Na kršćanskom istoku postoji predaja o strašnom svršetku pokvarenih židovskih velikih svećenika Ane i Kajfe koji su progonili i mučili našeg Gospodina Isusa Krista.

Centralne ličnosti ovog događaja su car Tiberije i Marija Magdalena, isti oni kao i u slučaju (događaju) koji je prethodio tradiciji bojanja jaja koja traje do današnjeg dana, odnosno; prema predaji, tijekom večere s carem Tiberijem, Marija Magdalena je govorila o Kristovu uskrsnuću. Car je ismijavao tu tvrdnju govoreći da čovjek ne može ustati iz mrtvih više nego što jaje u njezinoj ruci može postati crveno. Dočim je to izrekao – jaje je postalo crveno. Zbog toga je na ikonama svete Marije Magdalene ona nekad prikazana kako drži crveno jaje (vidi sliku u komentarima).

A sada idemo na priču/događaj s Anom i Kajfom.

Sveta Marija Magdalena govori caru Tiberiju:

„Poncije Pilat koji je bio postavljen kao rimski namjesnik (upravitelj) u Jeruzalemu, izdao je krivu osudu protiv Isusa, sina Marijinog.

Isus je izvodio silna čudesa i znakove među ljudima. Slijepcu je dopustio oporavak očiju, uskrsnuo je mrtvaca, očistio gubavce, izgonio zloduhe riječju. Jednostavno, liječio je sve bolesti.

Veliki svećenici Ana i Kajfa, iz ljubomore i pakosti, odveli su ga Pilatu.

Namjesnik (Pilat) je uradio mnoga ispitivanja. Iako Pilat nije našao ništa vrijedno smrti, ipak ga je razapeo. Bilo je tad kada se cijela kreacija protresla na nepravdu. Sunce se zamračilo, zrake su nestale i mjesec se promjenio u tamu. Zemlja se protresla, pećine raspukoše. Hramski zastor se razdriješe na dvoje od vrha do dna i grobnice se otvoriše, i mnogi od mrtvih su ustali i ušli u grad.“ (nap.ur. vidi Mt 27,50-53)

Nakon što je završila čitanje uvodnog govora, predala je papirus caru. Sve oči pratile su svaki njen pokret. Car, čuvši njeno svjedočanstvo, posebno da je sunce palo u isti sat kada se razapeće odnosno smrt Isusova dogodila, sjetio se da je to bio događaj vidljiv cijelom svijetu ne samo Jeruzalemu.

Sjetio se tame toga dana i kako je pomislio da je postao slijep i tako je zaključio da je govorila istinu.

Odgovorio joj je: „Čujem što govoriš mlada ženo, i vjerujem ti u potpunosti da istinu zboriš. Sjećam se te godine, dana, čak i sata kada je sunce pomračilo. Također nisam zaboravio toliko nasilna drhtanja pod zemljom, da su stabla u vrtu u kojem sam tada hodao bila iščupana tokom tog moćnog potresa.

Iako sam već čuo o čudesima koje je Isus napravio, htio bih jasnije informacije. Kaži mi, koje je bilo učenje ovog Isusa i kakva čudesa je radio?“

Sveta Marija Magdalena mu je tada govorila o učenjima i životu i osobi Bogočovjeka-Isusa Krista.

Nakon toga je nastavila: „Zavist velikosvećenika među Židovima posebno izazvana od strane Ane i Kajfe nije bila dobrodošla među ostalim ljudima koji su žednih srdaca požurivali Isusu. Bili su to oni, vođe, koji su lažno optužili Isusa pred Pilatom, tvojim upraviteljem u Judeji.“

M. Magdalena je tada ukratko objasnila kako je Pilat sproveo suđenje. Također je rekla caru kako je Pilat dao da se Isus toliko nemilosrdno izbičuje da je iz brazdi njegove kože potekla krv na mramorni pločnik.

Opisala je kako je Pilat predložio publici amnestiju za Isusa ili Barabu.

Car se, slušajući njeno detaljno opisano svjedočanstvo, ugrizao za usnu dok mu je u duši kuhalo.

Tada ju je upitao: „Zašto, mlada ženo, zašto se nisi ranije pojavila i apelirala direktno meni za moju intevenciju? Mogao sam spriječiti ovo bezakonje. Nažalost, breme ove travestije pravde će visiti nad Rimskom dušom zauvijek. Shvaćam što govoriš: da je nedužni čovjek bio nepravedno suđen. Ali sam idalje u poziciji da spriječim daljnje nepravde da budu izvršene. Oni koji su krivi biti će primjereno kažnjeni, bilo da je neko od imenovanih političara ili vaših velikih svećenika. Zašto tada nisam bio konzultiran ranije?“

Marija Magdalena je odgovorila: „O divni care, vrijeme nam nije dopustilo da se žalimo caru. Ovi događaji, dogodili su se unutar 3 dana… Pilat se kretao nedostojnom žurbom kroz ispitivanje, bez pozivanja makar samo jednog svjedoka obrane. Ali, što se tiče lažnih optužbi velikih svećenika, to je pažljivo i spremno slušao.“

U tom trenutku, Marijine oči su bile pune suza. Car, vidno uznemiren, tada uze dubok udisaj…

Potom se okrenuo prema M. Magdaleni i upitao je: „Časna damo, želiš li dodati još išta ovom svjedočanstvu?“

Odgovorila je: „Da, želim ukratko svjedočiti o načinu mučenja mog Učitelja od strane njegovih nepravednih sudaca. Imam li dozvolu da nastavim?“

Car je potvrdio.

Počela je: „Kada su uhvatili mog Učitelja u Maslinskom vrtu, doveli su ga zavezanog Ani, a potom Kajfi – puncu velikog svećenika. Mučili su Isusa nemilosrdno i nečovječno po Njegovom svetom tijelu.

Doveli su ga u Praetorijum, rimskom upravitelju Pilatu. Istina je, da je u početku Pilat pokazao neko razumijevanje i simpatije. Upravitelj je otvoreno priznao i proglasio da nije našao nikakve krivnja na mom Učitelju. Cijelo vrijeme oni koji su poticali ljude protiv su bili velikosvećenici i farizeji. Pilat je tada oprao ruke u vodi rekavši: „Nevin sam od krvi ovog Pravednika, vi ćete za nju snositi odgovornost!“

Pilat je tada zapovjedio da se nježno i mršavo tijelo mog Učitelja podloži šibanju. Sprave za mučenje, o care, koje su upotrebili da izbičuju mog Učitelja su bile divljačke, batine s čvorovima, i konopca sa željeznim zvijezdama i kukama postavljenima na kratkoj udaljenosti jedna od druge.

Ove su razderale Njegovo meso do kostiju. Šezdeset vojnika ga je zauzvrat udaralo (izmjenjujući se), dvoje po dvoje, tako da iste rane iznova i iznova budu udarane.

Djevičansko i sveto meso Bogočovjeka je bilo isječeno na komade. O care, okorjela srca onih Bogomučitelja moraju biti od kamena, jer kada su vidjeli Njegove kosti i krv kako teku popur rijeke iz Njegovih vena, smijali su se i slavili među sobom sa neopisivim zadovoljstvom.

Majka Isusova i ja smo stajale u kutu dvorišta sudnice, neutješno naricajući. O moćni care, mučitelji su bili kao psi, i bikovi, i tigrovi, i divlje životinje. Tražim te da osvetiš ono zlo i krivo u ime pravde.

Sudi onim nepravednim ubojicama od Onog Nevinog, Onog koji je Spasitelj svemira, Onog koji će kao Sudac doći drugi put na Zemlju – ne kao ponizni i skromni čovjek već kao Svemoćni Bog i Sudac živih i mrtvih. Čak je i na križu trpio ruganje, uvrede, trnovu krunu i koplje u Njegovo bezgrešno tijelo.“

Govorila je to kao i mnoge druge stvari sve dok joj bujica suza nije ugasila glas.

Odjednom, gomila počne vikati poput divljeg vjetra koji je zatresao zgradu sudnice jednoglasno vapeći: „Smrt! Smrt Bogoubojicama! Smrt!“

Car Tiberije je postao prevruć i uznemiren. Njegovo lice je na trenutak postalo žarko crveno.

Motirao je Pupilusu Lentoulosu da priđe. Prefekt je također bio vidno dotaknut nevjerojatnim svjedočanstvom Marije Magdalene kojoj se divio. Ustao je sa svojeg mjesta i došao pred cara, naklonivši se prvo i čekajući naredbe. Car mu je rekao: „ Pozovi u sudnicu suca Logodota. Neka mu dovedu dvojicu velikih svećenika, Anu i Kajfu.“

Nije prošlo mnogo vremena prije nego se sudac Logodote pojavio pred prijestoljem Cara zajedno sa jednim od velikih svećenika kojem je bio stavljen povez preko očiju.

Pred cijelim vijećem, Logodot ga je predstavio i rekao: „O božanski Care, ovo je veliki svećenik Ana.“

Car je upitao: „Gdje je drugo pseto?“ Logodot mu je odgovorio: „Josif Kajfa je umro, o care, unutar broda, dok smo izasli malo dalje od Krete. Odjednom je osjetio oštru probadajuću bol u abdomenu nakon čega su mu se crijeva otvorila nasred palube. Prije nego ga je duša napustila, stenjao je poput svinje. Jezik mu je ispao iz usta koliko je dug. Kada je izdahnuo do kraja, bacili smo njegovo tijelo valovima.“

Cezar je potom upitao: „Onda, što si ono rekao? Da je ovo njegov kompanjon Ana?“

Logodot je odgovorio: „Uistinu, Ana je to, care.“

Car, gledajući velikog svećenika sa mržnjom i bijesom, viknuo mu je: „PSU!!!“

Tiho ga je promatrao kritičkim okom. Ana je bio toliko debeo da mu je stomak izgledao kao da ima ogroman tumor. Oči su mu bile pokrivene sa čvrsto stegnutim kožnim pojasem tako da ne može vidjeti.

Ovo je bilo učinjeno da Ana nebi podignuo oči i susreo se sa onima od cara, jer su rimljani tada imali običaj da je osuđeni mogao izbjeći smrt ako bi njegove oči susrele careve.

Car je opet podignuo glas govoreći mu: „PSU!“

Nakon toga se ustao sa prijestolja i dao zapovijed: „Zapiši, prefektu Pupiluse, ono što ću sada reći.”

Prefekt je brže bolje umočio pero u tintu dok je car diktirao sljedeće:

„Ja, Tiberius Augustus, car Rimske svjetske moći, osuđujem na smrt Anu, velikog svećenika židovske sinagoge, na račun sudjelovanja u nepravednom ubojstvu Isusa, sina Marijinog. U skladu sa mojim zadovoljstvom, koža antilope neka se odere. Svježe oguljena koža neka bude omotana oko Anne, nakon čega neka bude izložen na sunce. Neka tako ostane u toj bolnoj pozi sve dok ne odbaci svoju nemilosrdnu i jadnu dušu. Prije izvršenja ove kazne, neka primi tisuću i sto udaraca bičem.“

Izvršitelji kazne su prišli i odmah ispratili velikog svećenika Anu vani, dok mu se cijelo tijelo treslo sa tremorom dok je išao prema izvršenju kazne. Preporučeni „tretman“ se izvršio točno onako kako je car zapovjedio. Ana je bio svezan iznutra, postepeno sve stisnutiji i zgnječeniji dok nije umro u mukama i predao svoju jadnu dušu.

Car je potom naredio da mu dovedu Poncija Pilata…

*****

Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios.