Connect with us

Vijesti

“OPAKO” pismo budućem američkom predsjedniku: Ne će mu se baš svidjeti!

Published

on

Singapurci Danny Quah, profesor ekonomije na sveučilištu Li Ka Shing, i Lee Kuan Yew, dekan Škole javne politike na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru, su napisali pismo novom američkom predsjedniku. Prenosimo ga u cijelosti:

Poštovana gospođo ili gospodine Predsjedniče, čestitke na vođenju Sjedinjenih Država, uslijed političkog osvježenja. Odavde u jugoistočnoj Aziji, desetljećima smo se divili i cijenili mnoge darove vaše zemlje svijetu. Sjedinjene Države stekle su naše divljenje dijeleći s nama vaš američki san, pokazujući kako ste uspjeli i vodeći svojim primjerom.

Ali ne može se poreći da su se stvari promijenile. Čak i ishodi za koje ste se rano borili – multilateralizam ili jednaki uvjeti za igru; zajedničko jače svjetsko gospodarstvo – čini se da sada radi protiv vas. Pred kraj 20. stoljeća iznijeli ste tri velike ideje: političku konvergenciju, ekonomsku učinkovitost i komparativnu prednost. Oni su obećavali prosperitetnije i egalitarnije globalno društvo. Ali nisu dali ishode koje ste željeli. To mora biti obeshrabrujuće i iscrpljujuće.

Međutim, vjerujem da svijet može nastaviti dobro funkcionirati za vas i, zapravo, za sve nas. Da bismo uspjeli, samo moramo izbjeći zastoj. Ne moramo izričito surađivati ​​ili se čak slagati.
Imam tri prijedloga.

“Nećemo birati”

Prvo se zapitajte što je stvarno važno; zaboravite tu priču o tome da ste broj 1 na svijetu. Znate li što će se dogoditi s načinom života američkog naroda i sustavom vlasti SAD-a ako postanete broj 2? Apsolutno ništa.

Nema nikakve razlike u tome kako se mi u jugoistočnoj Aziji ponašamo i surađujemo s vama ili s Kinom ili s bilo kim drugim. Razumijemo da neka zemlja može biti broj 1 jer je uistinu izvrsna. Ili bi mogla biti broj 1 samo zato što namjerno sprječava druge da se uzdignu. Došli ste u jugoistočnu Aziju i tražili od nas da biramo između vas i Kine, pozivajući se na sliku vas oboje zarobljenih u natjecanju velikih sila. Već smo rekli da nećemo birati.

Drugo, ono što mislimo da je stvarno važno jest brinuti se za svoje ljude. Muka nesretnih, slabih i ranjivih u vašem vlastitom društvu ne odgovara uspjehu koji tvrdite za svoj nacionalni ekonomski i društveni razvoj. Zašto je vaš sustav tako loš da donjih 50 posto vaše populacije danas jedva živi bolje nego prije nekoliko desetljeća?

Treće, budite opušteniji sa svijetom. To ne znači da se zatvarate tamo gdje ste samo okruženi prijateljima na sjeveru i jugu i ribama na istoku i zapadu. Ne tražimo ni drugu krajnost, da trčite po svijetu tražeći da se uključite u svaki pojedini globalni projekt za javno dobro. To je sigurna formula za prekoračenje. Umjesto toga, želimo da slijedite samo svoj osobni interes. Kao što je ekonomist Adam Smith istaknuo u Bogatstvu naroda, očekujemo hranu na našem stolu za večeru ne zato što mislimo da su mesar, pivar ili pekar dobrohotni. Upravo zato što znamo da su samointeresni, oslanjamo se na njih za svoje obroke.

“Prestanite se miješati u sve”

Mi u jugoistočnoj Aziji tražimo samo nenamjernu suradnju. U našim krajevima to već prakticiramo. Različite pojedinačne nacije imaju preklapajuće teritorijalne zahtjeve u Južnom kineskom moru. Iako su interesi svih očito u međusobnom sukobu i svatko od nas ima svoju agendu, ipak smo uspjeli sklopiti kolektivni ugovor oko te vodene površine. Nasuprot tome, pokušaj postizanja suradnje kroz dogovor općenito ne funkcionira jer može biti teško postići usklađenost. Trgovinski sporazum o Transpacifičkom partnerstvu, oko kojeg smo mi i vi godinama radili, brzo se raspao kada ste u posljednjem trenutku vi sami zaključili da ne funkcionira za vas. Kada je potrebna puna suradnja, nedostizanje nje može biti epski neuspjeh.

Dalje, dopustite mi da budem iskren. Ne želimo da trčite okolo i ubacujete se posvuda jer ponekad kad to radite, zabrljate stvari. Kad niste srčano angažirani u projektu ili niste osobito dobri u tome ili ne razumijete što mi ostali želimo, slobodno se vratite na teritorij prijatelja i ribe. Prilično smo zadovoljni plurilateralizmom, gdje se svatko drži po strani o problematičnim područjima s kojima se inače ne bismo složili. Svijet ne mora cijelo vrijeme biti samo multilateralizam.

Evo kako bi se ova tri prijedloga mogla pretočiti u politiku. Zapamtite da se stanovnici jugoistočne Azije oslanjaju na dokaze. Kad vidimo da je ono što proglašavate istina, ne govorite više; slažemo se. Ali pokažite – nemojte to vikati.

AP Photo/Alex Brandon

Odnos s Kinom

Nakon što odustanete od opsesije da budete broj 1, vaš angažman s Kinom više ne mora biti sukob. Ovdje je moguć ishod u kojem svi pobjeđuju, gdje Kina i dalje postaje bogatija, a vi uživate u ekonomskoj sigurnosti.

Vaši vodeći diplomati govorili su o plimi i oseci demokracije u vašoj zemlji. Antony Blinken, prije nego što je postao državni tajnik, primijetio je kako je, dok je demokracija bila u povlačenju diljem svijeta, tako i u Americi, s tadašnjim predsjednikom Donaldom Trumpom koji je “gledao lakomno na njezine institucije, njezine vrijednosti i ljude svaki dan”. Ipak, toliko ste dugo bili uvjereni da su vaše političke i društvene vrijednosti univerzalističke – i da je vaša marka demokracije čvrsta i otporna.

Ako jednake uvjete izgrađene na multilateralizmu i globalizaciji – prekrasnim idejama i institucijama koje ste vi darovali svijetu – podrivaju oni koji ne poštuju pravila, pravo je rješenje otkriti zašto je ovaj sustav tako krhak i njime se lako može manipulirati . Nije pravo rješenje da vaše protekcionističke, antiglobalizacijske snage sruše sustav koji je stotine milijuna ljudi diljem svijeta izvukao iz siromaštva i pružio priliku za nastavak napretka ovdje u jugoistočnoj i istočnoj Aziji.

“Pometite ispred vlastitog praga”

Bit će onih oko vas koji će inzistirati na tome da ovo vrijeme američko-kineskog rivalstva nazivaju novim hladnim ratom. Oduprite se tom jeziku. U hladnom ratu 20. stoljeća između vas i Sovjetskog Saveza, vaš je protivnik pokušao stvoriti ideologiju i socioekonomski sustav koji je prijetio načinu života američkog naroda i potkopavao američku ideju vlade. Danas Peking, usprkos svim svojim manama, nije ni blizu da ima takve planove protiv američkog društva i vlade.

U današnjem suparništvu s Kinom, suočavate se s prijetnjom gubitka američkih radnih mjesta, raspadanjem američkih industrija, izranjanjem gradova duhova na mjestima gdje sada napreduju vaše zajednice srednje klase. Nitko nikada nije vidio ništa slično u vašem natjecanju sa Sovjetima. Nazivati ​​ovo vrijeme hladnim ratom pokušaj je oživljavanja taktike koja je jednom uspjela protiv drugog suparnika.

Iz jugoistočne Azije prepoznajemo da postoji dvosmjerna uzročnost i međusobna povezanost između vaših domaćih izazova i vašeg međunarodnog ponašanja. Poboljšanje dobrobiti slabih i ranjivih u vašem društvu i pružanje im prilike kroz jake domaće javne institucije i infrastrukturu te otvorena sveučilišta svjetske klase pomoći će ne samo vašoj vlastitoj društvenoj koheziji i strukturi, već će vas opet učiniti našim idolom kojem zavidimo.

AP Photo/Tatan Syuflana, Pool

Disfunkcionalni i nesigurni SAD

Godine 1967. Richard Nixon je napisao o Kini: “Nema mjesta na ovom malom planetu za milijardu njegovih potencijalno najsposobnijih ljudi da žive u bijesnoj izolaciji.” Od tada smo naporno radili na izgradnji svijeta koji je napravio mjesta za Kinu u usponu. U jugoistočnoj Aziji i u cijelom ostatku svijeta, sada nemamo kapacitet izgraditi svijet koji također čini mjesta za nefunkcionalne i nesigurne Sjedinjene Države.

Želimo Ameriku u našem svijetu – baš kao što želimo i Kinu u njemu.

Vijesti

Prema Billu Gatesu – sloboda govora je trenutno najveći problem!

Published

on

Bill Gates smatra da je sloboda govora trenutno najveći problem – piše Željka Blažun na Epoha portalu.

Bill Gates nedavno je rekao da je najveći “nerješiv” problem s kojim se mladi suočavaju sloboda govora. Naravno, on se žali da je to “dezinformacija” na internetu, ali svi znamo da se to koristi za označavanje govora koji se vladajućoj klasi ne sviđa.

Dezinformacija je poštapalica koju vladajuća klasa koristi kako bi se žalila da robovi koriste slobodu govora i da ih se neće poslušati da ponove svoju službenu priču. Očito, tehnološki napredak poput AI chatbota olakšava brzo generiranje i širenje laži, a vladari stvarno ne vole da informacije idu protiv njihove sheme kontrole.

Zapravo, urnebesno, “dezinformacije generirane umjetnom inteligencijom” proglašene su najvećim globalnim rizikom u sljedeće dvije godine u istraživanju Svjetskog ekonomskog foruma u siječnju. Pedeset i pet posto Amerikanaca reklo je da bi američka vlada i tehnološke tvrtke trebale djelovati kako bi ograničile lažne informacije na internetu, u istraživanju Pew Research Centera iz 2023. To znači da još uvijek postoji mnogo ljudi koji vjeruju da bi gospodar trebao kontrolirati govor svojih robova kako bi mogao što duže ostati na vlasti.

Bill Gates tvrdi da mrzi slobodu govora jer njegovu kćer zlostavljaju na internetu. “Čuvši moju kćer kako govori o tome kako je bila maltretirana na internetu i kako su njezini prijatelji to doživjeli, stavilo je to u fokus na način na koji prije nisam razmišljao”, rekao je Gates.

Bill Gates pomaže u stvaranju cjepiva koje će pomoći u sprječavanju dječje paralize uzrokovane cjepivima

Prošle je godine Phoebe Gates progovorila protiv slobode govora, rekavši da su “zablude i teorije zavjere” o njezinoj obitelji i vlastitim odnosima razlozi da ne dopusti klasi robova da slobodno govori, u intervjuu za The Information.

Uobičajene taktike za suzbijanje dezinformacija uključuju programe internetskog opismenjavanja i moderiranje sadržaja na platformama društvenih medija. Neke su se tehnološke tvrtke usredotočile na to, ali samo su zagrebale površinu problema, tvrde istraživači koji proučavaju dezinformacije. – Vijesti CNBC

Svako predloženo rješenje je cenzura. Glavni mediji to mogu pokušati lijepo zamotati u propagandu, ali to ne mijenja ono što se događa.

Američka psihološka udruga traži savezna sredstva za cenzuru.

Vladajuća klasa uvijek će nastojati kontrolirati narativ, bez obzira na činjenice. Koliko nam još treba vremena da s ljudima razgovaramo oči u oči i kažemo što god želimo, procijenimo situaciju i žalimo se prije nego što nas optuže za cenzuru i “zločine”?

Continue Reading

Vijesti

‘Kulturni centri’? Nezgodno kad za života gradiš kućerinu da bi umro u staračkom domu…

Published

on

Dok bauk ustaštva kruži Hrvatskom njezini epski neprijatelji put putuju. Predrag Fred Matić, Budimir Lončar, Bora Čorba, Joža Manolić… odoše na vječna lovišta.

Karikaturalni likovi. Za ljevičare, orjunaše i jugofile to su bili heroji naše epohe. Tomislav Tomašević “ne može da veruje”. Najbolji od nas napuštaju nas. Prebrzo. Skoro svi su bili stogodišnjaci. Što je danas u vrijeme tehnoloških revolucija protek sto godina. Koji su to bili borci protiv prenapučenosti naše planete. Recimo, Buda. Njegov “navijač” Tomašević tvrdi da je otišao idealista.

Mračne 1945. godine šef OZN-e u Zadru bio je idealista Lončar, možda čak nadrealista. Imao je ruke krvave do lakta. Klasnim neprijateljima vezao je ruke i noge, a zatim im okačio kamen oko vrata i dao ih baciti ih u more. To su komunisti zvali “Podmorska bojna”. Kasnije je osnovao SID kojem je bio jedno vrijeme na čelu, a koji se krvavo obračunavao s emigracijom. Inače je bio drag i osjećajan lik. Senzibilan! Pravi drug! Hrvatski tjednik ga hvali. Nije štedio ni svoje. Majku je navodno mlatio batinom, otac i brat završili su zatvoru…

More mu je bilo prirodno okruženje pa je pronađen kako pluta u moru u Preku, na otoku Ugljanu. Bez kamena oko vrata. Eto to je komunistički naturalizam dostojan Viktora Hugoa. Prošle su krvave “narodno-oslobodilačke” godine i naš se Buda bacio u politiku znajući “kome zvona zvone”. Tu je opet dobri stari Antun Gustav Matoš da nas podsjeti tko smo zapravo mi Hrvateki. Nakon sramotnog embarga iz 1991. godine za koji je Buda glasovao u UN-u, naš Buda i ostale budale nastavili su kao da Domovinskog rata nije ni bilo.

Može li pogled u prazno reći dokle praznina seže?

Matošev poučak glasi: “Hrvatska ima više izdajica nego cijele Europa zajedno” i  “vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda”. Potom Matoš žestoko upozorava: “No, na čudan način postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju kao najveće nacionalno bogatstvo”. Naravno, Hrvatima nije ni na kraj pameti poslušati velikog i mudrog pjesnika i nešto naučiti iz vlastite povijesti i kulturne tradicije.

U vrijeme kad sam zastupao pokojnog Franju Tuđmana u predmetu protiv bivšeg predsjednika Vrhovnog suda Vjekoslava Vidovića tiho i s puno obzira sam ga upozorio na primjer Dejana Jovića i Bude Lončara koji su se sve češće viđali na Vojnom učilištu “Dr. Franjo Tuđman”. Aludirao sam da to nije dobro za “dobar glas” vojnog učilišta. Dobio sam duboko sažalni pogled pokojnog predsjednika. Vidio je i on kamo to vodi, ali zbog pomirbe je želio svakome otvoriti vrata i dati drugu šansu. Buda i njemu slični nikada tu šansu nisu iskoristili na pravi način.

Nastavili su po starom. Buda je jahao dalje, pažen i uvažavan u ljevičarskoj javnosti i medijima, a “podmorska bojna” je pala u sramotni zaborav. Danas Tomašević hitno traži aleju ili ulicu za Freda i Budu. Možda se tu negdje oko Jaruna ubaci i Bora Čorba. Najbolje da nađe neku ulicu ili aleju tik do one koju je dao službenici Zagrebačke banke koja je “cinkala” Tuđmana da nije prijavio “milijunski” iznos od 200 tisuća dojč-maraka. Da Tomislav Tomašević ima smisla za pragmatiku trebao bi predložit u istočnom dijelu grada “Aleju izdajica”.

