Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima – donosi TKA.

Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.

On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.

Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo – što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda – da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara – nuncija – poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.

Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.

Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao. (KTA)

 Bundnis Sahra Wagenknecht ili skraćeno BSW je njemačka stranka osnovana početkom 2024 godine. Na lipanjskim europskim izborima ova stranka osvaja 6% glasova, a sada na lokalnim postaje odlučujuća stranka na području bivše Istočne Njemačke.

  Priča o BSW je ujedno priča o kulturološko-političkom nasljeđu komunističke Istočne Njemačke koju Staljin osniva 07.10.1949. Riječ je o državi formiranoj kako bi ju se što bolje prodalo Zapadu. Primjer toga je Staljinova nota iz 1952. kojom on nudi ujedinjenje Njemačke pod uvjetom da ova bude neutralna. Tadašnja Zapadna Njemačka odbija taj prijedlog pa do ujedinjenja dolazi tek 03.10.1990. nakon što bankrotiranom SSSR bude isplaćena otkupnina – piše Hladna istina.

ELEZIONI IN TURINGIA (EX DDR)

Il partito di destra anti euro tedesco AfD ha vinto nello stato orientale di Turingia.

Il nuovo partito DAVVERO DI SINISTRA chiamato Alleanza Sahra Wagenknecht – Ragione e Giustizia, è già a due cifre.

Fonte screenshot:https://t.co/NqzXJJylBj pic.twitter.com/mChfhHE8VQ

— Stefano Longagnani (@longagnani) September 2, 2024

  Više od 4 desetljeća komunizma i potom šok prelaska na kapitalizam su stvorili društveni efekat koji još nije prošao. Najbolji primjer toga su izbori na kojima nekadašnja Komunistička partija i potom desni AFD ostvaruju odlične rezultate. Kao primjer toga ćemo uzeti izbore u Tiringija 1994. na kojima nekadašnji Komunisti, a sada PDS osvajaju 16.57% glasova.

  Od tada do danas jedino što se promjenilo je postak glasova i zastupničkih mjesta koje bivši komunisti osvajaju u Istočnoj Njemačkoj. Na izborima u Tiringija 2019. oni pod imenom Ljevica osvajaju 31% glasova,a njima se tu već pridružuje novi, desni s AFD 23.4%. Drugim riječima kao što u nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj dominiraju CDU i SPD u „Istočnoj Njemačkoj” dominiraju Ljevica i AFD.

  Preciznije bi bilo reći da je Ljevica dominirala do kraja 2023. kada jedna od njihovih zvjezda, Sahra Wagenknecht napušta stranku i osniva BSW. Ona napušta stranku jer se na slaže s njenom podrškom migrantima, korona politici, borcima protiv klimatskih promjena i slično. Dužnosnici stranke Ljevice su s oduševljenjem dočekali njen odlazak jer im se napokon vraća mir u kući. Uz put su komentirali da će ona propasti i da će to rješiti njihove probleme. Na kraju se dogodilo obratno pošto BSW na europskim izborima osvaja 6.17% glasova, a Ljevica 2.7%.

  Razlog za uspjeh BSW-a na jučerašnjim izborima u „Istočnoj” Njemačkoj i ranijima za Europski parlament se po nama temelji na migrantskoj politici. U programu stranke se navodi:

„Mješanje kultura nas može obogatiti, ali to vredi samo dok je broj migranata limitiran…”, a potom se dalje govori „…Cijenu natjecanja za povoljne domove, manje plaćene poslove, neuspjelu integraciju ne snose bogati…”

  Ukratko BSW je klasična lijeva stranka koja kao da je nastala prije 50, 100 ii 150 godina. Ona zagovara veću socijalnu pravdu, veće plaće i mirovine, državne intervencije u ekonomiji i kapitalizam. Istovremeno stranka osuđuje zelenu tranziciju, primanje migranata, zahtjeva deglobalizaciju i protivi se ratu. Ukratko ona se protivi svemu onome što negativno utiče na rast životnog standarda.

  S takvim programom BSW je danas jedinstvena lijeva stranka u Europi i puno šire. Istovremeno riječ je o stranci koja izluđuje zagovornika migranata jer ju ne mogu optuživati za rasizam i nacizam. Ne mogu je za to optuživati pošto je otac Sahre Wagenknecht Iranac, a njena glavna kolegica se zove Amira Mohamed Ali !?

  Sve u svemu na izborima koji su se održali u Tiringiji 01.09.2024. (nakon kojih Financial Times piše da su ove dvije ‘države’ glasovale za kraj rata u Ukrajini – FT/Marizio Blondet) BSW osvaja 16%, a u onima održanim u Saksoniji njih 12%. U oba slučaja je postala najjača lijeva stranka u ove dvije savezne države. Ako tim postotcima dodamo rezultat AFD-a (32 i 31%) i Ljevice (13 i 7%) otkrivamo da su netradicionalne stranke osvojile 61% glasova u Tiringija i 50% u Saksoniji. 

