Hrvati -Jugoslaveni  i Srbi  ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao samostalnu državu, pa mantraju o tome što je temelj na kojem je stvorena država Hrvatska.

Članak 3 jasno definira što je temelj za tumačenje Ustava

„Članak 3.

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“

Tako manipuliraju i Ustavom RH tumačeći ga kako njima odgovara.

Bivši predsjednik Ivo Josipović neprestano mantra  „da je Hrvatska, kako piše u Ustavu, bila, je i biti će antifašistička.“

Žalosno je takvo obmanjivane javnosti od jednog pravnika po struci , doktora znanosti i redovnog profesora u trajnom zvanju Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U Ustavu RH,  ni jednom riječi ne piše da je Hrvatska -antifašistička!

To je manipuliranje Ustavom RH, po njegovoj interpretaciji.

U svom znanstvenom radu I. Josipović: Prekršajna odgovornost za promicanje ideologija suprotnih Ustavu Republike Hrvatske

Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu (Zagreb), vol. 27, broj 2/2020, str. 637-680

https://www.academia.edu/86100985/Misdemeanor_Liability_for_Promoting_Ideologies_Contrary_to_the_Constitution_of_the_Republic_of_Croatia

razvija  tezu da je Hrvatska, antifašistička preko pozdrava „za dom spremni“ kojega u Ustavu uopće nema, imputirajući svakome tko  mu  suprostavi svoje mišljenje da je ustašoid , iako u ovom slučaju politička podjela nije bitna.  Nitko ne tvrdi da je Hrvatska slijednica NDH. To je i povijesno nemoguće zbog razdoblja totalitarne Jugoslavije

U tu svrhu naravno dr. Ivo manipulira i Preambulom Ustava!

Moram je citirati  u cijelosti;

„I. IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države….“

U Preambuli, odnosno izvorišnim osnovama povijesni je slijed borbe Hrvata za svoju državu.  U tom je slijedu i kneževina, i kraljevina Hrvatska, pa danas nikome ne padne na pamet da Hrvatsku svrstava u kraljevine.

U tom je povijesnom slijedu i Banovina Hrvatska, pa nitko Hrvatsku ne naziva banovinom!

U tom slijedu je i otklon od NDH, pa zlonamjerno Hrvatsku nazivaju ustaškom, naročito Milorad Pupovac, njegova SNV- ova glasila sa srpsko-četničkim  novinarima i SPC sa svojim pročetničkim svećenstvom.

U tom slijedu je i ZAVNOH i Ustavi iz Jugoslavije, pa Hrvatska nije sljednik Jugoslavije. Baš naprotiv, Hrvatski Sabor 8.listopada 1991. izglasao je Ustavnu Odluku o raskidu svih sveza sa SFRJ. NN 53/1991

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ…

Prema toj Ustavnoj Odluci ne može Hrvatska biti slijednica, ni ZAVNOH-a, ni SR Hrvatske, ni bilo kojeg tijela koje nastupa u ime SFRJ! (članak 3 Ustavne Odluke)

I na kraju izvorišnih osnova piše ;

.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Hrvatska je samostalna, nezavisna, suverena i demokratska država.

U članku 1 Temeljnih odredbi;

Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

Bez fašizma, komunizma i antifašizma!

To piše u  USTAVU RH, profesore, doktore znanosti, Ivo Josipoviću!

Lili Benčik/hrvatskepravice

U ovom vremenu globalizacije, rodne ideologije i agresivnog nametanja LGBTIQ ideologije, koje znače razgradnju i raspad  svih vrijednosti po kojima živimo, otvorenih napada na Kršćanstvo po svijetu, kao lijek za dušu i duhovnu obnovu, došlo je obilježavanje 77.obljetnice mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića.

Porečka i pulska biskupija osmislila je program obilježavanja po hodočasničkom putu Bl. Miroslava Bulešića Lanišću i Svetvinčentu. Program se odvijao po Dekanatima, pod geslom „ Budi volja tvoja“ što je dio blaženikova mladomisničkog gesla.“ pa su se vjernici mogli bez velike gužve posvetiti duhovnoj obnovi.

Središnje misno slavlje bilo je u Svetvinčentu 24.kolovoza, na dan kada je prolivena nevina krv našeg mučenika i blaženika Miroslava Bulešića  i završilo veličanstvenom procesijom sa svijećama tisuća vjernika, hodočasnika u Svetvinčenat od kojih su mnogi došli pješačeći i po 25 kilometara iz, Medulina, Vrsara, Rovinja, Fažane, Vodnjana, Pazina, Labina…

Bl. Miroslav Bulešić istarski hrvatski sin, svećenik i blaženik, simbolizira u svojem liku i djelovanju hrvatski narod u Istri i Katoličku crkvu kao dva tijela jedne duše. Miroslav Bulešić potekao je iz naroda koji je sastavni dio Katoličke crkve u Istri, Crkve koja je ponikla iz naroda i u kojoj se kao svećenik posvetio narodu. Svećenici i biskupi, časne sestre i redovnici bili su uz narod i s narodom u dobru i zlu, dijeleći zajedničku sudbinu i ublažavajući patnju i nesreće kako i koliko su mogli. Jedinstvo hrvatskih vjernika i Katoličke crkve i upućenost svećenstva i naroda jednih na druge, što je stoljećima bilo izgrađivano kao spontani odnos, predstavljalo je neku vrstu prešutnog, neraskidivog saveza i uzajamnog povjerenja koje je nadilazilo sve ideologije i sve političke sustave i taj savez ostao je čvrst i postojan uvijek, čak i u vremenima najvećih ratnih stradanja i krvoprolića.

Istra je kroz povijest dala 4 blaženika( Bl. Julijan iz Bala, Bl.Oton iz Pule, Bl.Miroslav Bulešić iz Svetvinčenta i talijanski svećenik Bl. Francesco Bonifacio iz Pirana) Istarski Blaženici ostavili su dubok trag u kolektivnoj svijesti Istarskog puka.  Dokaz su da je Istarski puk bio duboko kršćanski -katolički i da je većinski bio hrvatski . Hrvatski u ruralnim dijelovima Istre ,a talijanski u priobalnim gradovima. Istarski Blaženici dokaz su i suživota u Istri između hrvatskog i talijanskog puka, koji  je postojao  kroz povijest, ali ne u ovakvoj  IDS-ovoj multikulturalnosti, koja negira hrvatsku većinu!

“Spasenje čovječanstva možda ovisi o nama. Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom” napisao  je don Miro (Duhovni dnevnik, str. 155)

Istarski hrvatski svećenici prolazili su križni put skupa sa hrvatskim narodom za vrijeme vladavine Italije „u ime rase“ (nacije), i u vrijeme komunističke Jugoslavije „u ime klase“ (ideologije).

Nakon kapitulacije Italije 8.rujna 1943. i početnog oslobađanja od talijanskog fašizma, dolaze Nijemci sa Rommelovom ofenzivom , terorom,  masovnih kaznenim ekspedicijama spaljivanja sela i likvidacijom stanovništva. Završetkom rata, nastupaju komunističke vlasti sa progonom Katoličke crkve.

Komunističke vlasti htjele su u potpunosti eliminirati Katoličku crkvu u Istri , upravo zbog povezanosti sa narodom, kojemu je u vrijeme fašističke talijanske vlasti katoličko svećenstvo bilo jedina uzdanica i zaštita.

Stoga su progonili vjernike i svećenstvo, jer pored totalitarne komunističke ideologije nije smjela postojati nikakva druga vjera ni ideologija. Komunisti su u Istri ubili 8 svećenika, 23 narodnjaka i osudili na dugogodišnje zatvorske kazne 83 svećenika i bogoslova.

Tada je mladi svećenik u svoj Dnevnik upisao;

Na svoj 25. rođendan 13.svibnja 1945.godine Miroslav Bulešić upisao je u svoj Dnevnik, str.161-162: „Proživljavamo dane pune tuge i žalosti. Jako je sve potučeno. Ljudi su odvedeni obitelji žalosne, mladež nepametna. Bože moj,  kako je teško ravnati se u dušebrižništvu. Pomozi mi!“

Stanje je bilo sve teže u Istri. Komunističke vlasti javno se na skupovima i medijima  obračunavale sa Crkvom i Katoličkim svećenstvom. Biskup Radossi pokušavao je  napraviti neki kompromisi,  naći neki dijalog s novim vlastima, pa je 28.travnja 1945. godine imenovao vlč. Miroslava  Bulešića da u njegovo ime razgovara s vlastima  o vjerskim  stvarima i odnosu prema svećenicima. Također, biskup ovlašćuje vlč. Miroslava da može dijeliti svete sakramente vojsci koja se nalazi u Istri, kao vojni Kapelan.

U takvoj atmosferi evangelizirati i djelovati bilo je jako teško. Komunističke vlasti nastojale su spriječiti dijeljenje krizme po istarskim župama, koja se zbog rata nije dijelila, pa je bilo puno krizmanika. Komunisti  su bili bijesni i frustrirani gledajući kako cijele obitelji, a posebno mladi idu u crkvu, spremaju se za krizmu, a na njihove se sastanke slabo odazivaju.

Bulešić je u takvoj atmosferi mržnje divljački  ubijen od novovjekih barbara, komunista, bezbožnika, koji sebe nazivaju naprednima i antifašistima. Miroslav Bulešić nije bio ni vojnik, ni fašista, bio je svećenik, koji nikome nije nikada naudio, koji je svakom čovjeku podijelio sakramente;

“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu” znao je govoriti.

Velika mržnja usađena  komunističkom ideologijom u svijest ljudi,  bila je  toliko snažna  da je tražila ljudsku krv. U toj  zaluđenosti gubi se svaku ljudskost i po njima  neistomišljenici nemaju pravo na život. Uzimaju si pravo odlučivati  o životu i smrti svih koji nisu po njihovoj mjeri. To je toliko duboko usađeno u njihovu komunističku indoktriniranost,  da i  poslije 75 godina, doživimo da Nenad Stazić, zastupnik u Hrvatskom Saboru izjavi;

„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“

Još gore su sramotne izjave prof.dr.sc. Ive Goldsteina kao tzv. znanstvenika, 79 godina nakon završetka 2.svjetskog rata;

„Lažljiva priča da Bulešić nije bio mučenik vjere kao što tvrdi Crkva i krije da je bio bjedni Talijančić“ piše „vrli“ profesor, doktor znanosti Ivo Goldstein.

I meni osobno piše da o Bulešiću imam priču „ prožvakanu iz kojekakvih kuhinja“

Zatim još veće nebuloze“ da je optirao za Italiju, te su ga skojevci upozorili da to ne čini, pa je došlo do natezanja i guranja u kojem je stradao“ ( i „naletio“ baš na nož?)

Te izjave samo dokazuju koliko   je duh čovjeka bezbožnika ispunjen zlom i mržnjom,  za razliku od Bulešićeve  ;

„Moja osveta je oprost!“ Tu veličinu čovjeka, koja proizlazi iz vjere u  Boga, takvi  nikada neće postići! Ostaju zarobljeni u svojoj mržnji i zlu!

“Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristova.“ Bulešićev je odgovor!

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice totalitarnih zločinačkih režima fašizma, nacizma i komunizma,   samoproglašenih antifašista.

Međutim duh čovjeka ne može se ubiti. Nijedna ideologija ne može u čovjeku ubiti vjeru. Vjera je nešto duboko osobno u čovjeku sa čim živi, razmišlja i osjeća. Društveno se može kontrolirati, ali osobno ne.

