Što danas možemo reći o Boškovićevoj nacionalnosti?

„Dubrovnik smo vidjeli u snu prije nego smo ga prvi put posjetili – sanjajući ga kako djeca sanjaju grad na sunčan dan. Jer tako zamišljamo idealni grad, sličan modelu u ruci svoga parca, koji na nj motri iz svake niše, sa svakog zida. Opis ovog konkretnog Grada spada više u dužnost botaničara nego povjesničara arhitekture. Koliko će rasti, kako će se razvijati, kako će izgledati unutar svojih zidina, bilo je nacrtano na gornjoj plohi njegova kamena temeljca, baš kao što je u klici makljena nacrtan plan njegove krošnje; kao što su u embriju jajeta naznačene sve putanje leta galeba i goluba… Tako vam se učini kada Dubrovnik gledate sa Srđa, s mora, s mȋrâ.“

Te je rečenice napisao povjesničar umjetnosti Joško Belamarić, a nalaze se u tekstu naslovljenu sintagmatskom antimetabolom „Grad kao kuća, kuća kao Grad“. Riječ je o predgovoru knjizi „Kuća u Gradu: Studije o dubrovačkoj stambenoj arhitekturi 15. i 16. stoljeća“ autorice povjesničarke umjetnosti Nade Grujić.

Joško Belamarić slikovito uspoređuje rast i razvoj Dubrovnika s letom galeba i goluba. U posljednjih stotinjak godina čovjek može Dubrovniku pristupiti i nošen krilima pticâ od čelika i aluminija, zrakoplovima; najprije to bijahu športski i vojni, kao što su hidroavioni, kojima je sletno-poletna pista uzbibano morsko površje. Dubrovnik je čvrstu zračnu luku dobio godinama nakon toga, 1936., a prvotno je bila izgrađena pokraj naselja Gruda u Konavlima. Od 1962. nalazi se dubrovačka zračna luka na današnjemu mjestu: Čilipi, također u Konavlima. Svakako treba napomenuti da je godine 1991., kada je bjesnila srpska i crnogorska agresija na Hrvatsku, zračna luka „Čilipi“ bila razrušena i opljačkana, kojom su prigodom osvajači odvezli opremu i signalizaciju te ih dali postaviti u aerodromsku infrastrukturu u Titogradu (Podgorici) i Tivtu.

Dospijevamo do retoričkoga pitanja: Tko Dubrovčanima – stanovnicima grada u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, danas nakon trideset i više godina od oslobođenja Dubrovnika iz okruženja srpsko-crnogorskih nasilnika i otimača – smije osporavati pravo da zračnu luku nazovu po svojemu znamenitom sugrađaninu Ruđeru Boškoviću, katoličkomu svećeniku isusovcu, filozofu i prirodoznanstveniku svjetske značajnosti, koji je filozofskim idejama u 18. stoljeću umnogome anticipirao dosege znanosti u 19. i 20. stoljeću, a uz to je bio diplomat i pjesnik, do smrti odan rodnomu gradu, kojemu je, premda najveći dio života boraveći u inozemstvu, svesrdno pomagao svojom diplomatskom aktivnošću?

Na mrežnim stranicama „Dubrovačkoga vjesnika“ od 22. svibnja 2023. čitamo da su se predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Dubrovnika, Općine Konavle, Općine Dubrovačko primorje i Zračne luke Dubrovnik sastali kako bi postigli dogovor o pridijevanju Boškovićeva imena dubrovačkoj zračnoj luci. Tim je sastankom službeno pokrenuta procedura kojom bi se – u suglasnosti s Vladom Republike Hrvatske – imala odjelotvoriti rečena zamisao. Valja reći i to da je inicijativa nastala 2011. godine, kada je obilježavana 300. obljetnica Boškovićeva rođenja.

Doista, zašto bi bilo sporno, i komu, da dubrovačka zračna luka ponese ime zaslužnoga Dubrovčanina, značajnika u svjetskim razmjerima?