Ulica ‘izdajica’ i ulica ‘ulizica’ 

Tu bi odmah popunio brojne ulice nazivima naših izdajica. Potpuno zasluženo aleju na Jarunu u Zagrebu već ima Vladimir Ranogajac, partijski tužitelj koji je u svibnju 1945. godine slao Hrvate u smrt i prije izricanja presude. Naime, kao što sam već više puta pisao da se ne zaboravi, Vladek je bio partizanski praktičar. On bi “narodne neprijatelje” najprije strijeljao, a onda bi im na kućne adrese slao optužnice da se očituju o krivnji. Zanimljivo je da nijedan od optuženih nije negirao krivnju. U Zagrebu teku pripreme za otvaranje najduže ulice u državi – “Ulica ulizica”. No, vratimo se Budi.

Bila je povijesna 1991. godine kad je Ivica Račan poklonio Jugi skladišta oružja tzv. teritorijalne obrane. Hrvatska je pred srpsku agresiju ostala na lovačkim puškama i tenisicama. U Kranjčevićevoj ulici je bila održana parada ZNG koji su bili faktički bez oružja pa su djelovali više kao “manekeni”. S muzejskim oružjem nastojalo se bar nakratko zavarati Slobodana Miloševića. Svakom pametnom je bilo jasno da se Hrvatska treba što prije naoružati, ali tu je “druga strana” bila oprezna. Ta “druga strana” predložila je u UN-a embargo na uvoz oružja u SFRJ.

Kako je Jugu branila dobro naoružana JNA, to je praktički značilo zabranu nabavke oružja vlastima u Hrvatskoj. Predlagatelj ovog sramotnog prijedloga bio je Budimir Lončar, bivši ministar “spoljnih poslova SFRJ”. I kao što znamo, embargo je bio uveden. Miloševiću je to došlo k’o naručeno, a hrvatska vlast je tegobno dolazila do oružja na crnom tržištu koje je uvijek preplaćivala. Da nije bilo novaca našeg iseljeništva, teško da bi se Hrvatska tih ranih dana rata uspjela obraniti.

Rekli su mu da je lijep kao slika, a potom su ga objesili 

Gabriel Garcia Marquez dobio je 1967. godine Nobela za roman “Sto godina samoće”. Traži se hrvatska verzija. Recimo, Sto godina “kurvanjske” šutnje o Budi, Joži, Vladeku i “Hrvatima” k’o što je Fred Matić…. Prvo su mu rekli da je lijep k’o slika pa su ga onda objesili. Prigodom zadnjeg susreta u Vatikanu Stjepan Mesić je navodno Papi oštro zamjerio kontakte s Tuđmanom pa mu je tom prigodom predočio audio i video snimke uz transkripte, na što je opet navodno Papa od Mesića zatražio – oprost… Govorio je da nije seljak, odali su ga veliki krumpiri.

Domagoj Knez pogađa u sridu: “Tko god piše protiv dr. Franje Tuđmana, hrvatskog velikana i političkog genijalca koji je nakon jedanaest stoljeća obnovio san svih hrvatskih generacija uspostavom hrvatske države, taj je ili neprijatelj hrvatske države, ili naivac, ili budala kome su neprijatelji oprali mozak”. Jutarnji list, nakon neponovljive Tanje Torbarine i dalje traži novinarku sa smislom za humor. Ne ide pa ne ide. Zadnji pokušaj s Lanom Ribarić je prava katastrofa.

Dragutin Junković subotom ne moli i ne bubnja, ali se križa: “U Jutarnjem listu se pojavila nova ‘novinarska’ zvijezda – Lana Ribarić! Nije mi jasno da li u tom antihrvatskom listu ovakvi rastu sami ili ih sade k’o vrganje?” Kaže naša nova kolumnistica Jutarnjeg Lana: “Ovo Goranu Bregoviću nije baš bilo pametno, pjesma je seljačija, ali puno prije nje treba zabraniti Čavoglave”. Bravo, Lana! Ti si stvarno novinarka godine! Ideš stazama Ive Lole Ribara i ostalih komunističkih partizana! Čestitke i redakciji Jutarnjeg! Naša “ribica” se ponudila, ali nema udice…

Kad kucne čas podržati će zabranu Čavoglava

Jest jeftin humor, ali Lana nije ni shvatila da je “zaribala” stvar. Ribareći ona hvata tko bi se mogao nalijepiti na njenu udicu pljuvanja po hrvatskim domoljubnim pjesmama Marka Perkovića Thompsona. Bora Čorba je bio i ostao deklarirani četnik. Barem nije o tome lagao. Naše pravobraniteljice čkome, zamukle, nema tu kruha za njih. Kad kucne čas podržati će zabranu Čavoglava. Lana Ribarić je novinarka godine dok Hrvoje Zovko ponosno objavljuje još jednu promociju HND-a. Maja Sever puca od ponosa. Pucala bi ona i “vatrenije”, ali još nije vrijeme. Hrvatski kaos! Kad na kraju “padnu” i Čavoglave, na red će valjda doći momci iz Antiterorističke jedinice Lučko.

Dvojicu zastupam. Upravo slave trideset i četiri godine postojanja. Četiri godine pjevali su Čavoglave. Sve dok se nije pojavila Lana Ribarić.. Zastupnica Sandra Benčić govori nepropisnom brzinom, ali je štiti zastupnički imunitet… U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti razbuktao se sukob – Zvonko Maković protiv Josipa Pečarića. Maković je “suradnik” i to poznati, a Pećarić je akademik. Maković traži da ga se izbaci iz tog društva. E, moj Zvonac, nije to više “Jugoslovenska” akademija. Maković ne želi više biti član Akademije ako nije akademik. Sve ili ništa! Maković je profesor povijesti umjetnosti. Umjetnost je da k’o profa postaneš akademik pišući o povijesti i umjetnosti.

Analiziraš tekstove i slike drugih, a da sam nisi napravio baš ništa. Zorica Gregurić prezentira stanje stvari. Maković: Citati – 1 dokument, Pečarić – 8142. Naime, tu ne vrijedi nogometno pravilo o bodovima koje si nakucao nego samo broj citata u relevantnim publikacijama. Jedan citat prema 8142 citata. Sve je jasno. Klasičan blef naše ljevice. Doktorati u Banja Luci, diplome u Travniku, reklamna podrška lijevih medija. Zvonko je doktorirao u 49. godini života i zato je valjda njegov put u Akademiju potpuno ravan. Problem je što je jako strm…

Izložba u Sinju

Kad je svojedobno otvoren “Oltar domovine”, javio se i Zvonkec Maković: “Neka ostane Oltar Domovine kao spomen na mrak Tuđmanova doba”. Tako je Zvonko Maković odlučio tjerati m(r)ak na konac… Po zadnjim istraživanjima antropologa žene misle s obje polutke mozga, a muškarci samo s jednom. Čitam subotnji Jutarnji list. Desničarski terorizam je opet na djelu. Jurica Pavičić ima ekskluzivu iz Liliputa. Juri se ledi krv u žilama pa piše: “Miro Bulj bacio kasetnu bombu na kulturni grad Sinj”. U prvi mah pomislih na Prvu antiterorističku jedinicu Lučko. Oni imaju kasetne bombe! Suludo! Ako se u blizini Bulja našao Ante Tomić i on je mogao nastradati. No, nije svaki dan Božić. Sinj ima lokalnu galeriju “Sikirica” kako bi prezentirala lokalnog partizanskog skulptora. Ako može svatko izlagati u toj galeriji zašto jednog lijepog dana ne bi tamo otvorili i izložbu sabranih “djela” Bude Lončara iz ranih 45-tih godina?

Međutim, pojavila se Inija Herenčić s idejom da se organizira izložba etnografskih fotografija “Susret na tromeđi”. Radilo se o folkloru Srba s ličke, dalmatinske i bosanske tromeđe. Uglavnom, na akademskoj razini izložba svjedoči o opancima, šajkačama, narodnim nošnjama… Valjda i “o pari koja buši gde burgija neće”. Kako je ta srpska izreka sigurno starija od izuma parnog stroja valjda je i izumitelj parnog stroja James Watt bio Srbin jer je on izumio kako da “para” buši. Međutim, zastupnik i gradonačelnik Sinja Miro Bulj pretvorio je, po našem Juri, Sinj u “ne grad”. Bulj je, onako smiren i pastoralan, odlučio ne dopustiti održavanje izložbe o opancima, zobnicama, šajkačama itd. Kaže Bulj kako ima toliko drugih važnijih stvari u životu jednog grada “heroja”.

