Čvrsto dokumentirana povijest Hrvata u Španjolskoj, počinje u doba Kordovskog emirata i potom kalifata po dinastijom Omayida, od 10. i 11. stoljeća.

Nakon propasti maurske vlasti u 15. stoljeću, oni se većinom preseljuju južnije u Maroko, gdje su njihovi islamizirani potomci u marokanskoj pokrajini Zagora dijelom očuvani sve do danas.

Starohrvatske selidbe do Sicilije

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće susjedno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija – i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari. Tamo su nazvani Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad do Španjolske. Oskudne naznake upućuju da su ti naši rani iseljenici većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genetika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% – 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, tj. 1/6 ovdašnjeg pučanstva gensko-fizički potječu od naših Dinaraca.

Naša flota na Tirenskom moru

Istodobno Porfirogenet kao i maurski kroničari dvostruko potvrdjuju da je u doba Tomislava srednjovjeka hrvatska mornarica s naših 80 većih sagena i 100 kondura dostigla najveću snagu u povijesti, pa je osim brojnosti brodovlja tad još kontrolirala i najveći akvatorij srednjeg Sredozemlja, od našeg Jadrana pa do Tirenskog mora u pomorskom savezništvu sa zapadnim Maurima. Tako srednjovjeki arapski kroničar Abul Fiday (Abufida oko g. 1300) i talijanski povijesnik Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis), a potom su ovi jadranski pomorci još zaredom napadali Kalabriju, Korziku, Sardiniju i konačno su doplovili do zapadne obale Sicilije gdje su se ti jadranski “Saqlabi” naselili oko Palerma. Stoga su Abul Fiday i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava,- što naši ideologizirani jugo-minimalisti uporno odbacuju (pa posve zaobilaze sve bitne arapske izvore o kralju Tomislavu).

Tomislavova Hrvatska je imala uzajamna veleposlanstva i odlične odnose s Kalifatom. Bila je to prava vojna osovina Jadran – Zapadno sredozemlje

Iako ti naši jugoistoričari-“minimalisti” (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija – i to osobito Sicilija. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi).

Hrvati – utemeljitelji egipatske prijestolnice Kaira

Ovi pomorski Saqalibi (Sicilski Hrvati, Djawhar ben Abd Allah (Cavtat, 911? – Cairo 992)) su potom od god. 969. u doba našeg kralja Stjepana Držislava iz Sicilije još doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah). Stoga srednjovjeka Hrvatska nije bila tek neka miniaturna jugoslavistička “kneževina” (uskladjena s ideološkom jugoistorijom), nego su po bizantskim i nadasve po arapskim izvorima na srednjovjekom Mediteranu primorski Hrvati-čakavci imali ključni utjecaj ne samo u Kraljevini Hrvatskoj, nego još puno šire npr. na Siciliji i u maurskoj Španjolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovođe Ameri), pa u Egiptu i potom još na Kreti i u Maroku: usp. pobliže Egejski Hrvati, Sicilski Hrvati, Maurski Hrvati, Maroko i Hrvati i Andaluzija i Hrvati.

Kordovski emirat i kalifat, gospodarski i kulturno – najciviliziranija država Europe

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je
postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdurahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdurahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdurahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badrov, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 – 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših “specijalaca” je kroz više stoljeća postala glavnom ‘udarnom pesnicom’ maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava – ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-“minimalisti” kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju – jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za ‘bratsko jugoslovenstvo’ (pa se i u tzv. ‘Hrvatskoj’ Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka). Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.

Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet – rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. ‘kritičke’ tvrdnje renegatskih jugo-“minimalista” o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

izvor: hr.metapedia.org | croative