Ponajbolji živući kolumnist u “Lijepoj našoj” Hrvoje Hitrec dao je odličnu definiciju psiho-političkog stanja u državi Hrvatskoj: “Depresija koja se pomiče prema represiji” ili tako nekako.

Ne daju “oni” da se samo tako zaboravi čl. 133. Krivičnog zakona SFRJ. To je onaj zloglasni članak zakona koji govori o verbalnom deliktu za kojim uzdišu oni koji nisu u Domovinskom ratu uzvikivali ZDS na Srđu, u Vukovaru, Kninu… ZDS je za njih klasičan primjer verbalnog delikta zbog kojeg se nekada odlazilo na Goli otok, u Gradišku staru…

U samoupravnom socijalizmu to je bilo “vaspitno delovanje”… “Memorija pamćenja” Krausa, Kajtazija, Pupovca, Pejovićke, 6.ličke i sličnih bila je u Saboru usmjerena na staru mudrost koja glasi: “Nije gotovo kad je gotovo, nego je gotovo kad mi kažemo da je gotovo”. Dragutin Junaković nas upozorava na fejsu kako je odavno poznato da Srbi dijele Hrvate na “srpske sluge i ustaše”. Valjda smo svi mi koji volimo poklič ZDS ustaše.

Eto zašto “ustašluk” toliko “divlja” u Hrvatskoj. Postaje skoro nepodnošljivo. Crkva sv. Marka nastala je davnih dana kad se tek razvijao Zagreb u grad. Obzirom na to da je na njenom krovu naslikan grb s prvim bijelim poljem još tamo na prelazu iz 14. u 15. stoljeće, očito je već tada sve bilo puno ustaša. I sad samo probajte zamisliti “duševne boli” naših progresivnih zastupnika s lijeve bande kad moraju na sjednice Sabora, a kraj njih stoji crkva s “ustaškim grbom”. E, nećete drugovi!

Ponovno se neposlušne ‘ustaše’ goni u zatvor

Sad kad su kazne za pozdrav ZDS dignute u nebeske visine, ljevičari i jugonostalgičari svih boja zazivaju da taj prekršaj preraste u kazneno djelo tako da se može ponovno neposlušne “ustaše” goniti u zatvor. I kad se jednom napokon riješimo ustašluka i ustaša, evo nama “naših” iz Nepala, Afganistana, Indije, Cejlona, “uže Srbije” – ma “ceo svet”. Zanima me samo s čim će ucjenjivati Hrvateke kad jednom potjeraju sve “ustaše” u zatvore zbog verbalnog delikta? Dobro je napisao pok. Slavko Goldstein: “1941, godina koja se vraća” ili tako nekako.

Dok ovo pišem na fejsu mi netko šalje sliku Ante Gotovine. Ispod slike razapetog Isusa general drži raširenu majicu HOS-a s pozdravom ZDS. Bojim se nije li to najava početka lova na generala koji je naše ljevičare razočarao više puta. Prvi puta za vrijeme Oluje, drugi puta kad se iznenada vratio iz mitskog Haaga, a potom i slikanje s majicom HOS-a. Nije to, drugovi, u skladu s “demokratskim” standardima. Hrvatska je zemlja lovaca i zečeva.

Pitali zeca koja mu je najveća želja u životu? “Najveća? Hm, da naučim igrati šah!”. “Zašto baš šah?”. “Da pojedem Lovca!”.

Hrvatski problem broj jedan je lova. Svima je premalo love. Na “crvenoj” Trešnjevci to se zove “dekintiranost”. Bune se liječnici, nadriliječnici, medicinske sestre, suci, sudačko osoblje, policajci, vatrogasci… Možda da se malo smanji nekima kojima Vlada daje iz proračuna šakom i kapom kao npr: manjinama. Nedavno je zasjedao Savjet za nacionalne manjine. Vrlo važno tijelo. Dakle, taj Savjet je donio važne odluke o kojima ovisi djelovanje “manjinaca” u kulturi. Dobili su samo 7,8 milijuna eura za ovu godinu što je zanemarivih 20,6 posto više nego prošle godine.

Najviše za kulturu dobila srpska nacionalna manjina

Kako to i priliči, najviše je za kulturu dobila srpska nacionalna manjina, 2,1 milja eura, pa Zajedničko vijeće općine Vukovar 188 tisuća eura, SKD Prosveta 932 tisuća eura, pa 600 tisuća za tjednik Novosti. I tako, love ima. Oko tisuću raznih “nevladinih udruga” od Gonga do Documente famozne Vesne Teršerlić godišnje progutaju i milijardu kuna odnosno eura. Sad bi lovu htjele i sestre po bolnicama, doktori, suci i razno razni radnici. Pa kako će preživljavati ljevičari iz raznih nevladinih udruga i nacionalne manjine ako Vlada dio novca prenamijeni za radnike. Hrvateki trebaju do vijeka plaćati svima onima koji se još nisu “psikički” oporavili od “bljeska i oluje”. Apetiti su veliki. Mnogima je dosadio život u Srbiji pa se sada svakodnevno vraćaju. Naravno bez traktora.

