Samoprozvani Liburn o Budimiru Lončaru Na ispraćaju posmrtnih ostataka Budimira Lončara u Preku na otoku Ugljanu 7. rujna 2024., njegov prijatelj i suotočanin Ivica Maštruko ustvrdio je da je pokojnik „zasigurno bio najveći hrvatski diplomat u povijesti”! 

Međutim, hrvatskoj je javnosti dobro znano da Lončar nikad nije bio zaposlenik Ministarstva vanjskih (i europskih) poslova RH, kao i da je od 1950. do 1991. obnašao razne dužnosti u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove SFRJ, uključujući njegovu obavještajnu službu (SID), a od 1987. do 18. studenoga 1991. bio je sekretar (ministar) tog sekretarijata (ministarstva).

Javnost je također upoznata o njegovom djelovanju u OZNA-i, odbijanju poziva predsjednika Tuđmana da prijeđe na hrvatsku stranu u vrijeme raspada SFRJ, kao i o njegovom neprijateljskom postupanju kao ministra vanjskih poslova SFRJ prigodom uvođenja embarga na oružje za područje te države u Vijeću sigurnosti UN-a u rujnu 1991.

Podsjećam da je, imajući u vidu takvo njegovo djelovanje, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman izjavio da „Budimir Lončar zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnute Republike Hrvatske” te da je „propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Po kojim ga je onda kriterijima ovaj samoprozvani Liburn uopće proglasio za „hrvatskog diplomata”, i to „najvećega u povijesti”? Moguće po onim istim, po kojima je za aktualnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića Tito bio veći hrvatski političar od Tuđmana. Usput, svaki istinski hrvatski domoljub otklonio bi izjašnjavanje na takvo pitanje jer je notorna činjenica da Tito nije bio hrvatski političar. Kako se uopće može zamisliti da bi bilo koji HRVATSKI političar izjavio: „prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu”. Pa valjda je svakom političaru želja i cilj da narod (čiji je on političar) ima svoju državu! Tito je, a što je općepoznato, bio isključivo jugoslavenski političar, baš kao što je i Budimir Lončar bio jugoslavenski diplomat. Istina, on je bio i savjetnik hrvatskim predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću u svojim osamdesetim i devedesetim godinama života, ali nije poznato koje je to kolosalne rezultate polučila hrvatska politika zahvaljujući njegovim savjetima. Štoviše, bilo bi neobično da Lončar, kao predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Ive Josipovića, nije bio (su)autor njegovog kontroverznog govora u izraelskom Knessetu u kojem se spominjala „ustaška zmija koja još gmiže u srcu naše nacije”.

Za istaknuti je, da je, sudeći po fotografijama u javnim medijima, lijes s Lončarovim posmrtnim ostacima ispratilo iz Doma na žalu na put prema zagrebačkom groblju Mirogoj niti 50-ak članova obitelji, prijatelja i sumještana. Svojim nedolaskom, velika većina mještana Preka iskazala je zapravo prijezir prema pokojniku te tako zorno pokazala da se ne slaže s (nezasluženim) laudama o njemu.

Inače, Maštruko pripada u red onih etničkih Hrvata koji su se u SFRJ zbog ispranosti svog mozga i nametnutog kompleksa manje vrijednosti, što su ustvari bili učinci srbo/jugokomunističke propagande o nekakvim hrvatskim/ustaškim koljačima srpske nejači u Jasenovcu (među kojima je po tim lažima bio i nadbiskup Stepinac), sramili svog hrvatskog (i katoličkog) porijekla. Stoga su radi karijerizma bježali u nadnacionalne vode, proglašavajući se Jugoslavenima ili uzimajući zavičajne odrednice svoje pripadnosti (Dalmatinci, Slavonci, Istrani, Zagorci, Ličani…), dok su neki otišli u daleku povijest, među kojima je bio i ovaj lumen. Naime, Maštruko je u jednom intervjuu tvrdio da je on porijeklom Liburn, iako je taj narod nestao u bespućima povijesti prije tisuću i po godina, odnosno nakon doseljenja Hrvata na područje koje su Liburni nastanjivali.

Radi ilustracije (među)nacionalnih odnosa u vrijeme njegovog nacionalne preobrazbe, navodim svoje zapažanje koje zorno prikazuje da je SFRJ bila u stvari proširena (Velika) Srbija: u vrijeme dok sam 80-ih godina 20. stoljeća služio vojni rok u bivšoj JNA i svaki dan na razglasu vojarne u Nišu slušao pjesme u kojima se bez ikakvog ustezanja ponosno veliča srpstvo, kao npr.: „… il me zovu Anka, il mi ime Branka, opančići kažu da sam Srbijanka…”, u Hrvatskoj i BiH se zbog pjevanja „Vile Velebita”, „Bana Jelačića” te spominjanja „Imena Isusova” ili „Zrinskih-Frankopana” u stihovima pjesme „Marjane, Marjane” išlo u zatvor (slučaj studenata Marka Grubišića i Milana Sušca iz studentskog doma na zagrebačkoj Lašćini 1982.). Bilo bi poželjno da Hrvoje Lasić, Ante Tomić i ostala (jugo)nostalgičarska bratija, koja s udivljenjem piše o razdoblju „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti”, u jednom od svojih hvalospjeva propaloj SFRJ prokomentiraju činjenicu, odnosno navedu razloge zašto se u to vrijeme, uz pjesmu koja pjeva o Srbijanki, nije javno mogla slušati i ona o Hrvatici, primjerice „Vezak vezla Hrvatica mlada”, i to ne samo u vojarnama JNA, nego ni na jednoj radio postaji?

Eto, u takvim se vremenima zadarski sveučilišni profesor, javno proglasio Liburnom! Jedan se drugi (zagrebački) sveučilišni profesor, intelektualac i komunistički dužnosnik, u to vrijeme pak hvalio da se početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kao student, zajedno s nekolicinom svojih kolega, izjašnjavao po nacionalnoj pripadnosti kao Eskim, izražavajući na taj način svoje protivljenje masovnim studentskim (prohrvatskim) prosvjedima.

Da Maštruku nije strano (lažno) samoproglašavanje govori i činjenica da se proglasio prvim hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici, mada je on zapravo bio posljednji jugoslavenski ambasador u Vatikanu. Naime, iako je povijesna činjenica da je prof. Ive Livljanić bio prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, brojni hrvatski mediji uporno tituliraju Ivicu Maštruka kao prvog hrvatskog veleposlanika pri Vatikanu, a ovaj nijednim nije imao potrebe demantirati takve (lažne) navode, štoviše pothranjivao ih je izjavama o svojim tajnima diplomatskim aktivnostima pri Svetoj Stolici za račun Hrvatske.

Taj i takav Maštruko bio je društveno politički radnik (političar) u socijalističkoj Jugoslaviji, a kao sveučilišnom profesoru sociologije, specijalnost mu je bila sociologija vjere. U tisku su također kolale informacije da je bio suradnik komunističkih tajnih službi pod pseudonimom „Katolik”. Maštruko, na žalost, nije bio jedini hrvatski intelektualac koji je zbog ideološko/egzistencijalnih razloga okrenuo leđa vlastitom narodu i vjeri svojih predaka, pa ga zbog njegovog bijega od Hrvata u Liburne krajem 20. stoljeća (zajedno s onim „Eskimom” i njima sličnim hrvatskim judama) možemo prepoznati u stihu Matoševe antologijske pjesme „Mora”: „.. doktorski diplom u džepu bedaka…”. Sudeći po našoj javnoj sceni, na žalost, ni danas ne manjka „doktora bedaka”, odnosno intelektualaca-glupana u Hrvatskoj, pogotovo u medijima, kulturi, visokom obrazovanju i politici. Po njihovim se javnim istupima razaznaje da su mnogi od njih bili studenti raznih „maštruka”, koji su ih, na žalost, „zarazili” svojim antihrvatstvom i antikatoličanstvom. Među njih svakako spada i Tvrtko Jakovina, apologet Tita i Budimira Lončara. Jedan od takvih je i novinar Željko Trkanjec, inače bivši glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova (!) u vrijeme ministra Mate Granića, koji je nedavno u Jutarnjem listu objavio nebuloze i besramne laži o blaženom kardinalu Stepincu i vodstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj (tvrdeći primjerice da Stepinac nije imao čistu savjest), koje kao da je prepisivao iz članaka komunističkih agitatora Ive Mihovilovića i Jože Horvata, objavljivanih u Vjesniku 1945./1946. Čini se da je taj dnevni list napokon našao nasljednika Inoslava Beškera, koji će nastaviti lupati po hrvatskom blaženiku i budućem svecu te Katoličkoj crkvi u Hrvata „kao Maksim po diviziji”, a uza nj je Goran Gerovac iz Večernjeg lista dobio dostojnog partnera u konkurentskome taboru.

Na žalost, dobar dio društvenih i političkih elita u Republici Hrvatskoj gaji neskrivenu nostalgiju prema nekadašnjoj SRH, odnosno SFRJ (njihovo je geslo „moji su dobili četrdesetpete”), pa stoga (kao zamjenu za neprežaljenu SFRJ) napadno spominju i zazivaju nekakvu „regiju”, „ove prostore”, histeriziraju zbog HOS-ovog pozdrava „Za dom spremni”, prvog bijelog polja u hrvatskom grbu, nariču nad ubojstvom jedne srpske djevojčice, a prešućuju smrtno stradavanje više od 400 hrvatske djece u Domovinskom ratu (plus 169 hrvatskih djevojčica i dječaka u BiH) i sl. Čak se i zastava bivše države sa zvijezdom petokrakom pod kojom su razarani Vukovar, Dubrovnik i brojni drugi hrvatski gradovi i sela, sve češće (nekažnjeno) pojavljuje u hrvatskom javnom prostoru. A neki, kao primjerice povjesničar Dragan Markovina, bez zadrške ističu svoje antihrvatstvo: „Ja sam najžešći Jugoslaven, meni Hrvatska ništa ne predstavlja”. Vjerujem da su svima nadležnima za visokoškolsko obrazovanje poznati njegovi antihrvatski stavovi, stoga im, a poglavito ministru znanosti, obrazovanja i mladih javno upućujem pitanje: u kojoj bi to još zemlji sveučilišni profesor, bez ikakvih posljedica po svoj radnopravni status, mogao izjaviti da mu ništa ne znači država u kojoj živi i radi (i to učeći njezinu mladež povijesti), štoviše, ističući da se osjeća pripadnikom neprijateljske države čija je vojska izvršila agresiju i razarala državu koja ga plaća?! Takvim „građanima Hrvatske” (kako se vole nazivati), samostalna i suverena Hrvatska očito nije dostatna, niti po volji. Tako se, na žalost, u hrvatskom nacionalnom biću, u brojčano možda nešto manjem, ali zato ne manje utjecajnom obimu, nastavlja tradicija izdaje i poltronstva – nekada mađaronstva, slavosrpstva, jugoslavenstva, internacionalizma, a danas postjugoslavenstva, regionalizma i europejstva – nasuprot idealističkom i državotvornom hrvatstvu čiji je rodonačelnik bio Otac domovine Ante Starčević, a oživotvorio ga je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Neven Kursar
Hrvatski tjednik

Na štihu je, kartaški rečeno, Dinamo. Popušili su devet golova od Bayerna. Zbog toga je na jugu zavladala “tiha” sućut u smislu – mogli su i više, hajd’ k’vragu!

Dinamovci se tješe i brane tvrdnjom da Hajduk neće nikada izgubiti od Bayerna. Na tom festivalu zlobe i veselja “zaboravlja” se Bayern dobio Barcelonu s osam prema dva. Pazite, famoznu Barcu! Da je Dinamo zalutao u “Ligu prvaka” točno je. I nije jedini. Manchester City, Real i Barcelona su uz Bayern ponajbolji klubovi u Europi, pa i u svijetu.

U Manchesteru igraju kao stalni prvotimci Mateo Kovačić i Joško Gvardiol. U Realu Luka Modrić, a u Barceloni Dani Olmo koji je došao u Dinamo još k’o junior s 14 godina.

Sad se samo od sebe postavlja pitanje: da ta četiri igrača nisu “morala” biti prodana bi li rezultat opet bio 9:2? Odgovor ovisi tome tko za koga navija ili zavija. Međutim, nitko od devet članova Hrvatske nogometne lige nije se odrekao milijun eura koje su dobili od UEFA-e na temelju koeficijenta koji ima Dinamo devetim ulaskom u “Ligu prvaka”.

