Pomak u hrvatskom ponašanju: nekoliko važnih odgovora s različitih razina

Ove je godine, s kratkim odmakom, upućeno više hrvatskih odgovora s različitih razina na razne srpske nasrtaje i fantaziranja. Dojam je kako je došlo do pomaka u hrvatskom ponašanju, koje je do sada dobrim dijelom bilo autodestruktivno. Izdvojili smo za ovaj pregled nekoliko slučajeva.

HAZU: Uvjeti za pristup BiH, Crne Gore i Srbije Europskoj uniji

Najviša znanstvena i kulturna ustanova u RH, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, objavila je u svibnju ove godine dokument u kojem navodi uvjete za pristup Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije Europskoj uniji (Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju).

U dokumentu se navodi kako Srbija treba prestati s poticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i progonom hrvatskih državljana uz odricanje od velikosrpske propagande.

Sa Srbijom treba napraviti razgraničenje na Dunavu te aktualizirati neodgodivi povratak hrvatskoga katastarskog teritorija i Šarengradske ade pod suverenitet Hrvatske.

Potrebno je, smatra HAZU, aktualizirati poštivanja preuzetih obveza iz potpisanih sporazuma i dogovora, kao što su zaštita recipročnih prava hrvatske manjine, a Hrvatima osigurati slobodno političko i kulturno organiziranje te djelovanje na razini istovrijednoj onoj koju Hrvatska osigurava srpskoj manjini.

HAZU naglašava i potrebu definiranja položaja Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj.

Hrvatska treba inzistirati na dostavi podataka iz odnesenih arhiva nakon Drugoga svjetskoga rata – vratiti arhiv NDH, arhiv JNA o križnim putovima i logorima, o hrvatskom proljeću itd.

Srbija treba vratiti dokumentaciju odnesenu iz Vukovarske bolnice, otkriti sva mjesta pogubljenja Hrvata za vrijeme agresije na Hrvatsku te imena ubijenih, uz omogućavanje njihova dostojnoga ukopa.

Srbija treba, ističe HAZU, priznati hrvatski etnički integritet Bunjevcima. Od Srbije treba tražiti odricanje od proglašenja bunjevačkoga govora Hrvata službenim u Subotici jer bi se to moglo shvatiti kao dio političkoga plana identitetskoga rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u Vojvodini.

Srbija na svim razinama treba javno i nedvosmisleno priznati hrvatski jezik kao poseban i neovisan standardni jezik.

Treba inzistirati na odricanju Srbije od svojatanja i prisvajanja povijesnih dosega kulture s hrvatskih prostora te hrvatske književne baštine, posebno starije hrvatske književnosti.

Srbija treba priznati agresiju na Hrvatsku, ponajprije plaćanjem štete počinjene u pohodu na Hrvatsku.

HAZU: Odgovor na „Deklaraciju o granicama srpskog jezika“

Odbor za normu hrvatskoga standardnoga jezika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti usvojio je 11. srpnja 2022. odgovor na „Deklaraciju o granicama srpskog jezika“ kojim se osvrnuo na očigledne neistine i pogrješna tumačenja povijesnih činjenica u toj deklaraciji, donesenoj 19. lipnja 2022. na Trećoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji (Odgovor na “Deklaraciju o granicama srpskog jezika“). Prenosimo samo zaključak odgovora:

„Zaključno se o ‘Deklaraciji o granicama srpskog jezika’ može reći sljedeće: nema dvojbe da je ona sastavljena s istim ciljevima i u okviru iste velikosrpske politike koja je već proizvela ‘Načertanije’ Ilije Garašanina i ‘Memorandum’ Srpske akademije nauka i umetnosti, i to nas ne iznenađuje. Međutim, ono što iznenađuje je više nego skromna znanstvena razina teksta koji su sastavili njezini autori, svjesno zanemarujući, iskrivljujući ili krivotvoreći činjenice, kao i spoznaje lingvističke teorije, slavistike, poredbenopovijesne lingvistike i sociolingvistike. Politička se manipulacija ne može prikriti takvom nazovi-znanošću i nadamo se da će se i u Srbiji pronaći ozbiljniji lingvistički glasovi koji će od nje odustati. U Hrvatskoj smo se na takva ideološka nasilja u jezičnoj politici već navikli još u jugoslavenskim vremenima, ali voljeli bismo da više ne moramo živjeti u prošlosti koja se pokazala neodrživom, već da se možemo okrenuti mirnijoj budućnosti koja u znanosti podrazumijeva poštovanje istine, a u životu toleranciju i, ako je moguće, suradnju i uzajamno poštovanje.

Uostalom, hrvatski jezik priznat je kao ravnopravan jezik u Europskoj uniji.“

Odgovor hrvatskih političara i medija na Vučićev pokušaj „privatnoga“ dolaska u Hrvatsku

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić planirao je 17. srpnja privatno posjetiti Jasenovac i Pakrac, no hrvatske vlasti nisu mu dopustile ulazak. Vučić je taj „privatni“ posjet dogovarao s Miloradom Pupovcem, a bez službene obavijesti hrvatskim vlastima i bez koordinacije s veleposlanstvom…

Hrvatski politički i medijski odgovor bio je vrlo jasan: „To se tako ne radi. Ne može!“ Rijetko kad se dogodi da su hrvatski političari oko nečega složni, jednako je i s medijima, no to se u ovom slučaju dogodilo.

Dovoljno je samo pročitati nekoliko medijskih naslova: „Vučić je danas htio privatno doći u Jasenovac i izazvati kaos! Hrvatska mu zabranila ulaz!“, „Bivši šef operacija u SOA-i: ‘Vučić je pokušao na jedan bahati način ući u Hrvatsku kao da ulazi u Niš’“, „Ovako je propao Vučićev plan: Htio izazvati kaos u Hrvatskoj…“, „Kovač: Na Vučićevu provokaciju vlasti su odgovorile na jedini mogući način: Picula: Reakcija bila je primjerena“, „’Ne mogu se granice prelaziti samo tako. Srbija žrtve Jasenovca koristi kao sredstvo, a ne kao cilj’“, „Vučić je u ‘diktatorskom‘ obraćanju o svom propalom dolasku u Jasenovac potvrdio baš sve što je Jutarnji pisao“ itd. itd.

Koliko smo uspjeli pratiti, na drugoj strani ostao je jedino predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac koji je čak održao konferenciju za novinare kako bi na njoj izrekao rečenicu: „Nije se smjelo dogoditi da Vučić ne može u Jasenovac.“

Pismo biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine patrijarhu Porfiriju

Najnoviji slučaj, u kojem se odgovara na srpske neistine, dolazi iz naše Crkve. Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine uputili su 25. srpnja otvoreno pismo patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve o neistinama glede djece u ratnim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, koju SPC želi proglasiti svetom. (Otvoreno pismo biskupa Zagrebačke metropolije patrijarhu Porfiriju). Prenosimo dio pisma:

„Gledajući cjelinu tadašnjih događanja, posebno je bolno danas vidjeti produžavanje ideološke propagande iz vremena jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma po kojoj su liječnici, medicinsko osoblje, a ponajviše časne sestre, kao i mnogi dobročinitelji i udomitelji koji su ulagali svoje snage i znanje, koji su se žrtvovali u spašavanju djece u prihvatilištima u Sisku i Jastrebarskom, prikazani kao najgori zločinci. Naime, ako su ta djeca proglašena mučenicima, moraju postojati i mučitelji, a iz priloženoga se podrazumijeva da su to upravo navedeni ljudi koji su istinski zaslužni da je mnogo zbrinute djece u iznimno teškim okolnostima preživjelo.

Umjesto da se ističu njihova djela milosrđa, ponegdje s oznakama istinske svetosti, i da im budemo zahvalni za njihove primjere, na njihova se imena i djela ponovno stavlja teret monstruoznih optužaba i krivnje.

Poznato je da su djeca, koja su 1942. smještena u prihvatilišta, bila napuštena siročad, gotovo gola, izgladnjela i oboljela od zaraznih bolesti te im je u takvom teškom stanju pružena medicinska i svaka druga pomoć koja je bila moguća u tim ratnim neprilikama…

Katolička Crkva, na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, učinila je – osobito djelovanjem ‘Karitasa Zagrebačke nadbiskupije’ – uzorna djela ljubavi prema bližnjima brinući se za tu djecu, pri čemu su požrtvovnost za djecu u Jastrebarskom i Sisku očitovali osobito katolički svećenici i posebno časne sestre, tako da su se neke – njegujući bolesne – zarazile, a jedna je od njih zbog toga i umrla…

Ako se višesložnim pitanjima zbrinjavanja djece u prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku pristupa nekritički, bez utemeljenja na povijesnim činjenicama i istini, posredno se vrijeđa dostojanstvo ponajprije žrtava, ali i onih koji su poniženi, zbog toga što su – što je posve apsurdno – činili dobra djela. Iznesene klevete daju rasti stablu koje može uroditi samo zlim plodovima sve većega udaljavanja između katoličkih i pravoslavnih vjernika, umjesto pročišćavanja i približavanja snagom Božjega Duha, Duha istine kojega je nebeski Otac, po našem Spasitelju, darovao svojoj Crkvi.“

(hkv)