Porečki i Pulski  biskup mons. Ivan Štironja predvodio je misno slavlje na Dan hrvatskih mučenika 14.09.2024.u crkvi Hrvatskih mučenika u Udbini.

Poslao je snažne poruke oprosta , kao što je to učinio Bl. Miroslav Bulešić.

Podsjetio je na sve hrvatske žrtve kroz povijest, na Križ kao znak spasenja i na Križ povezan sa krunicom sa kojom su oko vrata hrvatski branitelji krenuli u obranu Hrvatske domovine.

Podsjetio je da je idejni začetnik i dovršitelj ovoga Svetišta hrvatskih mučenika na Udbini, prvi gospićko-senjski biskup pokojni Mile Bogović.

„ Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju“

„ U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.“

„ Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.“

„Braćo i sestre u Kristu, dragi hodočasnici!

Dok smo se približavali ovom Udbinskom brdu i uzvisici, zasigurno se u našim mislima i srcu probudio osjećaj da se uspinjemo prema Kalvariji koju krasi ova velebna crkva, kao mjesto sakramentalnih slavlja i zajedništva, prebivalište Euharistijskog Isusa te spomen na Hrvatske povijesne mučenike. Kao što je Isus bio prisutan na Jeruzalemskoj Kalvariji – kao mučenik, tako je prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu, u Crkvi – kao uskrsli pobjednik.

Promatrajući crkvu Hrvatskih mučenika u obliku križa, prisjećam se riječi blagopokojnog biskupa Mile Bogovića, prvoga Gospićko-senjskog biskupa, koji je ovu crkvu nazvao „bijelom golubicom“ i „trajnom propovjedaonicom o smislu i ulozi patnje“.

Okupljeni na ovoj „Ličkoj Kalvariji“, oko ove bijele golubice i ove propovjedaonice, okupljeni oko oltara koji uprisutnjuje Kristovu nekrvnu žrtvu, muku, smrt i uskrsnuće, kao Crkva i zajednica vjernika, braća i sestre, uzdižemo ruke Bogu u znak molitve za sve žrtve tijekom višestoljetne hrvatske povijesti. Danas komemoriramo, odajemo pijetet i poštovanje, čast i priznanje žrtvama hrvatskog naroda u čiji je spomen podignuta ova crkva hrvatskih mučenika. Svetim misnim slavljem danas im svima zahvaljujemo za žrtvu života koji su, braneći svoja ognjišta, položili na oltar Domovine, za slobodu i bolje sutra svih onih koji na ovim prostorima žele u miru živjeti, vrjednovati i njegovati darove slobode.

Kao što se na Veliki petak s kalvarijskog križa zaorio Isusov glas: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“ (Lk 23,34), tako bih želio da i danas s ove naše Kalvarije usred kršne Like, odjeknu te iste riječi u obliku molitve i poruke mira: Oprosti, Bože svima onima koji umjesto mira siju nemir, umjesto ljubavi šire mržnju, umjesto oproštenja raspiruju osvetu. Isuse, jedini Otkupitelju čovječanstva, smiluj se svima nama i cijelome svijetu.

Živimo u vremenu velikih izazova i kušnji, apsurdnih i pogubnih ideja, sumnjivih ideologija, nelogičnih i nerazumnih zakona. U opasnosti smo da nam sloboda preraste u anarhiju, upravljanje u bezvlađe, društvena scena u borbenu arenu. Prisjetimo se samo otvaranja Olimpijskih igara u Parizu ove godine i izrugivanja presvete Euharistije, na što se svaki zdrav razum mora zgroziti. Isto tako sjetimo se nedavnih pucnjeva u sliku Majke Božje s Isusom u ruci. Pitamo se je li to dio demokracije i slobode ili je vježba nasilja nad onima koji vole svoje svetinje.  Sloboda i pravda, dar su Stvoritelja a ne izum ljudi ni s lijeve i s desne strane. Slobodu i pravdu, kao temelje zdrave uljudbe trebamo svi čuvati i njegovati bez iznimke.