I sad će početi “rasprodaja”. Martin Baturina, Bruno Petković, Petar Sučić… Dinamo je promijenio trenera, znači da se ide u nove prodaje. I to će trajati sve dok se ne naleti na neki novi Bayern…

Čisti “perpetuum mobile”. Nema tu tragike, možda samo tragi-komike. I u nogometu postoje tzv. “prosjačke opere”. Svoj milijun eura koji su dobili zahvaljujući Dinamu svi će sretno i bez ljutnje pospremiti u sef. Potom će čekati novi izračun Dinamovog igranja u ligi prvaka. Na potezu je “zeko” Velimir Zajec… Očekujemo novi početak, novi naslov, nove poraze od velikih i bogatih i novo čekanje eura.

Legenda o pet Židova

Ima jedna zgodna legenda po kojoj je pet Židova formiralo budući svijet. Prvi Mojsije je rekao. “Sve je u zakonu.” Zatim je Isus rekao “Sve je u ljubavi.” Kasnije je Karl Marx rekao: “Sve je u novcu.” Pa je Sigmund Freud rekao: “Sve je u seksu.” I na kraju je Albert Einstein zaključio: “Sve je relativno.”

Vjerovati da farmaceutska industrija želi zdravu populaciju jednako je glupo kao i vjerovati da vojna industrija želi mir u svijetu.

Tip prosi ruku kćeri bogataša: “Nije zbog vašeg bogatstva, ali ja zaista volim vašu kćer i to bi bio brak iz ljubavi”. Otac se sjeti pa odgovori: “Imam tri kćeri. Koju želite?” “Bilo koju”, odgovori prosac.

Klerofašisti i dalje orgijaju. Uspješni selektor i igrači poručuju bez srama: “Hvala dragom Bogu, ako dragi Bog da…” i “uz Božju pomoć”. Te ognjištarske molbe moramo slušati u zemlji u kojoj vlast i mediji tvrde kako je država nastala na temeljima AVNOJ-a, ZAVNOH-a i antifašizma.

Tu nam se pamet malo “zblesirala”. Evo jedne usporedbe. Moj znanac jako voli kolače. Svaki dan je u slastičarnici “Cukeraj” u Petrinjskoj. Istodobno jako želi smršavjeti. Kako to pomiriti? Znači, ne odričemo se ove države, Domovinskog rata, njenih dobro plaćenih mjesta, ali moramo priznati da države ne bi bilo bez Ustava iz 1994. godine, bez AVNOJA, Sutjeske i Neretve.

Čini vam se da pretjerujem? Čitajte Antu Tomića, Borisa Vlašića, Juricu Pavičića… Jutarnji, Večernjak, Globus, Nacional.. Muškarci vladaju svijetom. Žene vladaju muškarcima. Pitanje je jedino tko vlada Lijepom našom?

Sopa i K(l)oppa

Stari Porges budi nadu kod nas Dinamovaca. Kaže Porgi: “Dinamo i Siniša Hajdaš Dončić nude kontinuitet.” Naime, Dinamo je u nastavku svoje ozbiljne krize igrao u Koprivnici sa Slavenom. Bila je to dobra prilika da se “plavi vlak” vrati na kolosijek. Zajec i Marko Marić odmah su shvatili priliku. Pomoćni trener i grogirana momčad priliku su iskoristili.

Slaven Belupo je do sada u čitavoj ligi uspio postići tri gola. U subotu je grogiranom Dinamu smjestio četiri gola. Koga briga što smo izgubili tri boda u četvrtoj tekmi za redom. Uprava Dinama se ne može odlučiti između Jurgen Kloppa i Željka Sopića, a do tada se mreža puni.

Klopp je bivši trener Liverpoola pa je teško odlučiti se da li uzeti Sopa ili K(l)oppa? Uprava Dinama još razmišlja, a BBB se zagrijavaju. Još do nedavno ismijavao se s nama i hajdukov trener Gennaro Gattuso. Gledam utakmicu u Koprivnici. Prvi igrač Dinama kojeg se mijenja bio je Martin Baturina.

Momak ima 21 godinu i proglašavan je najboljim igračem Hrvatske nogometne ljige. Protiv Rijeke, Hajduka i Bayerna mladi reprezentativac je prvi izletio van. Čista prilika. Dvadeset jedna godina, igra za hrvatsku repku, a četiri utakmice za redom leti van iz igre. Tu očito netko nema pojma o nogometu. Ili on, ili njegovi treneri, ili ja. Dobra je vijest da o Dinamu neću pisati više ni slova. Tko zna, zna – a tko ne zna, netko ga gura.

