Nekako u ovo doba prije devet godina Njemačka je političkom voljom kancelarke Angele Merkel postala otvorena kao – država čamac. Poručujući ‘Srdačno dobro došli!‘ valovima migranata iz islamskih zemalja koje joj je masovno slao turski predsjednik Erdoğan i uvjeravajući svoje građane da ‘mi to možemo‘,

Njemačka je de facto ukinula svoje granice i bez ikakvih zapreka, provjera i kriterija širom otvorila vrata svakomu tko se proglasio izbjeglicom (iz Sirije). Pozivajući i druge europske države da učine isto i prozivajući za ksenofobiju sve one koji su upozoravali na dugoročno destabilizacijske i sigurnosno opasne posljedice takve migrantske politike.

Ovih se dana Njemačka pretvara u državu tvrđavu. Od utorka 16. rujna njemačka vladajuća lijevo-liberalno-zelena, tzv. semafor-koalicija, koja je prema migrantima retorički bila još otvorenija i srdačnija od kancelarke Merkel, jednostrano je uvela stroge kontrole na svim njemačkim državnim (šengenskim) granicama, na kojima će pri ulasku u skladu sa slobodnom procjenom granična policija ‘skenirati‘ sve strane državljane koji su potencijalni tražitelji azila i na licu mjesta odlučiti imaju li pravo na nj. Nemaju li to pravo, a neće ga imati, smjesta će ih vratiti u susjednu državu iz koje su došli.

Izravni povod za zaokret

Prema SPD-ovoj ministrici unutarnjih poslova Nancy Faeser, te će se mjere primjenjivati sljedećih šest mjeseci, s mogućim produljenjem, sve dok se ne osigura primjereni nadzor vanjskih europskih granica i primjena zajedničkoga europskog sustava azila. Što znači da će ta mjera trajati vrlo dugo. Oporbeni CDU predložio je još oštrije mjere: da do daljnjega Njemačka uopće ne prima nove tražitelje azila. Predstavivši nove mjere, u koje se ubrajaju i brze deportacije onih kojima je odbijen azil, ministrica je rekla da će to ‘biti zaštita od akutnih opasnosti od islamskog terorizma i teških kaznenih djela‘. Takvu rečenicu dosad niste mogli čuti od njemačkoga mainstream političara koji je želio ostati mainstream. Ukratko, Njemačka je na vrlo drastičan način objavila kraj dosadašnje politike prema ilegalnim migrantima i počela nazivati stvari pravim imenom.

Postoji izravan povod za takav politički zaokret baš u ovome trenutku. U nedjelju se održavaju pokrajinski parlamentarni izbori u Brandenburgu, koji okružuje glavni grad Berlin. Prema predizbornim anketama, vodi krajnje desni AfD (28,1 posto), s trendom daljnjeg rasta; izborno iznenađenje u usponu nova je, krajnje lijeva lista Sahre Wagenknecht BSW, koja je revitalizirana inačica neokomunističke stranke Die Linke; Zeleni su pak potpuno potonuli (5,2 posto), a SPD (21,6 posto) i CDU (16,7 posto) gube dah.

Očito se nalazimo pred scenarijem sličnom onima koji su se već dogodili u Saskoj i Tiringiji: da krajnje desne i krajnje lijeve stranke počinju dominirati nad političkim mainstreamom. Taj trend dobiva na ozbiljnosti uzmemo li u obzir da su i AfD i stranke krajnje ljevice (BSW, Die Linke) izrazito proruske orijentacije, pod znatnim utjecajem Vladimira Putina, a da su Saska, Tiringija i Brandenburg pokrajine s njemačke istočne granice prema Poljskoj. Kako su i krajnja desnica i krajnja ljevica izrasle velikim dijelom na kritici promigrantske politike bez granica i bez kriterija, kakvu su od 2015. provodile srednjostrujaške njemačke vlade, odluku Scholzove vlade da zatvori njemačke granice i objavi kraj dosadašnje promigrantske politike možemo promatrati i kao očajnički pokušaj da se barem ublaži tirinški scenarij na nedjeljnim izborima u Brandenburgu.

Zaustavljanje daljnje radikalizacije

Njemačka će, sigurno, ostati država tvrđava sve do saveznih parlamentarnih izbora sljedeće jeseni i tako pokušati zaustaviti daljnju radikalizaciju vlastite političke scene te geopolitički opasan uspon proruskih stranaka krajnje desnog i krajnje lijevog spektra. Ako ste malo tamnije puti i k tome imate brkove, skenirat će vas i na onim granicama koje ste čak i prije uvođenja Schengena prelazili kao da ih nema, poput njemačke granice s Belgijom ili Francuskom.

Za Hrvatsku kao državu s migrantske rute nova njemačka politika nosi uvijek latentnu opasnost da zbog lančanog vraćanja migranata postane privremeni logor za odbijene azilante. Također je sigurno da će njemački zaokret u migrantskoj politici postati europski trend. Ali sada je mnogo teže sanirati političke, socijalne i sigurnosne posljedice nego što je prije devet godina bilo uvesti nadzor i kriterije u migracijske procese.

Višnja Starešina
Lider

Država će vam iznajmljivati vaše vlasništvo i oduzeti ga ukoliko joj ne platite!!?? Za sve nekretnine su već plaćeni porezi i doprinosi, bilo da se radi o novogradnji ili kupoprodaji, ali ni to nije dovoljno, Vlada nam želi naplatiti porez na porez!! – pišu Hrvatski krški pašnjaci, a svi znamo da je nalog za to došao iz Brisela jer su Hrvati u stvari jedan od najbogatijih naroda u Europi, bar po vlasništvu nad nekretninama, a to i je pravo bogatstvo… – prenosimo s Hrvatskog ratnika uz urednički komentar Mira Perkovića.

Država će vam iznajmljivati vaše vlasništvo i oduzeti ga ukoliko joj ne platite!!??

Za sve nekretnine su već plaćeni porezi i doprinosi, bilo da se radi o novogradnji ili kupoprodaji, ali ni to nije dovoljno, Vlada nam želi naplatiti porez na porez!!

Porez na nekretnine je zločinačko izrugivanje sirotinji što je zbog loše politike, pljačke i nepravde napustila svoje domove i otišla za Njemačku.

Udar je to na ruralne prostore.

Udar je to na našu djedovinu.

Pljačkom, korupcijom i nepravdom ispraznili su sela, potjerali ljude u Europu i sada će ih dodatno satrati da se ljudi ne vrate.

Svi znamo nekoga, ili čak imamo sami neku djedovinu s kućnim brojem, kućicu ili klet na selu, u planinama ili na otocima.

Djedovina koju ne želimo prodati (ili ne možemo), a nemamo uvjeta ili sredstava da ju renoviramo za najam ili seoski turizam, i na taj jad će sada udariti porez.

A zašto su to propali hrvatski ruralni prostori? Usporedite austrijsko ili slovensko selo i hrvatsko selo.

Ostala vam je kuća u Slavoniji koju ne želite prodati u bescijenje? – Porez!

Ostala vam je djedovina na Banovini ili u Lici? – Porez!

Sve ste uložili u apartmane koje iznajmljujete nekoliko mjeseci? – Porez!

U lijepoj našoj se skoro ništa ne proizvodi, pa državni proračun punimo razno raznim davanjima, kaznama i porezima.

Izvor: Hrvatski krški pašnjaci / Facebook

Urednički komentar by Miro Perković

Kako je Klaus Schwab dao jasne upute Ursuli i ostatku EU beštija da nitko ne smije posjedovati ništa, da se obični građani moraju osiromašiti a države-korporacije trebaju preuzeti svu imovinu običnih građana, tako ni Plenković nema izbora.

Već je izgubio status njihovog ‘zlatnog dečka’ a u stvarnosti psića kojem bace kosti sa stola i pomaze ga po glavi a on jadan sav sretan.

Plenković nije ubio dovoljno svinja, nije uveo praktični seksualni odgoj djeci od 0 do 4 godine starosti kako bi zadovoljio požudu bjelosvjetskih pedofila iz legla masonsko-sotonističke zajednice, nije procijepio dovoljno Hrvata, nije prepustio cijene energenata tržištu (mada sada pomalo popušta, zasad 10%, za 6 mjeseci 20% i tako dalje)…

U stvari nije proveo neke od naloga za koje je procijenio da bi izvele stotine tisuća Hrvata na ulicu.

E pa dragi Plenkoviću, ovaj potez bi mogao napraviti baš to, izvesti stotine tisuća na ulice.

Jer porez na nekretnine je nelegitimna i nemoralna ali legalizirana pljačka građana u kojoj čovjek postaje podstanar u vlastitom domu dok god može plaćati porez (najam-kiriju) Državi. Kad iz bilo kojeg razloga više ne mogne plaćati kiriju Država će mu oduzeti jedini dom.

Zašto spominjem jedini dom? Stoga što u dogledno vrijeme, poput cijene energenata, i prije nego se probudimo plaćat ćemo porez na sve do jednu nekretninu. To vam je priča o kuhanoj žabi, ako sada ne ustanemo protiv tog najavljenog poreza na drugu nekretninu onda i zaslužujemo da nam oduzmu sve i da budemo podstanari u vlastitom domu.

Oporezujte bogatstvo, uvedite Zakon o porijeklu imovine i vidjet ćete kako se Riznica puni. U Zagrebu svaki stan u novogradnji se proda skoro pa samo za gotovinu. Provjerite porijeklo tog novca, možda se iznenadite koliko je običnih nižih državnih dužnosnika kupilo te stanove. Gdje su zaradili taj novac?

Ali po društvenim mrežama, a i privatno, jako se kuha i moglo bi eskalirati u dogledno vrijeme ako netko odluči pozvati ljude na prosvjed.

Pa ti znaš Plenkoviću da su Hrvati najosjetljiviji kad ih udariš po džepu, kad im umre dijete, oplaču ga, pokopaju i nastave dalje, nitko se nije ubio zbog gubitka djeteta, svjedočili smo tome poradi cijepljenja lažnim cjepivom tijekom lažne pandemije, ali mnogi jesu zbog gubitka novca, nažalost je tako.

Ti si inteligentan čovjek i šteta je što nisi na pravoj strani, što više ne osluškuješ bilo naroda, a manje brineš za bjelosvjetske hoštaplere i manje slušaš svoje rektalne alpiniste. Mislim da ti ovo nije pametan potez, jer vukovi čekaju i vrebaju iz prikrajka da pokrenu mase. A ovo bi mogla biti izvrsna prilika da te se napokon već jednom riješimo...

izvor: Udruga Hrvatski Ratnik | Hrvatski krški pašnjaci / Facebook

Samoprozvani Liburn o Budimiru Lončaru Na ispraćaju posmrtnih ostataka Budimira Lončara u Preku na otoku Ugljanu 7. rujna 2024., njegov prijatelj i suotočanin Ivica Maštruko ustvrdio je da je pokojnik „zasigurno bio najveći hrvatski diplomat u povijesti”! 

Međutim, hrvatskoj je javnosti dobro znano da Lončar nikad nije bio zaposlenik Ministarstva vanjskih (i europskih) poslova RH, kao i da je od 1950. do 1991. obnašao razne dužnosti u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove SFRJ, uključujući njegovu obavještajnu službu (SID), a od 1987. do 18. studenoga 1991. bio je sekretar (ministar) tog sekretarijata (ministarstva).

Javnost je također upoznata o njegovom djelovanju u OZNA-i, odbijanju poziva predsjednika Tuđmana da prijeđe na hrvatsku stranu u vrijeme raspada SFRJ, kao i o njegovom neprijateljskom postupanju kao ministra vanjskih poslova SFRJ prigodom uvođenja embarga na oružje za područje te države u Vijeću sigurnosti UN-a u rujnu 1991.

Podsjećam da je, imajući u vidu takvo njegovo djelovanje, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman izjavio da „Budimir Lončar zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbije i JNA i napadnute Republike Hrvatske” te da je „propustio izraziti lojalnost Hrvatskoj, čime se stavio na stranu protivnika mirnog, demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize”.

Po kojim ga je onda kriterijima ovaj samoprozvani Liburn uopće proglasio za „hrvatskog diplomata”, i to „najvećega u povijesti”? Moguće po onim istim, po kojima je za aktualnog hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića Tito bio veći hrvatski političar od Tuđmana. Usput, svaki istinski hrvatski domoljub otklonio bi izjašnjavanje na takvo pitanje jer je notorna činjenica da Tito nije bio hrvatski političar. Kako se uopće može zamisliti da bi bilo koji HRVATSKI političar izjavio: „prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu”. Pa valjda je svakom političaru želja i cilj da narod (čiji je on političar) ima svoju državu! Tito je, a što je općepoznato, bio isključivo jugoslavenski političar, baš kao što je i Budimir Lončar bio jugoslavenski diplomat. Istina, on je bio i savjetnik hrvatskim predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću u svojim osamdesetim i devedesetim godinama života, ali nije poznato koje je to kolosalne rezultate polučila hrvatska politika zahvaljujući njegovim savjetima. Štoviše, bilo bi neobično da Lončar, kao predsjednik Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Ive Josipovića, nije bio (su)autor njegovog kontroverznog govora u izraelskom Knessetu u kojem se spominjala „ustaška zmija koja još gmiže u srcu naše nacije”.

Za istaknuti je, da je, sudeći po fotografijama u javnim medijima, lijes s Lončarovim posmrtnim ostacima ispratilo iz Doma na žalu na put prema zagrebačkom groblju Mirogoj niti 50-ak članova obitelji, prijatelja i sumještana. Svojim nedolaskom, velika većina mještana Preka iskazala je zapravo prijezir prema pokojniku te tako zorno pokazala da se ne slaže s (nezasluženim) laudama o njemu.

Inače, Maštruko pripada u red onih etničkih Hrvata koji su se u SFRJ zbog ispranosti svog mozga i nametnutog kompleksa manje vrijednosti, što su ustvari bili učinci srbo/jugokomunističke propagande o nekakvim hrvatskim/ustaškim koljačima srpske nejači u Jasenovcu (među kojima je po tim lažima bio i nadbiskup Stepinac), sramili svog hrvatskog (i katoličkog) porijekla. Stoga su radi karijerizma bježali u nadnacionalne vode, proglašavajući se Jugoslavenima ili uzimajući zavičajne odrednice svoje pripadnosti (Dalmatinci, Slavonci, Istrani, Zagorci, Ličani…), dok su neki otišli u daleku povijest, među kojima je bio i ovaj lumen. Naime, Maštruko je u jednom intervjuu tvrdio da je on porijeklom Liburn, iako je taj narod nestao u bespućima povijesti prije tisuću i po godina, odnosno nakon doseljenja Hrvata na područje koje su Liburni nastanjivali.

Radi ilustracije (među)nacionalnih odnosa u vrijeme njegovog nacionalne preobrazbe, navodim svoje zapažanje koje zorno prikazuje da je SFRJ bila u stvari proširena (Velika) Srbija: u vrijeme dok sam 80-ih godina 20. stoljeća služio vojni rok u bivšoj JNA i svaki dan na razglasu vojarne u Nišu slušao pjesme u kojima se bez ikakvog ustezanja ponosno veliča srpstvo, kao npr.: „… il me zovu Anka, il mi ime Branka, opančići kažu da sam Srbijanka…”, u Hrvatskoj i BiH se zbog pjevanja „Vile Velebita”, „Bana Jelačića” te spominjanja „Imena Isusova” ili „Zrinskih-Frankopana” u stihovima pjesme „Marjane, Marjane” išlo u zatvor (slučaj studenata Marka Grubišića i Milana Sušca iz studentskog doma na zagrebačkoj Lašćini 1982.). Bilo bi poželjno da Hrvoje Lasić, Ante Tomić i ostala (jugo)nostalgičarska bratija, koja s udivljenjem piše o razdoblju „bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti”, u jednom od svojih hvalospjeva propaloj SFRJ prokomentiraju činjenicu, odnosno navedu razloge zašto se u to vrijeme, uz pjesmu koja pjeva o Srbijanki, nije javno mogla slušati i ona o Hrvatici, primjerice „Vezak vezla Hrvatica mlada”, i to ne samo u vojarnama JNA, nego ni na jednoj radio postaji?

Eto, u takvim se vremenima zadarski sveučilišni profesor, javno proglasio Liburnom! Jedan se drugi (zagrebački) sveučilišni profesor, intelektualac i komunistički dužnosnik, u to vrijeme pak hvalio da se početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća kao student, zajedno s nekolicinom svojih kolega, izjašnjavao po nacionalnoj pripadnosti kao Eskim, izražavajući na taj način svoje protivljenje masovnim studentskim (prohrvatskim) prosvjedima.

Da Maštruku nije strano (lažno) samoproglašavanje govori i činjenica da se proglasio prvim hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici, mada je on zapravo bio posljednji jugoslavenski ambasador u Vatikanu. Naime, iako je povijesna činjenica da je prof. Ive Livljanić bio prvi hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, brojni hrvatski mediji uporno tituliraju Ivicu Maštruka kao prvog hrvatskog veleposlanika pri Vatikanu, a ovaj nijednim nije imao potrebe demantirati takve (lažne) navode, štoviše pothranjivao ih je izjavama o svojim tajnima diplomatskim aktivnostima pri Svetoj Stolici za račun Hrvatske.

Taj i takav Maštruko bio je društveno politički radnik (političar) u socijalističkoj Jugoslaviji, a kao sveučilišnom profesoru sociologije, specijalnost mu je bila sociologija vjere. U tisku su također kolale informacije da je bio suradnik komunističkih tajnih službi pod pseudonimom „Katolik”. Maštruko, na žalost, nije bio jedini hrvatski intelektualac koji je zbog ideološko/egzistencijalnih razloga okrenuo leđa vlastitom narodu i vjeri svojih predaka, pa ga zbog njegovog bijega od Hrvata u Liburne krajem 20. stoljeća (zajedno s onim „Eskimom” i njima sličnim hrvatskim judama) možemo prepoznati u stihu Matoševe antologijske pjesme „Mora”: „.. doktorski diplom u džepu bedaka…”. Sudeći po našoj javnoj sceni, na žalost, ni danas ne manjka „doktora bedaka”, odnosno intelektualaca-glupana u Hrvatskoj, pogotovo u medijima, kulturi, visokom obrazovanju i politici. Po njihovim se javnim istupima razaznaje da su mnogi od njih bili studenti raznih „maštruka”, koji su ih, na žalost, „zarazili” svojim antihrvatstvom i antikatoličanstvom. Među njih svakako spada i Tvrtko Jakovina, apologet Tita i Budimira Lončara. Jedan od takvih je i novinar Željko Trkanjec, inače bivši glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova (!) u vrijeme ministra Mate Granića, koji je nedavno u Jutarnjem listu objavio nebuloze i besramne laži o blaženom kardinalu Stepincu i vodstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj (tvrdeći primjerice da Stepinac nije imao čistu savjest), koje kao da je prepisivao iz članaka komunističkih agitatora Ive Mihovilovića i Jože Horvata, objavljivanih u Vjesniku 1945./1946. Čini se da je taj dnevni list napokon našao nasljednika Inoslava Beškera, koji će nastaviti lupati po hrvatskom blaženiku i budućem svecu te Katoličkoj crkvi u Hrvata „kao Maksim po diviziji”, a uza nj je Goran Gerovac iz Večernjeg lista dobio dostojnog partnera u konkurentskome taboru.

Na žalost, dobar dio društvenih i političkih elita u Republici Hrvatskoj gaji neskrivenu nostalgiju prema nekadašnjoj SRH, odnosno SFRJ (njihovo je geslo „moji su dobili četrdesetpete”), pa stoga (kao zamjenu za neprežaljenu SFRJ) napadno spominju i zazivaju nekakvu „regiju”, „ove prostore”, histeriziraju zbog HOS-ovog pozdrava „Za dom spremni”, prvog bijelog polja u hrvatskom grbu, nariču nad ubojstvom jedne srpske djevojčice, a prešućuju smrtno stradavanje više od 400 hrvatske djece u Domovinskom ratu (plus 169 hrvatskih djevojčica i dječaka u BiH) i sl. Čak se i zastava bivše države sa zvijezdom petokrakom pod kojom su razarani Vukovar, Dubrovnik i brojni drugi hrvatski gradovi i sela, sve češće (nekažnjeno) pojavljuje u hrvatskom javnom prostoru. A neki, kao primjerice povjesničar Dragan Markovina, bez zadrške ističu svoje antihrvatstvo: „Ja sam najžešći Jugoslaven, meni Hrvatska ništa ne predstavlja”. Vjerujem da su svima nadležnima za visokoškolsko obrazovanje poznati njegovi antihrvatski stavovi, stoga im, a poglavito ministru znanosti, obrazovanja i mladih javno upućujem pitanje: u kojoj bi to još zemlji sveučilišni profesor, bez ikakvih posljedica po svoj radnopravni status, mogao izjaviti da mu ništa ne znači država u kojoj živi i radi (i to učeći njezinu mladež povijesti), štoviše, ističući da se osjeća pripadnikom neprijateljske države čija je vojska izvršila agresiju i razarala državu koja ga plaća?! Takvim „građanima Hrvatske” (kako se vole nazivati), samostalna i suverena Hrvatska očito nije dostatna, niti po volji. Tako se, na žalost, u hrvatskom nacionalnom biću, u brojčano možda nešto manjem, ali zato ne manje utjecajnom obimu, nastavlja tradicija izdaje i poltronstva – nekada mađaronstva, slavosrpstva, jugoslavenstva, internacionalizma, a danas postjugoslavenstva, regionalizma i europejstva – nasuprot idealističkom i državotvornom hrvatstvu čiji je rodonačelnik bio Otac domovine Ante Starčević, a oživotvorio ga je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Neven Kursar
Hrvatski tjednik