Kad bi kod nas upitali nekoga hoće li prihvatiti mjesto predsjednika države u najvećem broju slučajeva dobili bi ste kontra pitanje; “Kad će doći auto po mene?“

Malo njih upitalo bi se jesu li sposobni za to, a još manje njih bi reklo da to ne želi. Što ćeš, takva smo ekipa. Sve znamo i možemo. Na sportskom polju spremni smo biti selektori i to od A – atletike  do Y- Yahtinga. Na vojnom planu ništa ispod feldmaršala ne dolazi u obzir i da ne duljim tako i na svakom drugom polju. Nije važno što nismo školovani jer sve znamo. Da nam škola stvarno ne treba pokazuje podatak da sveučilište godišnje izbaci oko 400 doktora znanosti a mi  svake naredne godine sve više tonemo. Dobra ona stara narodna uzrečica „Puno babica, kilavo dijete“.

 Vidjet će te uskoro kad dođu predsjednički izbori. Bit će tu kandidatura da se smrzneš.  Od svih koji se obično kandidiraju 85% ne samo da su nepoznati i već nakon prvih riječi predstavljanja ne bi im dali čuvati kokoši. Onih ostalih 15 % već su kroz čitav dugogodišnji politički angažman pokazali vrlo široki spektar svojih nesposobnosti, a i poveću količinu putra na glavi. Sigurno se pitate pa gdje su oni koji to mogu, njih sigurno ima. Da, ima ih, ali oni ne žele sudjelovati u ovom cirkusu.

 U Hrvatskoj je najisplativije  biti političar.  Za to škola ne treba, a i nema odgovornosti. Plaće su dakako super, a to je jedino važno.  Dobiješ automobil s vozačem, mobitel, jeftinu prehranu, a kad shvate da si propuh i ne izaberu te ponovno još godinu dana primaš istu plaću i imaš sve ranije nabrojane pogodnosti.

Nije li smiješno da za upravljanje automobilom moraš obvezno proći liječnički pregled kojim se utvrđuje čitav niz parametara potrebnih za sigurno upravljanje vozilom, a  za upravljanje državom (ljudskim životima) ne treba ti nikakav pregled. Nije važan stupanj obrazovanja, kvocijent inteligencije, opće zdravstveno stanje, a ni i tjelesna kondicija.  Netko će reći kako je to vidljivo obzirom na identitet osobe, to jest njezin dotadašnji društveno politički status.  I što smo dobivali rukovodeći se tako – kavanskog vicmahera, kuhanu nogicu, našminkanu statisticu i bahatog komesara.

Hajmo gospodo na testiranja i preglede, obznanite rezultate pa neka glasači znaju tko ne bi ni trebao biti kandidat, odnosno tko je bolji kandidat i tako lakše donesu odluku. Dokle god budemo imali samo stranački pristup bit ćemo osuđeni na  sve i svašta.

Sada je dakako kasno za izmjenu izbornog zakona, no odmah nakon ovih izbora treba pristupiti njegovim promjenama. Kako prvo spriječiti bilo kakve predizborne koalicije. Pokaži svoju političku snagu prelaskom određenog praga pa onda koaliraj s kim želiš. Broj stranaka bi se tada sveo na neku razumnu brojku. Uvedimo preglede za sve dužnosnike i saborske zastupnike, a preglede neka sami plaćaju. Isto tako treba uvesti novčanu sankciju za neopravdani neizlazak na izbore jer nam se događa da oko 25% ukupnog biračkog tijela određuje većini budućnost. I na kraju ono najvažnije, omogućimo biračima elektroničko glasovanje.

Nikome na plaćati predizborna i izborne troškove, a financiranje stranaka ukinuti. Imaš članstvo pa prikupi članarine, a ako nešto predstavljaš dobit ćeš i donacije.  

U svojim predizbornim obećanjima svi vi nudite boljitak no i dalje podržavate ovako traljav izborni sustav jer vam omogućava pristup sinekurama, a  vama je to osnovni cilj. Ako stvarno želite dobro onda učinite promjene izbornog sustava.  

 Ad melius Croatia  – Zoran Čapalija Čaplja

Stoljeća prolaze, okolnosti su različite, ali Bog se ne mijenja, Katolička crkva je ista, a borba je i dalje ona između dvaju gradova koji se u povijesti suprotstavljaju kao dvije vojske – piše Roberto de Mattei.

Slika: CNT – izvor wikipedia

Teologija kršćanske povijesti uvjerava nas da je Božji Grad uvijek pobjednik; Gospino ukazanje u Fatimi uvjerava nas da je povijesni trijumf Bezgrješnog Srca blizu; povijesna i logička analiza revolucionarnog dinamizma, uvjerava nas u nepovratnost kontrarevolucionarnog pokreta. Međutim, oni uronjeni u borbu propuštaju veliki horizont bojnog polja, koji se ponekad čini obavijen maglom ili sjenama noći. Postoji rizik da izgubimo put, ali što je još važnije, da izgubimo iz vida krajnji cilj naših bitaka i našeg puta. Jer staza je duga i nije linearna. Napredujemo vijugavim stazama, širokih zavoja, teren je ponekad strm i neprohodan, čas ravan, spuštajući se pa naglo dižući. Sve u svemu, određeno kretanje je uzlazno, ali ne ravno. Penjemo se do vrha, ali uz vrhove, zaobilazeći ponore i litice, neravnom stazom.

A neprijatelji koji nas napadaju su svih vrsta. Takva je povijest čovječanstva, takav je i naš život. A kada padne noć zbrke, tama kaosa, strah nas napada.

Francuski pisac iz 1930-ih, Louis-Ferdinand Céline napisao je roman pod naslovom Voyage au bout de la nuit (Putovanje na kraj noći). U ovom romanu, Céline pripisuje časniku švicarske garde, koji se žrtvovao u Tuileriesu 1793. kako bi obranio Luja XVI., pjesmu koja kaže “Notre vie est un voyage / Dans l’Hiver et dans la Nuit / Nous cherchons notre prolaz / Dans le Ciel où rien ne luit ” (Naš život je putovanje / zimi i noću / tražimo svoj prolaz / na nebu bez svjetla”).

Ovaj romantični pesimizam ne odgovara stvarnosti. Istina je da često napredujemo u tami noći. Ali noći uvijek slijedi svijetla zora dana. I danju i noću nadnaravno svjetlo koje vodi naš put nikada ne prestaje.

Kad napredujemo kroz noć, put nam je osvijetljen bakljom, koja nam osvjetljava korake, iako nam ne dopušta da vidimo daleko naprijed ili iza sebe. Ova baklja je milost sadašnjeg trenutka, koja svojim, iako ograničenim snopom svjetlosti, omogućuje da ne posrnemo, da ne izgubimo put, da držimo pravi smjer.

Upravo na tu milost sadašnjeg trenutka upućuje naš Gospodin kad kaže: “Ja ću biti s vama u vijeke, do svršetka svijeta” (Mt, 28-18-20). Svaki dan, nitko nije isključio, ali i svaki trenutak, jer nema trenutka u povijesti ili u našim životima koji je udaljen od Njegove milosti.

Sadašnji trenutak je onaj koji nas najviše približava vječnosti, jer sadašnji trenutak “jest”. Prošlosti više nema, budućnosti još nema, ali upravo u biću sadašnjeg trenutka susrećemo Boga, koji se može definirati kao vječna sadašnjost, jer Bog je Bitak po biti.

Bog će nam suditi u sadašnjem trenutku, koji će biti trenutak naše smrti. Naš život poznaje sjene i svjetla, uspone i padove, ili barem mogućnost uspona i padova, različitih vrhunaca, jer nitko nije u većoj opasnosti od pada od onih koji teže biti savršeni, ali trenutak istine bit će da naše smrti.

Ponekad mislimo da će tada Bog procijeniti naše živote i suditi nam prema aritmetičkom prosjeku. To nije tako. Slika vage je varljiva. Naš život neće biti suđen kao cjelina, već u jednom trenutku, koji bismo mogli nazvati snimkom smrti.