Međutim, u Jugi su u tim tzv. slabije razvijenim sredinama bivše SR Hrvatske današnji manjinci živjeli  uglavnom od državnih potpora. Stoga i sada valjda očekuju državne potpore. Zato, drugovi, moramo se uključiti i pomagati. Zanimljivo je kako se do sada kod nas jedino nisu bunili novinari da imaju male plaće. Ma figu je to zato jer su svi mediji, osim HRT-a, privatizirani, a kao protiv privatnih poslodavaca je bolje ne buniti se jer ćeš ubrzo ostati bez posla. Ili su odlično plaćeni za svoj ljevičarski posao ili …. Ja glasujem za to da se, uz sve ove ostale, odmah povise i sve plaće  našem malaksalom i izgladnjelom novinarskom lumpenproletarijatu. Ili kako ih je Trocki nazvao “intelektualnim proleterima”.

Dakle, vidjeli smo da love uglavnom ima, ali ne za svakoga. Probudili se i “dečki s Knežije”. Kvart u kojem sam odrastao i koji je postao “popularan”. U noćnom klubu se malo zapucalo, ali ono što je meni zapelo za oko je vijest da su dva policajca suspendirana jer su naplatili dvije kazne od 200 kuna i taj novac zadržali za sebe. Wow, za 30 eura izgubiti posao! Stvarno su ti naši policijoti sirotinja kad se dadu “potkupiti” s tridesetak eura. Zar nije racionalnije dati policiji pristojnu plaću nego ih plaćom od 4500 kuna. Doslovno podstrekavati na kršenje zakona.

Prazne floskule

Znam da će mnogi čistunci dreknuti kako bez obzira na sve, poštenje uvijek mora biti na prvom mjestu. Ma to su prazne floskule. Bjedno potplaćeni policajci su uvijek “tempirana bomba” svakog demokratskog sustava. Dakle, treba manje razbacivati državnu lovu na manjince, nevladine udruge, nove automobile, izrade raznih beskorisnih strategija itd., a više platiti ljude koji rade za društvo izuzetno korisne i vrijedne poslove.

Oscar Wilde je jednom napisao: “Tragično je da danas toliko mladih ljudi započnu život lijepo kao ja – ne radeći ništa, a na kraju završe tako jadno – radeći nešto korisno”.

Doživjeli smo i dan da famozni “sudija iz Zadra” na sva zvona hvali hrvatsku vlast. Fala Bogu, sad smo mirni jer kad Sava Štrbac podržava Vladu i Ministarstvo pravosuđa i uprave onda smo sigurno na pravom putu. Prema provaliji. Okomio se drug “sudija” na Hrvatsku pravoslavnu crkvu i njenu borbu da se registrira kao vjerska zajednica u RH. Inače, u Lijepoj našoj je registrirano 55 vjerskih zajednica. Tu su hinduistička, budistička, scientološka itd., a sad “hrvatski arhiepiskop” Aleksander “kidiše” na Hrvatsku pravoslavnu crkvu. Srbi za takve uljeze obično kažu: “Ej’ bre Stavro, kud si navro!”. Arhiepiskop još od 2017 zahtjeva upis u Evidenciju vjerskih zajednica. Ministarstvo pravosuđa i uprave je, nakon dvije i pol godine “dubokog” razmišljanja, napokon, naravno, odbilo naivnog Aleksandera. A on, onako naivan, ravno k meni u kancelariju, kuc-kuc na vrata, došao vjerujući u nekakvu tužbu, žalbu… Morao sam mu kazati istinu. A istina se u ovom slučaju zove “utopija”.

Da je tome tako pokazuje pravni rašomon na sceni u RH. Hrvatska pravoslavna crkva (HPC) je protiv negativnog rješenja Ministarstva pokrenula upravni spor koji su, naravno, također izgubili na Upravnom sudu. Nakon žalbe HPC Visokom upravnom sudu, ovaj najviši upravni sud u državi je uvažio žalbu HPC-a, ali unatoč tomu je nadležno Ministarstvo pravosuđa 22. ožujka ove godine opet donijelo odluku da od upisa nema ništa. Idi, bre, pa se opet žali… Izgleda da SPC pod dirigentskom palicom Porfirija i Pupovca vjerojatno misli kako nema hrama Božjega za dobrobit blagovernog srpskog naroda izvan SPC-e. SPC ima prave igrače i sponzore u likovima Plenkovića, Malenice, Pupovca i “gospođe ministarke”. Tko šljivi sudove ako su na suprotnoj pravnoj strani od vladajuće koalicije. I tako je arhiepiskop Aleksander okupio oko sebe ekipu koju čeka put u “drugu ligu-istok”.

