Connect with us

Vijesti

Ava Karabatić u niskom startu ili demokracija se u Hrvatskoj otvoreno ruga svojim očevima

Published

on

Jednostranačje i ‘rijeke pravde’ – Povijest nas je poučila da revolucije jedu svoju djecu: od Francuske revolucije potkraj 18. stoljeća preko komunističkih revolucija 20. stoljeća; od giljotine za prvoborce francuske građanske revolucije do partijskih čistki, gulaga i izvansudskih egzekucija za prvoborce komunističkih revolucija – piše Višnja Starešina u Lideru.

Piše: V.Starešina

Danas smo suočeni s novim fenomenom: s demokracijama koje se rugaju svojim očevima. Od wokeističkih i otkazivačkih pokreta u SAD-u, politički zastupljenih u lijevom krilu Demokratske stranke; preko njihovih ideološko-političkih braće i sestara u Europi koji se, prisvajajući monopol na tumačenje EU-a, zapravo rugaju njezinim osnivačima, redom istaknutim demokršćanskim političarima Schumanu, Adenaueru i De Gasperiju. Pa sve do naše lokalne Ave Karabatić koja odašilje poruku besmislenosti žrtve i bitke za demokraciju uoči hrvatskih parlamentarnih izbora, tri i pol desetljeća nakon što je ideja višestranačke demokracije pobijedila jednopartijski komunistički sustav.

Uvijek može još niže

S obzirom na to da smo u jeku izborne kampanje za hrvatske parlamentarne izbore, dajem prednost domaćoj Avi nad svjetskim rugalicama demokraciji. Dakle, Ava, koja se službeno vodi kao glumica i voditeljica, a javno percipira kao starleta i zvijezda realityja, poželjela je također postati zastupnica u Hrvatskom saboru. I stigla je u posljednji trenutak pred Državno izborno povjerenstvo sa svojom nezavisnom listom za 10. izbornu jedinicu. Ali, jao, nedostajalo joj je pedeset potpisa. Tu onda uskače vitez Ivan Pernar, još jedan iz plejade onih uz pomoć kojih se demokracija ruga svojim očevima. I spašava vitez Avu, pet minuta prije ponoći, dajući joj mjesto na svojoj izbornoj listi. Tako će, zahvaljujući ponoćnom vitezu, i Ava sudjelovati u ovoj kampanji, sa svojim sloganom koji, kako sama kaže, proizlazi iz osobnog iskustva – ‘Otrijeznimo se‘.

Osim toga zauzimat će se za borbu protiv nasilja nad ženama i druge stvari… Sve je to, dakako, dobilo veliku medijsku pozornost, na kakvu nova stranka ili lista koja pretendira na ozbiljnost ne može računati. Izbjegavam kvalifikaciju kako smo (time) dosegnuli samo dno jer iskustvo nam govori da je svako dno privremeno, da uvijek može niže. No u ovom slučaju Ava i vitez (ili onaj tko im je osmislio sudjelovanje na izborima) nisu čak ni trenutačno dno hrvatske parlamentarne demokracije, već parodija tog dna. A možda i dohvate svoje mjesto u Saboru, što je danas jedini cilj manje-više svih natjecatelja i svih njihovih borbi.

U onome prvom sazivu višestranačkoga Sabora sjedili su zastupnici koji su za javno izgovorenu ili potpisanu političku ideju da se jednostranački partijski sustav zamijeni višestranačkim proveli godine u samicama Stare Gradiške, sa savskim podzemnim vodama u ćelijama ili tucajući i noseći kamenje bez cilja i svrhe pod suncem Golog otoka. I dok su pozivali na višestranačje i demokraciju, bili su manje ili više svjesni da zbog toga mogu završiti kao politički zatvorenici u Lepoglavi ili Staroj Gradiški, dok je Goli otok u tadašnjemu realnom vremenu bio tajna režima. Kada su 1990. njihovi apeli bili ostvareni konstituiranjem višestranačkoga Sabora, bilo je nekako logično očekivati da će sloboda izbora rezultirati stranačkom konkurencijom, podizanjem kvalitete, političkim razvojem. Umjesto toga, četvrt stoljeća poslije Hrvatska se zapravo vratila u jednostranačko društvo.

Bitka za trgovinu mandatima

Ono što je nekoć bila Partija, danas je postao HDZ, koji upravlja državom i hrani članove i prijatelje uvezane u sveobuhvatnu klijentelističku mrežu. SDP kao druga velika stranka izgubio se putem, samouništio se i sad iz te gubitničke pozicije uz potporu bombardera s Pantovčaka pokušava osvojiti vlast revolucionarnom retorikom i političkim prevratom. Stranka s kojom je višestranačje započelo (HDZ) proizvodi jednostranačje, a stranka koja je višestranačju i demokraciji otvorila vrata (SKH-SDP) danas promiče revoluciju ‘rijeka pravdi‘. Uz HDZ i SDP kao jedine se ozbiljnije političke opcije, premda ideološki posve suprotne, no stranke koje mogu unijeti neku promjenu, zasad pokazuju Možemo! na ljevici i Domovinski pokret na desnici. Ostalo je uglavnom bitka sa saborsku stolicu, za trgovinu mandatima, za osobno postojanje u političkoj areni, za najskupljeg žetončića… S manje smisla za samoironizaciju nego što ga ima Ava Karabatić.

Demokracija se (i) u Hrvatskoj otvoreno ruga svojim očevima. No za razliku od diktatura demokracije se mogu (samo)popravljati. Otrijezniti se, što bi rekla Ava, narodna zastupnica u pokušaju.

Višnja Starešina
Lider

Advertisement

Vijesti

Dr. sc. S. VUJAČIĆ: MACRONA u ratu protiv Rusije, čeka sudbina Berezine i Napoleona

Published

on

2024.-2025.: nakon Napoleonove, slijedi Macronova ‘Berezina’?

Treba se vratiti nekoliko mjeseci prije bitke na rijeci Berezini, kada je Napoleonovo Francusko Carstvo bilo na vrhuncu i uspjelo cijelu Europu staviti pod svoju kontrolu. Samo je Engleska ostala neporažena. Samo Rusija nije poštivala kontinentalnu blokadu, odnosno zabranu trgovine s Engleskom koju joj je nametnuo Napoleon, kao i svim drugim Europljanima. Dakle, zbog neposlušnih Rusa, francuski vođa okupio je najveću vojsku koju je svijet ikada vidio. U lipnju 1812., krenuo je na Moskvu s više od 600 000 Francuza, Nijemaca, Belgijanaca, Nizozemaca, Poljaka i svih drugih vazala golemog Francuskog Carstva

Europljani su suspregli dah. Sprema li im se to nova „Berezina“ ? Emmanuel Macron se prerušio u Napoleona i počeo prikupljati novu Grande Armée (Veliku vojsku) za novu rusku kampanju. Gordi francuski predsjednik je do usijanja naoštrio svoj mač i okrenuo ga prema ruskom neprijatelju. Uznevjereno europsko pučanstvo je već povjerovalo da će Macron pokušati iz kamene skulpture uskrsnuti čak i Napoleonovog plemenitog arapskog pastuha, slavnog  Marenga koji je preživio bitku na rijeci Berezini. Ali je novodobni Napoleon, prije nego je Marenga osedlao, bacio pogled iza sebe. Nigdje nikoga. Od 26 europskih glasa, glasa nema.

Zato je glasa dao Macronov najmlađi šef svih francuskih diplomata u povijesti Pete republike, Stéphane Séjourné. On nije profesionalni diplomat. Javnosti je više poznat kao bivši službeni životni partner[1] nekadašnjeg, medijski eksponiranog Macronovog glasnogovornika i aktualnog, isto najmlađeg premijera Pete republike – Gabriela Attala. Svježe nominiran, francuski ministar vanjskih poslova se, pred zgroženom francuskom i svjetskom javnošću, odmah požrtvovno dao u obranu ratobornog francuskog predsjednika. Iz njegove argumentacije je lako bilo dokučiti da je nova francuska vlada odlučila uspostaviti ravnotežu moći u dijalogu s Rusijom; odnosno da je Rusiji odlučila „pokazati mišiće“. I to, jednostavno  zato što Vladimir Putin poštuje samo silu. Međutim, pokazalo se da francuski govor sile ruskog predsjednika ne impresionira.

Situacija se dodatno zakomplicirala nakon krvavog terorističkog napada u Moskvi – koji je Putin odmah pripisao Ukrajini i njenim zaštitnicima. Stéphane Séjourné se požurio tu Putinovu analizu pobijati, na način da se solidarizirao s ruskim narodom, ali ne i s njegovim vlastodršcima. Usudio se zauzeti takav stav, iako i Zapadni instituti za istraživanje javnog mnijenja tvrde da ruski predsjednik uživa veću podršku svog naroda od francuskog predsjednika.

Nakon čega je bio nerazumljiv poziv Stéphane-a Séjourné-a na suradnju u suzbijanju islamskog terorizma sa tim istim ruskim dužnosnicima za koje je prethodno izjavio da su mu neprihvatljivi. U Francuskoj je, u međuvremenu, rasla ne samo opasnost od novih islamskih terorističkih napada, nego i  od ruske „odmazde“ za teroristički napad u Moskvi. S jedne strane, Olimpijske igre u Parizu savršena su prilika za nove islamske atentate jer je Macron bezrezervno podržao izraelsku „kaznenu bojnu“ protiv Hamasa na palestinskim teritorijima i u Francuskoj zabranio pro-palestinske manifestacije.

S druge strane, Međunarodni olimpijski komitet je ruskim i bjeloruskim sportašima zabranio sudjelovanje na svečanosti otvaranja Olimpijskih igara2024. Gradonačelnica Grada svjetlosti – Anne Hidalgo, nedavno u posjeti Kijevu, samo je dolila ulje na vatru, izjavivši da „ruski sportaši nisu dobrodošli u Parizu“. Time se, još jednom u povijesti, pokazalo da sport više nije sportska kompeticija u kojoj bi trebao pobijediti najbolji, nego alat u službi ratne propagande. Ruska strana je oštro reagirala na intimidacije ruskih sportaša i „neonacističko“ ozračje Olimpijskih igara u Parizu[2].

Očito u posjedu informacija o kojima je htio porazgovarati s ruskom stranom, Stéphane Séjourné je odlučio „zvrcnuti“ ruskog ministra obrane, Sergeja Šojgua. Pričali su sat vremena, ali se situacija nije popravila. Štoviše, razgovor je virilnog Šojgua inspirirao u širenju insinuacije prema kojoj je Francuska umiješana u krvoproliće u Moskvi. U isto vrijeme, destabilizirani Séjourné se pred Ukrajincima i saveznicima morao kleti u vjernost i objašnjavati zašto je uopće zvao Šojgua.

Naime, treba znati da Volodimir Zelenski – kao najvjerniji vojnik Joea Bidena – ima moć prekrajanja karijera europskih čelnika. Na primjer, nije mu bio problem spriječiti dolazak u Kijev njemačkog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, zbog sumnje da je nekad surađivao s Rusijom. A, danas je Kijev „place to be“. Stoga si je francuski ministar vanjskih poslova dao puno truda objasniti kako je svrha njegova poziva bila inicirati aktivniju razmjenu s Moskvom u borbi protiv islamskog terorizma. Kleo se ali da nije zaboravio ruskom ministru obrane  ponoviti „mantru“ – da Francuska oštro osuđuje rusku agresiju Ukrajine – kojoj će nastaviti pomagati u obrani od agresora sve dok to bude potrebno (!?). Kad neprijatelja zoveš da mu potvrdiš da ćeš se svim sredstvima boriti protiv njega, onda evidentno tražiš dodatnu eskalaciju sukoba. Rezultat: ne samo da krvavi teroristički napad u Moskvi nije destabilizirao Putina – kako su najavljivali francuski režimski analitičari, nego je čak zabilježeno značajno povećanje novačenja u Rusiji. Želja tih novaka je osvetiti ruske nevine žrtve terorizma. Zašto Rusi vjeruju u upletenost Zapadnih tajnih službi u organizaciju atentata?

Teroristički napad u Moskvi

Ključna sumnjiva činjenica je da teroristi iz napada na Crocus City Hall nisu bili spremni na samoubojstvo, nego samo na pomno organizirani bijeg.  Obzirom na organizacijski kapacitet terorista, napad na Crocus (143 poginulih) uspoređuje se s atentatima u Parizu 2015. (130 poginulih); poglavito s masakrom publike koja je prisustvovala rock koncertu u pariškoj dvorani Bataclan. Međutim, nije svim atentatorima na ciljeve u Parizu bila namjera organizirano pobjeći, kao što je bila atentatorima na Crocus. Među njima su bile i kamikaze, koje su se raznijele u ime Alaha. Preuzimanje odgovornosti od strane Daesha (ISIS – Islamska država) za atentate u Moskvi i Parizu je ta poveznica koja objašnjava nespretni Séjourné-ov pokušaj povezivanja francuskih i ruskih tajnih službi radi zajedničke borbe protiv islamskog terorizma. Zašto Putin ne vjeruje da je Moskvu zahvatio val islamskog terorizma?

Rusi su atentatore uhitili dok su pokušavali prijeći ukrajinsku granicu (preciznije, 100 km od međudržavne granice), kao i 7 njihovih pomagača. Bili su očekivani s druge strane granice. Identificirani kao Tadžici, priznali su da su bili vrbovani putom interneta kako bi ubijali za novac. Tvrde da nisu imali kontakt s poslodavcem; međutim, kod njih je pronađena posjetnica s imenom Dmytro Yarosh.

Nemoguće je provjeriti da li su ruske službe uistinu našle tu posjetnicu kod atentatora, ili su ju podmetnule uhićenicima, koji bi pod torturom ionako priznali sve. Ono što je sigurno, to je da je Dmytro Yarosh osnivač milicije Pravy Sektor. Kao najžešći rusomrzitelj, on je danas druga osoba po važnosti u Ukrajinskom vijeću sigurnosti i savjetnik čelnika oružanih snaga. Prozvan od strane Rusa, Yarosh je zanijekao umiješanost svoje zemlje u atentat u Moskvi[3], a Ukrajinci svijetu predložili dijametralno suprotnu verziju događanja. Prema njoj su Rusi napali sami sebe, odnosno organizirali napad pod tuđom zastavom. Obje verzije je pobilo preuzimanje odgovornosti od strane Daesha – čija vjerodostojnost je upitna. Naime, danas, u uvjetima borbe za opstanak, za očekivati je da Daesh bude spreman surađivati sa svakom silom koja će mu osigurati preživljavanje.

Video zapisi napada upućuju na konstataciju da atentatori na Crocus nisu fanatici, nego dobro uvježbani profesionalci. Nisu izvršili samoubojstvo kako bi povećali broj žrtava među „nevjernicima“, nego su organizirano bježali. Dakle, nisu djelovali iz mržnje prema Rusiji, već u sklopu pomno planirane vojne operacije, iz kojeg su razloga Vladimir Putin i njegove tajne službe zadržali svoje optužbe isključivo protiv Kijeva, ignorirajući Daesh.

Za razliku od ruskih vlasti, one francuske su, nakon atentata iz 2015., spremno prihvatile odgovornost Daesh-a i pokrenule vojne operacije protiv islamskog terorizma.  Poglavito na afričkom tlu. Međutim, Francuska vojska je nedavno zamoljena od strane domaćina, frankofonskih afričkih država,  da napusti njihove teritorije. Francuze je, u održavanju reda i mira u Africi, najčešće zamijenio ruski Wagner, što je dodatni izvor napetosti između Pariza i Moskve.

Kako, dakle, ruski obavještajci argumentiraju svoju tezu evidentne povezanosti između ukrajinskih ultanacionalista i islamista? Tvrde da se suradnja između tih ekstremističkih skupina počela razvijati prije 75 godina i da se značajno intenzivirala od 2014., nakon svrgavanja proruskog ukrajinskog predsjednika. Prema analizama ruskih tajnih službi, ukrajinski ultranacionalisti – danas na vlasti u Kijevu – djeluju u dogovoru s Muslimanskim bratstvom i njihovim milicijama[4], a pod nadzorom anglosaksonskih tajnih službi. Njihova temeljna zadaća je borba protiv Rusa.

Bliska budućnost će pokazati da li su analize francuskih obavještajnih službi naivne, ili ruske obavještajne službe proliferiraju neistine. U međuvremenu, verbalno nasilje između francuskih i ruskih dužnosnika raste, a s njim i rizik, koliko od islamskog – toliko od plaćeničkog terorizma pod krinkom islamskog (ruska odmazda) na Olimpijskim igrama u Parizu.

Macron ne posustaje. Ne samo da bi u Ukrajinu slao europske „instruktore“, nego bi tamo, Putinu ispred nosa, gradio tvornice za proizvodnju oružja protiv Rusije. Dobiva se dojam da se pobornici Bidena u Europi, progresivisti na čijem je čelu Macron, ne bi libili izazvati Treći svjetski rat prije nego Donald Trump preuzme vlast – kako bi najpoznatijeg američkog Konzervativca stavili pred gotov čin i prisili da nastavi pomagati Ukrajini.