Dok su u klubu živjeli u zabludi, on je živio u vili.

Za koga ću glasati? 

U prošloj sam kolumni obznanio kako me po zadnjoj provjeri čita oko 250 tisuća ljudi tjedno. Zato je valjda i toliko upita za koga ću ja glasovati na izborima koji slijede. Možda je to “pila naopako”. U prošloj sam se kolumni jasno i glasno izjasnio da ću na nadolazećim izborima za Predsjednika Republike svoj glas dati povjesničaru i haaškom branitelju Tomislavu Jonjiću. U lijevoj medijskoj falangi nisam do sada pročitao ni čuo ni retka o Tomislavu Jonjiću. Kandidat je k’o gumicom izbrisan. Indikativno!

Jonjić se ni ne spominje, ali se zato prozirno reklamira Zorana Milanovića, njegovu političku kopiju Dragana Primorca i zadnje, ljevičarsku ikonu, Ivanu Kekin. Bolje od Jonjića u našim medijima prolazi čak i neka kriminalna skupina koju se tek lovi ili već uhićuje.

Dakle, “zakon medijske šutnje” vrijedi ako nisi po mjeri ljevičarskih uredništava u našim pisanim i elektroničkim medijima. Možda bi ga bilo bolje nazvati “lex Staljin”. Taj drug je jednom u medijima nadahnuto razmišljao o pojmu izbora. Naime, drug Josif je tada izrekao istinu o tzv. “demokratskim” izborima: “Ako se izbori dobro organiziraju onda nema ni potrebe za njihovo održavanje.”  Zadnji “dobro organizirani” izbori kod nas održani su još dok je “Ljubičica bijela” carevala na ovim prostorima.

Jonjića se ne smije ni spomenuti

Bio sam na ručku s jednim malim društvancem. Uz dobru klopu i bevandu razgovaralo se i o eventualnoj kandidaturi Josipa Jurčevića u izborima za Predsjednika Republike. Jura je već jednom bio kandidat i temeljito popušio unatoč tome što je dva mjeseca obilazio na svom biciklu cijelu Hrvatsku u potrazi za glasovima birača.

Inače, Jura je doktor znansoti, autor brojnih povijesnih knjiga, ali i njega (ako se kandidira) kao i Jonjića čeka medijski muk i brisanje iz javnosti. Juru sam pokušao vratiti u realnost rekavši mu da, uz ovakvo medijsko ljevičarenje, on ne bi uspio pobijediti ni kapetana Dragana, a kamoli našeg Dragana Primorca.

Dok u RH ne počne izlaziti barem jedan nezavisni dnevni list ili se ne počne emitirati bar jedna desno orijentirana TV postaja, na svakim izborima jedino imaju šansu ljevičari ili oni koji od toga dobro žive. Cilj i zadatak je više nego jasan. Bez ikakvih skrupula spriječiti dolazak na Pantovčak onakvog predsjednika koji bi se i s ovako skresanim ovlastima pokušao suprotstaviti jugofilstvu i srpskom svetu koji je ponovno u ofenzivi. Jugo-nostalgija je ponovno na sceni uz snažnu podršku lijevih medija. Zato, “Kartaga mora pasti” rekli su stari Rimljani, odnosno Jonjića se ne smije ni spomenuti.

Što će ostati od Stipe Mesića

Tako je to u zemlji Hrvatskoj. Neodlučni građani moraju odlučno izabrati novog predsjednika države, a taj je, naravno, Milanović. Odabirom Dragana Primorca kao kandidata, s tim se složio i HDZ!? Hrvatska je premrežena nevladinim udrugama vlade koja vlada svijetom. Prastara ljudožderska poslovica glasi: “Kompjuter nikada neće postati čovjekom”.

Mnogi povjesničari se boje da kad jednom ode Stipe Mesić, sve što ostane iz njega bit će vrpce i transkripti Franje Tuđmana. A to je ustvari jako puno….

Ilegalni prijelazi granica odvijaju se po onoj: “Kud’ svi Turci, tud’ i krijumčar s Turcima.”