E, tim povodom Jurica Pavičić na subotnjoj stranici Jutarnjeg lista otvara svoju senzibilnu jugo dušu pa “mudro” zaključuje: “Srbi nisu dobri kad o nečemu imaju političko mišljenje. Dobri su kad opstoje na razini etnološkog kuriozuma”. Jadni Jure! Dobri su oni i predobri kad se treba izboriti kod Jurinih političkih miljenika za izgradnju četrdesetak vjerskih i kulturnih centara diljem Hrvatske s lovom svih nas iz proračuna, uključujući i Miru Bulja. A u tih 40-tak vjerskih i kulturnih centara biti će puno mjesta i za izložbe opanaka, šajkača… Nezgodno kad za života gradiš kućerinu da bi umro u staračkom domu… Nevladina udruga GONG dobila je nagradu Hrvatskog sabora za promicanje ljudskih prava i demokracije. Ukazala je na drastične primjere poput ovog: nedavno je šaptač u kazalištu podigao glas i dobio otkaz!

Continue Reading

Vijesti

TOTALNI MEDIJSKI BOJKOT predsjedničkog kandidata Tomislava Jonjića – evo zašto!

Published

on

Od uvođenja višestranačkih izbora prije 34 godine prošli smo puno izbora, ali još nismo vidjeli tako gromoglasnu medijsku šutnju o čovjeku koji je u Hrvatskom Tjedniku prvi objavio svoju kandidaturu za predsjednika države -piše Tihomir Čuljak u Novenews.

Neki tvrde kako su mediji lijevo orijentirani pa ne žele promovirati nekog desnog kandidata. Međutim, u prijašnjim predizbornim kampanjama vidjeli smo razne desne kandidate, pa čak i razne ridikule koji su imali puno veće prisustvo u mainstrim tiskovinama i televizijama s nacionalnom koncesijom. Očito je kako sama desna politička orijentiranost kandidata nije dovoljna da bi se nekoga bojkotiralo.

Uzrok je dulji.

Kada se pogledaju životopisi raznih desnih kandidata vidljivo je kako oni koji imaju partizansku obiteljsku prošlost imaju vrlo povoljan medijski tretman. Svakodnevno smo viđali u medijima i mnoge kandidate koji po svojim sposobnostima ne mogu biti ni predsjednici neke Mjesne zajednice, a ne da bi mogli voditi državu, a najčešće su egzistencijalno oslonjeni na državi proračun iz kojeg dobivaju svoju plaću. Takvi našim lijevim jugonostalgičnim medijima nikada nisu bili problem.

Ako pogledamo životopis Tomislava Jonjića vidljivo je kako je on svoj život i život svoje obitelji financirao iz svoje privatne odvjetničke prakse. Kada pogledamo knjige i tekstove koje je napisao vidljivo je kako on o takozvanim desnim temama više objavio nego su svi ostali protukandidati pročitali. Zahvaljujući odvjetničkoj praksi naučio je govoriti iz glave, bez da mora čitati odgovore na pitanja koje je netko drugi napisao.

Ali ni to sve nije dovoljno da bi se objasnio potpuni medijski bojkot. Pravi uzroci su dublji i mogu se shvatiti samo kada se pogleda obiteljska geneza. Jonjić dolazi iz obitelji stvarnih hrvatskih nacionalista koji su to platili višegodišnjom zatvorskom kaznom.