Milan Četnik i Miodrag Linta – mitomanskim krivotvorbama protiv povijesne istine

Pa ipak, negoduju naši susjedi ili – da izbjegnemo generalizaciju i logičku pogrešku prividne općenitosti – dio naših susjeda Srbâ. Uzrečicu „na istoku ništa novo“ neslavno potvrđuje članak naslovljen „Ruđer Bošković u krizi identiteta“ objavljen u internetskome izdanju lista „Politika“ 25. svibnja 2023. Autor je Milan Četnik (vjerujem da je to gospodinu pravo prezime, naslijeđeno, pa mu se ne može spočitnuti ta pojedinost), a u članku je uz ostalo napisao (citiram bez prilagodbe hrvatskomu jeziku):

„Stanje stvari: Ruđerov otac bio je Nikola Bošković, Srbin iz Popova polja, dubrovački trgovac, a majka Paola Betera iz dubrovačke plemićke porodice, poreklom iz Bergama. Dubrovnik prvi put postaje hrvatska ′teritorija′ 1939. kada ulazi u sastav Hrvatske banovine.“ (Ruđer Bošković u krizi identiteta)

U te dvije rečenice sve je neistinito, osim da je podrijetlo Boškovićeve majke Paole, prezimena Bettera, iz Bergama u Italiji. Ali treba reći da je rođena u Dubrovniku, kao i njezini roditelji: materinski jezik bijaše joj hrvatski i zvali su ju, po dubrovačku, Pave.

Temi dubrovačke zračne luke i Ruđera Boškovića posvetili su prostor i vrijeme brojni mediji u Republici Srbiji, našemu najbližemu „bliskom istoku“. Spomenut ću još samo jedno glasilo: samozvane Nezavisne dnevne novine „Informer“, koje su, također 25. svibnja, donijele naslov „Hrvati nam posle Tesle otimaju i Ruđera Boškovića“, s podnaslovom „Srbi opet predmet velikohrvatske kleptomanije“. Autor potpisan inicijalima J. M. u internetskome izdanju „Informera“ spominje, kako je napisao, „sramne poteze“. Citiram: „Domaći stručnjaci oštro su osudili taj novi skandalozni potez ustaša, uz napomenu da sve to rade zbog ogromne mržnje prema Srbima!

Miodrag Linta, predsednik Odbora za dijasporu i Srbe u regionu, kaže da je sve to posledica toga što se Hrvatska nije suočila sa svojom genocidnom i zločinačkom prošlošću.

U Hrvatskoj vlada atmosfera mržnje prema svemu što je srpsko, ali sa druge strane imaju tendenciju da krivotvore istoriju, da otimaju srpske naučnike i pretvaraju ih u Hrvate. Međutim, to nije ništa novo. U Hrvatskoj to traje više od jednog veka. Ono što je važno jeste da naše institucije moraju osuditi pokušaj otimanja istorije – smatra Linta.“ (Hrvati nam posle Tesle otimaju i Ruđera Boškovića)

Nema smisla ni potrebe dalje navoditi takovrsne napise bremenite mitološkim predodžbama i povijesnim falsifikatima.

Prezime Bošković – katoličko i hrvatsko

Krenimo redom u obeskrepljivanju neistina zasnovanih na tvrdokornoj velikosrpskoj mitomaniji. Nikola Bošković, otac Ruđerov, nije bio Srbin niti je – kako gotovo u pravilu tvrde srpski autori – prešao s pravoslavlja na katoličanstvo došavši iz istočne Hercegovine u Dubrovnik. Nasuprot tomu, u članku „Zavičaj i podrijetlo Ruđera Boškovića u svjetlu hrvatsko-srpskih odnosa“, objavljenu u „Hrvatskomu neretvanskom zborniku“ 2012. godine, jezikoslovac dr. sc. Domagoj Vidović, koji se najviše bavi onomastikom i toponimijom, objašnjava (citiram fragmente):

„Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine 1653. Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome, oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima – i to uvijek kao katolici. […] Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem 17. st., pa se ocu ′don Ruže′ (kako tomu učenjaku tepaju njegovi suzavičajnici) nastojalo promijeniti i prezime i mjesto podrijetla. U Orahovu Dolu uistinu postoji predaja da Boškovići potječu od Pokrajčića koji su se doselili iz Bosne, pa se Nikolu Boškovića iz Orahova Dola pokušalo prekrstiti u Nikolu Gudelja iz Pokrajčića kod Trebinja. Drugi su pak pokušali Boškoviće smjestiti u Orah, selo u Žurovićima iznad Rijeke dubrovačke, no i tu su se prevarili jer je u doba rođenja Nikole Boškovića to selo bilo katoličko.“

Domagoj Vidović nadalje ističe i dokumentira da su Marijan Sivrić i Marinko Marić našli upise Nikole Boškovića, Ruđerova oca, u katoličkim maticama. (Prezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine)

Treba podsjetiti da je prezime Bošković nastalo od imena Boško, a ono pridolazi među rijetka narodna imena koja se među Hrvatima katolicima u istočnoj Hercegovini neprekidno spominju od kasnoga srednjovjekovlja do danas. Dotično je ime preživjelo Tridentski sabor, održan sredinom 16. stoljeća, koji je preporučivao njegovati kršćanska ili katolička imena i nalagao upisivanje prezimena u crkvene matične knjige. Ne bi trebalo posebno napominjati da je ime Boško nastalo kao hipokoristik od Božo, a Božo od Božidar. Riječ je o narodnome imenu raširenu među više slavenskih naroda. Iz okolnosti da ime Boško i prezime Bošković nose i Srbi – nikako ne proizlazi da je riječ o isključivo srpskome imenu i prezimenu. Uostalom, vrlo srodna prezimena „Boskowitz“ i „Boskovich“ poznata su u brojnim europskim zemljama (Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i drugdje), a nose ga i aškenaski Židovi, koji su dotično prezime, po svoj prilici, preuzeli od Slavena.

Dospijevamo do neotklonjivoga pitanja: Što danas možemo reći o Boškovićevoj nacionalnosti?

Proto-nacionalni identitet Ruđera Boškovića

Odmah treba istaknuti da o ideji nacije i nacionalnosti u modernome značenju riječi ne može biti govora do druge polovice 18. stoljeća, doba intelektualnih i političkih strujanja koja su prethodila Francuskoj građanskoj revoluciji započetoj 1789. godine. Procesi formiranja nacija među europskim narodima zbivaju se uglavnom u 19. stoljeću, pa tako i u hrvatskim zemljama (Hrvatski narodni preporod ili Ilirski pokret), a sve je to uslijedilo nakon Boškovićeve smrti 1787. godine. Dakle, u vremenu do 19. stoljeća moguće je govoriti tek o proto-nacionalnome identitetu pojedinaca i narodnosnih skupina.

U skladu s rečenim, Bošković nije mogao imati čvrsto formiran osjećaj pripadnosti određenoj naciji ni nacionalnoj državi, ali se osjećao Dubrovčaninom i Dalmatincem te je, kako ćemo vidjeti, jasno izražavao pripadnost hrvatskomu narodu. U tome je pogledu veoma vrijedan članak „Jesu li Dubrovčani bili Hrvati ili Srbi?“ objavljen na portalu „Heretica“. Autor Viktor Matić, politolog i izvrstan poznavatelj povijesti Dubrovnika, o pred-modernim Dubrovčanima argumentirano kaže:

„Iako su njegovali zaseban politički identitet, Dubrovčani su nesumnjivo osjećali kulturno-civilizacijsku bliskost s ostatkom hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa. Taj se je osjećaj pripadnosti široj dalmatinskoj zajednici očitovao i u odluci iz 1445. godine po kojoj se u Gradu naložilo redovno i svečano slavlje blagdana svetoga Jeronima po uzoru na ostale Dalmatince.“ (Viktor Matić: Jesu li stari Dubrovčani bili Hrvati ili Srbi?)

U Boškovićevo se vrijeme, kao i u prethodnim stoljećima, govorilo o vjerskoj, regionalnoj i narodnosnoj pripadnosti. Kod upisa studenata važna je odrednica bila vjeroispovijest, ali i zemljopisna ili regionalna oznaka pripadnosti kako bi se znalo odakle je neki student došao. Zanimljivo je primijetiti Boškovićevo lucidno razlikovanje političke i geografske pripadnosti. Naime, Dubrovačka Republika za Boškovićeva života, a i vjekovima prije toga, premda ne uvijek, nije bila Dalmacija u političkome smislu jer se taj pojam odnosio na posjed Republike Venecije ili Mletačku Dalmaciju. (Radi potpune povijesne istine treba napomenuti da je Dubrovačka Republika bila pod mletačkom vlašću od 1125. do 1145. te od 1205. do 1358.) Dubrovnik je u zemljopisnome smislu bio i ostao Dalmacija – uključujući i gotovo polutisućljetno razdoblje slobodne Dubrovačke Republike – što je Bošković samosvjesno izrazio očitujući se više puta Dalmatincem i Dubrovčaninom. Premda je njegovo podrijetlo s majčine strane talijansko i premda je Bošković najveći dio života proveo na području današnje Italije, odlučno je odbijao da ga smatraju Talijanom. Kada ga je stanovitom zgodom francuski filozof, fizičar i matematičar Jean le Rond d′Alambert nazvao „talijanskim matematičarom koji je stekao ime u matematici”, Bošković mu je u bilješci djela „Voyage astronomique et géographique“ (Pariz, 1770.) odgovorio u trećem licu jednine da je „Dalmatinac i k tome iz Dubrovnika, a ne Talijan“.

Izričaj „naši Hrvati“ u Boškovićevim pismima

Možemo ustvrditi da se Ruđer Bošković u posve određenome smislu ipak jednoznačno i nedvojbeno, premda donekle implicitno, izjasnio o svojoj narodnosnoj pripadnosti. To nam potvrđuje njegovo dopisivanje s bratom Bartolomeom ili Barom, također isusovcem, na službi po talijanskim gradovima. Ruđer je tada boravio u Beču; bijaše to od zime 1756. do ožujka 1758., kao posebni gost carice Marije Terezije. Tamo je dovršavao svoje glavno djelo „Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi“, napisano na latinskome jeziku, čije je prvo izdanje objavljeno u Beču 1758. godine (a drugo izdanje otiskano je u Mletcima pet godina potom). Za boravka u habsburškoj prijestolnici Bošković potanko opisuje susrete s hrvatskim vojnicima koji su u sklopu austrijskih postrojbi odlazili u rat protiv Pruske. Iz pisama se vidi s kolikom je simpatijom i naklonošću prilazio hrvatskim vojnicima da ih pozdravi, ohrabri i zaželi im sreću. „Danas su prošli naši Hrvati“, napisao je iz Beča bratu Baru 1757. godine. Nešto kasnije o Hrvatima, glede istoga rata, bratu piše, hvaleći vojskovođu i hrvatske vojnike: „Eviva Haddick e i nostri Croati!“. Zanimljivo je reći da su se u tim pismima nerijetko izmjenjivale rečenice na talijanskome i hrvatskome jeziku. O tome je pisao Vladimir Varićak, hrvatski matematičar, fizičar i povjesničar znanosti, po narodnosti Srbin, u članku „Ulomak Boškovićeve korespondencije“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1911. godine.

Zavirimo li u bilo koji rječnik, vidjet ćemo što znači riječ „naš“ ili množinski oblik „naši“. Primjerice, u „Rječniku hrvatskoga jezika“, koji su u Zagrebu 2000. godine zajedno objavili Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Školska knjiga, a glavni je urednik Jure Šonje, nakon natuknice ili leme „naš“ čitamo: „riječ kojom govoritelj u ime para ili skupa kojem i sam pripada izriče da im tko ili što pripada ili da s kim ili s čim imaju neko zajedništvo“.

Iz posvojne zamjenice „naš“ izvedena je imenica „našinac“ ili „našijénac“ u značenju: „naš čovjek, čovjek iz našega kraja, iz naše zemlje; zemljak, sunarodnjak“. Još će u ovome ogledu biti govora o veoma važnoj, kada su posrijedi Dubrovnik i Dubrovčani, riječi „našijénac“.

Strani putopisci o hrvatstvu povijesnoga Dubrovnika

Ali vratimo se na već citiranu rečenicu novinara Milana Četnika, koji u „Politici“ napisa: „Dubrovnik prvi put postaje hrvatska ′teritorija′ 1939. kada ulazi u sastav Hrvatske banovine.“ – Premda je u ovome kontekstu iliti surječju od drugotne važnosti činjenica da se teritorijalno-politički ustroj samouprave glavnine hrvatskih krajeva u Kraljevini Jugoslaviji nije zvao „Hrvatska banovina“, nego Banovina Hrvatska, potrebno je upozoriti i na tu novinarsku proizvoljnost. Ali znatno je važnije da je rečenica novinara Četnika, ovako ili onako, neistinita. Jer Dubrovnik je i prije, premda ne u kontinuitetu, pripadao Hrvatskoj – uz važnu napomenu da nikada nije bio u sastavu neke srpske države. Nigdar. Bit će uputno i zanimljivo vidjeti što su o Dubrovniku zapisali strani putopisci, objektivni i nepristrani svjedoci „povijesne zbiljnosti“ – kako bi rekao dr. Franjo Tuđman. Nije moguće spomenuti nepregledni niz povijesnih svjedočanstava o hrvatskoj pripadnosti Dubrovnika, pa ćemo se zadržati samo na nekima.

Počinjemo od zreloga srednjovjekovlja, od 12. stoljeća, kada je učeni arapski geograf i kartograf Muhamed Al-Idrisi, koji se školovao u maurskoj Španjolskoj, putovao hrvatskom obalom te 1153. o Dubrovniku zapisa da je „posljednji grad na jugu Hrvatske“. O tome je moguće više pročitati u znanstvenome radu Mirka Mirkovića „Dubrovnik i Dubrovačka Republika na stranim geografskim kartama“, koji je objavljen u Analima Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 1991. godine.

Zanimljivima i mjerodavnima imamo ocijeniti i zapise zapadnoeuropskih putopisaca koji su hodočastili u Svetu Zemlju, prema kojoj su plovili uz hrvatski dio jadranske obale. Od kada je hrvatski i britanski filozof Edo Pivčević godine 1979. u gradu Gotha u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj otkrio dotad nepoznat hrvatskoj historiografiji hodočasnički putopis Konrada Grünemberga iz godine 1486., koji sadrži podrobne opise i precizne crteže hrvatskih primorskih gradova, naišao je sljedećih godina i desetljeća u raznim europskim knjižnicama na brojne druge njemačke, francuske i engleske putopise u kojima se nalaze dragocjeni podatci o hrvatskim gradovima i njihovu stanovništvu u srednjemu vijeku. Mnogi izvorni rukopisi na latinskom, francuskom, španjolskom i njemačkom jeziku još uvijek čekaju na analitičku obradu i historiografski komentar.

Njemački hodočasnik Konrad von Grünemberg plovio je 1486. prema Palestini, pri čemu je na putu brodom iz Venecije posjetio Poreč, Zadar, Šibenik, Hvar, Korčulu i Dubrovnik. U Grünembergovu je putopisu posebice zanimljiva ova rečenica o Dubrovniku: „Grad je nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo te priznaje vrhovništvo ugarskog kralja.“ Grünemberg nije propustio primijetiti kako je „Dubrovnik okružen tako neizmjerno jakim utvrdama, da mu u tome nema premca u svijetu“.

Slično, gotovo isto, zapisao je o Dubrovniku engleski hodočasnik Sir Richard Guylford (Guylforde), visoki državni službenik i dvorjanik kralja Henrika VII. U Dubrovnik je doplovio 1506. i u Guylfordovu putopisu uz ostalo čitamo:

„U srijedu 15. srpnja stigli smo pred silno utvrđen i jak grad zvan Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini hrvatskoga kraljevstva. Dubrovčani nisu podložni nikomu osim sebi samima; jedino što plaćaju danak Turcima, koji su prisutni na teritoriju svega pola milje od grada. Grad ima najjače zidine, kule, bedeme, stražarske tornjeve i zaštitne jarke koje sam ikada vidio u svom životu. Također je bogat i lijep po svojim raskošnim građevinama, koje zadivljuju kako čvrstom gradnjom tako i svojom ljepotom.“

(U izvorniku, na starom engleskom jeziku neujednačene grafije, čitamo: „Upon Wednesday, the xv. Day of July, we come to the moste stronge and myghty towne called Arragonse, in the coutre of Slauanye or Dalmacie, and in the prouyince of the royalme of Croacie. […]“)

Treba primijetiti da je autor zapisao još dva zanimljiva podatka kojih nema u drugim putopisima i stoga su vrijedni posebnoga isticanja. Prvo, autor ne pravi razliku između „Slavonije“, odnosno „slavenske zemlje“, i Dalmacije, za koje drži da se teritorijalno poklapaju (jasno je da se ovdje riječ „Slavonija“ ne odnosi na današnju istočnohrvatsku regiju). I drugo, autor cijelu „Slavoniju ili Dalmaciju“ izričito naziva „hrvatskom pokrajinom“. (O tome podrobnije u članku Ede Pivčevića: „Putovanje Sir Richarda Guylforda hrvatskom obalom 1506. godine, „Dubrovnik“, br. 3, 2015.)

A u poodmaklome novom vijeku, godine 1698., ruski putnik Petar Andrejevič Tolstoj iz slavne boljarske obitelji, zaustavio se u Dubrovniku na plovidbi svojim jedrenjakom prema Malti te je u dnevnik zapisao: „Raguzine […] govorjat vse slavjanskim jezikom, a italijanski jezik vse znajut, nazivutsja Hervati, veru držat rimskuju…“, kako čitamo u članku akademika Rafe Bogišića „Narodnosni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika“, objavljenu u časopisu „Forum“ 1986. godine. Držim poželjnim i potrebnim priložiti poveznicu na kojoj je u PDF-u dostupan ruski izvornik dotičnoga putopisa: Puteshestvie stolnika po Evrope.

K tome ne bi smjelo ostati nespomenuto da su i u Njemačkoj i Engleskoj objavljeni rečeni putopisi pa se dobrohotnici i tražitelji istine mogu uz nešto truda uvjeriti što su stari putopisci doista zapisali o Dubrovniku i Dubrovčanima. Pri tome sam dobro svjestan stanja zaslijepljenih umova i nemam iluziju da će povijesna faktografija naići na prijam u mentalnim ambijentima velikosrpskih mitomana. Barem ne u najvećemu broju slučajeva.

Držićeva Gulisava Hrvata Dubrovčani drže našijéncem

Sve navedeno ne priječi premnoge srpske akademike i političare, publiciste i novinare da ustrajno niječu hrvatstvo Dubrovnika. Skloni su ustvrditi da u Dubrovniku nisu živjeli Hrvati pa to, kako kažu, nikada nije ni bio hrvatski grad. Kao jedan od tobožnjih argumenta ističu kako se u Držićevu djelu „Dundo Maroje“ spominje lik Gulisava Hrvata, što bi, prema njihovu tendencioznom i ne odveć inteligentnom tumačenju, značilo da ostali likovi nisu Hrvati.

Dakle, oni tvrde otprilike ovo: s obzirom na to da se u komediji „Dundo Maroje“ spominje Gulisav Hrvat, iz toga proizlazi da Dubrovčani nisu bili Hrvati jer u protivnome ne bi isticali da je jedan lik, Gulisav, po narodnosti Hrvat. Odmah treba odvratiti da Hrvat, uz narodnosnu odrednicu može biti i prezime i nadimak. Postoji uz slična prezimena, kao Horvat, Hrvatin i druga, također i prezime Hrvat. (Zanimljivo je primijetiti da nositeljâ prezimena Hrvat ima i među muslimanima iz Sandžaka.)

Tu se u svoj bistrini nadaje zgodna analogija – zar ime Juraj Dalmatinac sugerira da oko njega ne življahu Dalmatinci i da on bijaše jedini Dalmatinac u svojoj sredini? Podsjetimo se: Juraj Dalmatinac rođen je početkom 15. stoljeća u Zadru, a umro oko 1475. u Šibeniku, dakle oboje u Dalmaciji. Gradio je u Zadru, Šibeniku, Dubrovniku i drugdje po hrvatskoj obali, ali i u Italiji. Znači li to da ònī koji ga spominju kao Jurja Dalmatinca – nisu Dalmatinci? Nadalje, Znači li da čestita čeljad koja slikara Ivana Lackovića spominju kao Croatu – nisu Hrvati?

No vratimo se Gulisavu Hrvatu. Od velike je važnosti podsjetiti da se radnja komedije „Dundo Maroje“ (koja je prvi put izvedena oko 1550. u dubrovačkoj vijećnici) ne odigrava u Dubrovniku – nego ju Marin Držić smješta u Rim. Gulisav dolazi iz južne Bavarske i njegov je govor blizak jeziku gradišćanskih Hrvata. U Rimu susreće skupinu Dubrovčana te im želi reći da je njihov; a ne može se predstaviti kao Dubrovčanin ili Dalmatinac jer to nije, nego – kako bi im poručio da im je sunarodnjak – kaže da je Hrvat: „Gulisav Hrvat“. A Pomet za Gulisava kaže: „Došao čovjek našijénac iz tudeške zemlje“ i tako dalje. (Potrebno je objasniti da „tudeška“, od talijanski „tedesca“, znači ′njemačka zemlja′.) Dakle, Pomet zove Gulisava našijéncem, a tako su Dubrovčani označavali samo Dubrovčane, Bokelje (u „Dundu Maroju“ spominje se kao našijenac i Tripčeta iz Kotora), a našijénci su za Dubrovčane bili i drugi Hrvati, iz Dalmacije i inih krajeva. Ne spominje se u komediji „Dundo Maroje“ kao našijénac neki Srbin. Štoviše, nigdje nema pisanoga traga da su takvu odrednicu stari Dubrovčani pridijelili nekom Srbinu. Jer posebnim strancima, štoviše i nepoželjnicima, smatrahu Dubrovčani pravoslavce – time i Srbe – držeći se predaje prema kojoj je sveti Franjo Asiški oko godine 1220. navodno prorokovao da će Dubrovačka Republika propasti kada joj se približi te u nju počne ulaziti pravoslavlje.

