isključivo Finsku, a nikoga među vrlim „nezavisnim“ medijskim trudbenicima da bi to uočio i pitao ga zašto. A da nije stvar u tome što Finska, za razliku od Švedske, dijeli pozamašnu granicu s Rusijom pa joj takva, k tome i povijesno držana njezinim dvorištem, u krilu NATO-a nesumnjivo predstavlja veću prijetnju?

Milanović kao Mesić, ne kao Tuđman

Apologeti Milanovićeva verbalnog tehniciranja vole isticati kako ono pomaže boljoj vidljivosti problema Hrvata u BiH, poglavito od strane vodeće svjetske sile koja jedina može nešto učiniti. No, da je Amerika s tim itekako dobro upoznata, a što sigurno nije Milanovićeva zasluga, nego nekoga tko je, kloneći se svjetala reflektora, na tomu marljivo i ustrajno radio, svjedoči posve nova retorika američkih dužnosnika, od izaslanika za zapadni Balkan Gabriela Escobara do posrednika u pregovorima između Hrvata i Muslimana. Zaokret je to za gotovo 180 stupnjeva u odnosu na ono na što su Hrvati u BiH od službene Amerike desetljećima bili navikli. A to što Amerika još uvijek ne pritišče dovoljno Muslimane kako bi ih privoljela na suradnju (kao što joj je uspjelo početkom ’94), ukazuje na to da treba uložiti dodatan trud i pojačati napore kako bi ju se motiviralo. Poglavito sad kad aktualna ratna zbivanja u Europi otvaraju vrata pojačanom američkom angažmanu u potencijalnim žarištima sukoba. S druge strane, imajući u vidu kako ne maše rep psom nego pas repom, upravo je suludo očekivati da se američki potpuni obrat u BiH može postići samoubilačkom izravnom ucjenom.

U tome će realisti, uzimajući širi kontekst u obzir, vidjeti tek učvršćivanje povezivanja BiH Hrvata s Rusijom, na čemu njihovi politički suparnici godinama ustraju s popriličnim uspjehom. To razotkriva kako se krajnji korisnik Milanovićeva djelovanja podudara s onim sudruga mu totalno inverzne retorike, Stjepana Mesića. Riječ je, naravno, o sarajevskoj čaršiji.

Naposljetku, Milanovićevo nestrpljivo, prijevremeno prelamanje preko koljena pokazuje kako bi se ponio da se kojim slučajem našao na mjestu vrhovnog zapovjednika HV-a ujesen ’91. Prijeke, nagle i neobuzdane ćudi, izrazito nepogodne za obavljanje te dužnosti, zacijelo bi pukao i bacio sve karte na proboj obruča oko Vukovara, a briga bi ga bilo za ostale hrvatske gradove pod opsadom – Dubrovnik, Zadar, Gospić, Karlovac, Sisak, Pakrac,… Na taj zaključak navodi njegovo ustrajno omalovažavanje drugih hrvatskih vanjskopolitičkih ciljeva, čije ispunjavanje također predstavlja nacionalni interes prvog reda. Stoga i ne treba toliko čuditi što Milanoviću danas frenetično plješću i pokorno služe upravo oni koji dan-danas Tuđmanu ne mogu oprostiti taj „propust“ koji je urodio slobodnom i cjelovitom Hrvatskom. Pored tih i takvih, predvođenih takvim, ne daj nam Bože izravnijeg rata!

U čemu je tajna Milanovićeva „obrata“?

Slijedeći isti trag, vrijedi primijetiti kako na Milanovićevo ponašanje uopće ne može djelovati logika odvraćanja protumjerom, ona da batina ima dva kraja ili uzvraćanje na veto vetom, za kojom poseže očito neupućeni švedski europarlamentarac. Milanoviću, naime, udarci oba kraja batine idu u prilog. Ucjena prijema Švedske i Finske u NATO, zato što koristi Rusiji, a uskrata sredstava Hrvatskoj iz europskih fondova, zato što ruši hrvatsku vladu, čemu je svim srcem posvećen. Uostalom, da su mu europski fondovi zadnja rupa na svirali, pokazuje i to što podcjenjuje njihov volumen, što drži Hrvatsku podalje od investicijskog smeća, u koje ju je uvalio još kao premijer ne mareći odveć za njih. Time je, a i pretpostavljajući spašavanje udbaškog dvojca od izručenja Njemačkoj suradnji s tom, gospodarski vodećom europskom zemljom, Hrvatskoj napravio nemjerljivo veću financijsku štetu od svih koje ovih dana optužuje za potkradanje zajedno, pridonijevši što bržem i jačem hrljenju Hrvata u naručje njemačkih poslodavaca, koji su istodobno otvarali tvorničke pogone u Srbiji.

Zanimljiv je Milanovićev verbalni preobražaj po pitanju Hrvata u BiH, poglavito dozove li se iz sjećanja kako se počeo uspinjati hodnicima SDP-a dok je ta partija nijemo promatrala bičevanje Hrvata u BiH, da bi potom, tada već kao njezin predsjednik, pružao aktivnu podršku Željku Komšiću uoči izbora za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Taj je obrat, naime, znatno radikalniji od obrata Hrvoja Zekanovića, kome zbog toga insinuira kazneno djelo korupcije u komplotu s Andrejom Plenkovićem. To pak neumitno zaziva pitanje – čemu to on zahvaljuje tako naglo „prosvjetljenje“ glede odnosa prema Hrvatima u BiH? Ili možda ipak nije o tome riječ? Barem sudi li se prema tome kakvu im medvjeđu uslugu čini, istodobno ih tapšući po ramenima i obilno časteći svjetlucavom gvožđurijom.

Već viđeni dijabolični provokator

Najtragičnije figure u Milanovićevu dijaboličnom performansu zacijelo su oni Hercegovci, a i Bosanci, koji mu ekstatično plješću, zadivljeni njegovim naporima čije dosege nisu u stanju suvislo artikulirati, a kamoli ih realno vrednovati. Unekoliko podsjećaju na pretke im koje bi udbaški provokatori u doba komunističkog mraka na svadbama naveli da zapjevaju nepoćudne, nacionalističke pjesme. Sutradan bi ih uredno prijavili obližnjem centru bezbjednosti, nakon čega bi uslijedilo prebrojavanje rebara u zloglasnom mostarskom zatvoru Ćelovini. Tad se snaga udbaške batine lomila uglavnom na leđima pojedinaca, katkad, doduše, ostavivši i trajne posljedice.

No sad je na kocki opstanak čitavog naroda na svome. Ne prevlada li razum – a pojava apsurdno teatralnih mjesečara koji hrvatske velikane mjere ustrajnošću u oštrenju jezičine ne osvrćući se pritom na posljedice i djela, pa još Milanovića moljakaju da ih ne izigra ne shvaćajući kako ih on upravo izigrava ovime na čemu mu zahvaljuju, pokazuje da ta točka još nije na vidiku – urođena sklonost pojednostavnjenim, zdravoseljačkim rješenjima može se iznova pokazati itekako skupim za Hrvate u BiH. U prošlosti ih je takav pristup podosta koštao u srazu s daleko rafiniranijim, podmuklijim, svim mastima premazanim federalnim partnerom. Premda bi Hrvate u BiH u ovoj priči bilo krajnje nerealno portretirati nekakvim romantičnim moralnim čistuncima, ipak vrijedi primijetiti kako ono pokvarenosti što u njihovim redovima prebiva baš i nije od neke koristi. Nažalost, svodi se tek na djetinji neposluh i protivljenje vlastitim autoritetima. Nakon ozbiljnih pitanja crkvene i medicinske naravi, na red za „kritičko propitkivanje“ su izgleda došle i diplomacija i međunarodni odnosi.

Za stolom, a ne ispod stola! Drumom, a ne šumom!

Upravo zato je moguće da ih „naprosto omađija“ jedan fetivi balkanski barbarogenij, proruski čovjek usta punih hrvatskog čovjeka, tečni govornik srpsko-hrvatskog jezika koji drugima rado spočitava da ne znaju hrvatski. Osim doslovce, njegov je srpsko-hrvatski savršen i u političkom smislu, posve u duhu predaje mu predaka.

U Milanovićevu izvrnutu svijetu najveći grijeh onih koji politički govore i djeluju hrvatski je njemu osobno nedohvatljiva, a njima izgledna, karijera u NATO i EU strukturama. To zvuči kao kad bi se Luki Modriću spočitavalo što je otišao u Real (i time postao još bolji igrač u nacionalnoj vrsti), ili nekom fizičaru da radi u CERN-u, ili pak profesoru što predaje na Sorbonni. Svatko tko vani uspije, automatski ne valja, jer njegova lojalnost domovini time postaje upitna. Štoviše, lojalnost postaje isključivo privilegij neuspješnih i od uljuđenog svijeta prezrenih. No, takvi razgovoru za stolom za kojim se odlučuje ne mogu ni primirisati, stoga im preostaje tek piskarati da se ozbiljnije razmotri njihova zabrinutost, usporedno svirajući u frulicu samorazarajuće fatalističke mitomanije, svojstvene neodraslim i povijesnom trenutku nedoraslim narodima – narodima pomućena razuma, nesposobnima razaznati tko im može i hoće pomoći, a tko ne.

Kao što je ’91’ bilo relativno jednostavno prepoznati izdajicu po tomu što je, busajući se u prsa junačka, zavodio povodljivce pričajući o postizanju ciljeva naprečac, na što mudri predsjednik Tuđman nije nasjedao, pa sad Hrvati imaju cjelovitu Hrvatsku i, barem na papiru, ravnopravnost u BiH, danas, u ponešto izmijenjenim okolnostima, izdajicu odaje to što pili granu na kojoj Hrvati sjede. Rovareći iznutra urušava političke i vojno-sigurnosne strukture u čijem se okrilju Hrvatska nalazi.

Nasuprot skrivanju pod stolom i prikrivanju vlastite bijede vrhunaravnom prepotencijom, sjedeći za euroatlantskim stolom, Hrvatska može lakše ostvariti svoje nacionalne ciljeve. Oni koji to shvaćaju, uspješno rade, što potvrđuje cijela niska sjajnih rezultata u zadnjih 5 godina, pravi preporod u odnosu na prethodno razdoblje. Uspjesi u bilateralnim sporovima sa Slovenijom, znatno poboljšanje pozicije u onima s Mađarskom, pozicioniranje hrvatskih diplomata u vrhu međunarodnih institucija, povrh svega i donedavno nezamisliv retorički zaokret vodećih zapadnih igrača na temu ravnopravnosti Hrvata u BiH, politička su dostignuća uz bok izgradnji LNG-a i Pelješkog mosta. To je potvrda da ti putovi vode u pravom smjeru, a to što još nisu dovršeni uopće ne znači da je kucnuo pravi čas skrenuti s druma u šumu. Jer šuma je to koja ne vodi u nepoznato, nego poznato, već viđeno i proživljeno… ne jednom.

Grgur S./Kamenjar.com