„U jeku križarskih ratova 1219. godine, sv. Franjo Asiški je odlučio poći u misijsko putovanje u Egipat.

Stigavši tamo, prošao je kroz križarske linije i došao do muslimanske teritorije. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan Melek el-Kamel mu je, želeći ga ismijati dopustio da uđe u njegov logor i obećao mu da će mu dopustiti da se živ vrati odakle je došao. Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: ” Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.” I dok je propovijedao, sultanu je se Franjo svidio i dojmila ga je snaga Franjinih riječi i to tako jako da ga je pozvao da nekoliko dana boravi kod njega.

Franjo je sultanu ponudio da ispitaju čija je vjera prava, odnosno da zapale veliku vatru i obojica uđu nju, a onaj ko izađe nepovrijeđen glasnik je pravoga Boga i prave vjere. Kada sultan ni na to nije pristao, sv. Franjo mu je predložio da, umjesto sultana, s njim u vatru uđe neki od imama ili bilo ko koga sultan odabere, ali sultan pokolebane vjere nije pristao ni na to.

Kako sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, sv. Franjo je zamolio dopuštenje da ih napusti. Sultan je, iako ismijan, ispoštovao svoju riječ i dao nalog da Franju sprovedu do kršćanskih utvrda.

Iako danas, napose među franjevcima, radi dobrih odnosa s muslimanima, ova priča polako tone u zaborav, riječ je o jednom živom svjedočenju vjere koje je iz današnje perspektive ravno čudu. Oni slabe vjere u sebi možda bi čak ovo nazvali i ludošću, međutim ako pogledamo historijske zapise o prvoj crkvi i prvim mučenicima, te snazi vjere prvih kršćana ovo nije ništa novo. Jedino što je drugačije, to je da je sv. Franjo živio mnogo stoljeća nakon prve crkve, ali je doslovce shvatio Kristove riječi i svojim životom, riječima i djelom odlučio širiti Evanđelje. Ako se sjetimo kako se odrekao svega što je kao sin jedinac bogatog trgovca imao, kako je poljubio gubavca… shvatit ćemo da za tog velikog čovjeka ovakvo nešto uopće nije bila ludost.“ (od  nepoznatog autora bloga iz 2010. godine)

Čitamo u nastavcima u Hrvatskom tjedniku(HT) o , recimo, „čuvenom“ Marku Franciskoviću koji je po imenu i prezimenu i dalje vezan uz katolicizam, kojeg se nedavno odrekao i prešao na islamizam kojem je pripadao ondašnji sultan u Egiptu, Melek el Kamel. Nasuprot Franciskovićevim tvrdnjama da su svećenici u katoličkoj crkvi kasta koja sputava slobodu pojedinca, tj. da ništa bez njih ne može funkcionorati u Crkvi, a osobito ne može se slobodno(laici) propovijedati(HT 21. 06. 2023.);  upravo je isti sveti Franjo to demantirao svojim nastupom kod rečenog sultana u Egiptu i ne samo tu nego na mnogo mjesta i gradova po Italiji. Dapače, nije htio primiti svećenički red da bi mogao biti slobodniji (kako si zamišlja i sam Francisković). Što govoriti o snazi njegovih propovijedi, čudesa i njegovih slijedbenika odnosno ustanovljenju posebnog reda u  katoličkoj crkvi. Što reći o tolikim svecima nastalih iz franjevačkog reda, koji su propovijedali i svjedočili jedinog Spasitelja svijeta Isusa Krista, poput svetog Nikole Tavelića i trojice braće u Jeruzalemu, koji su otišli k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bilo je to 11. studenoga godine 1391. Slavio se blagdan Kurban-bajram, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kadijinu kuću, sasvim slobodno i smjelo govorili su o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku.

Svojim nastupom razljutili su kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane, tako da su sva četvorica osuđena na smrt. Najprije su ih isprebijali, zatim bacili u tamnicu te treći dan, 14. studenoga 1391., isjekli i tjelesa bacili u vatru. Detaljan izvještaj poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je nazočio izvršenju smrtne presude. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvještaje poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugamo. (portal LaudatoTV, 14. 11. 2022.).

Eto ga, Marko Franciskoviću kome pripadaš i kome si okrenuo leđa i koliko doista možeš pomoći van kaste katoličkih svećenika? Zamisli, Marko Franciskoviću, Franju koji hoće da se spasi sultan i njegov narod a Nikolu i braću da se spase oni u đamiji, i usporedi svoji misiju spašavnja izvan katoličke vjere? I danas je plejada katolika, laika, aktivnijih od samih svećenika i lijepi broj karizmatika koji vode razne molitvene i karitativne udruge te ih nimalo ne ometa svećenička kasta. Sveti Franjo asiški, koji je htio sa sultanom proći kroz vatru može i tebi biti inspiracija da nekoga pozoveš na ispravnost vjere, možda nekoga od katoličkih svećenika?

I ja sam spreman da nas dvojica prođemo kroz silan oganj i tko prođe netaknut plamenom njegova je vjera prava tj. moja katolička ili tvoja islamska i to na brdu Karmel gdje je prorok Ilija dozvao Jahvea da upali vatru na njegovu žrtveniku a balovi svećenici dozivahu Bala da upali njihov. Znamo da je Ilija dozvao svoga Boga Jahvea koji je zapalio oganj a balovi svećenici su poslije bili poubijani ne dozvavši svoga Bala.

Nikola Bašić, Vis