Dubrovačka vlada zahtijeva: „Crouati, de nostra lingua e cattolici“

Iz povijesti je Dubrovnika poznato da su oružnici, takozvani „barabanti“ (stražari, čuvari grada i topnici na zidinama), pratili pravoslavne svećenike, često Srbe, u hodnji Gradom, u kojemu pravoslavci ne smjedoše prenoćiti. Uz katolike imahu jedino Židovi povlasticu živjeti unutar zidina, a Dubrovnik se i po tome uvelike razlikovao od onodobnih europskih gradova gdje su Židovi gotovo u pravilu živjeli odijeljeni od drugih i diskriminirani. Spomenuti oružnici ili barabanti bijahu velikom većinom Hrvati (rjeđe su bili drugih narodnosti, ali uvijek katolici). To je proizlazilo iz trajnih zahtjeva dubrovačke vlade, koja je tražila da oružnici budu „Hrvati, našega jezika i katolici“, dakle opet našijénci u koje se može imati povjerenja. O tome čitamo primjerice u pismu na talijanskome jeziku, datiranome 9. svibnja 1618., kojim Dubrovačka vlada traži od Luje Radibratija, svojega pouzdanika u Beču, da dobavi oružnike koji će čuvati Grad. U pismu izvorno stoji: „Crouati, de nostra lingua e cattolici“. Malo je poznato kako među tim dubrovačkim oružnicima bijaše i Hrvata iz sjeverozapadne Hrvatske, pa i Zagrepčana. O tome da su dubrovačke vlasti tražile gradske stražare koji imaju biti „Hrvati, našega jezika i katolici“, opsežno i dokumentirano piše, pozivajući se na građu iz Državnog arhiva u Dubrovniku, povjesničar i publicist Vladimir Košćak u znanstvenome radu „Korespondencija Dubrovačke vlade s Nikolom Frankopanom i Petrom Zrinskim“, objavljenu u Zborniku historijskog instituta Jugoslavenske akademije 1954. godine.

Velikosrpsko barbarsko razaranje tobožnje „srpske Atine“

I na kraju, vratimo se Ruđeru Boškoviću. Godine 1771. zaprijeti opasnost da ruska flota bombardira Dubrovnik zbog dubrovačke trgovine s Turcima, a Bošković u odlučnome nastojanju da spriječi takvo barbarstvo, učinkovito upregne svoj ugled i svoje diplomatske vještine. Bombardiranje je držao jednim od najgorih zala koja mogu pogoditi rodni mu Dubrovnik. Stoga se obrati pismom poljskomu kralju Stanisławu Poniatowskom, slikovito opisavši kakvu bi pogibelj i kakva razaranja bombardiranje prouzročilo, te poljskoga monarha usrdno zamoli da se radi sprječavanja takvoga razvoja događaja zauzme kod ruske carice Katarine II. I Dubrovnik tako izbježe rusko bombardiranje.

Ako bismo zaključivali po analogiji, nije teško dokučiti što bi Ruđer Josip Bošković rekao (kada bi se mogao javiti iz onostranosti) na prizore napadnutoga Dubrovnika 1991. godine. Bivajući veleumnim čovjekom koji se drži zakonitosti logičkoga rasuđivanja, kao i razložnosti u ljudskoj psihologiji, zapitao bi srpske i crnogorske napadače – kako je moguće da su grad koji svojataju nazivajući ga „srpskom Atinom“, „biserom srpske kulture“ – razarali, palili i ubijali s toliko patološke destruktivnosti i nesmiljene mržnje. Razložno je zamisliti da bi našijénac Ruđe′ u punini hrvatskoga obrambenog domoljublja rekao kako s tim barbarima koji se licemjerno predstavljahu kao osloboditelji, s tim, kako govoraše Držić, ljudima „nàhvao“ – on ne može imati nikakve veze; ni s ubojicama i rušiteljima ni s njihovim akademskim ideolozima ni s kasnijim političkim i novinarskim apologetima te nečasne i zločinačke politike; i da se svi oni jednom zavazda ostave njegova imena!

Marito Mihovil Letica

NAPOMENA: Ovo je neznatno izmijenjeni i prilagođeni tekst eseja „O pripadnosti Ruđera Boškovića i nazivu zračne luke u Dubrovniku“, koji je 29. lipnja 2023. emitiran u „Ogledima i raspravama“ na Trećemu programu Hrvatskoga radija: Ogledi i rasprave.