Papa Benedikt XVI. u svojim razmišljanjima u knjizi „O vjeri, nadi i ljubavi“, kaže: Na početku puta stajala je oholost htjeti “biti kao Bog”. Trebalo je odstraniti nadglednika Boga da bi čovjek bio slobodan, u nebo projicirana Boga vratiti u sama sebe i sam poput Boga vladati nad stvorenjem. Tako je potom uistinu došlo do neke vrste duha i volje koji su stajali i stoje protiv života, koji su vladavina smrti. I što se to više osjeća, to se početna nakana sve više preokreće u svoju suprotnost, a pri tome ipak ostaje privezana uz isto polazište: čovjek, koji još samo želi biti svoj vlastiti stvoritelj i koji bi htio samo stvorenje iznova sastaviti boljom evolucijom koju je sam smislio – ovaj čovjek završava u nijekanju i uništenju sama sebe (str. 86).

Na trgu ispred crkve Hrvatskih mučenika vidimo svetoga papu Ivana Pavla II., velikog prijatelja hrvatskog naroda, s križem u ruci, koji je potaknuo da se ne zaborave žrtve proteklih ratova. Križ je replika „Zlatnoga križa krbavskih biskupa“. Tako ova crkva postaje još znakovitija a današnji blagdan Uzvišenja Svetoga Križa još znakovitiji za nas i za naš narod koji danas obilježava Dan hrvatskih mučenika. U sjećanja nam naviru brojna braća i sestre koja su nestala na raznim planinama i padinama, dolinama i poljima, od ovoga Krbavskoga 1493. godine do onoga Bleiburškoga 1945., čija su tijela završavala u raznim rovovima i jarugama, kanalima i jamama, od Vukovara do Dubrovnika, preko Zrina i Škabrnje. Prisjetimo se da se ni na ove prostore, nakon što je protjerano hrvatsko katoličko stanovništvo u prosincu 1942., nije smjelo vratiti na svoja ognjišta. O tomu se nije smjelo ni pričati pa niti spomenuti. Brojna su takva mjesta širom domovine pa i šire u susjednim zemljama gdje su Hrvati živjeli i kuda su hodili. Bogu smo zahvalni što smo, unatoč svim progonstvima, pogibeljima, prijetnjama i nepravdama još uvijek tu. Pogotovo kada promotrimo grubu kampanju protiv Crkve i kršćanske vjere.

Dok zbrajamo tisuće koje danas odlaze, ne zaboravimo stotine tisuća onih koji su protjerani u vrijeme strašnih ratova prošlog stoljeća, dvaju svjetskih kao i domovinskoga. Gotovo se prepolovio hrvatski živalj. Ipak zahvalni smo Božjemu milosrđu za sve one dične očeve i majke, sinove i kćeri, koji tu ponosno i hrabro stoje, njeguju duhovnu i kulturnu baštinu svoga naroda sve pod okriljem i zaštitom Gospe Velikoga zavjeta kao i blaženih i svetih mučenika: sv. Nikole Tavelića, sv. Marka Križevčanina, bl. Alojzija Stepinca, bl. Miroslava Bulešića, bl. Drinskih mučenica i ostalih Božjih ugodnika.

Teško nam je gledati sve ono što se oko nas događa. Možda smo pomalo i ljuti.  Prvo liturgijsko čitanje iz knjige Brojeva kaže: „Narod putem postane nestrpljiv“, toliko nestrpljiv da je počeo „govoriti protiv Boga“. I mi smo narod na putu, gubimo strpljenje. Nestrpljivost nije dobra osobina, iako ponekad i opravdana. No, može biti i neuputna i opasna, kako za pojedinca tako i za društvo. Najteži oblik nestrpljivosti jest grijeh protiv Boga. Molimo za dar strpljivosti, osobito da ne upadnemo u napast vrijeđanja svetinja katoličke vjere, kao ni onih drugih i drukčijih.

Krajem kolovoza Crkva je u Istri proslavila spomendan bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika. Zadivljuje svjedočki primjer bl. Miroslava koji, u trenutcima dok ga mučitelj ubada nožem, moli: „Isuse, primi dušu moju“, sve u znaku njegova životnog gesla: „Moja osveta je oprost“. Bl. Drinske mučenice slično vape: „Isuse, spasi nas“. Poruka naših uzora jest jasna: Sve svoje pouzdanje staviti u Boga te sve strpljivo i ponizno prihvatiti iz Božje ruke. Jer „lûdo Božje mudrije je od ljudi, i slȁbo Božje jače je od ljudi“ (1 Kor 1,25).