Kad bismo osudu zamislili kao vagu na kojoj važemo količinu zla ili dobra koje smo počinili, mogli bismo napraviti glupe proračune po kojima bi današnji grijeh mogao biti uravnotežen sutrašnjim činom vrline. Nije tako. Naravno, svaki neuspjeh se računa, kao i svako dopisivanje s milošću, jer svaki čin ima posljedice, ali ne u smislu aritmetičkog prosjeka. Ono što se stvarno računa je posljednji trenutak naših života, bljesak na ciljnoj crti, a nitko ne zna kakva će biti slika u tom bljesku vremena koje će biti poslano u vječnost. Nitko ne zna koja je zadnja milost koju ćemo dobiti i hoćemo li toj zadnjoj milosti odgovarati. I nitko ne zna trenutak nečije smrti.

Zato moramo živjeti u sadašnjem trenutku. Naš život nije film sa sretnim završetkom, već niz fotografskih snimaka sadašnjeg trenutka.

Živjeti u sadašnjem trenutku znači nikada se ne obeshrabriti, nego živjeti prepušteni iz trenutka u trenutak Božjoj Providnosti, koja poznaje duboki značaj tog prolaznog trenutka. Živeći u sadašnjem trenutku, ostvarujemo krepost koja nam je najpotrebnija, osobito u ovim danima: nada, pouzdanje u konačnu pobjedu Bezgrešnog Srca Marijina.

Izvor

Bugarski parlament izglasao zabranu LGBTQ propagande i rodne ideologije – piše Denis Ivić u Epoha.

Bugarski parlament izmijenio je zakon o obrazovanju zemlje, zabranjujući promicanje LGBT propagande u školama.

Amandman na zakon usvojen je velikom većinom, sa 159 glasova za, 22 protiv i 12 suzdržanih — što znači da su izmjene imale snažnu međustranačku podršku.

Zakon sada zabranjuje “propagandu, promicanje ili poticanje na bilo koji način, izravno ili neizravno, u obrazovnom sustavu ideja i stavova povezanih s netradicionalnom seksualnom orijentacijom i/ili rodnim identitetom koji nije biološki”.

Mnogi su zastupnici kao okidač za promjenu zakona o obrazovanju navodili udžbenike stranih autora o spolnom odgoju djece.

Nacionalno orijentirana stranka Preporod poručila je da promicanje sociokulturnih modela netradicionalne seksualne orijentacije u blizini škola nije u skladu s bugarskom tradicijom. Petar Nikolov iz stranke desnog centra GERB rekao je da odbacuje propagandu koja djeci nameće alternativnu seksualnu orijentaciju, a istaknuo je “kršćansku bit Bugarske”.

Jordan Konev iz liberalno-centrističke stranke DPS—koja zastupa interese etničkih manjina Turaka—naglasio je važnost odgoja djece u skladu s binarnim rodnim načelima. Bivša čelnica Socijalističke partije Cornelia Ninova rekla je da se rodna ideologija “uvlači i preuzima bugarske škole”.

Glavna eurofilska stranka PP-DB, koju su protivnici optuživali da služi interesima američke demokratske administracije, odbacila je amandman. Zastupnica Elisaveta Belobradova ustvrdila je da zakon predstavlja “jeftini populizam” umjesto da se bavi bilo kakvim stvarnim problemima unutar obrazovnog sustava.

Pro-LGBT prosvjednici izašli su na ulice u srijedu, žaleći se da zakon “krši osnovna ljudska prava” i nazivajući potez parlamenta “lovom na vještice” protiv LGBT osoba.

Amandman na zakon dobio je snažnu potporu cijelog političkog spektra unatoč političkim previranjima koja su zahvatila Bugarsku u posljednjih nekoliko godina. Balkanska država članica EU-a u listopadu se suočava sa svojim sedmim parlamentarnim izborima u tri i pol godine, budući da lijeve i konzervativne snage više puta nisu uspjele osvojiti većinu u parlamentu. Kad su uspjeli formirati koalicijske vlade, brzo su se raspale.

Amandman na bugarski zakon o obrazovanju podsjeća na mađarski “Zakon o zaštiti djece” usvojen prije tri godine i zabranjuje ili uvelike ograničava promicanje homoseksualizma i promjene spola u školama i medijima.

Bugarska ne priznaje istospolne brakove, a također odbija ratificirati Istanbulsku konvenciju o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama, jer promiče rodnu ideologiju – razlog zašto je druge srednjoeuropske zemlje, poput Mađarske i Slovačke, također nisu ratificirale.

Bugarski zastupnici svakako zaslužuju sve pohvale zbog izglasavanja ovog zakona koji prije svega štiti djecu.