Prije točno 90 godinu – u središtu Zagreba velikosrpski agenti, pripadnici režimske organizacije  “Mlada Jugoslavija” na smrt zatukli uglednog hrvatskog znanstvenika i povjesničara…

Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba i povjesničara Milana Šufflaya…Dvojica policajaca bili su pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, a poslije ubojstva srbijanski kralj ih je sklonio u Beograd… donosi Braniteljski portal

Treba istaknuti da od stvaranja Jugoslavije 1918. pa čak do danas, a osobito u obje Jugoslavije, povijest nije bila primarno znanost, već sredstvo manipulacije i vladanja. Bilo kakav ozbiljan povijesni znanstveni rad je zabranjivan, a povjesničari zatvarani, proganjani i ubijani. Bilo je to sve u svrhu održavanja režima i manipulacije ljudima, te politikom uopće. Osobita meta uvijek su bili povjesničari koji su bili visoke znanstvene razine, moralne nepotkupljivosti i čvrstine karaktera…

Dr. Milan Šufflay, ugledni znanstvenik i povjesničar svjetskog glasa, bio je samo jedna od niza žrtava velikosrpskog režima u Jugoslaviji iz samo jednog razloga: bio je nacionalno svjesni Hrvat koji je govorio i pisao istinu o sudbini i povijesti svog naroda.

Nije smio biti spominjan u obje velikosrpske Jugoslavije: monarhističko-fašističkoj i komunističkoj.

U strogom centru Zagreba 19. veljače 1931. (prije 90. godina) policijski agenti Kraljevine Jugoslavije, Ljubomir Belošević i Branko Zweger, napali su hrvatskog znanstvenika-povjesničara i domoljuba Milana Šufflaya ispred kućnog praga i razbili mu glavu čekićem, s ciljem da ga usmrte.

Umro je dan kasnije od zadobivenih ozljeda.

Dvojica policajaca bili su pripadnici režimske organizacije Mlada Jugoslavija, a poslije ubojstva srbijanski kralj ih je sklonio u Beograd i nije dopustio da se, poslije uspostave Banovine Hrvatske, izruče Zagrebu za okrutno i podmuklo ubojstvo hrvatskog znanstvenika i velikana.

To ubojstvo je, zbog znanstvene reputacije Milana Šufflaya u svijetu, izazvalo velike proteste u svijetu pa su, između ostalog, Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina.

Zločin je bio isključivo motiviran mržnjom srbijanskog režima prema osobi i radu hrvatskog domoljuba i povjesničara Milana Šufflaya.

Komunistički jugoslavenski režim, kao sljedbenik prve kraljeve Jugoslavije, u potpunosti je izbacio njegovo ime iz knjiga i sveučilišta. Dva naoko oprečna režima, monarhija i komunizam, tako su pokazali da osim diktature imaju još jedno zajedničko svojstvo – velikosrpstvo u celofanu jugoslavenstva kojem je hrvatsko domoljublje uvijek bilo trn u oku.

Obje Jugoslavije je karakterizirala nepodnošljiva mržnja prema svakom obliku hrvatske nacionalne svijesti, pothranjivana ključnim pozicijama Srba u obje države, kao i projugoslavenski ili antihrvatski orijentiranim kadrovima iz tzv. hrvatske kvote.

Nažalost, ni uspostavom hrvatske samostalnosti Šufflay nije dobio mjesto koje je erudicijom, širinom i bogatom ostavštinom zaslužio.

Na drugoj strani, albanski narod mu je zahvalio tako da mu je posthumno dodijelio najviše albansko odličje “Naim Frasheri d’or”, 2002. kada je u Albaniji o njemu održan i veliki znanstveni skup, “Shuflaj dhe Shqiptarët“.

Treba zaključiti, od 1918. pa čak do danas, a osobito u obje Jugoslavije, povijest nije bila primarno znanost, već sredstvo manipulacije i vladanja. Bilo kakav ozbiljan povijesni znanstveni rad je zabranjivan, a povjesničari zatvarani, proganjani i ubijani. Bilo je to sve u svrhu održavanja režima i manipulacije ljudima, te politikom uopće. Osobita meta uvijek su bili povjesničari koji su bili visoke znanstvene razine, moralne nepotkupljivosti i čvrstine karaktera.

Najgora situacija je bila u drugoj, komunističkoj Jugoslaviji kada je povijest postala sredstvom gebelsovske promidžbe i obrane totalitarne ideologije. Mnogi Hrvati su stradali ako su pisali ili govorili makar malo drugačije od “službene verzije povijesti”.

Nažalost, i danas mnogi povjesničari se služe sličnim jednostranim ili ideološkim metodama, osobito u tumačenjima nedavne povijesti iz doba Jugoslavija, te na taj način sprječavaju povijesnu istinu javnosti, a koja je je najveći djelotvorni lijek protiv manipulacija i zabluda.

Velikosprska i (neo)jugoslavenska politička baština uvijek je smatrala nadzor nad poviješću i njeno falsificiranje jednom od najvažnijih stvari u kreiranju pozicijja za političku sadašnjost i budućnost.

Za Šufflayev svjetonazor karakteristična je izrazita zapadnjačka orijentacija. Jednom prilikom tako umuje:»(…)Na rubu Balkana, na granici Zapada i Istoka, katoličanstva i pravoslavlja, europske kulture i barbarstva, ime hrvatsko krv hrvatska ne znači samo naciju! Hrvatska krv tu znači civilizaciju. Hrvatstvo je tu sinonim za sve što je lijepo i dobro stvorio Zapad». I zato je hrvatskoj naciji «mjesto na Zapadu i uz Zapad. Hrvatskoj naciji nema mjesta na Balkanu. Tko je veže proti Zapadu, radi proti hrvatskoj povijesti. Tko srlja na Balkan, taj truje hrvatsku krv». «Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena». Hrvatskoj je, dakle, mjesto na Zapadu, a nikako na Balkanu; tko Hrvatsku gura na Balkan nužno radi protiv hrvatskih nacionalnih interesa. «Zapadnjački katolički Hrvati nemaju što da traže na pravoslavnom Balkanu. To je danas domena Srba, koji su za to, kroz dugi niz naraštaja, potpuno adaptirani. Pa da se i polomi Dušanovo carstvo i stvore federacije, to bi bila čisto balkanska kreacija. U njoj bi Hrvati izgubili bi ono, što je u njima najbolje po mnijenju Stranke prava, i ono, što je u njima najbolje po mnijenju Radićevu. Izgubili bi smisao za zapadnu civilizaciju i za – čovječnost». Hrvatski nacionalizam, koji je uvijek bio i ostao obrambena kategorija (Korsky), za Šufflaya je pozitivan jer «ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu».

Kao što je već naznačeno, Šufflay je uporište svojim političkim pogledima pronalazio u povijesti. «Kao što ne može biti individualnog jastva bez pamćenja, tako nema narodne svijesti bez povijesti», piše u jednome članku. Svjestan činjenice da je nedostatak povijesnog pamćenja jedan od ključnih uzroka hrvatske nesreće tijekom povijesti on zaključuje:» I tko danas hoće da mu njegov narod bude svjež i snažan, taj ne smije da razara narodno pamćenje jer time uništava njegovo jastvo. Time, samo time može ga učiniti plijenom egoističnih susjeda». Narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo temelj su Šufflayeva nacionalizma, koji ima samo jedan cilj, obnoviti hrvatsku državu:» Danas, kad na geografskoj mapi Europe ne postoji ni najmanja Hrvatska, u dušama milijuna ipak svježe živi moćna svijest o Velikoj Hrvatskoj. Tu moćnu svijest pruža neprekinuto narodno pamćenje i hrvatsko državno pravo». U drugome pak članku dodaje:»Proti Stjepanovoj kruni, proti srpskom carskom dijademu, proti rimskom imperijalizmu ideja Tomislavove države ne smije biti mrtva. Nju mora kombinirati Radić sa svojom čovječanskom republikom, ne će li, da bude satrt hrvatski narod, danas najdivnija domovina čitavog planeta». Povjesničarima Šufflay namjenjuje posebnu ulogu, pokazujući na taj način koliko je za narod bitno imati nacionalno osvještene historiografe:» Historik, koji odvija film prošlosti svog naroda, neophodno je nuždan organ narodnog organizma. On služi kao poluga pamćenju ili mnemi svoje nacije. Otkriva bitne značajke njezine i daje putokaz za sigurno opredjeljenje i u najtežim njenim časovima. On kadikad djelotvorno budi ili ekforira davne mnemičke klišeje, koji bi inače za vazda ostali zakopani u podsvijesti narodnoj».

Iako po zanimanju nije bio književnik, Šufflay je ostavio trag i u hrvatskoj književnosti. Pisac je povijesnog romana «Kostadin Balšić» (1920) i pisac uopće prvog hrvatskog znanstveno-fantastičnog romana «Na Pacifiku godine 2255.» (1924). Kao povjesnčar uglavnom se je bavio poviješću srednjeg vijeka, a veliku je pozornost posvetio proučavanju albanskog naroda. Smatra ga se najvećim albanologom prve trećine dvadesetog stoljeća.

Kao hrvatski nacionalist, intelektualac neograničenog horizonta i oštar kritičar versailleskog poredka i Jugoslavije Šufflay nije mogao očekivati blagonaklonost režima monarhofašističke Jugoslavije.

U svojim politološko-historiografskim raščlambama i prikazima Šufflay se nije ograničavao isključivo na prostor Jugoslavije, već je pozorno pratio i analizirao tadašnja kretanja na starome kontinentu. Oštro je kritiziraosve nedostatke tadašnjeg versailleskog poredka i krhke demokracije. Nakon Prvoga svjetskog rata Europa se – piše Šufflay – «umotala u beznadnu tragediju. Prekinula je s monarhijama, a nije znala asimilirati prave principe demokracije. Otjerala je Ameriku u izolaciju. Uronila je u strahovit kaos i stupila u novu eru barbarstva». Velik utjecaj na Šufflaya izvršili su tadašnji europski mislioci i pisci Guglielmo Ferrero, Francesco Niti, Oswald Spengler, Bertrand Russell i Nikolaj Berdjajev. Slično spomenutim piscima, Šufflay je brinuo o budućnosti Zapada i oštro kritizirao nesklad između sve većeg razvoja tehnike i nazadovanja etike («… Bijelac etički, moralno, nije se ništa izdigao iznad čovjeka prije 2000 godina, industrijalno stoji daleko iznad njega»). Rješenje je prema Šufflayu u odbacivanju materijalističkih nazora i u povratku humanim vrijednostima i principu kršćanske ljubavi za bližnjega. Katoličanstvo za Šufflaya predstavlja bitan elemen hrvatskoga identiteta.

Svoje je hrvatske nazore kao i mnogi hrvatski intelektualci plaćao tamnicom. Život je položio za ideal slobodne Hrvatske. Hrvatske kojoj je dao sve, a od koje do danas nije dobio dostojno priznanje. A da je riječ o osobi koja zaslužuje veliko priznanje ponajbolje svjedoči činjenica da su apel Međunarodnoj ligi za ljudska prava, u kojemu su upozorili na Šufflayevo ubojstvo i kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji, potpisali Albert Einstein i Heinrich Mann, pozivajući europske zemlje da «imadu dužnost da se postave kao štit pred ovaj mali miroljubivi prosvjećeni narod». Naša je dužnost Šufflayu dati zasluženo mjesto u kući hrvatskih velikana duha, koji su svoj život položili za samostalnu i nazavisnu Hrvatsku.

Sa Šufflayevom tragedijom trebao bi već u osnovnoj školi biti upoznat svaki učenik. Iz povijesti je potrebno crpiti zaključke i tako izbjegavati ponavljanje starih grješaka i zabluda. U protivnom bi nas ponovno mogla ujesti zmija iz istog protuhrvatskog legla, čije zmije i danas medijski sustavno prešućuju Šufflaya.

Razloge prešućivanju mogli bismo potražiti u ponovnim pokušajima transferiranja Hrvatske na Balkan i u Jugosferu, zar ne?

Uredio / M.M. Viribus unitis/Braniteljski portal