Tu su Tihomir Dujmović-novinar, Damir Borovčak-novinar, Igor Vukić (srpskih korena), novinar-Marko Jurič koji se navodno otvoreno zalaže za ustaške pozdrave, Vjekoslav Krsnik-novinar, Mario Filipi-publicist i još brojni drugi. Sava Štrbac ih je odmah pročitao. I sad naš Sava Štrbac hvali “herojsku borbu” Vlade RH protiv agresora – HPC. Neće biti na odmet ni spomenuti da kad bi se priznala takva nova crkvena zajednica, ona bi mogla u budućnosti baciti oko na nekretnine koje uz “Božju pomoć” posjeduje SPC. Meni osobno je drago zbog “kolege-sudije” Save Štrbca. Barem se bjelodano vidi koga štiti hrvatska vlast. Uvjeren sam da je pravda spora, ali nedostižna. Kod pravde nema jamaca.

Povijest Hrvata završava s farsom

U Hrvatskoj i nadalje “status quo… vadis”. Za verbalni delikt kad vikneš ZDS čeka nas uplatnica na četiri tisuće eurića i nakon toga Remetinac. Ali zbog ravnoteže, četnička kokarda je dopuštena, a komunističkim mesarima dodjeljivat će se nazivi ulica i trgova. Po Vladi Ranogajcu nazvati će se ulica u Jarunu. Posmrtno bi mu trebalo dodijeliti i diplomu pravnog faksa zbog otkrića nove pravne norme: najprije streljaj, a onda optuži. Koliko su u ono vrijeme, za kojim toliko nariču Mile Kekin i Nenad Stazić, sudovi bili brži i efikasniji. Nije bilo žalbi, zavlačenja postupaka…

Povijest Hrvata koja je počela s Bašćanskom pločom, završava, kao i obično, farsom. Naime, sudbina pok. generala Janka Bobetka podsjetila me na ofucanu usporedbu povijesti i farse. Začudilo me i pomalo iznenadilo da je u subotnjem broju Večernjaka skoro stranica teksta posvećena pok. generalu Janku Bobetku. Hrabro! Bobetko je još 1. kolovoza 1991. bio jasan i rezolutan. U govoru u Hrvatskom saboru bio je jasan i pragmatičan: “Hrvatska mora u rov ili će je staviti u grob”. Njegove zasluge na južnom bojištu i deblokadi Dubrovnika postale su dio povijesti Domovinskog rata. Naslov na šestoj strani subotnjeg Večernjaka govori sve o liku Janka Bobetka. Kad je počela histerična hajka na pobjednike Domovinskog rata, jedan od prvih na listi bio je baš Bobetko. Njegov odgovor bio je i tada jasan: “Odlučio sam, dođu li po mene, živ im u ruke ne idem”. Što su o tom stavu mislili Jadranka Kosor, Šeks, Sanader i kompanija? Nevažno! U povijesti Domovinskog rata Janko Bobetko ne treba isforsirane glorifikacije. Istinski je i autentični hrvatski heroj.

Za Bobetka vrijedi ona Oscara Wildea: “Svaki velikan ima svoje sljedbenike, ali i svoga Judu koji mu piše biografiju”.

Zoran Šprajc uredno uređuje na TV-u “Lice nacije”. Pri tome spušta “glasni prdež”. Treba samo malo mašte pa zamisliti bi li se smatralo “avangardnim” da to kaže neki desničarski novinar. Oprostite, promašio sam. Jasno je da neki desni voditelj ne bi ni mogao dobiti emisiju na TV-u s nacionalnom koncesijom. Sve udarne emisije rezervirane su na TV programima s nacionalnom koncesijom samo za ljevičare i jugofile. Npr.: Danijela na HRT, Šprajc na RTL-u, Stanković na HRT-u, N1-nema nacionalnu koncesiju, ali kod njih nastupaju sve sami vojnici ljevice, bez izuzetka. I to ne olovni vojnici, već pravi od krvi i mesa. O, draga Lijeva naša Hrvatsko!

Fejs je živnuo. Stipe je skoro “riknuo” u Jasenovcu. Ivicu Granića živo interesira hoće li Stipe biti upisan u knjigu jasenovačkih žrtava i za koliko će se broj žrtva time povisiti. Od Stipe se uvijek može očekivati – jako puno. Jedan stari partijaš mi je jednom pričao da je tamo šezdesetih godina Stipe bio tvrdi lijevi dogmatik. Tada je vrijedila dogma o odumiranju  države kao takve. E, tada se Stipe navodno ponudio da sam odumre umjesto države.

Narod smo s puno dobrih ideja.

Engleski pisac Samuel Johnson jednom je uskliknuo: “Čudno je, gospodine, s kako malo prave intelektualne superiornosti ljudi mogu postati slavne ličnosti u javnom životu”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr