Kao svojevrsnu najavu svojevremene tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća donosimo uvod u studiju dr. sc. Miroslava Međimoreca:

“Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata”.

Ova studija objavljena je u časopisu “National security and the future”, svezak 9. broj 4 i proteže se na osamdesetak strana, a zajedno s preslikama dokumenata čini knjigu od dvjestotinjak stranica. Radi se o još jednom svjedočanstvu na vrlo potresna i krvava zbivanja nakon kraja 2. svjetskoga rata, kada su komunisti ubili stotine tisuća naših sunarodnjaka samo zato što bi im jednog dana mogli predstavljati političku prijetnju. Točnije, studija Miroslava Međimoreca je nastala na osnovi dviju izjava pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O’Sullivana o svom sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije.(hkv)

Predaja tih 900 hrvatskih ratnih zarobljenika 24. svibnja 1945. bila je jedna od najvećih tragedija Drugog svjetskog rata i nikada se nije smjela dogoditi.

Bernard O’Sullivan u Izjavi danoj pod prisegom pred službenim bilježnikom Južne Afrike 1989. godine

Miroslav Međimorec: Razlozi obajavljivanja studije vezane uz dvije izjave pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O’Sullivana

Dugo sam razmišljao hoću li se prihvatiti istraživanja dokumenata koje je bivši britanski časnik Bernard O’SuIlivan 1992. dao prvom veleposlaniku novouspostavljene hrvatske države u Južnoj Africi gospodinu Tvrtku Andriji Mursalo. Osjećao sam da bi objavljivanje integralnog (engleskog) teksta dviju Izjava danih pod prisegom (Affidavit) i njihovoga hrvatskog prijevoda te prijevod i komentar ostalih priloženih dokumenata, zajedno s rezultatima istraživanja povijesnih izvora u svezi s tim dokumentima, mogli baciti novo svjetlo na sudbinu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga koje je u svibnju 1945. disciplinirani britanski poručnik O’SuIliven protivno svojoj savjesti, ali po višoj zapovijedi, čak pod prijetnjom ratnog suda, izručio snagama Jugoslavenske armije.

Od te me namjere najprije udaljavala dvojba je li cijeli napor, osvjetljavanje jednog izdvojenog povijesnog slučaja, malog u odnosu na događaje oko Bleiburga i desetke tisuća žrtava koje su nestale na kraju rata i početkom mira, vrijedno truda. Ipak, ono što me stalno vraćalo toj zbirci dokumenata bila je svijest o grižnji savjesti koja je tog čovjeka, engleskog časnika i odvjetnika godinama progonila da objavi istinu o nečasnom postupku kojim je velika skupina hrvatskih vojnika, protivno savezničkim (britanskim i američkim ) političkim i vojnim odlukama i ratnim pravilima, bila izručena Titovim partizanima i zasigurno nestala u Kočevskom Rogu ili na nekoj od etapa „križnog puta” od Jesenica preko Kranja do Teharja, Tezna, Zasavskih rudnika, Krakovskog gozda ili šuma oko Brezica pa dalje na istok i jug Jugoslavije. Upornost čovjeka, koji je na kraju jednog strašnog rata morao izvršiti zapovijed koja se kosila s njegovim moralnim nazorima, na posljetku me navela da se poduhvatim tog istraživanja. U izvršenju vojničke zapovjedi pokolebale su ga i uznemirile riječi zarobljenih hrvatskih časnika-generala koji su slutili da ih vodi u sigurnu smrt. Dolazak u Korušku i kapitulaciju Njemačke Bernard O’SuIlivan mogao je zapamtiti kao pobjedonosni završetak opasnog ratnog puta koji je za njega započeo dragovoljnim ulaskom u Južnoafričku vojsku 1940., vodio ga kroz poraz i povlačenje iz Dunkirka, kroz rat u afričkoj pustinji i dugu talijansku vojnu kampanju.

Umjesto pobjedničke samosvijesti i ponosa pobjednika O’SuIlivana je dugi niz godina mučila savjest i potreba da svijet upozna s istinom o nesretnoj sudbini skupine hrvatskih vojnika kojoj je sam neželjeno kumovao. Iskrena grižnja savjesti britanskog časnika, zbog sprovođenja 900 hrvatskih vojnika i tri generala do mjesta izručenja jugoslavenskim snagama, učinila mi se dovoljno poticajna da se posvetim obradi njegovih Izjava, svojevrsnog testamenta, primjera čovječnosti čovjeka koji je želio da se kad tad dozna povijesna istina.

Duge četrdeset i dvije godine proganjalo ga je nečasno djelo na koje je bio prisiljen i na posljetku je prisegom pred državnim bilježnikom za povijest opisao događaj koji ga je opterećivao. Postupio je kao čovjek koga su dirnula strahovanja hrvatskih časnika i vojnika, njihov užas pred predajom u ruke nemilosrdnog neprijatelja, oslobodilačke Jugoslavenske armije. Povjerovao je u njihov strah da će ih ta Britancima saveznička vojska likvidirati čim ih izruče. Taj strah je bio opravdan jer su se pred tom vojskom širile panične vijesti o masovnim strijeljanjima u Konavlima i Dubrovnika (egzekucije na otoku Daksa) i svim daljnjim mjestima kroz koja je pobjedonosno prolazila na svom putu kroz Hrvatsku. Te zlokobne vijesti poticale su Oružane snage i civilno pučanstvo NDH da se u strahu povlače prema Austriji s nadom da će se predati zapadnim saveznicima za koje su smatrali da će se ponašati civilizirano i prema pravilima i običajima ratovanja.

Uz divljenje običnoj ljudskoj ustrajnosti kojom je Bernard O’SuIlivan želio reći istinu o događaju u kojem je sudjelovao, tom slučaju me privuklo još nekoliko razloga: način na koji sam došao do dokumenata ( na jednom od putovanja predao mi ih je hrvatski veleposlanik u Južnoj Africi); činjenica da je o tragediji hrvatskih ratnih zarobljenika koji su se predali Britancima i onda bili izručeni Titovim partizanima pisao časnik Kraljevskog topništva Britanske vojske, koju mnogi, ne samo Hrvati, optužuju za svjesno pomaganje pri fizičkoj likvidaciji između stotinu i dvije stotine tisuća pripadnika Oružanih snaga i civila NDH, dakle čovjek, koji bi je trebao braniti, otkriva neugodnu istinu za vojsku i zemlju za koju se u Drugom svjetskom ratu borio; značajan broj (900) hrvatskih vojnika koji su danima mirno konačili na polju blizu Radstadta, uvjereni da su se spasili partizanske osvete, i njihov zasigurno tragičan kraj nakon britanske prevare; personalizacija sudbine nekolicine aktera iz te skupine (tri generala, prevoditelj, svećenik) koje je O’SuIliven nehotice izdvojio iz cjeline od 900 vojnika; želja da doznam više o sudbini pojedinaca i skupine nakon izručenja pripadnicima Četvrte jugoslavenske armije kod Rosenbacha u Koruškoj; dugogodišnje stajanje tog dokumenta u arhivu Hrvatske izvještajne službe (HIS-a), kasnije Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e), i potpuna nezainteresiranost da se dokument objelodani i postane dostupan povjesničarima i hrvatskoj javnosti, time postane još jedan značajan povjesni prilog tragičnoj istini o tim događajima koji s vremenom i otkrićem novih dokumenenata i svjedočenja izranjaju u svoj svojoj strahoti.

Ipak najvažniji razlog ovog istraživanja moje je duboko uvjerenje da bez povijesne istine nema sretne hrvatske budućnosti. U tom smislu Mrtvi obvezuju žive da ih ne zaborave, odaju im dostojnu pažnju, polože ih u dostojne grobove obilježene na primjeren način i kažu punu istinu o strahotama koje se više nikada ne bi smjele ponoviti, jer zaborav znači bolno ponavljanje povijesti. Upravo je dugogodišnja šutnja o svim zločinima u komunističkoj Jugoslaviji i dovela do ponavljanja zločina u Domovinskom ratu.

Izvor: Iz uvoda u studiju dr. sc. Miroslava Međimoreca /National Security and the Future

Nijemci su čuveni – zapravo ozloglašeni – po fiskalnom konzervativizmu. Vjerujte mi, znam: ja sam Nijemac i svjedočio sam desetljećima, zapravo cijeli svoj svjesni život, kako moji sunarodnjaci opsesivno brinu o javnom dugu – prenosi Logic, pisanje Tarika Cyril Amara.

Često miješaju pravila koja mogu funkcionirati za individualnu, osobnu štedljivost s onim što je potrebno modernoj državi i njenom gospodarstvu. Doista, kristalizirali su svoju pogrešno usmjerenu ideju o tome kako upravljati javnim financijama čvrstom šakom i malo predviđanja u čudnom utjelovljenju “švapske domaćice” (Švabe su stereotipno štedljive i oprezne; nekako kao Škoti u njemačkom poimanju sebe).

I kad god nacionalno obožavanje švapske domaćice nije bilo dovoljno, dodali bi se bolni jecaji “Weimar, Weimar”. Vidite, prvi neuspjeli njemački eksperiment s (više-manje) demokracijom, Weimarska Republika iz međuratnog razdoblja, navodno je umrla, između ostalog, od inflacije.

Hiperinflacija, prema ovoj klimavoj ali (nekada) iznimno moćnoj priči o “jedinstvenom inflacijskom traumom”, potkopala je legitimitet te države od samog početka, tako da nikad nije mogla postati dovoljno jaka da kasnije izdrži pritisak Velike depresije i nacista.

Zanimljivo, u ovoj ozbiljno pogrešnoj verziji nedavne njemačke povijesti, štednja je uzdignuta kao magični čarobni štapić koji će držati inflaciju podalje i stoga također druge nepoželjne stvari poput filmova Leni Riefenstahl, fašizma, te započinjanja i gubljenja još jednog svjetskog rata uz počinjenje genocida.

U stvarnosti, naravno, upravo je politika štednje posljednjih weimarskih vlada, provedena jednako nedemokratski kako je to opet moderno (vidi dolje), doista učinila učinke Velike depresije još gorim i pomogla otvoriti put nacistima do vlasti.

Ali ovaj put, sve je drugačije. U uistinu neviđenom potezu – odmah prepoznatom kao povijesnom, na bolje ili, mnogo vjerojatnije, gore – njemačke elite, u politici, medijima i akademiji, zatvorile su redove u stilu nirnberških stranačkih skupova kako bi Njemačka opet rasipala. Poanta je temeljita promjena politike, zajedno s izmjenom ustava, još jedna stvar oko koje su Nijemci obično tvrdoglavo konzervativni. I sve to da bi se upustili u masivan, dosta vjerojatno osakaćujući dug za, u biti, rat s Rusijom.

Jer, ukratko, postoje tri načina na koje Njemačka želi krenuti u veliko rasipanje: Takozvana kočnica duga – anahronistično i ekonomski primitivno ograničenje javnog duga – bit će uklonjena za sve što ima veze s “obranom”, to jest, u stvarnosti s masivnim programom ponovnog naoružavanja, uključujući civilnu obranu i obavještajne službe, kao i za vojnu pomoć Ukrajini.

Drugo, njemačka vlada će također nagomilati dug u iznosu od dodatnih €500 milijardi koji će se potrošiti tijekom 12 godina. Ovaj novac navodno će se uložiti u klimatske akcije (uzdah njemačkim militarističkim, krajnje desnim Zelenima) i infrastrukturu.

Infrastruktura, ovdje, također ima mnogo veze s vojnim svrhama. Nije tajna da će, na primjer, često oronule njemačke željeznice, ceste i mostovi biti obnovljeni ne samo za civilne i komercijalne svrhe. Umjesto toga, kao i prije u njemačkoj povijesti, željeznice i autoceste, na primjer, ističu se kao ključni dijelovi vojne logistike.

I također kao i prije, velika propagandna priča je da su potrebni za slanje vojnih snaga u borbu protiv Rusije. Samo što se ovaj put Njemačka predstavlja kao središte za cijeli NATO. Što god “cijeli NATO” mogao značiti u budućnosti.

Treće – i obično previđeno – budući da je Njemačka federacija, njezine pojedinačne savezne države također dobivaju ovlasti za preuzimanje dodatnog duga. Način na koji sve to treba funkcionirati zajedno tijekom sljedećeg desetljeća ili tako nečega, složen je. Na primjer, postoje složena i vjerojatno nepraktična pravila osmišljena da se izbjegne označavanje običnih proračunskih troškova i stvaranja duga kao dio ovog programa. Ipak, poanta je prilično jednostavna: Njemačka vlada stvorila je alat za dodavanje ukupno oko bilijun eura ili čak više duga.

Istina je da je do neke mjere, sve gore navedeno jednostavno lokalna varijanta općeg EU-plus-UK ludila: S Bruxellesom, Londonnom i Parizom kao glavnim agitatorima, cijeli jadni, stagnirajući blok sanja velike snove o ulasku u masivan dug, možda čak i, u biti, o zapljeni privatne štednje, kako bi se suočili s Rusijom. Sa ili bez SAD-a. To je samo još jedna primjena ključnog trenutnog načela upravljanja zapadnih elita: Vladavina kroz stalnu izvanrednost. A ako nema stvarne izvanrednosti u blizini, oni je jednostavno izmisle.

Ali postoji i nešto specifično njemačko u berlinskom “Sonderweg”-u u smrtonosni dug. Kao prvo, toliko onda za onu staru naviku kukanja o inflaciji u “Weimaru”: Ispostavlja se da je jedina svrha koja navodi Nijemce da prevladaju svoj dosad navodno onesposobljavajući strah od inflacije i duga – pričekajte – pokretanje programa ponovnog naoružavanja u stilu nacističke Njemačke iz 1930-ih. Jer, moramo pretpostaviti, za razliku od Weimara, taj režim je završio stvarno dobro.

Vidite ironiju, vjerujem. Grci vjerojatno uočavaju tragediju: 2015., Nijemci su, najviše od svih, pretvorili svoju naciju u ritualno žrtvovanje EU bogu Štednje (krvožednoj Kali verziji lokalnog božanstva švapske domaćice).

Ipak, da su ideološko-narativna nespretnost i zapanjujuća nesposobnost da vide koliko ponekad izgledaju zbunjujuće drugima jedini problemi ovdje, to bi bila samo uobičajena Njemačka. Nažalost, to nije slučaj.

Mnogo je više na kocki. Jer postoji mnogo gora ironija: U načelu, istina je da Njemačka hitno treba veliku dozu kejnezijanizma, to jest, korištenje javnog duga za ponovno pokretanje svog deindustrijaliziranog (komplimenti SAD-u i Ukrajini) ekonomije na samrtnoj postelji. Ipak, vezanje ove temeljno zdrave i apsolutno nužne politike za histeričnu ratnu paniku o Rusiji proizvest će veliko ekonomsko rasipanje kao i strašne rizike.

Ti rizici uključuju ruinozno skup neuspjeh politike s užasno destabilizirajućim domaćim učincima i još ruinozniji “uspjeh”, naime, učinak samoostvarujućeg proročanstva, u kojem ono što se službeno predstavlja kao sprječavanje rata povećanim odvraćanjem pomoći će izazvati taj rat.

Razjasnimo jednu stvar: Problem nije čak ni to što Berlin priznaje, još jednom, ne samo koliko je zapuštena njemačka vojska, već da se nešto mora ozbiljno učiniti, to jest skupo, oko te slabosti. Razumna modernizacija hitno je potrebna; i to je, u načelu, činjenica koju će ozbiljni promatrači, uključujući one u Moskvi, vjerojatno razumjeti (bez obzira smatraju li trenutno korisnim to glasno reći ili ne).

Ono što čini naglasak na ponovnom naoružavanju tako pogubnim u ovom slučaju su četiri značajke koje su njemačke elite namjerno vezale uz to: Ukrajina; pretjerivanje; doista poremećena, monotona propagandna kampanja o nadolazećem ratu s Rusijom; i posljednje, ali ne najmanje važno, provedba politike nalik puču kroz neuobičajeno besraman manevar.

Da se pozabavimo najočitijim prvo: Njemačke tvrtke mogu, naravno, pronaći proizvodne lokacije i tržišta u Ukrajini, posebno ako konačno završi moroni zapadni rat preko zastupnika (i morali bi zahvaliti i Washingtonu i Moskvi za to, definitivno ne Berlinu ili Bruxellesu). Takva ulaganja i trgovina također bi koristila Ukrajincima.

Ali jednostavno bacanje novca na Kijev i njegove korumpirane režime mora prestati, jer u realističnim uvjetima, Ukrajina nije imovina, već veliki teret. A za one koji žele razgovarati o onome što pogrešno shvaćaju kao “vrijednosti”: Ukrajina nije demokracija i nema vladavinu prava ili napola slobodne medije; njeno “civilno društvo” – barem ono što Zapadnjaci susreću u šik kafićima u Kijevu i na promotivnim turama diljem akademije – je napuhana prijevara za dobivanje novčanih potpora; i da zaokružimo sve, iznimno je korumpirana. Za Berlin je perverzno, samouništavajuće, i zapravo nemoralno hraniti ukrajinske elite još većim novcem.

Drugo, nije moguće točno odrediti optimalan miks između vojnog i civilnog deficitnog trošenja koji bi bio optimalan kejnezijanski miks za trganje Njemačke iz njene ekonomske kome. Ali ne može biti sumnje da su trenutni planovi pogriješili na vojnoj strani, vjerojatno masivno. Za početak, jednostavna je ekonomska činjenica da oružje i drugi vojni izdaci nisu produktivni u uobičajenom smislu. Oni su u najboljem slučaju treće najbolje rješenje za pokretanje ekonomije neke zemlje. Oni koji maštaju o ogromnim lančanim učincima koji bi to kompenzirali su ili neznalice ili nepošteni.

Ne iznenađuje da je čak i glavno revizijsko tijelo njemačke vlade – Bundesrechnungshof – kritiziralo planove za zaduživanje: Za savezne revizore, pretjerani su u cjelini. A, što se tiče njihove prevladavajuće vojne strane, smatraju da te troškove nije trebalo osloboditi od kočnice duga, čineći ih, u biti, neograničenim. Kao rezultat, “dugoročni, visoki rashodi za kamate” prijetit će štetom državnim financijama kao i korporacijama, što će dovesti do “ekonomskih i socijalnih rizika”.

Vrijeme će pokazati, ali mnogo trenutno modnog hvalisanja i hvastanja vjerojatno će se pamtiti s nelagodom. Joe Kaeser, šef koncerna Siemens, na primjer, može – poput izabranog kancelara Friedricha Merza – ushićeno govoriti o povratku Njemačke. Očito je previdio da bi, posebno s Njemačkom, pitanje uvijek trebalo biti “povratak čemu?” Ipak, čak i on primjećuje da “ne znamo točno kako”.

Stvarno? Kakva intrigantna nonšalancija kada se spremate pokupiti bilijun eura dodatnog nacionalnog duga. Nije čudo da je čak i švicarski arh-kapitalistički i vrlo rusofobni Neue Zuercher Zeitung dočekao novi njemački entuzijazam za dug s izraženim skepticizmom.

Treće, tu je ratna panika. Za one koji ne znaju njemački, možda je teško zamisliti koliko je nesuvislo postalo njemačko javno područje. Tradicionalni i društveni mediji hrane stanovništvo stalnom, neprekidnom bujicom rusofobne propagande o ratu na vidiku. Vrlo mali i temeljito marginalizirani njemački kritičari ove proizvedene masovne psihoze govore o ratnoj histeriji, i imaju pravo.

Znakovito, mala ali sveprisutna četa stručnjaka-iz-pakla poput Carla Masale, Soenkea Neitzela, Gustava Gressela i Claudie Major radi prekovremeno: Nakon godina u kojima su sve – da, stvarno, sve – pogrešno shvatili u vezi s ukrajinskim sukobom, sada samopouzdano predviđaju rat s Rusijom i govore Nijemcima što da misle i rade po tom pitanju.

Njihove fascinantno raznolike (ne) i uvijek svježe i iznenađujuće (također ne, stvarno ne) rasprave, koje gotovo svakodnevno lupaju Nijemce iz jednog studija ili drugog, obično se sada okreću oko toga kada će točno “Rus” (Der Russe!) napasti. Mišljenja variraju između u osnovi sutra ujutro i za nekoliko godina.

I to ludilo je, nažalost, sada reprezentativno u Njemačkoj, barem među njenim takozvanim elitama. Jedan problem s ovom propagandom je star i očit: Oni koji je šire počinju vjerovati u nju sami. Doista, u Njemačkoj, odavno su dostigli tu fazu: Poput kulta sudnjeg dana, što doista jesu, oni se samohisteriziraju i samoeskaliraju.

Što znači da dok bi racionalno njemačko vodstvo nastojalo uravnotežiti dužnu pažnju u pitanjima sigurnosti s diplomacijom temeljenom na nacionalnim interesima i, da, suradnjom s Rusijom, ova vrsta pristupa sada je nemoguća. Umjesto toga, oni Nijemci koji vole govoriti u ime nacije zauzeti su pričanjem o tome da uđu u još jedan vrlo glup, vrlo nepotreban i, na kraju, vrlo izgubljen rat.

Konačno, tu je način na koji je ovaj zaokret u politici izvršen. Možda je bio (jedva, formalno) legalan, ali ako jeste, onda samo po slovu zakona. Njegov duh i demokracija kao takva nasilno su prekršeni i to javno. Jer Merz, koji još nije ni kancelar, iskoristio je stari, predizborni parlament da progura ove promjene. Novi parlament, već izabran, ne bi mu dopustio da nađe većinu za ovu operaciju.

To znači da je sljedeći njemački kancelar namjerno išao protiv već jasno izražene volje birača, i učinio je to koristeći transparentan prljavi trik. Sve stranke koje su mu pomogle u tome, uključujući Zelene i njegove vjerojatne buduće koalicijske partnere iz Socijaldemokrata, uprljale su se.

I sve to dok je Merz pokazao svoj prezir prema zakonu i pristojnosti pozivajući međunarodno traženog ratnog zločinca Benjamina Netanyahua u Njemačku, a BSW Sarah Wagenknecht držan je izvan parlamenta očitom izbornom manipulacijom i iznimno vjerojatnim falsificiranjem. Nije čudo da su mnogi Nijemci izgubili vjeru u tradicionalne stranke. Ako postoji jedna snaga koja bi mogla profitirati od svega navedenog, to je, naravno, AfD, sada najjača opozicijska stranka Njemačke. Njemački centristi: Ne plačite na našim ramenima i ne cvilite o “Rusija, Rusija, Rusija” kada se vaš glupi vatreni zid protiv AfD-a ruši. Samo sebe možete kriviti.

Je li ostala ikakva nada? Da, možda. Jer iako je ovo strašan početak, politika koja je upravo pokrenuta također bi se trebala provoditi tijekom desetljeća i više. Mnogo se toga može dogoditi u tom vremenu. Na primjer, njemačke korporacije možda će konačno – ako tiho – pobuniti se protiv toga da budu osakaćene samoubilačkim ratom sankcija protiv Rusije, posebno kad će se njihovi američki konkurenti vratiti u poslovanje s Rusijom, kako očito žude. Ukrajinski sukob može završiti na takav način da njemački obožavatelji Zelenskog jednostavno neće imati kome slati novac. Posljednje, ali ne najmanje važno, čak i trenutno hiperaktivni Nijemci možda primijete kada Rusija zapravo ne napadne.

Ipak, za sada, Njemačka nastavlja svojim putem teškog i očitog nacionalnog samouništenja. I nažalost, povijest uči da Nijemci mogu ostati na takvom kursu do vrlo gorkog kraja. Nema jamstva da će stvari ovaj put biti bolje.

Autor: Tarik Cyril Amar

Dvanaesta godišnjica pontifikata pape Franje nedavno je proslavljena. Priopćenja iz Rima za medije obično su puna samohvale. Vrlo je teško prosuditi crkvenu stvarnost, koja je nevjerojatno široka i obilježena razlikama među zemljama, ali iz određene perspektive moguće je razmotriti okolnosti. To mogu učiniti iz ovog kuta dalekog juga, Argentine, nacije koja je (ili je bila?) većinski katolička.

Pad Crkve je očigledan. Biskupi imaju glave u oblacima. Bogoslovna sjemeništa su naseljena mladima čiji se broj može izbrojati na prste jedne ruke. Postoji čak i stoljetno sjemenište u koje niti jedan bogoslov nije ušao 2025. godine! Nema zvanja. Kristova zapovijed – učiniti učenicima sve narode (pánta ta éthne) – još uvijek nije ispunjena. Gdje su apostoli? Ljudi su zbunjeni, a mnogi vjernici osjećaju čežnju za boljim vremenima.

Mislim da su dvije žalopojke pape Pavla VI. još uvijek važeće: “Očekivali smo nakon Drugog vatikanskog koncila procvat proljeća, a došla je oštra zima” i “Kroz neku pukotinu dim Sotone ušao je u hram Božji.” Crkvena prisutnost u društvu strogo je ograničena, ali novinari je primjećuju jer iz povijesne perspektive prepoznaju da je Katolička crkva uvijek bila nešto službeno u Argentini. Smatraju nas katoličkom zemljom. Ali krštenja ne postoje, a natalitet je naglo pao – 2023. godine zabilježeno je 460.902 rođenja, najniža brojka u posljednjih 50 godina! Brak više ne postoji – sada su tu “partneri”. Javna prisutnost Crkve je nepostojeća; pojavljuje se u medijima samo kada se donose političke izjave, posebno protiv vlade.

Crkva se mora baviti svojim specifičnim zadatkom: činiti ljude kršćanima, prožimati njihovo ponašanje zapovijedima Svetog pisma i Tradicije te ih voditi prema nebu. Uzastopne krize klera imale su štetan učinak, prije svega jer povećavaju otuđenje društva od kršćanskog ideala. Ne postoji kršćanska kultura. Katolička sveučilišta uključuju djelomičnu teološku formaciju, ali ne ispunjavaju svoju glavnu funkciju da Crkvu učine prisutnom u argentinskom društvu, to jest stvaranje kršćanske kulture. Ne znam za katoličke mislioce koji se ističu kao što je to činio Carlos Sacheri. On je ubijen od strane terorista Narodne revolucionarne vojske (ERP) 1974. godine, pred svojom suprugom i djecom, dok je izlazio s mise u San Isidru.

Statistički pregled Crkve upravo je objavljen s podacima za dvogodišnje razdoblje 2022.-2023. Otkriva se da se broj biskupa povećao: s 5.353 u 2022. na 5.430 u 2023. Istodobno, broj svećenika se smanjio: na kraju 2023. bilo je 406.996 svećenika u cijelom svijetu, što je smanjenje od 734 u usporedbi s 2022. A u slučaju bogoslova, situacija je više nego zabrinjavajuća: od 2012. bilježi se stalan pad, od 108.481 u 2022. na 106.495 u 2023. Drugim riječima, broj svećenika i bogoslova se smanjuje, dok broj biskupa raste! Također, u Argentini je došlo do povećanja broja biskupa: tijekom posljednjih 12 godina broj pomoćnih biskupa se umnožio. Postoje i biskupije u kojima broj biskupa premašuje ili izjednačava broj bogoslova.

Kao katolik, vjerujem u Crkvu i volim je. Želim je vidjeti kako napreduje. Molim za nju i za Vrhovnog Svećenika, za zdravlje njegova tijela i, prije svega, njegove duše. Šezdeset godina nakon zatvaranja Drugog vatikanskog koncila, vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću. “Crkva u pokretu,” u potrazi za onima koji ne poznaju Krista ili su se od Njega udaljili, ne smije biti “Crkva koja bježi” od svoje vlastite suštine i misije.

Mons. Héctor Aguer

Nadbiskup u miru iz La Plate

Izvor: Lifesitenews | Quovadisecclesia