Prenosimo tekst Tomislava Čateža o Thompsonovu koncertu 8. kolovoza u Imotskom. Njegova matična kuća Jutarnji, nije htjela objaviti članak, koji se vrti po međumrežju…

foto: Z. Barisin/Pixell

Dvadesetak tisuća klinaca na drugom  Thomsonovu koncertu u Imotskome i još njih desetak tisuća u gradu, koji su ostali izvan stadiona na Gospinu dolcu, jesu ustaše i njihovi simpatizeri, a ustaša sam ili njihov simpatizer i ja  zato što sam napisao da oni ustaše i njihovi simpatizeri – nisu. Godišnje se u Hrvatskoj rađa otprilike toliko djece, trideset i nešto tisuća, upravo  koliko ih je naša nazovi lijeva scena  oglasila eto za najcrnju bagru samo zato što su se pojavili u Imotskome 8. kolovoza, gdje praktički nije bilo nikoga starijeg od trideset godina. Svi su oni, dakle, rođeni nakon Domovinskog rata, a velika većina njih u ovome stoljeću.

Što pak onda mladi  vide u Thompsonu? Branitelja iz Domovinskog rata i ništa drugo! Njih ustaše i komunisti  ne zanimaju, jedva da znaju tko su. Klinci koji danas slušaju a Thompsona i oni koji ga ne slušaju ne dijele se međusobno na osnovu povijesnog pamćenja, koliko god ono mučilo Thompsona, vas ili mene. Prije  svega, njima je Hrvatska nesporna, takva kakva jest. Nama Jugoslavija jest ili nije  bila nesporna, takva kakva je bila. Ali se o tome šutjelo, kako se već šuti u totalitarnim državama. Ta svijest formirana u totalitarnoj državi živi u našim glavama i danas. Često je nismo svjesni. Moja generacija i starije nisu zapravo tolerantne, a nisu ni mogle biti.

Odnosno, nisu u usporedbi s ovim današnjim klincima, koji smiju reći što im padne na pamet o svemu te neće zbog toga njihovi roditelji ostati bez posla ili oni završiti u zatvoru. Ili ipak  hoće?

Ono što se danas ne smije, nije sporno: veličanje zla. Tko, primjerice, slavi ustaše na  javnom mjestu, platit će globu i to je to. Koliko je takvih bilo u Imotskome? Evo izvješća kao da sam inkognito bio ondje, recimo kao agent tajne službe. Identificirao sam ukupno četiri ustaše i još njih otprilike stotinu koji to žele postati. Identificirao sam, dakle, 8. kolovoza, u 18.32, na Šetalištu Stjepana Radića, kod kućnog broja 4, ispred dućana Ghetaldus Dalmacije, na mjestu gdje ulica uvire u Imotski trg, pukovnika Marka Skeju, u ustaškoj uniformi, okićena nastranim hitlerovskim  brčićima kako se zadovoljno smješka, u pratnji trojice isto već starijih muškaraca koji nisu bili baš u voznom stanju. Poticali su pjevanje ustaške koračnice među okupljenom masom od nekoliko tisuća mladih, s tim da su Imotski trg zauzeli nogometni navijači, dakle, u našem okružju, najdesnija moguća omladina iliti mladež. Policije nema, barem ne u uniformama i svatko pjeva što mu se hoće. Skejinu koračnicu prihvatilo je njih između osamdeset i sto dvadeset, što bih zaokružio na stotinu. Nakon otprilike dvije minute i ona  je zamrla. Cijelo to vrijeme pokraj Skeje su prolazili djevojke i mladići kao pokraj turskog groblja. Nadalje, u 21.14 sati, na stadionu u Gospinom dolcu, uočio sam, kod plastičnih WC-a, skupinu od pet  mladića, isto ne baš trijeznih, kako započinju pjevati isto jednu ustašku  koračnicu. Nije im se pridružio nitko te su utihnuli nakon otprilike jedne minute. Boravio sam u Imotskom od 11.48 do 23.35 sati te sam, uz potrebne stanke za odmor, neprestano hodao, a provjeravao sam masu i na koncertu, probijajući se što se kaže neumorno kroz nju, što nije bilo teško, jer jednostavno nitko me ni ramenom nije odgurnuo te drugih pojava ustaštva uočio nisam. Skejo plus tri plus stotinu plus pet to je ukupno 109 ustaša i onih koji bi to htjeli postati. Budući da je u gradu  i na stadionu ukupno boravilo, zaokruženo, trideset tisuća ljudi, javljam da je ustaša i onih koji bi to željeli postati ukupno bilo 0,36 posto. Moj je propust što zbog ranijeg odlaska na parkiralište, jer nisam htio zapeti u kilometarskoj  koloni, nisam registrirao tučnjavu što je izbila između dvije skupine mladića iza ponoći, a drugog nasilja, premda se konzumirao alkohol cijelo vrijeme, nisam uočio. .

Nikad dosad nisam  bio na Thomsonovu koncertu, jer me ta vrsta glazbe i pjevanja ne privlači, a nikad ni Thompson nije održano koncert na kojemu su stariji od trideset bili bizarne iznimke. Ono što me doista zapanjio jest da su ta djeca zbilja lišena agresije i javnih ispada. Lako se prisjetim kako je to izgledalo na velikim koncertima u socijalizmu. Zapeti za nekoga ramenom, već je značilo sukob. Vladao je običaj da se mladi međusobno namjerno tako odmjeravaju te bi tučnjave izbijala svako malo. Ovdje sam pak prošao pokraj „redara“ koji sigurno nije imao više od četrnaest godina…

A što su iz Imotskog izvijestili mnogi  važniji mediji?  Javili su o ustaškom derneku koji je okončan masovnom tučnjavom. Kao da čitam srpske fašističke tabloide! Koncert je našoj nazovi liberalnoj sceni zasmetao toliko da  kažu  da ne žele živjeti u takvoj državi. Jeste li vi, ljudi, normalni?

Što je još sporno? Sporan je HOS i sporan je Thompson  kao takav jer ratnu koračnicu, iz Domovinskog rata, započinje nesporno ustaškim  pozdravom. Ali, pobogu, HOS-ovci nisu bili ustaše nego hrvatski branitelji, niti je Thomson bio ustaša.. HOS-ovci su sami prvi su protiv Skejina majmuniranja, premda im je, mnogima, bio zapovjednik, i to hrabar. Skejo je izmislio da se bojna HOS-a zvala po ustaškom zločincu. A nije, zvala se jednostavno 10. bojna  HOS-a. HOS-ovci se svojega ratnog pozdrava odreći neće, jer su pod njim ginuli, ali ustaštvo ne gaje! Thomsonov poklič na početku pjesme „Bojna Čavoglave“  isto je ratni, iz inata, te ni Thompson, sve i da hoće, nije ustaša, jer zapravo nije bitno što on „misli“ nego što predstavlja i kako ga ti mladi doživljuje.

Ustaški sentiment, kao folklor, zacijelo se nazire u nekim Thompsonovim pjesmama, ali i taj sentiment primjećujemo tek mi, odrasli u drugim vremenima. . Klinci u njemu vide  hrvatskog branitelja, ponavljam! Ne razlikuju oni, velikom većinom, tko je bio u Gardi, tko u domobranskim pukovnijama, a tko u HOS-u, njima je sve to isto, kako je i jest, uostalom! Kao što je isto i onima  koji Thompsona ne slušaju. Ako se baš hoće, i Thompson je evoluirao. Nije, primjerice, otpjevao glupu ratnu koračnicu „Anice, kninska kraljice“, koja je uostalom u svakom pogledu najgora njegova pjesma, a napisana je mnogo prije Oluje, 1993., također kao inaćenje.

Mržnja prema toj djeci doista  zapanjuje. Ta proizvodnja ustaša u 21. stoljeću po svaku cijenu. Naime, što: jesmo li se borili za  demokratsku državu i jesmo li je izborili poštenom borbom?  Sudeći po ovoj djeci, naša namjera da se borimo za slobodu i demokraciju jest dala ploda.

Naš narod jest zapravo umjeren. Doveli su i ustaše i komuniste na vlast, silom, njemački i ruski tenkovi. Nikad naš narod ne bi sam izabrao ni jedne ni druge, za što su dokaz i ova  djeca, i ovaj Imotski, koji se 8. kolovoza pokazao kao otvorena  i tolerantna sredina. Primjerice, cijela ta masa „ustaša“, penjući se do Imotskog trga i stadiona, morala je proći pokraj lijepo uređena spomenika palim imotskim partizanima. Partizani, kao izraz narodne volje, isto velikom većinom nisu bili komunisti,  kao što ni domobrani nisu bili ustaše. Njihova  borba protiv okupatora jednaka je borbi našoj  protiv okupatora. Klincima je taj spomenik kao kakav spomenik iz Prvog svjetskog rata našoj generaciji. Zašto bi, ga, zaboga, mrzili ili vandalizirali. To su naše traume, a ne njihove.

Tomislav Čatež

” Ovo je poruka vama, necijepljeni! … bez obzira na sve, divio bih se necijepljenima, jer su izdržali najveći pritisak koji sam ikad vidio od ukućana, roditelja, prijatelja, djece, kolega… čak i od liječnika.

Ljudi koji su sposoni i s takvom osobnošću, hrabrošću, kritičkim osobinama, … nesumnjivo su najbolji dio čovječanstva…

Oni su posvuda, u svim dobnim skupinama… pogledajte video!

Želim da pođete sa mnom na putovanje u prošlost, duboko u maglu povijesti, u vrijeme kada su mnogi mali diktatori vladali zemljom i kada su ljudi bili kontrolirani u gotovo svakom aspektu svojih života, a oni su tu diktatorsku kontrolu dobrovoljno prihvatili – piše Eric Simmons u Crisis Magazine-u.

Da, želim da se vratimo sve do 2020.

To je bilo doba kada je gotovo svaki guverner, bio on demokrat ili republikanac, koristio virus koji je za većinu ljudi bio malo gori od obične prehlade kao izgovor za odlučivanje koji su poslovi bitni i stoga mogu ostati otvoreni (sa svim beskorisnim ograničenjima poput kao maskiranje i socijalno distanciranje, naravno). Svaki posao koji nije bio naklonjen moćnicima smatran je nevažnim i nemilosrdno zatvoren. Ovi guverneri-diktatori također su odlučivali kada možete napustiti svoje domove i kamo možete otići kada to učinite (za vas nema plaža!).

Shvaćam da većina vas nije dovoljno stara da se sjeća tog vremena, pa se možete zapitati: Zašto su ljudi to prihvatili? Uostalom, Amerika je zemlja slobodnih i dom hrabrih, zar ne? Nema li povijest otpora tiranima i žestoke neovisnosti? Kako se onda dogodilo da se toliko ljudi složilo s ovim očito neameričkim akcijama?

Iako su se mnoge stvari dogodile u desetljećima koja su prethodila Covidtideu, a koje su postavile temelje za pristajanje ljudi na tiraniju, izravni uzrok bila je sposobnost vlade, i državne i federalne, da kontrolira protok informacija. Iako je to navodno bilo doba nesputanog pristupa medijima, 2020. Elite su u velikoj mjeri mogle kontrolirati koje informacije ljudi vide.

Ova kontrola je oduvijek bila stvarnost u tradicionalnim oblicima medija, kao što su radio i televizija, ali ono što je stvarno omogućilo 2020. je kontrola Elita nad platformama društvenih medija kao što su Twitter i Facebook. Kao netko tko je preživio 2020. (vi mladi ne biste razumjeli), iz prve sam ruke vidio kako je svako odstupanje od službenog narativa brzo uklonjeno, a dobavljač kažnjen. Svatko tko je želio makar malo osporiti Pripovijest morao je govoriti šifrirano i pažljivo paziti što govori. Sada znamo da su ovu cenzuru usmjerili vladini dužnosnici kroz “prijedloge” operaterima društvenih medija (slično kao što će šef mafije “predložiti” da mu platite za “zaštitu”). Također znamo da je gotovo sve rečeno o virusu bila laž.

Ova apsolutna kontrola nad glavnim kanalima društvenih medija omogućila je guvernerima-diktatorima da zadrže vlast, a imala je i značajan utjecaj na izbore 2020. Bez toga, malo je vjerojatno da bi se izvukli, barem ne do krajnosti u kojoj su.

Premotajte se do danas, četiri duge godine kasnije, i stvari su drugačije. Da, tradicionalni mediji su još uvijek u potpunosti propagandno krilo elita (primijetite kako su potpredsjednicu za koju se nedavno naširoko priznalo da je sramota vlastite stranke pretvorili u Drugi dolazak Martina Luthera Kinga, Johna F. Kennedyja i Susan B. Anthony zamotanih u jedno). Mnogi društveni mediji poput Facebooka još uvijek nadziru vaše objave, druže, kako bi bili sigurni da ne prestupite.

Ali postoji jedna velika razlika: Twitter. Ili bih trebao reći, X.

Ekscentrični milijarder Elon Musk kupio je Twitter 2022. u, čini se, napadu ljutnje zbog toga kako Twitter cenzurira račune poput Babilonske pčele (satirična stranica, op, ur). Mnogi lijevo orijentirani stručnjaci predviđali su propast Twittera, posebno nakon što je Musk eliminirao 80% Twitterove radne snage.

Pa, istina je da je Twitter umro. Ali njegov nasljednik X je jači nego ikada. Sinoć je X bio domaćin intervjua “Spaces” između Muska i Donalda Trumpa koji je prema zadnjim prebrojanim podacima imao više od milijardu ljudi koji su slušali barem dijelove. Brojke nadmašuju sve što CNN može sanjati o državnoj propagandi.

Domet X postao je toliko značajan da je demokratsko lice koje Elite pokazuju javnosti počelo nestajati. Nekoliko sati prije intervjua s Trumpom, povjerenik EU za unutarnje tržište i usluge Thierry Breton poslao je prijeteće pismo Musku (koje je Breton ironično objavio na X), upozoravajući milijardera da ako intervju po njegovom mišljenju promiče “mržnju, nered, poticanje na nasilje, ili… dezinformacije”, tada bi EU kaznila X.

Odgovor na X bio je nevjerojatan. Breton je bio oštro ocjenjen, a Amerikanci su se posebno uvrijedili zbog ovog očitog uplitanja strane sile u izbore (pomisli li itko na trenutak da bi Breton poslao to pismo da je Musk intervjuirao Kamalu Harris?).

Musk je sa svoje strane izravno odgovorio Bretonu opscenim meme-om, dajući do znanja Bretonu da se ne će povući.

Iako postoji opasnost za nas koji smo često online da preuveličamo utjecaj online radnji u stvarnom svijetu, teško je procijeniti koliko je ovo velika stvar. Prije samo nekoliko godina sve su poluge moći bile u rukama Elita koje su željele kontrolirati naše živote, a sada, budući da je jednom milijarderu dosta, postoji barem jedan izlaz na koji informacije mogu slobodno teći. (I imajte na umu da je Musk također uputio poziv Harrisu da dođe s njim na Spaces. Ona je to odbila.)

Godinama su obični ljudi bili sve više kontrolirani i manipulirani da prihvate ludosti poput pobačaja i transrodnosti. I godinama obični ljudi nisu imali stvarnu moć oduprijeti se toj manipulaciji. Ali sada dva pomalo luda milijardera – Donald Trump i Elon Musk – predstavljaju te obične ljude i vode otpor.

Nemojte me krivo shvatiti: i Trump i Musk nisu paradigme katoličke vrline. Obojica nisu uvijek slijedili katolički moral u svojim osobnim i profesionalnim životima. Obojica imaju političke ideje koje nisu u skladu s katoličkim učenjem. No čini se da obojica trenutno dijele jednu zajedničku stvar: dosta im je moćnih ljudi koji diktiraju stvarnost za sve ostale. A budući da su i sami moćni ljudi, zapravo mogu učiniti nešto konkretno u borbi protiv toga.

Elon Musk nije naš spasitelj i on sam ne može učiniti svijet boljim mjestom. Ali on je učinio više od većine kako bi barem učinio mogućim oduprijeti se tiraniji i ugnjetavanju, i zbog toga kažem:

Hvala ti, Elon Musk.

Autor: Eric Sammons

Eric Sammons je glavni urednik časopisa Crisis.