Miro Bulj i Domovinski pokret

Miro Bulj, osebujni je gradonačelnik Sinja. Traži odgovor na pitanje je li Tena Šimonović Einwalter pučka pravobraniteljica ili pravobraniteljica naših agresora Srba. Prilično teško pitanje na koje uporni i robusni Bulj teško da može očekivati iskren odgovor Vlade. Naime, čitava se stvar “zakuhala” zbog zabrane izložbe SNV-a autorice Inije Herenčić u gradskoj galeriji “Sikirica” u Sinju. Dalje je rasprava tekla sve u stilu bla-bla… sloboda kulturnog i umjetničkog rada itd.

Bulj ima svoj stav i argumente pa pita našu Tenu je li se ikada obratila dopisom Srpskom narodnom vijeću koje preko famoznog tjednika Novosti redovno vrijeđa Hrvatske branitelje. Ujedno lijepo moli i predlaže da mu se dostave ti dopisi. Bulj nije naivan. A možda i je. Tena za odgovor treba vremena. Tajnica joj je na bolovanju. Tako još ne znamo čija je pravobraniteljica naša Tena. Bulj zna, ali kao pravi gospodin muči…

Učitelj u jednoj školi kraj Gospića zamolio učenika da citira jednu narodnu izreku. “Jabuka pada daleko od stabla”, spremno će đak. “Kakva je to čudna jabuka?”, iznenadi se učitelj. “Uvozna”, spremno će učenik.

Domovinski pokret se uvjerio na svojoj koži koliko koalicije mogu biti perverzne.  Naime, D.P. je ušao u koaliciju s HDZ-om. Koalicijskim automatizmom prihvatio je kao svog predsjedničkog kandidata Dragana Primorca. To nije samo uvozna jabuka nego u pravom smisli te riječi jako kisela jabuka… Europski uljuđeno osoblje u novom nagibnom vlaku ne pozdravlja putnike s “Moj naklon” nego s “Moj nagib”.

Zvonimir Hodak/Foto: Press

Karizmatski pokret je jako raširen u Hrvatskoj, u Hercegovini mislim još i više. Pokret za koji sudim da je vrlo štetan za život vjernika. U prvom redu prevodim slijedeći članak, prvi u nizu dva koji mislim prevesti za ovu nakanu, i na koncu bih nadodao razmišljanja s obzirom na aktualni kontekst kod Hrvata. Slijedi članak Porijeklo karizmatskog pokreta:

Naslovna slika: “Karizmatska” misa. Koji duh može ovo potaknuti?

Pentekostalci i karizmatici pristupaju izvanrednim događajima kao jedinom znaku dolaska Duha Svetoga u naše duše. Proučimo zabludu i svetogrdno podrijetlo navedene hereze.

Pridjevi pentekostni i karizmatski jasno ukazuju na karakter pokreta: prvi se odnosi na puninu Duha Svetoga primljenu na nedjelju Duhova; drugi, na karizme ili izvanredne darove koji su ga pratili. Ne radi se, kao što ćemo vidjeti, o prinosu posebnih molitava ili pojačanoj pobožnosti prema Trećoj osobi Trojstva, nego o novosti koja svojim sljedbenicima obećava potpuno iskustvo Duha Svetoga, istovjetno onome što su onog dana imali apostoli u kojem su im darovi priopćeni, na temelju krštenja Duhom koje se prima polaganjem ruku.

Vidjet ćemo da nema sukladnosti između karizmatskog pokreta i Katoličke Crkve.

Gradnja na pijesku

Doktrinarno, pokret se diže na živom pijesku. Analiziran u svjetlu nauka Crkve, otkriva da se nalazimo pred nečim potpuno mutnim. Njegov temeljni kamen je osobno iskustvo i nadahnuće Duha Svetoga, a oboje nitko ne može kontrolirati. Pentekostalci tvrde da se pokret tako pun života ne može zadržati unutar uskih granica doktrinarnih formula, što objašnjava, štoviše, nepostojanje čvrste doktrine, nedosljedna pozivanja na Novi Zavjet i njihove provizionalne formulacije. Jedan od najvažnijih dokumenata o ovom pitanju, Teološka i pastoralna usmjerenja o katoličkoj karizmatskoj obnovi (Mechelen, Belgija, 1974.) kaže da:

“Dokument nije iscrpan i potrebna su daljnja istraživanja (…)”Tekst je predstavljen kao pokušaj odgovora na glavna pitanja koja postavlja karizmatski pokret. Drugim riječima, autori ne znaju o čemu se radi. Tekst je prepun polutvrdnji i jednostavnih mišljenja, a napravljeno je samo nekoliko distinkcija koje su bitne za svaki teološki argument.