To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!

I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije i njihova antifašizma!

Lili Benčik/hrvatskepravice

Lanišće

Svetvinčenat

Angelo Mattich načelnik Općine Višnjan i Arduino Matošević predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Poreč u obilasku Spomen parka koji se uređuje Foto: Općina Višnjan

Citiram  Rezoluciju Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe;

„ članak 18.  napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava“

https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html

Nakon 80 godina općina Višnjan u državi Hrvatskoj, u inat upravo njoj,  podiže spomenik iz 2. svjetskog rata.

Znakovito je upravo to što spomenik nije podignut u 45 godina postojanja države Jugoslavije na čiju prošlost se odnosi, već  se podiže 32 godine nakon međunarodnog priznanja samostalne Republike Hrvatske.

To je čisto zlonamjerno  omalovažavanje, ponižavanje i protuustavno nepriznavanje Hrvatske države.

U Višnjanu je na vlasti Nezavisna lista Višnjana na čelu sa kontroverznim načelnikom Angelom Mattichem, (talijaniziranim prezimenom hrvatskog prezimena Matić) koji je sam sebi urbanizirao puste kvadrate zemljišta,  pa je sve to potom lijepo objasnio riječima kako je “samo radio na razvoju svoje obitelji”.

Taj i takav načelnik općine Višnjan izjavio je da se podiže Spomen park Narodnooslobodilačke borbe, koji  predstavlja mjesto trajne memorije i pijeteta, gdje će buduće generacije moći učiti o povijesnim događajima i herojstvu svojih predaka. Naglasio je važnost ovog projekta kao simbola očuvanja kulturno-društvenih vrijednosti i povijesne baštine.

Kakve  i koje to „kulturno-društvene vrijednosti i povijesnu baštinu“ predstavlja rat, razaranje i ubijanje stanovništva?

Općina Višnjan poziva sve građane da se pridruže svečanosti i odaju počast narodnim herojima koji su dali svoje živote za Domovinu.

Kojim narodnim herojima i koje  Domovine?

U Hrvatskoj nema narodnih heroja. U hrvatskom Domovinskom ratu nisu proglašavani „narodni heroji“

U kojoj to Domovini živi načelnik općine Višnjan, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Poreč Arduino Matošević i Općinsko vijeće Općine Višnjan?

To je pitanje?

Radi se o sadašnjem trenutku, mjesecu kolovozu 2024. godine i po svemu u Domovini Hrvatskoj!

Spomenik koji su podigli veliča NOB, koja je temelj  države  Jugoslavije, koje više nema! APSURDNO!

APSURDNO I PROTUUSTAVNO, jer je Hrvatski Sabor 8.listopada 1991. donio USTAVNU ODLUKU o raskidu svih državno-pravnih sveza sa SFRJ NN 53/1991.

1. Republika Hrvatska od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,

2. Republika Hrvatska odriče legitimitet i legalitet svim tijelima dosadašnje federacije – SFRJ,

3. Republika Hrvatska ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije – SFRJ,

33 godine nakon ove USTAVNE ODLUKE, općina Višnjan podiže Spomen park Narodno oslobodilačkoj borbi Jugoslavije !?

Doista van svakog razuma i povijesnih činjenica, politička zloupotreba!

NOB 1941-1945, je bila socijalistička revolucija i borba protiv fašističkih i nacističkih agresora. Iz partizanskih postrojbi NOB-a nastala je Jugoslavenska narodna armija-JNA. Na temelju NOB, nastala je država Jugoslavija.

Ta ista JNA bila je 1991. agresor na Hrvatsku, granatirala, razarala hrvatske gradove Vukovar, Šibenik, Zadar, Karlovac, Dubrovnik, Osijek … i ubijala njihovo stanovništvo!