Križ i Križni put, na prvi pogled, podsjećaju na razmišljanje o boli i muci, o mučeništvu i smrti. U Isusovo vrijeme nije bilo strašnije smrti od one raspećem. Čovjek je bježao od križa, bojao ga se kao pustinjske zmije. Križ je bio sprava za mučenje, a raspeće najveće poniženje. Krist je svojim prihvaćanjem smrti na križu tu spravu za mučenje, smrt i poniženje pretvorio u znak spasenja. Kristovom zaslugom križ je postao vrhunac predanja u ljubavi za otkupljenje i spasenje. Pogledom u križ čovjek susreće Onoga koji mu šapće: „Ne boj se, jer ja sam te otkupio, pozvao sam te po imenu: Moj si!“ (Iz 43,1).

Uz razmišljanje o križu, nameće nam se pitanje o mučeništvu i pobjedi. Mučeništvo je u očima Crkve najveći stupanj svetosti, te tako najuzvišeniji milosni dar ponajprije onomu koji zadobije milost i hrabrost mučeništva. Mučeništvo je najveći dar koji čovjek može darovati za svoje prijatelje, kako nas uči Isus kada kaže: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Zato nas poziva: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,23-24). Isus ne poziva da uzmemo svoje zlato, svoj novac i bogatstvo sa sobom, nego poziva da uzmemo križ. Bogatom mladiću koji je pitao Isusa što mu je činiti da baštini život vječni, Gospodin mu odgovori da ide i proda sve što ima i potom dođe i slijedi njega. Pouka završava da mladić ode tužan „jer imaše velik imetak“ (Mk 10,23).

Crkva je Božja utemeljena na muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista za čije su ime krv prolili brojni sveti i blaženi mučenici. Zato danas molimo da se pred Isusom prigne svako koljeno te da priznamo: “Isus Krist jest Gospodin!, na slavu Boga Oca“, kako to čitamo u poslanici Filipljanima (2,6-11), koja donosi jedan od najuzvišenijih i najljepših Pavlovih opisa kojima oslikava Isusa koji „ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom“. Kao što je Bog uzvisio svoga Sina Isusa zbog poniznosti i prihvaćanja njegove volje, tako će uzvisiti i nagraditi i nas svoju djecu koja svojim životom žele nasljedovati Isusa. Danas i mi ovdje ispovijedamo: Isus Krist jest Gospodin, jedini Spasitelj svijeta.

Apostol Matej u svom Evanđelju kaže kako su Židovi, rugajući se dobacivali Isusu da siđe s križa pa će mu vjerovati (usp. Mt 27,43). Isus je nadvladao tu kušnju sličnu onoj đavolskoj u pustinji.  Njegova predanost volji Očevoj i ljubav prema čovjeku ostala je autentična upravo zbog toga što je ostao na križu i posljednji atom snage, posljednju kapljicu znoja i krvi darovao za spasenje čovjeka. Isus je mogao izbjeći križ, ali nije to učinio jer je htio posvjedočiti svoju ljubav do kraja prema Ocu nebeskomu. Tim radikalnim darivanjem ostao je nezamjenjiv i nenadmašiv u ljubavi.

Križ, taj znak pobjede i spasenja, hrvatski hodočasnik nosi na krunici bez koje ne polazi na put. Križ spojen s krunicom nama vjernicima znak je i poziv na molitvu. Molitva je pak put do pobjede u svim životnim borbama i olujama. To najbolje znaju naši očevi i majke, mladići i djevojke, kao i hrvatski branitelji kojima je krunica oko vrata s Kristovim križem i Gospinim likom, uz pouzdanu molitvu davala snagu za borbu, ulijevala nadu u pobjedu i čuvala ljubav prema obitelji, domu i domovini.

Nerijetko se vidi kako naši očevi i majke idu na put s krunicom u ruci. Krunica je također neizostavan pobožan predmet u rukama naših iseljenika, mornara, putnika, bolesnika, ostarjelih i nemoćnih koji svoju snagu crpe iz molitvenog lanca krunice prikazujući svoje molitve za potrebe svoje djece i unučadi, za svoje obitelji i domovinu, za svoju Crkvu i svoj hrvatski narod.

Stoga, neka krunica i dalje krasi ruke naših majki i očeva, muževa i žena, mladeži i djece. Neka krunica s likom Majke Božje i naših nebeskih zaštitnika i dalje bude neizostavan predmet, ne samo na hodočašćima nego i na svim životnim putovima.

Marija Majka Isusova i majka naša koja je s vjerom prihvatila volju Božju, koja je ne gubeći nadu stajala pod križem svoga Sina Isusa, neka nam bude trajna zagovornica i putokaz prema Otkupitelju i Spasitelju Isusu Kristu. Sveta Marijo Majko Božja moli za nas grješnike sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice

U spomen na Mariju Dubravac Stazić ( 1949-2024)

Zatekla me vijest o odlasku u vječnost naše drage Marije Dubravac upravo u njenoj rodnoj Slavoniji u Vinkovcima, kamo svake godine dolazimo na Vinkovačke jeseni.

Razmijenile smo poruke, noć prije njenog odlaska na nebo, planirala sam posjetiti njeno  rodno selo Štitar, gdje si je već napravila grobnicu ; „da  njene kosti počivaju u rodnoj Hrvatskoj“

Ona je bila naša duša hrvatska, naše svjetlo u tami odnarođivanja i nestajanja  hrvatskog naroda. Voljeli smo je svi, njen pjesnički izričaj koji je odraz njene hrvatske duše, patnje za rodnim krajem, domovinom, herojskom povijesti i ugnjetavanjem hrvatskog naroda, čak i u državi Hrvatskoj.

U svojim pjesmama naglašavala je hrvatski identitet, slavila Boga, hrvatske heroje i velikane kroz povijest, pa sam se eto i ja našla u  njenim stihovima;

„NAŠOJ RUŽI HRVATSKOJ LILJANI BENČIK, UZ ROĐENDAN

Iznjedrila stara Istra
Dragulj Rodu hrvatskomu,
Divnu kćerku uma bistra,
Uzdanicu našem Domu.
Ljupka, mila, bijela vila,
Trobojkom se okitila.
Kročila kroz život smjelo,
Za pravicu bila bitke.
Svjedokom joj zapis-djelo
Borbenosti riječi britke.
Hrvatica kog zadoji,
Za slobodu spreman stoji.

Sretan ti rođendan draga naša Lili, i sve naj, naj, naj… Bog te blagoslovio i čuvao još puuuuno lita, skupa s ostalim junačkim domoljubima, koji ostadoše vjerni stijegu i Križu. A sve nas je manje. Odlazimo jedno za drugim na put bez povratka, među one koji su i sami svojim žrtvama i neograničenom ljubavlju živjeli i disali za Dom i Boga, i na čijim je žrtvama opstala Domovina.

Marija Dubravac“

Iako u dalekoj Australiji, zahvaljujući internetu bila je u kontaktu sa domoljubima u Hrvatskoj.

Ivan Vohrić njen je život prikazao u video uratku,  Stanko Šarić uglazbio mnoge njene pjesme, a kipar Dubravko Radman u kamenu ovjekovječio njen život i rad;

MARIJA DUBRAVAC, rođena je 24. ožujka 1949. u Štitaru, srcu Šokadije, gdje je pohađala osnovnu školu. Potom je završila Katehetsku školu i dijelom glazbenu izobrazbu za liturgijsko pjevanje. Mlada je stupila u brak, ali već u 20. godini života, u vrijeme masovnoga hrvatskoga egzodusa, odlazi s mužem u daleku Australiju. Tamo se odmah uključuje u domoljubni rad protiv ondašnjega komunističkog režima, zbog čega nije dolazila u Domovinu sve do pada komunizma 1990.

U Australiju je u svom srcu i umu ponijela duh tog svog zavičaja i uključila se radeći u hrvatskim školama  i crkvama sa hrvatskom djecom i mladima, koristeći svoje znanje iz Katehetske škole i glazbene izobrazbe za liturgijsko pjevanje.