To predstavlja još jedan veliki dokaz o razlici u razmišljanjima između stanovnika bivše Istočne i Zapadne Njemačke.(Hladna istina)

Da se mene pita, svi bi vozili Kiju. Tako misli Đuro. A da se mene pita, svi bi glasali za Domovinski pokret! Ali kao i obično, mene se ne pita! “Dan D” za DP je tu. Radić ili Penava? Kad ova kolumna ugleda svjetlo dana, sve će se već znati. “Veritas nocet, vinci” odnosno “Istina boli, ali pobjeđuje”. Ako pobjedi Penava ili Radić što se mijenja? Ostaje li stranka na “tvorničkim postavkama” Miroslava Škore ili će postati pridruženi ogranak HDZ-a? Kome članovi vjeruju? Na čijoj odjeći ima više crvenih i bijelih kockica?

Melita Teler poslala mi je sliku kako prepoznati hrvatskog špijuna u Srbiji. Šeta gradom, a šešir, kravata, košulja, sako i hlače od crvenih i bijelih kockica. Uz sliku tekst: “Još nije jasno kako je provaljen hrvatski špijun u Beogradu”.

Problem je što će svi na izvanrednom Saboru DP-a tvrditi kako baš oni imaju crveno bijelo kockasto odijelo. Prvi koji je reagirao na Melitin tekst bio je Miro Barešić. Tekst mu je vrući i vrijedi ga citirati: “Ma neee, hrvatsko-srpski špijuni su u Zagrebu, Hrvatskoj, u Banskim dvorima, na Pantovčaku, na Markovom trgu… Hrvatska cijela je jedan veliki srpski špijun, svi rade za Srbiju i srpski svet…” Ipak je Miro malo pretjerao. Jesmo li doista dotle došli?! Ta poznata hrvatska nesloga koja uvijek rezultira podijeljenošću koje se Tuđman najviše bojao.

Paradigma je na neki način postao pokojni Fred Matić. Branio sam u velikom procesu na Vojnom sudu u Zagrebu Milu Dedakovića -Jastreba i još neke vukovarske branitelje. U šestomjesečnom procesu nitko Freda Matića nije ni spomenuo. No man! Danas, kad je umro, odmah je postao “santo subito” iliti svetac. Blago Zadro, Dedaković, bračni par Toth, kao da i nisu bili u Vukovaru i branili ga. Zato je Fred postao pojam obrane Vukovara. O Vukovaru su ispisani tekstovi i tekstovi, snimljena mnoga svjedočanstva i TV-serije, ali Freda Matića nitko nije tada spominjao. Fred je iskoristio trenutak i uz pomoć ljevičarskih medija i svojih političkih pokrovitelja uspješno plasirao svoju braniteljsku laž. Sad još samo čekamo da mu Možemo dodjeli ulicu u Zagrebu. Možda Vukovarska postane Fredova. Možemo sve može! Dok još može!

Kad su Stipe i Fred skinuli maske nitko ih nije prepoznao…

Quo vadis Croatia?

Skupo je koncert u Imotskom koštao Hrvate. Policija je radila prekovremeno kao i suci za prekršaje. Ako si bio “za dom spreman”, plati 700 eura. Gdje danas u svijetu možeš za takav iznos dobiti “dom”. Ako na autu imaš naljepnicu HOS-a, opet plati 700 eura. Treba skupiti lovu za izgradnju srpskih kulturnih i vjerskih centara. Quo vadis Croatia? U Kumrovcu i u Srbu godinama se glorificiraju naši neprijatelji… Oni ne trebaju plaćati kaznu od 700 eura za partizanske pjesmuljke, isticanje jugoslavenske zastave i slično…

Od Kumrovca pa do Srba, pa čak i dalje do krijesova uz Savu slave naši ratni gubitnici svoje idole Tita, Partiju, Jugoslaviju, potpuno slobodno i nekažnjivo kao da je to bilo tek neko obično prošlo vrijeme za kojim nostalgičari nariču. Zaboravlja se da je to bilo vrijeme teškog totalitarizma, neslobode, progona, neimaštine i da su nas pripadnici baš tog režima u vidu JNA i srpskih paravojnih postrojbi htjeli zbrisati s karte Europe kad smo krenuli u stvaranje slobodne i neovisne Hrvatske. Zato danas naši ratni pobjednici Domovinskog rata čekaju spremni sa 700 eura u džepu da im policija pozvoni na vrata.

I čovjek se na koncu mora prekrstiti – s tri prsta. U Kumrovcu slobodno slave Tita i Jugu, u Srbu veličaju četničke koljače, a u Imotskom i Dugopolju hrvatska vlast naplaćuje 700 eura onima koji slave Hrvatsku, Bljesak i Oluju, navodno zato jer pjevaju “zabranjene pjesme”. Policija k’o da nije čula za “Opću sjednicu Visokog prekršajnog suda na kojoj je potvrđeno ‘oslobađajuće rješenje’ za pjevanje ‘Čavoglava’, i za uzvik ZDS kao i sličnih inkriminacija. Tu povijesnu sjednicu brzo je prekrila ‘magla’. Zanimljivo je kako Republika Hrvatska, članica Vijeća Europe i Europske unije, ne poštuje njihove rezolucije o osudi svih totalitarnih režima, pa tako i komunističkog iliti jugoslavenskog.  Skupove branitelja budno nadzire i konjički policijski odred, pod geslom: “I mi konje za frku imamo…”

U znak podrške Severini, Marko Perković Thompson odlučio da i on neće nastupati u Srbiji.

Ono što me već prilično dugo muči je pitanje koliko nas ima. Koliko nas, a koliko njih. Referendum “U ime obitelji” završio je 70 posto za nas, a 30 posto za njih. Znam da je čista utopija nadati se da će se sudbina usklika ZDS jednom zauvijek riješiti, recimo, na nekom referendumu. Referendum bi davno bio iza nas da je netko mogao Jugovićima “garantovati” rezultat u njihovu korist. Kako još pamte ishod referenduma “U ime obitelji”, sad su oprezni i tu metodu ispitivanja bila naroda više ne koriste. Kad kažem “njih” mislim na  tzv. “progresivce”, orjunaše, Jugoviće, anacionalne ljevičare, jugo nostalgičare i sličnu bratiju. Ako prosuđujemo po onome čime nas šopaju u medijima i na televiziji, debelo smo “popušili”. Nekada su sve nade polagali u “glavnu tragačicu” Haaškog tribunala Carlu del Ponte koja je iz Haaga trebala donijeti u Zagreb popis na temelju kojeg će nas uhićivati, sve po spisku. Tako je pitanje “koliko ima nas, a koliko njih” i dalje je otvoreno.

U  komunizmu je klasni neprijatelj bio za klasu bolji od nas. Bili su bezdušni. Mrzili su nas bez duše.

‘Slobodarski’ Split

Dok čekam konačne rezultate “Gunfight at the O.K. Corral…” ili s izbornog sabora DP-a, čitam kako se u Splitu dogodio (a nekim desio) “mali” problem. Nostalgija nije samo politički nego ii glazbeni pojam. Koncert legendarnog Bijelog Dugmeta u “slobodarskom” Splitu izazvao je laganu nostalgiju. Dugmaši su razvili “propalu” zastavu propale Juge na video zidu dugačkom 30 metara i zapjevali: “Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo! Matero i maćeho, tugo moja i utjeho. Moje srce, moja kuća stara, moja dunjo iz ormara, moja nevjesto, moja ljepotice, moja sirota kraljice, Jugo, Jugice…”

Orilo se među splitskom orjunom, a njihova su srčeka poskakivala k’o kokice na vatri. Mnogobrojni poklonici i nasljednici Miljenka Smoje sjali su od sreće. Propala tvorevina Jugoslavija opet je oživjela, makar samo na sceni. Bilo je u tih četrdeset i pet godina i lijepih i tužnih scena. Za partijske ljubitelje lova nije bilo lovostaja. “Neprijateljska emigracija” je bujala. Stoga su drugovi lovci zadužili kod “odgovornog druga” oružje i put pod noge – Njemačka, Italija, Francuska. Njihova “sirota kraljica”, njihova “dunja iz ormara” radila je k’o “švajcarski sat”. Ubijalo se masovno i doma i u emigraciji, pojedince, čitave obitelji s djecom… Sjetite se samo obitelji Ševo koja je 1972.g. bila likvidirana u Italiji. Dražen Travaš je bio “od(u)ševljen”. Sve se to nekako dogodilo na godišnjicu smrti Zvonka Bušića Taika koji je izbjegao njihovu “dunju iz ormara” zahvaljujući trideset godišnjoj robiji u SAD. Čak ti i dugogodišnja robija može produljiti život. Međutim, Bruno Bušić nije bio te ”sreće” pa je, nakon robije u jugoslavenskom zatvoru, ubijen u Parizu.