Tako se, na primjer, tvrdi da:

“Iskustvo Duha Svetoga je lozinka kršćanina, a dijelom su se njome prvi kršćani razlikovali od nekršćana. Smatrali su se predstavnicima, ne nove doktrine, već nove stvarnosti: Duha Svetoga. Taj je Duh bio vitalna, konkretna činjenica koju nisu mogli zanijekati, a da ne poreknu da su kršćani. Duh je bio uliven u njih i doživjeli su ga pojedinačno i zajednički kao novu stvarnost. Religiozno iskustvo, mora se priznati, pripada svjedočanstvu Novoga zavjeta: ako se ta dimenzija ukloni iz života Crkve, Crkva osiromašuje.”

Tvrdnja da su se prvi kršćani smatrali predstavnicima ne nove doktrine, već nove stvarnosti: Duha Svetoga jednostavno je lažna. Krist je poslao apostole da pouče sve ljude. Poučavanje je prije svega prihvaćanje i prenošenje nauka, a ne doživljavanje istog, što je vrlo subjektivno.

Teza da je vjera zasnovana na iskustvu, u osnovi, Lutherova teza. Krist je došao svjedočiti Istinu, zahtijevajući da se njegov nauk prihvati, a ne eksperimentira: tko uzvjeruje i pokrsti se, bit će spašen; a tko ne vjeruje, bit će osuđen. Pisma svetog Pavla nam pokazuju da su apostoli i prvi kršćani bili u biti jako zainteresirani za doktrinu, a vrlo malo za osjećaje.

Naviješta se da je Duh Sveti bio izliven nad njima i da su ga oni pojedinačno i zajednički doživjeli kao novu stvarnost. To implicira da su svi kršćani apostolske ere primili Duha Svetoga i imali isto iskustvo kao i apostoli na dan Pedesetnice, s istim mističnim pojavama i čudima: pogrešna tvrdnja, budući da niti u Novom zavjetu niti u spisima Otaca, niti u službenom nauku Crkve, ima ikakvih tragova da je tako bilo. Naprotiv, kada se pripovijeda da je Duh Sveti sišao na nove kršćane, jasno je da se nalazimo pred jednim posve nesvakidašnjim, rijetkim i izoliranim događajem.

[Žrtva ili fešta?]

Prethodnica i porijeklo pentekostalizma

Knjiga mudrosti kaže da nema ništa novo pod suncem. Ne, ni pentekostalizam nije novost, nego stara zabluda obučena u novo ruho. Nije slučajno da sve hereze imaju nešto zajedničko: njihovi osnivači i sljedbenici tvrde da imaju posebne intuicije pod nadahnućem Duha Svetoga.

U vrijeme svetog Pavla već su se rojili lažni proroci koji su tvrdili da ih pokreće Duh Sveti, a koji su zapravo uznemiravali tek osnovane kršćanske zajednice. Njih su naslijedili gnostici, prvi službeni heretici, protiv kojih je sveti Ivan napisao svoje Evanđelje kako bi zaštitio stado od njihovih lažnih doktrina.

Tijekom drugog stoljeća pojavio se poseban tip pentekostalizma, koji je utemeljio Montanus. On i njegovi sljedbenici tvrdili su da posjeduju puninu Duha Svetoga i njegove karizme, posebno darove iscjeljenja, proroštva i govorenja jezika. Imao je bezbroj sljedbenika, među njima i samog Tertulijana, koji je briljantno pisao o Katoličkoj Crkvi, ali je naposljetku pao žrtvom montanizma, osnovavši vlastitu sektu.

U 12. i 13. stoljeću pojavile su se horde puritanaca koji su se hvalili posebnim prosvjetljenjem od Duha Svetoga. Putovali su od mjesta do mjesta propovijedajući vlastito evanđelje. Neke od tih sekti preživjele su do danas – na primjer, valdenžani – ali druge nisu: albižani, katari, siromasi Lyona itd.

Na Lutheru je bilo da istrgne čitave narode iz krila Crkve. Ovaj heretik i njegovi sljedbenici također su tvrdili da posjeduju puninu Duha Svetoga, što su poricali biskupima, papama, pa čak i ekumenskim koncilima. Zato je protestantizam, po svojoj prirodi, kolijevka modernog pentekostalizma.