Marija Dubravac – pisanjem pjesama bavi se od ranoga djetinjstva. Hrvatskoj čitateljskoj publici predstavila se već po dolasku u Australiju, kasnih šezdesetih, kada je pod pseudonimom izdala zbirku pjesama, koja je stjecajem okolnosti pripisana nekome drugom, a ona na to nije mogla utjecati.

Potom objavljuje zbirku PJESME (2005.), slijedi knjiga duhovne proze ZNACI I MILOSTI S NEBA (2006.), pa zbirka GDJE SRCE OSTA (2009.), a već sljedeće godine izlazi joj druga knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2010.), a potom objavljuje roman CVIJEĆE MATE LOVRIĆA (2014.), nakon čega slijedi zbirka pjesama RODU NA DAR (2016.) te zbirka pjesama DOK MU HRAŠĆE BURA VIJE – uz pedesetu obljetnicu života u tuđini (2019.) te treća knjiga ZNACI I MILOSTI S NEBA (2021.)

Više pjesama uglazbio je na njene tekstove Stanko Šarić, poznat iz TS Zlatni dukati ili danas “Najbolji hrvatski tamburaši”, ikona hrvatske tamburaške glazbe.

U ovom videu korišteni su dijelovi iz otpjevanih pjesama našeg domoljuba Stanka Šarića koji je ispjevao na stotine domoljubnih pjesama na čemu mu posebno hvala, tekst za pjesme je napisala Marija Dubravac.

Kratko o mjestu rođenja Marije Dubravac, Štitar, pripada županjskoj Posavini, između Babine Grede i Županje, uz rijeku Savu. Selo Štitar poznato je po bogatoj seljačkoj tradiciji, tamburici i tamburašima, velikom blagu u narodnim pjesmama, šlingerajima, ljepoti dukata i narodnih običaja.

Marija je najbolje opisala svoje osjećaje i samu sebe  u pismu HAZUD-u

„Dragi moji Hrvati – Štitarci, dragi gosti, rodbino i prijatelji!

U životu svih nas postoje oni posebni trenutci kad čovjek doživi radost duše zbog plemenitog djela učinjena mu dobrotom njegovih bližnjih, u ovom slučaju meni – od mojih vlastitih prijatelja – članova HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI DOMOVINE I DIJASPORE.

Na prijedlog časnoga domoljuba, dugogodišnjega predsjednika Akademije mr.sc. Dragana Hazlera, u zahvalu za pjesničku ljubav darovanu Majci Domovini, Bogu i milom Rodu, a uz pomoć određene skupine ljudi, 16. prosinca 2017. u Štitaru je zasađen hrast u spomen na moju malenkost, ženu Hrvaticu slavonske ravnice, koja u rodnom Štitaru provede samo djetinjstvo i kratki dio mladosti, a sve ostale godine (četrdeset i osam) u dalekoj Australiji.

Da lakše razumijete moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969. do 1991. zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela drago selo te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih. Svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i pokojnih roditelja pretočila sam u pjesme. Osim Boga one mi bijahu najveća utjeha na trnovitim putevima tuđine. Shvaćala sam – što je čovjek dalje od Doma, to mu je rodna gruda svetija, a ljubav prema onome izgubljenom jača i žarča. Također, spoznah da je većina Hrvata odlaskom u tuđi svijet osuđena na okrutnu, često doživotnu kaznu patnje i boli. Nije stoga čudno što su mnoge moje pjesme, pisane pod tuđim nebom, natopljene gorkim suzama nostalgije i okovane vječnom čežnjom za onim ”prohujalim” što se više ne može vratiti. Usuđujem se reći – oko četiri milijuna Hrvata u dijaspori živi svakodnevno u pustim sanjama s kojima nažalost mnogi prerano liježu u grob. Ja također čuvam neumrla sjećanja na sretne dane blagoslova u kućici pod šumom i u zlatnim poljima Slavonije, mjestu mojega rođenja. Zato se radujem što će osim skromnih pjesama okićenih najljepšom rimom duše mi seljačke, a dobrotom HAZUDD-a i ljudi iz Štitara, u dvorištu Malog školskog parka rasti HRAST, posađen u spomen na ”dite iz Paraćosaka”, čija je želja ostaviti kosti u pitomom, seoskom groblju među onima što bijahu dio mene, a ja dio njih.

Zahvaljujem iskreno i toplo čestitim ljudima ne samo na zdušnom zalaganju oko ostvarenja želje predsjednika Akademije, gosp. Hazlera, nego i jer tako rado i poslušno po zimi i snijegu prevališe golemi put od nekoliko stotina kilometara, da prisustvuju današnjoj svečanosti. Na takvu žrtvu spremni su samo junaci koji istinski osjete bilo svojega naroda. Evo imena tih vjernih Hrvata – domoljuba čije dobro djelo može platiti samo Onaj gore: odvjetnik Ante Baraba iz Paljuva (Novigrad), inženjer Boris Živković iz Zagreba, te uvijek spreman za pomoć don Anđelko Kaćunko iz župe Kompolje kod Otočca – katolički novinar, publicist, književnik i glazbenik. Posebno priznanje ide vrlo skromnom, a tako poznatom umjetniku, Dubravku Radmanu iz Tinjana (u Istri) za izrađeno kameno obilježje, na kojem je ‘na tvrdoj stini’ (da se sačuva mlađim generacijama) uklesao i nekoliko riječi starohrvatskoga korienskog pisma, koje je u našem narodu bilo u uporabi sve do 1892. godine. Drago mi je što je moj seljanin, akademik Stanko Šarić sudjelovao u današnjoj svečanosti, i što su svirali naši dečki iz Štitara – Đuro Buzov Mrki i njegov sastav??? (Đuro puno hvala. Ostavio si danas svoju svinjokolju kako bi uveličao ovu svečanost).

Dragi moji seljani i školski prijatelji, dragi poštovani načelniče općine Štitar! Svima vama, kao i ravnatelju škole IGK, župniku vlč. Pavi Madžareviću, te časnim gostima i ostalima koji imadoše udijela u ostvarenju današnje svečanosti, upućujem obilnu zahvalnost, jer ste – unatoč činjenici da su mnogi Štitarci zaslužniji od mene – dopustili neka mi pripadne čast iskazivanja tako lijepog priznanja. Za uzvrat, dok je duše u meni, vjerno ću vas kititi stihovima svojih pjesama i promicati ime poštenih Slavonaca uvijek spremnih za Dom i svetu vjeru Kristovu. Neka vječni Čuvar naših hrabrih pradjedova pomno bdije nad ovim ubavim graničarskim selom pored Save, koje od svojega postanka, poput slavonskoga hrasta lužnjaka, ostade čvrsto i postojano te do danas još nije pokleknulo ni pred jednom zemaljskom silom. Jer: I DOK JE SRCA – BITI ĆE KROACIJE, SLAVONIJE I NAŠEGA PONOSNOGA ŠTITARA!

Na kraju ove kratke zahvale ponavljam riječi svete himne kojom starina Dragan Hazler, predsjednik HAZUDD-a, u spomen precima i narodu hrvatskom, završava svako svoje pismo:

”Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu mrtve grobak krije,
Dok mu živo srce bije!”

Marija Dubravac Stažić

Pripremila Lili Benčik/hrvatskepravice

Posted on 1 prosinca, 2017 by hrvatskepraviceblog

Dio teksta napisan 2017.  uvijek aktualan, u ovom trenutku čak i više!

Dva velika hrvatska sina , puno su žrtvovali i na kraju si oduzeli  život za Hrvatsku,  Zvonko Bušić i Slobodan Praljak

Zvonko Bušić i Slobodan Praljak dva su velika hrvatska sina, koji su živjeli  u  različitim  krajevima  Hrvatske  i svijeta, različitih društvenih sredina, različita obrazovanja, različitih životnih puteva, a ipak ih nešto povezuje, povezuje ih ljubav za domovinu Hrvatsku!

Hrvatska iznad svega, toliko iznad da su si zbog nje oduzeli ono najvrijednije i najjedinstvenije, a to je život. Dati dragovoljno svoj život za Hrvatsku, ono najvrijednije i najjedinstvenije,  znak je nevjerojatne ljubavi i poštovanja prema svojoj zemlji! Takvu ljubav, takvu žrtvu može podnijeti samo veliki idealist, čovjek sa velikim poimanjem časti, ponosa, odgovornosti i dostojanstva!

Danas se mnogi pitaju, kako si  jedan vjernik može oduzeti život?  Zvonko Bušić i Slobodan Praljak prije svega tom činu  prišli su  svjesno i promišljeno. Nije to bio potez očajnika ili kukavičluk, dapače bio je to  veoma hrabar potez! To je potez koji su učinili planski  i svjesno sa očitom namjerom da svom narodu i svijetu pošalju snažnu poruku!

Poruku da se Hrvatska i njen narod probude iz malodušnosti  i pasivnosti,  poruku velike nepravde učinjene hrvatskom narodu i njegovoj žrtvi za slobodu!

Poruka je to izdajnicima hrvatskih nacionalnih interesa, poruka svijetu i njegovim interesima koje ostvaruje preko žrtve hrvatskog naroda i poruka hrvatskim dužnosnicima na vlasti da je krajnje vrijeme da počnu raditi u korist i zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa!

Nadahnuće za takav čin, za ostvarenje te namjere oduzeti si život, prosvjetljenje uma,  nadilazi ljudske sile, to je inspiracija,  a takva inspiracija nije u konfliktu sa Bogom, jer oni jesu tehnički sebi oduzeli život, ali inspirirani ljubavi prema bližnjima i prema svojoj domovini.

Završna molitva nakon Isusova Križnog puta i Uskrsnuća ” Nauči i nas kako ćemo sve učiniti da što više naše braće živi životom milosti! Neka nas u tome ne uplaši nikakva žrtva, pa ni žrtva života, jer TI si nam rekao;

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ Iv 15,12-17

U nastavku teksta  osvrnuti ću se na Zvonka Bušića u prigodi njegove tragične smrti. 1. rujna 2013.godine

Zvonko Bušić

“Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato…, zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji.  Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku.  Zvonko Bušić Taik”

Napisao je Zvonko Bušić u svom oproštajnom pismu prije nego si je oduzeo život 1.rujna 2013,godine u Rovanjskoj podno Velebita.

Za mlađe generacije koje nisu čule za Zvonka Bušića ukratko :

Zvonko Bušić je zajedno sa suprugom Julienne Bušić, Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem (svi su oni bili, osim Julienne, hrvatski emigranti u SAD-u, dakle, rječnikom bivše državu YU– ustaše ) oteo putnički zrakoplov Boeing 727 TWA 355, 10. rujna 1976. godine.

Cilj otmice zrakoplova  bio je ukazivanje na srpsku hegemoniju u zločinačkoj jugoslavenskoj tvorevini i privlačenje pozornosti na hrvatsko pitanje, odnosno skretanje pažnje svijeta na tiraniju koja se vršila nad Hrvatima. Pritom su pilota, kopilota i putnike držali taocima prijeteći lažnom bombom, dok su pravu bombu, zajedno s propagandnim letcima pod nazivom „Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, postavili u pretinac podzemne željeznice New Yorka. Nakon što su vodeći američki mediji (New York Times, sva tri izdanja, Los Angeles Times, Chicago Tribune, International Herald Tribune i Washington Post) objavili sadržaj propagandnog letka, otmičari su sletjeli u Pariz i predali se vlastima.

Nažalost, prilikom deaktivacije (prave) bombe u New Yorku, došlo je do smrti jednog policajca (Brian Murray) i ozljede još dvojice, a sve zbog nemarnog postupanja zbog čega je udovica poginulog policajca kasnije tužila državu New York. Bušić je osuđen na doživotni zatvor dok su ostali sudionici dobili manje kazne. Uvjetno je pušten početkom srpnja 2008. godine nakon 32 godine zatvora. U oproštajnim je pismima naveo da je “lakše je bilo sanjati slobodnu Hrvatsku ,nego izdržati hrvatsku zbilju”

Do dana današnjeg, Bušić je u nekim krugovima okrivljavan za najkrvaviji teroristički napad na tlu SAD-a do 11. rujna. Radi se o eksploziji bombe u zračnoj luci La Guardia u New Yorku 29. prosinca 1975, dakle godinu dana prije otmice zrakoplova. Prije nekoliko je tjedana američki list New York Observer objavio članak („WhyHasn’t Washington Explainedthe 1975 La Guardia  Airport  Bombing?“) u kojemu za taj masakr u kojemu je ubijeno 11 i ranjeno 74 ljudi, neizravno optužio UDBU, koja je tada dokazano surađivala i koju je štitio FBI.

Kathleen Murray Moran supruga poginulog policajca je, u biti, bezrazložno izgubila muža, a ipak je našla u svome srcu mjesta za razumijevanje i oprost, dok hrvatski narod ne uspijeva naći ni vremena ni mjesta kako bi se prisjetio i zahvalio velikome borcu za hrvatsku slobodu – Zvonku Bušiću.

Nakon mnogo uzaludnih pokušaja hrvatske politike, 2008. pušten je na slobodu i poslan u RH, bez prava povratka u SAD.  Malo je poznato u hrvatskoj javnosti da je tada veleposlanica  u SAD, Kolinda Grabar Kitarović puno doprinijela puštanju Zvonka Bušića na slobodu. Prvi puta kada mu je došla u posjetu, sama je vozila 10 sati iz Washingtona do kaznionice.

Fra Jozo Grbeša svjedoči da je sa KGK  odlazio k njemu u zatvor, on iz Chicaga,  a ona iz Washingtona. Njena pomoć bila je presudna za Zvonkov  izlazak. Zvonkova supruga Julienne Bušić može to posvjedočiti. Julienne  ga je čekala u zračnoj luci u Zagrebu, kada je puštena iz zatvora,  24. srpnja 2008. godine u pratnji američkih agenata.

Svečano dočekan, politički se angažirao, premda je ubrzo uvidio da ili ima previše idealizma u njemu ili je predugo izbivao iz Hrvatske. Prvo se bio angažirao kroz stranku Ruže Tomašić, HSP dr. Ante Starčević, zatim kroz udrugu “Hrvatski plamen”.

Bušić se stoga usmjerio na ujedinjavanje suverenističkih snaga u zemlji. No, nakon tri godine, priznao je politički poraz. To nikome ni deset godine poslije njegova suicida nije uspjelo.

Nažalost politički nezreli glasači, zadojeni jugo-komunizmom nikako ne uspijevaju izglasati suverenističku opciju. Kada god se pojavi neka takva opcija probude se „spavači“  raznih domaćih i inozemnih neprijatelja Hrvatske i od samog početka krenu podvale, spletke i optužbe! Upravo smo svjedoci razbijanja Domovinskog pokreta!

Izvadak iz knjige ZDRAVO OKO -sjećanja, govor nakon govora fra Joze Grbeša o Zvonku Bušiću ;

„Zvonko Bušić! Jedinstveno ime novije hrvatske povijesti. U sebi je satkao mnoge!

Poput Diogena tražio je svijećom čovjeka. Po danu. U svakom danu, tražio je čovjeka! Bilo mu je teško naći, jer su se mnogi već prodali. A u prodanima ne prebiva čovjek, nego interes, nema ljubavi, tek privid. I zato više nisu mogli rasaznati govore li to oni ili njihovi novi vlasnici.

Poput Platona, htio je da ljudi vide bez zablude i privida, da im sjene ne postanu vjerovanje praznine (Platonova pećina, u kojoj su ljudi zatvoreni i vide samo sjene. Kada jedan od njih izađe van na svijetlo sunca i vrati se da im kaže što je otkrio, oni mu ne vjeruju i ubiju ga)

Poput Krista, istina je za njega uvijek vrijedna žrtve, jer ona jedina oslobađa čovjeka iznutra i stvara stabilan svijet.

Poput Mendele, godine zatvora samo su jačale njegov duh, jer je znao da je njegova Pravda utemeljena na Istini

Poput mistika, dubine su mu bile draže od svog blještavila površnosti, jer dubine stvaraju za vječnost, a površine otkrivaju kopije.

Bio je i ostao idealist, koji  nije mogao pomiriti stvarnost hrvatskoga jada, sa idealom  koji je živio. Ideali i tragedije uvijek idu zajedno i tako ostavljaju najjače pečate!

Sa Zvonkom Bušićem otišli su ljudi Ideala, Riječi i Istine!“

Ali proći će i ovo vrijeme i doći će vrijeme kada će ideali opet dobiti svoju vrijednost za koju vrijedi živjeti i mrijeti!

Vječni spomen i HVALA!

Lili Benčik/hrvatskepravice