Hrvatska vojska je  pobijedila  JNA, koju je preuzela Srbija i po Ustavu RH, država Hrvatska nastala je na;

„pobjedi  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“

I još se pozivaju na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, „što dodatno naglašava njegovu simboličnu važnost.“

Kakvu simboličku važnost kada su se u NOB borili za totalitarnu i autoritarnu, Jugoslaviju, na čelu sa diktatorom Titom?

Apsurdima doista nikada kraja!

23.kolovoza proglašen je Europskim danom sjećanja na žrtve zločina staljinizma i nacizma, kako bi se očuvala uspomena na žrtve masovnih deportacije i istrebljenja, sa ciljem  širenja  demokracije i jačanje mira i stabilnosti na našem kontinentu;

NOB nije bila žrtva, nego su komunistički zločini počinjeni u ime NOB i Jugoslavije prouzročili žrtve, napunili fojbe, logore, ubijali i progonili katoličko svećenstvo i sve koji su bili protiv jednoumlja,  totalitarne Jugoslavije.

Partizanke su pjevale:

„Tamo doli je jena jama za uni narod ča je proti nama, a tamo doli jena druga za uni narod ča se nama ruga.“

Gdje se u Spomen parku NOB-a spominju žrtve jugo-komunizma, žrtve fojbi kojih ima na cijelom području Istre?

Ne može se ubojice i žrtve stavljati pod isti zajednički nazivnik,  kao što rade Angelo Mattich i Arduino Matošević, da bi prikrivali komunističke zločine.

Nemoguće je  pod zajednički nazivnik staviti partizane i hrvatske branitelje.

Partizani su se borili za Jugoslaviju, a hrvatski branitelji protiv Jugoslavije za državu Hrvatsku! Hrvatska nije sljednica Jugoslavije!

Ovaj čin je zlonamjerno političko podrivanje suvereniteta države Hrvatske u Istri!

Podsjećam na izjavu labinskog gradonačelnika Valtera Glavičića, potpredsjednika IDS-a i gradonačelnika Labina  26. travnja na Vinežu prigodom obilježavanja 79. obljetnice oslobođenja Labinštine;

„Istra mora dignuti glas protiv fašizma koji puzi kroz Učku“

”Općenarodni ustanak 1943. godine podignut je upravo protiv fašizma i upravo zbog toga je cijela Istra pripojena matici domovini Hrvatskoj, da bi danas, na mala vrata, puzajući kroz Učku, kod nas opet dolazio i osvajao nas. I što je najgore od svega, svi šutimo o tome. To je naša najveća tragedija.” objasnio je svoju izjavu Glavičić.

, Ovo je jedan od načina na koji perfidno, podmuklo i selektivno  preko žrtava, ali bez  žrtava komunizma,  Istra „diže glas protiv fašizma koji puzi kroz Učku“

Time se proglašava sve „priko Učke“ fašistima,  a državu Hrvatsku fašističkom,  čiji „fašizam“  puzajući kroz Učku dolazi osvajati Istru. Da imalo poznaje povijest znao bi da fašizam u Istru nije došao kroz tunel Učku, nego preko Trsta iz Italije.

Ima tu posla i za Ustavni Sud i za DORH, jer se radi o očitoj zloupotrebi Dana sjećanja na žrtve,  povredi ugleda Republike Hrvatske i Kaznenih  djela protiv Republike Hrvatske po popisu  MUP-a za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti glava XXXIII. Kaznenog zakona.

Hrvatska država je nastala na , ponavljam;“ pobjedi  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“

Hrvatska država prekinula je sve državno-pravne sveze sa Jugoslavijom 8.listopada 1991. tako da je  postavljanje spomenika NOB, protivno Ustavu RH, zlonamjerno zloupotrebljavanje europskih Deklaracija i Rezolucija, u cijelosti  povijesno neutemeljeno i promašeno!

Lili Benčik/hrvatskepravice