Karizmatski ili pentekostni pokret, koji su utemeljili pastor R. G. Spurling (baptist) i W. F. Bryant (metodist), rođen je u Sjevernoj Karolini (Sjedinjene Države).

Osim što su imali – po njima – posebnu pomoć Tješitelja i bili obogaćeni njegovim darovima, tvrdili su da Božanski Duh izravno intervenira u tumačenju Svetoga Pisma.

Odbacili su sve dogme pod krinkom da Duh Sveti izravno nadahnjuje vjernike u ono što je potrebno vjerovati za spasenje. U takvom kontekstu nema mjesta bilo kakvom naučavanju, jer se kršćanska pobožnost živi poletno, pa i krajnje emotivno i egzaltirano.

Logično je da bi takav pokret doveo do kaosa. Međutim, oni odbijaju prihvatiti dokaze da Duh Sveti ne može proizvesti takav nered. Ukazujući na ovaj aspekt, nastojali su objasniti ovaj fenomen govoreći da je zabuna neizbježna u pokretu koji živi i širi se. Ali ako pogledamo žive organizme oko nas, uočavamo da se zdrav život skladno razvija i proizvodi dobre stvari, dok život koji se kaotično razvija može proizvesti samo čudovišta i odbacivanja prirode.

A budući da je stablo poznato po svojim plodovima, na Drugom plenarnom saboru u Baltimoreu (Sjedinjene Države) katolički su biskupi upozorili vjernike da ne pristaju na bilo kakvu vrstu privrženosti karizmatskom pokretu, čak im zabranjuju nazočnost na njihovim sastancima.

Međutim, oko 1966. pokret je prodro u Crkvu rukama dvojice profesora teologije na Sveučilištu Duquesne (Pittsburg): Ralpha Keifera i Patricka Bourgeoisa. Bili su inspirirani dvama djelima protestantskog pentekostnog pokreta: Križ i poluga promjene, pastora Wikersona, i Oni govore u jezicima, J. Sherilla.

Želeći ponovno zapaliti plamen vjere među studentima, vjerovali su da im je Bog u ruke stavio sredstvo providnosti. Proučavali su nekoliko mjeseci, ponovno čitali neke odlomke iz Prve poslanice svetog Pavla Korinćanima i Djela apostolskih, koja su poslužila kao teološka osnova za pokret, i na kraju su otišli u protestantsku pentekostnu molitvenu skupinu kako bi primili od njih “krštenje Duhom”. U siječnju 1967. primili su polaganje ruku i krštenje Duhom zajedno s darom jezika.

Njihov entuzijazam se rasplamsao, uvjerili su studente da probaju isto iskustvo, a na sljedećem molitvenom sastanku Keifer je sam položio ruke na neke studente, koji su iznenada primili krštenje Duhom s nekoliko izvanrednih darova.

Od tada se pokret nije prestao širiti, pridobivši među svojim sljedbenicima biskupe, kardinale i tisuće redovnica i redovnica, željnih doživjeti ono za što vjeruju da su osjećaji prvih Duhova.

Potrebno je naglasiti da ne postoji “katolički” karizmatski pokret. Pokret je protestantski. Nije rođen u Katoličkoj crkvi, već je u nju uvezen iz protestantskih pentekostnih sekti. Kako objasniti da se karizmatičnost proširila poput požara?

Mislimo da je odgovor sljedeći: karizmatski pokret obećava trenutačno obraćenje i svetost. Tko bi se odrekao tako dragocjenih darova po tako niskoj cijeni? Očito je da đavolska prijevara skrivena u karizmatskom pokretu zasljepljuje masu površnih ljudi, koji traže veliki uspjeh i trenutne rezultate, zaboravljajući da je put autentične svetosti i učinkovitog i trajnog apostolata sazdan od samoodricanja, šutnje, mrtvljenja, poniženja, ali i prividnih neuspjeha.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ.net iz Španjolske.

Poveznice:

https://fsspx-sudamerica.org/es/news/origen-del-movimiento-carismatico-19349

https://www.mercaba.org/Rialp/M/montano_y_montanismo.htmhttps://es.wikipedia.org/wiki/Montano_(hereje)