Roditelji Tomislava Jonjića su radi svojih mladenačkih ideala morali platiti cijenu komunističkoj aždaji još u srednjoj školi. Njegov otac Dinko Jonjić iz Imotskoga i majka Darinka Ćutuk iz Hercegovine upoznali su se u Imotskoj gimnaziji koja je tada bila okupljalište mladih iz čitave imotske okoline u koju su se ubrajale i sve općine zapadne hercegovine koje su ekonomski i kulturno gravitirali ovom gradiću. Godine 1958. mladi hrvatski gimnazijalci koji se nisu mirili sa komunizmom, zajedno sa seoskom mladeži, osnovali su organizaciju Hrvatska revulucionarna mladež (HRM) kojoj su pristupili mladi iz Imotske krajine i susjedne Hercegovine. Napisali su nekoliko primjeraka programa i pravilnik prema kojemu organizaciji nisu mogli pristupiti komunisti, nemoralni i alkoholičari. Zagovarali su slobodnu, demokratsku i neovisnu hrvatsku državu i višestranačje, a za ostvarenje tog cilja, po njima, trebalo se intelektualno izgrađivati, brinuti se o hrvatskom jeziku, studirati hrvatsku povijest i književnost. U tu su svrhu čitali Antu Kovačića, Eugena Kumičića, Silvija Strahimira Kranjčevića, Antuna Gustava Matoša i Antu Starčevića. Pored toga, članovi su se obvezali učiti jedan strani jezik kako bi mogli pratiti međunarodni tisak i komunicirati sa svijetom. Kad je to bilo moguće, slušali su strane radio postaje, osobito radio Madrid.

Sa današnje perspektive prilično naivan i nevin aktivizam, ali u ono vrijeme to je teška antidržavna djelatnost.

U svibnju 1959. godine ulaze im u trag udbaši, te ih uhićuju. Drniški supovac Slavko Kušpilić mjesecima ranije je odredio koga valja izvesti pred sud, a tko zaslužuje „administrativno kažnjavanje“, te koja su „lica predviđena za kažnjavanje po Sucu za prekršaje i udaljavanje iz škole na određeno vrijeme“. Optuženici su bili prisiljeni potpisivati zapisnike s preslikom koje nisu smjeli pročitati.

Narodni sud je u Splitu 22. rujna 1959. godine donio presude na kaznu strogog zatvora: Andrija Vučemil je dobio 8 godina, Jure Knezović 3 godine i 6 mjeseci, Darinka Ćutuk 7 godina, Željko Crnogorac 4 godine, Iva Šabić 4 godine, Dinko Jonjić 6 godina. Na Vrhovnom sudu NR Hrvatske, koja je postala pravomoćnom 14. travnja 1960. osuđeni su na višegodišnju robiju „strogog zatvora“: Andrija Vučemil 6 godina, Jure Knezović 3 i pol godine (malodobničkog umjesto strogog), Darinka Ćutuk 5 i pol godina, Iva Šabić 3 godine, Dinko Jonjić 5 godina, a Željko Crnogorac je ostao na 4 godišnjoj kazni. Darinka Ćutuk i Iva Šabić su svoj strogi zatvor odrobijale u ženskoj tamnici u Požegi radeći na ekonomiji. Jure Knezović je zbog malodobnosti poslan na odsluženje kazne u Zenicu. Ostala su trojica upućena na odsluženje strogog zatvora na Goli otok i dobili brojeve: Crnogorac 8133-4, Jonjić 8134-4, Vučemil 8135-4.

Sa ovakvom prošlosti roditelja Tomislav Jonjić je u očima čuvara komunističke jugoslavenske prošlosti kandidat koji bi mogao snažno utjecati na rušenje takve medijske i obrazovno definirane prošlosti.

Pisanjem nove povijesti temeljene na činjenicama mogli bi se srušiti svi temelji na kojima počivaju karijere velike većine hrvatske elite i to je osnovni razlog potpunog medijskog bojkota Tomislava Jonjića, ne samo od strane ljevice već i od strane mnogih koji se prikazuju kao desničari, ali kada im se pogleda obiteljsko stablo vidljivo je kao su i oni bili pripadnici zlatne komunističke mladeži koji su tek pobjedom otvorenog četništva u Srbiji 1990 shvatili kako su Hrvati.

Tihomir Čuljak/Novenews

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved