O cenzorskim učincima protuknjiževnih obrazaca

Vijest da je odjel Vlade Velike Britanije za borbu protiv društvene radikalizacije na popis knjiga koje mogu nadahnuti „desničarski ekstremizam“ izdvojila, uz niz povijesno važnih djela liberalnih i konzervativnih mislilaca od Thomasa Hobbesa i Johna Lockea do Edmunda Burkea, i mnoge beletrističke klasike, poput Tolkienovih i Lewisovih djela (jesu li Gospodar prstenova i Kronike iz Narnije doista generatori političkog ekstremizma?) unatoč je, ili baš zahvaljujući svojoj bizarnosti u ionako odveć bizarnu svijetu prošla onkraj interesa srednjostrujaških medija u Hrvatskoj i inozemstvu, a da se o njoj u Spectatoru nije oglasio Douglas Murray kao autor jedne od žigosanih knjiga (Čudna smrt Europe), saznanje o tome ne bi dospjelo ni do rubnih konzervativnih medija koji su jedini i prenijeli tu informaciju. No čak ni navedeni mediji nisu uočili poseban apsurd koji se krije u njezinu središtu, a to je da o onima koji djela navedenih autora podvrgavaju pokušaju cenzure kakva se podrazumijeva pod sintagmom „kultura otkazivanja“ pojedine knjige s toga popisa govore sve što se o njima treba znati. Drugim riječima, da ih posve razotkrivaju. Jer, želimo li spoznati bit sustava vrijednosti koji dominira u pojedinom društvu, jedan od načina na koji to možemo postići jest uvidom u knjige koje upravljačke elite toga društva podvrgavaju sankcijama ili prohibiciji. Ključ za razumijevanje naravi tih elita u ovome su slučaju djela Aldousa Huxleyja i Georgea Orwella, to jest distopijski klasici Vrli novi svijet i 1984.

Cenzura književnosti

No prije razmatranja Huxleyjeve i Orwellove distopije, nije na odmet podsjetiti na važnost kulture otkazivanja za razvijene zemlje suvremenog Zapada. Broj knjiga prognanih iz zapadnjačkih obrazovnih programa, kao i knjiga podvrgnutih medijskom ili znanstvenom bojkotu ili difamaciji u drugoj polovici 2010-ih i pri početku 2020-ih toliko se umnožio da bi ovaj osvrt bio prekratak samo za navođenje njihovih naslova.

Ono što je u politikama 21. stoljeća drukčije u odnosu na politike 20. stoljeća kada je o modalitetima cenzure riječ jest što danas ne postoji središnji entitet koji izdaje zabrane u skladu s ovim ili onim tipom političkog morala, nego se „kultura otkazivanja“ ostvaruje kapilarnim utjecajem mnogobrojnih subjekata u mreži utjecaja čija moć nije onoliko hijerarhijska kao što je to bila moć prošlostoljetnih autoritarnih i totalitarnih režima – ali je još, u osnovi, moć. Jer postoji trenutak kada niz pojedinačnih primjera prerasta u širi kulturni obrazac, kao i trenutak u kojemu prestaje biti bitno je li sustav centraliziran ili decentraliziran, jer učinci tih obrazaca – u ovome slučaju, cenzorski učinci protuknjiževnih obrazaca – postaju potpuno isti kao što bi bili kada bi njima rukovodilo kakvo vladajuće tijelo. Prema poimanju Hanne Arendt, to bi bio trenutak u kojemu diktatura prerasta u totalitarnost, njezini dionici ne trpe nametnutu im vlast, što je značajka diktature, nego joj i sami doprinose kao udovi jedinstvenog, totalitarnog organizma. U tome smislu, suvremena cenzura utemeljena je u politikama koje u 21. stoljeću uskrisuju totalitarnost svojstvenu 20. stoljeću, ali s manjim utjecajem politike, a većim kulture. Iz tog razloga ovaj britanski primjer nije tek izdvojeni incident, nego djelić sveobuhvatnog trenda.

Politički korektno pojmovlje

Koji su povodi za kulturu otkazivanja kakvoj posljednjih godina svjedočimo (i) u književnoj domeni? Uglavnom je riječ o progonu onog što se definira, s pravom ili ne, kao desničarsko, tradicionalno, zapadnjačko i kršćansko te, rodnoteorijskim rječnikom, patrijarhalno i heteronormativno – a što cenzorske politike i kulturne prakse razotkriva kao predstavnice progresivističke, permisivne, seksualnom revolucijom nadahnute, postkršćanske ljevice. Ima, dakako, i suprotnih primjera, kada konzervativni krugovi prozivaju nepoželjne im autore i knjige, nastojeći ih izbaciti iz kulturne sfere. Takvi slučajevi postoje, ali malotko može zanijekati ključnu razliku među njima: dok se oni koji žele prognati tradicionalno danas nalaze u političkom, medijskom, kulturnom, obrazovnom i korporativnom establišmentu, oni koji žele prognati ono progresivističko po svojemu se utjecaju nalaze na marginama. I, što je još važnije, konzervativci – za razliku od sljedbenika, kolokvijalno rečeno, woke ideologije – u svojim htijenjima uglavnom ne uspijevaju.

Zanemarujući publicistiku, znanost i filozofiju, uzmimo tek neke beletrističke primjere. Iz djela Matilda te Charlie i tvornica čokolade pisca za djecu Roalda Dahla izdavač je odlučio izbaciti opise poput „debeo“, „ružna“, neke uporabe pridjeva „crno“ i „bijelo“ (čak i kada se ne odnose na ljude, nego na predmete), dok su „otac“ i „majka“ postali – sjećate li se kako se još donedavno ismijavalo sve koji su ovo najavljivali? – „roditelji“. Cenzura se kod Dahla pretvorila i u metacenzuru ili cenzuru ponad cenzure, jer naslovna junakinja romana Matilda više ne čita, kao u izvorniku, Josepha Conrada i Rudyarda Kiplinga, nego – Jane Austen i Johna Steinbecka. Conrad i Kipling nisu slučajno izbačeni; novi cenzori smatraju da njihova djela, od Srca tame do Knjige o džungli, promiču kolonijalizam, zbog čega je Kiplingova poezija, primjerice, podvrgnuta cenzuri i na BBC-u, a mural s pjesmom Ako na Sveučilištu u Manchesteru nedavno izložen studentskoj vandalizaciji, dok je Conrad završio na istoj britanskoj crnoj listi kao i Huxley i Orwell.

Sličnom metodologijom preinačena su djela još jednog pisca za djecu, Dr. Seussa, zbog onoga što bi se politički korektnim pojmovljem kulture otkazivanja nazvalo perpetuiranjem stereotipa o drugim rasama. Cenzura o kojoj je ovdje riječ zahvaća duboko i široko, sve u rasponu od dječje književnosti iz 20. stoljeća, preko popularne književnosti za mlade (J. K. Rowling nastradala je iz izvanknjiževnih razloga, zbog uvjerenja da postoje samo dva spola) ili krimića (Agatha Christie ipak je „pala“ iz unutarknjiževnih razloga, naime tobožnjeg rasizma u romanima o Poirotu i gospođici Marple), pa do vrhunaca zapadne književnosti, obuhvaćajući, između ostalih, Shakespearea (mizoginija, antisemitizam!) i Homera (afirmacija robovlasničkog sustava!).

U našoj godini, kalendarski sve udaljenijoj, ali duhovno sve bližoj „1984.“, i našemu svijetu, koji je sve „vrliji i noviji“, ima sve manje mjesta za knjige koje ih najbolje opisuju

Brisanje književnih djela iz kolektivne memorije

Sve to, naravno, ne znači da treba podržavati, na primjer, izrugivanje pretilima, kolonijalizam, rasizam, mizoginiju, antisemitizam i slično. Naravno da ne. Međutim, brisati književna djela iz kolektivne memorije ili ih pak naknadno prekrajati, najprimitivniji je oblik borbe protiv spomenutih -izama. Prvoborci nove cenzure s jedne su strane proponenti vječne sadašnjosti, kojima je nezamislivo da kulturna i moralna mjerila iz (nedavne) prošlosti – pa i tuđa kulturna i moralna mjerila iz same sadašnjosti – imalo odudaraju od njihove vizije. S druge strane, oni su ujedno i revolucionari koji žele zbaciti gotovo cijelu zapadnu tradiciju s, rječnikom ruskih futurista kao nježnijih im preteča, „parobroda suvremenosti“.

Iako su navedeni fenomeni (kolonijalizam, rasizam i tako dalje) i iz mnogih drugih vrijednosnih perspektiva negativni, ovakav način borbe protiv njih kontraproduktivan je na više razina, a ova cenzorska navada tek je jedna dimenzija jednoga sasvim novoga -izma, kojemu zasad možemo pripisati samo taj sufiks, dok mu se osnovica još nije iskristalizirala. No konture toga novoga -izma, unatoč tome, oblikujući se u proteklih desetak godina pred našim očima, postaju sve jasnijima. Njihova skica, pored opisane im prezentističke i revolucionarne naravi, već je ocrtana uporabom pridjeva kao što su progresivistički, permisivno, seksualnom revolucijom nadahnuto, postkršćanski i lijevo, kao i konstatacijom njihove dominacije u političkom, medijskom, kulturnom, obrazovnom i korporativnom establišmentu. No umjesto njihova definiranja politološkim pojmovima, u ovome ih je slučaju vjerojatno bolje opisati književnim paralelama.

Proročanske distopijske vizije

Zato se ovdje vraćamo Huxleyju i Orwellu. Što nam oni mogu reći o današnjem trenutku? Usredotočimo li se na najutjecajnije im romane, odnosno na Vrli novi svijet i 1984, zajednički nazivnik njihovih djela jest kontrola, mišljena kao nadzor nad stanovništvom, ali i kao uvjetovanje poželjnog tipa ponašanja. No osim sličnosti, ta dva romana nude i određene razlike. To je ponajbolje zapazio sâm Huxley, pišući privatno Orwellu, ali i u predgovoru poslijeratnog izdanja Vrloga novog svijeta, kako vjeruje da će tiranija budućnosti, umjesto prisile potpomognute prijetnjom nasilja kao u 1984, ponašanje masa uvjetovati manipulacijom užicima. U Huxleyjevoj viziji vidimo proročanstvo suvremenog Zapada – gotovo svi aspekti naše stvarnosti u romanu izvorno objavljenu 1932. već su tu, samo u ponešto ranijoj razvojnoj fazi – gdje vladaju hiperseksualizacija, kao i normalizacija i sveprisutnost narkotika, ali i tehnologijom potpomognuta eugenika, kao i rastakanje samog koncepta obitelji i smrt religije.

1984, objavljena 1949, u većoj mjeri anticipira suvremeno kinesko društvo, gdje se vlada spregom digitalnog nadzora i izravne represije – premda digitalnog nadzora i izravne represije, ne zavaravajmo se, u nezanemarivim dozama ima i na Zapadu. No osim razlika između Vrloga novog svijeta i 1984, moguće je sklopiti i njihovu sintezu: nakon što je tijek globalizacije napadom Rusije na Ukrajinu prošle godine preokrenut naglavce, suvremeni se svijet uistinu podijelio na blokove. U Orwellovu romanu, to su Oceanija, Eurazija i Orijentazija, dok multipolarni svijet današnjice čine SAD i Kina, u manjoj mjeri i Rusija, te njihovi sateliti. Oba romana su, dakle, istodobno proročanska jer u Kini i Rusiji dominira Orwellova, a u SAD-u i na cjelokupnom Zapadu Huxleyjeva distopijska vizija.

Ljubiteljima pisane riječi neugodno će zvučati da je područje u kojemu se Vrli novi svijet i 1984. savršeno podudaraju upravo književnost. U svjetovima obaju romana za umjetnost riječi, pa ni za knjige, nema mjesta. I dok se u nekim drugim distopijama, primjerice u Fahrenheitu 451, koji je Ray Bradbury objavio također davne 1953, knjige spaljuju, u ovim je romanima nestanak književnosti proveden skrivenije i sofisticiranije. U 1984. Literarni komesarijat proizvodi književnost kao potrošnu robu s pomoću „strojeva za pisanje romana“ – kao danas Chat GPT i slični sustavi – dok su u Vrlome novom svijetu književnost zamijenile „osjetilne predstave“, koje bi po uronjenosti uživatelja u alternativnu stvarnost trebale biti nalik virtualijama i digitalijama trodimenzionalnih videoigara i metaverzuma, dok su zabranjene sve knjige tiskane prije 150. godine F. E. (godine se, naime, broje otkako je Henry Ford lansirao prvi automobil Model T), a jedini koji poznaje Shakespearea jest Divljak rođen izvan civilizacije. U sklopu „kampanje protiv prošlosti“, u čitavoj Orwellovoj Oceaniji uništene su sve knjige tiskane prije 1960. godine, dok Partija sustavno prekraja nove verzije klasika, kako u pojedinostima – izbacujući iz pojedinih djela, primjerice iz poezije nesretnog Kiplinga, nepoćudne riječi kao što je „Bog“ – tako i u cjelini: „Do 2050., i ranije vjerojatno, (…) sva literatura prošlosti bit će uništena. Chaucer, Shakespeare, Milton, Byron – postojat će samo u novozbornim verzijama, ne samo izmijenjeni u nešto drugo već izmijenjeni u nešto doslovno suprotno od onoga što su nekoć bili.“ Suvremeni zapadni novozbor ili novogovor, premda još ne mijenja srž i smisao književnih djela koje dohvati, iz ranijih je primjera očevidno, već sada nagriza i truje književnost, a zajedno s njom i slobodnu misao. Jer slobodna misao – i sloboda i misao – od književnosti su supstancijalno neodvojive.

Prokazivanje mehanizama nadzora i kontrole

Iz navedenog razloga, proskribirati ova dva romana krajnje je apsurdno. Za razliku od ostalih djela koja se nalaze na ovoj britanskoj ili sličnim crnim listama, a gdje se može reći da cenzura proizlazi iz potrebe za ispravljanjem grijeha iz prošlosti, ovi romani ne nude izliku za takvo objašnjenje. Oni čine nešto za dominantnu suvremenu ideologiju znatno gore – prokazuju načine njezina djelovanja. Na kraju, preostaje nekoliko jednostavnih pitanja i odgovora. Prvo pitanje glasi: zašto su sva glavna distopijska djela u proteklome stoljeću nastala na Zapadu? Odgovor: jer je Zapad bio najslobodniji, dakle najmanje distopijski te je pružao dovoljno slobode za pisanje o distopiji. Drugo pitanje: zašto se u civilizacijskom krugu koji je omogućio nastanak ovih romana sada stvaraju uvjeti za njihov nestanak? Nije teško pogoditi – kao što u 1984. ne smije biti mjesta za knjigu Teorija i praksa oligarhijskog kolektivizma koja razobličuje partijske strukture moći – dok u Vrlome novom svijetu nema mjesta ni za Shakespearea, po kojemu roman upravo zato i nosi naslov – tako i u našoj godini, kalendarski sve udaljenijoj, ali duhovno sve bližoj „1984.“, i našemu svijetu, koji je sve „vrliji i noviji“, ima sve manje mjesta za knjige koje ih najbolje opisuju. A to su, naravno, 1984. i Vrli novi svijet.

Što, dakle, znači cenzurirati Huxleyja i Orwella? U dvije riječi: pripremati distopiju.

Matija Štahan
Vijenac