Renata Raič je ganuto komentirala: “Split je sinoć pljunuo na sve grobove branitelja…” Tanja Belobrajdić  čudi se onima koji se čude k’o pura dreku: “Split 2024.g. i Vukovar 1991.g, a ista zastava”. Fale još samo Krležine “Zastave”. Možda je bolja usporedba s Krležinim romanom na ““Rubu pameti”. Tanji je kristalno jasno da tu nema slučajne improvizacije. Nastup je pripremljen s jasnom namjerom. Još je samo nedostajao Razarač Split da ove iz 4.splitske podsjeti na dane “ponosa i slave”. I sad pomislite, promislite, usporedite. Apstraktni koncert Thompsona na istom mjestu kojim slavi Hrvatsku, njene regije, naše branitelje i Domovinski rat. Puljak i ostale “dunje iz ormara” čak bi i na takvo maštanje odmah dobili infarkt.

Mnogi su u Jugi vodili neuredan život, ali su ih sredili. Dokaz više da su neki nemoralni, a neki imaju dvostruki moral.

Sjećam se svojedobno kako je na prijedlog slovenskog građanina Joška Jorasa reagirao genijalni satiričar Vlado Šimenc. Naime, naš Joško je na svojoj kući koja se nalazi u Hrvatskoj izvjesio slovensku zastavu tvrdeći da je “Tu kaj Slovenija!”. Vlado je tada predložio da ga se hitno pozove na služenje vojnog roka u hrvatsku vojsku s činom zastavnika!

Danko Urban ima zanimljivu ideju: “Ne znam što naša Vlada komplicira oko oporezivanja nekretnina. Neka jednostavno nacionalizira nekretnine po zakonu iz 1946. godine, jer su ionako isti kao i ona vlast”.

Priča se i piše isključivo o hrvatskom nacionalizmu. Što je sa srpskim nacionalizmom? I on priča o hrvatskom nacionalizmu!

Problemi uvijek nastanu kad pomislite da problema više nema….

Uzeo sam jednodnevnu pauzu kako bih pratio i prokomentirao izborni sabor DP-a. Jedino što sam bio siguran u petak bilo je da će biti iznenađenja. A tko će biti iznenađen vidjeti će se u subotu. Problemi uvijek nastanu kad pomislite da problema više nema….

Mudra srpska poslovica koju sam u prošloj kolumni već spomenuo je napokon srušena u Hrvatskoj. Bolje rečeno, na zadnjem izbornom saboru Domovinskog pokreta u subotu u Zagrebu. “Para buši gdje burgija neće” ili tako nekako. Po tom receptu delegati DP-a trebali su na skupu Domovinskog pokreta podržati opciju koja zna kako pobuditi političku ambiciju onih članova kojima zajedništvo stranke i dobrobit za hrvatsku politiku nije preča od primamljivih obećanja. Tako je slično bilo i sa Škorom, i sad se željelo nastaviti i s Penavom. Upozorio sam da je Penava Vukovarac čiji mentalni sklop ne prihvaća političke, medijske i financijske pritiske.  Naučen na patnju, žilav je i tvrd. Penava se nije dao srušiti sa stranačkog trona k’o, recimo, Škoro. I dobio je iza sebe većinu delegata. “Para” ovaj put nije “izbušila” baš ništa. Oni koji su sigurno dosta novca potrošili na medijsku i inu promičbu, 31. kolovoza su neakademski rečeno “popušili”.

Demonstrativan odlazak sa sabora ostavio je na objektivne promatrače više kukavički negoli buntovnički dojam. U demokratskim zemljama javno glasovanje nije nimalo lošiji način provedbe izbora od tajnog glasovanja. Zašto se ne bi točno znalo tko je za koga glasovao odnosno tko koga od dvije struje podržava? Stoga se u demokratskom duhu trebalo boriti do kraja, časno prihvatiti poraz i čestitati pobjedniku. Uostalom, to je samo politika, nije rat. Do jučer su svi bili u istoj stranci, a sada uvrijeđene veličine demonstrativno napuštaju stranku i pljuju po njoj. U Hrvatskoj je očito političko pljuvanje onih s kojima se ne slažeš jedini uobičajeni (balkanski) način reakcije. Razumijem razočaranje, ogorčenje, čak i uvrijeđenost onih koji su izgubili na ovom saboru. Ali zar nisu toliko domoljubno svjesni da ne vide kako trebaju pregristi pokoju, kako je to lijepo znao reći Tuđman “žabu” i nastaviti. Osobito su me rastužili i razočarali Ivica Šola i Peternel koji su se najgrubljim psovkama i pogrdama javno obrušili na svoje neistomišljenike u dojučerašnjoj zajedničkoj stranci.

Ponekad je grubo kad moraš okrenuti glavu sam od sebe.

Nekad se u Haagu osumnjičenim hrvatskim braniteljima jamčilo doživotno pravedno suđenje.

Inventura rezultata ‘koalicione’ vlasti pokazuje da se je biračko tijelo nasanjkalo na lanjskom snijegu…

Lijepo je kazao Stipe Mesić: “Haag je dar s neba” pa u hrvatska rebra.

Zvonimir Hodak/direktno.hr