Rusija je, sa svoje strane, na teroristički akt u Moskvi odgovorila „otvaranjem istrage za ‘financiranje terorizma’ u ime Ukrajine; a u koju su uključene Sjedinjene Države i njihovi saveznici“. Prema francuskim ratnim propagandistima, time su Rusi oživjeli „teoriju zavjere Biden-Ukrajina”.[5] Iako, da su američki Demokrati dozvolili neovisnu istragu o Bidenovom „obiteljskom businessu s Ukrajinom“ – kako su to zahtijevali američki mediji, znalo bi se da li se radi o teoriji zavjere temeljenoj na izmišljotinama američkih novinara, ili je Bidenova „ljubav“ prema Ukrajini „ljubav iz koristi“.

U međuvremenu, francuska ratna propaganda polučila je rezultate. Litvanci i Norvežani spremni su priključiti se novoj Velikoj vojsci novodobnog Napoleona. Uzalud Putin ponavlja da bi za tu vojsku to mogla biti Berezina, kao za one koje su joj prethodile. Stoga je korisno prisjetiti se zašto je Berezina postala simbol za velike promašaje i katastrofe.

Berezina

Treba se vratiti nekoliko mjeseci prije bitke na rijeci Berezini, kada je Napoleonovo Francusko Carstvo bilo na vrhuncu i uspjelo cijelu Europu staviti pod svoju kontrolu. Samo je Engleska ostala neporažena. Samo Rusija nije poštivala kontinentalnu blokadu, odnosno zabranu trgovine s Engleskom koju joj je nametnuo Napoleon, kao i svim drugim Europljanima. Dakle, zbog neposlušnih Rusa, francuski vođa okupio je najveću vojsku koju je svijet ikada vidio. U lipnju 1812., krenuo je na Moskvu s više od 600 000 Francuza, Nijemaca, Belgijanaca, Nizozemaca, Poljaka i svih drugih vazala golemog Francuskog Carstva.

Grande Armée je konačno stigla do Moskve, a da nije bila vojno poražena; niti je vojno porazila rusku vojsku koja joj je neprestano uzmicala. Napoleonovu vojsku je porazila taktika „spaljene zemlje“ genijalnog ruskog zapovjednika Kutuzova. On je Francuze prisilio na napredovanje kroz golemeruske stepe, usred ruševina i bez zadovoljavajuće opskrbe. Kad su se primakli Moskvi, umjesto ruske predaje i okrepljenja, dočekala ih je vatra. Rusi su poduzeli nezamislivo: sami su zapalili svoju prijestolnicu. Gorjele su raskošne palače ruskih plemenitaša. Osvajač je bio prepušten zimi i gladi. Napoleonu nije preostalo ništa drugo nego vratiti se odakle je došao.

U tom epskom povlačenju, od 600 000 vojnika, prepuštenih na milost i nemilost surovoj hladnoći i gladi, samo se njih 30 000 vratilo kući. Ruska kampanja je bila fatalna za Napoleona; sasvim bespotrebna, jer je francuski car baš u Rusiji imao više pobornika nego drugdje u Europi. Bila je pogubna za Napoleonov prestiž i odlučujuća u njegovom padu. Zahvaljujući njoj, Francusko carstvo je moralo uzmaknuti pred Britanskim.

Napoleon’s campaign in Russian winter, . Private Collection. (Photo by Fine Art Images/Heritage Images/Getty Images)

Prisilno povlačenje iz Rusije – kao cjelokupni pokret vojske sa stotinama tisuća mrtvih, ranjenih i dezertera, postala je „Berezina“ – sinonim za potpunu katastrofu. Iako su, bez te bitke na rijeci Berezini, gubici mogli biti još i gori. Naime, sredinom studenog 1812., na -20 stupnjeva, ostaci Grande Armée u povlačenju bili su blokirani tom slavnom rijekom. Rusi su bili razmješteni posvud uokrug, uvjereni da im Napoleon više ne može izmaći. Ali je slavni vojskovođa iz svog rukava izvukao zadnji trik. Simulirao je dva gradilišta na rijeci, kako bi privukao glavninu ruskih snaga. Za to vrijeme, nizozemski graditelji pontona su, u rekordnom roku, uspjeli izgraditi dva mosta u ledenoj Berezini. Zahvaljujući požrtvovnosti tih Nizozemaca, koju je većina platila životom,  ostaci Velike vojske, skupa s Napoleonom i njegovim vjernim Marengom, uspjeli su prijeći rijeku. Napoleon je vjerovao da je logično Berezinu uvrstiti u pobjedničke bitke Velike vojske. Jer, ipak je on kod Berezine, kad se sve činilo izgubljenim, uspio pobjeći. Međutim, baš taj tračak mudrosti najbolje je govorio o globalnom promašaju koji je bila ruska kampanja.. Istina, radilo se o majstorskom bijegu, ali svejedno bijegu koji je postao simbol katastrofalnog poraza Grande Armée u pokušaju osvajanja Rusije…

Podizanje borbene spremnosti Europljana

Iako je Hitleru bio poznat ključni razlog Napoleonova pada, pokrenuo je Operaciju Barbarossa – koja je potom postala njegova „Berezina“, ili ključni promašaj zbog kojeg je pao. Naime, ne bi trebalo zahvaljivati samo Anglosaksoncima što su se oduprijeli nacizmu. Najveći danak, poglavito u krvi, dali su Rusi.  Da su Europljani morali čekati iskrcavanje Amerikanaca, ne zna se koliko bi ih preživjelo međusobno uništavanje tijekom Drugog svjetskog rata i ne zna se da li bi ijedan europski Židov izmakao „posljednjoj soluciji“.

Naravno, sve velike sile, pa tako i Amerikanci i Rusi, „oslobađaju“ tuđe teritorije samo onda kada postoji velika vjerojatnost da će, nakon oslobađanja, njima dominirati. Stoga su prava pitanja koja bi si Europljani danas trebali postaviti: zašto se njihovi vođe toliko zauzimaju za Zelenskog i Ukrajinu i kakvu bi im korist mogla donijeti nova ruska kampanja?

Ratna ekonomija

Danas se Macron, u svim svojim govorima zaklinje da će Ukrajincima ostati vjeran zauvijek. Uvijek će im pomagati. Kako ?  Tako što će francuski proizvođači oružja i vojne opreme i njihovi europski partneri nastaviti sklapati profitabilne ugovore s Ukrajincima. Naime, Ukrajina je postala četvrti najveći svjetski uvoznik oružja, a Francuska je zamijenila Rusiju kao drugi najveći svjetski izvoznik, iza SAD-a. Bidenova Amerika se nije protivila takvom razvoju situacije, što dobrim djelom objašnjava francusku požrtvovnost u obrani Ukrajine i njenu usklađenost s američkom strategijom prema Rusiji.  Za Emmanuela Macrona  NATO više očito nije u stanju cerebralne smrti“ – kako je donedavno tvrdio.

Taj uspjeh u izvozu naoružanja očito nije pomogao u rješavanju vanjskog duga Francuske. Naprotiv, za vladavine Macrona, Francuska je ušla u klub 5 najzaduženijih država (ostale su SAD, Velika Britanija, Japan, Nizozemska), čiji dug iznosi zabrinjavajućih 112,5%  i fenomen siromaštva se amplificira. Prema mjerodavnom izvješću Sipri od 11. ožujka 2024., Pariz drži 10,92% tržišta oružja, a Moskva 10,52%. Naravno, Washington uvelike dominira s 42%, dok je Kina tek četvrta, s 5,8% udjela. Reklo bi se da ratna ekonomija spašava posrnula europska gospodarstva. Ona je poglavito perspektivna u Njemačkoj. Zasad je njemački udio na tržištu oružja skroman, 5,6%. Međutim, s obzirom na višestruko veća ulaganja u vojnu industriju u odnosu na ulaganja njenih suparnika, ne treba sumnjati da će Njemačka uskoro svoje rivale dostići i preteći. Nikoga ne zabrinjava što je ta država, koja je bila izvorom dva svjetska rata, ponovno u recesiji i ponovno se ubrzano naoružava.

Dok je bila državna, vojna industrija je bila inkubator za inovacije, a naoružanje jamac državnog suvereniteta. Međutim, uloga države u vojnoj industriji je značajno evoluirala od 1990-ih. Pod utjecajem liberalne doktrine, a posebno zbog tankih proračuna za obranu, proizvodnja oružja u državnim firmama se smanjila u korist proizvodnje u tvrtkama koje su sasvim ili djelomično u privatnom vlasništvu. Stoga je predvidljivo da će se, onako kako su se tijekom COVID-krize obogatili odabrani vlasnici farmaceutskih tvrtki, u ukrajinskoj krizi obogatiti odabrani, uglavnom privatni proizvođači oružja, dok će država/porezni obveznici i dalje sami financirati niskoprofitno istraživanje i razvoj. Da li predstojeći europski izbori mogu promijeniti tu situaciju?

Menadžerska kontrarevolucija

Ne treba hraniti iluzije. Programi političkih stranaka više nisu politički nego su menadžerski.  Sve teže ih je međusobno diferencirati jer, svejedno da li je komunističko ili neoliberalno, jednoumlje je uvijek slijepa ulica. Tako, prema analitičaru Mathieu Slama, Macron 2017. nije poveo munjeviti rat protiv sklerozne umjerene političke ljevice i desnice, kako je najavio. Zapravo je, s voljnim lijevim i desnim tehnomenadžerima, poveo „menadžersku kontrarevoluciju, s duboko reakcionarnim i autoritarnim prizvukom”[6]. Menadžerska kontrarevolucija, to je prije svega metodičko uništavanje socijalne države – države blagostanja, napuštanjem načela solidarnosti (porezne olakšice bogatima, maksimiziranje profita i minimiziranje socijalnih naknada i naknada za rad prekarijatu, produžetak radnog vijeka itd.). Ona i dalje traje. Francuski predsjednik ju vodi autoritativno, na način koji je savršeno rezimirao slavni povjesničar Pierre Rosanvallon: „Za Emmanuela Macrona, Francuzi imaju arhaične ideje. Stoga ih treba uzeti za ruku, ‘objasniti’ im stvari i s vremena na vrijeme im davati packe“ (Intervju za Libération). Načela menadžmenta nametnula su se  kao vrhovna načela vlasti i sasvim se supstituirali politici. Državni menadžment (Vladu) potresaju nebrojene afere sukoba interesa. Sve je teže diferencirati javni od privatnog interesa. Rasplet svake nove afere (afera Ferrand, Pénicaud, Delevoye, Benalla, McKinsey) u Francuzima budi onaj isti osjećaj koji Hrvate, od Domovinskog rata na ovamo, nije napustio: da su njihove političke elite, ponosne i pune samopouzdanja, nekažnjive.

„Ni nakon sedam godina predsjednikovanja, nitko ne može definirati koja je linija vodilja za djelovanje francuskog predsjednika. Poput Ludwiga II od Bavarske, za Emmanuela Macrona je prerušavanje i razmetanje postalo navika[7]“. U odnosu na taj fenomen, bezazleno djeluju prepucavanja u Hrvatskoj na liniji PlenkovićMilanović. Radi se samo o sukobu menadžerskih linija HDZ-a i Kukurikavaca (zaštitnici „grupe Borg“ protiv Todorićevih zaštitnika).

Naprotiv, Macronovo razmetanje i prerušavanje u Napoleona vodi ravno u Treći svjetski rat, koji bi se manifestirao kao sukob suprotstavljenih svjetskih menadžerskih linija.

Autor: Sanja Vujačić/geopolitika.news 

[1] U Francuskoj, poredklasične bračne zajednice, 2 odrasle osobe, različitog ili istog spola mogu sklopiti  PACS (Građanski pakt solidarnosti) i tako ozakoniti svoju zajednicu.

[2]LE FIGARO,https://www.lefigaro.fr/sports/jeux-olympiques/jo-paris-2024-la-russie-scandalisee-d-etre-privee-de-ceremonie-d-ouverture-20240320 .

[3]“Službeno izjavljujem: nismo mi”: Yarosh demantirao umiješanost ukrajinske vojske u teroristički napad u predgrađu Moskve”, Espreso, 23. ožujka 2024.

[4]National Archives War Office, Dossier 208 (Military Intelligence, Middle East and Egypt), File 502, 23 octobre 1939, « Note on Wilhelm Stellborgen »;iNARA (National Archives and Records Administration) RG 59 (General Records of the Department of State), Decimal Files, 1950-1954, 511.80/7-2753, Ambassade des États-Unis en Égypte, dépêche de Jefferson Caffery au Département d’État, « Colloquium on Islamic Culture and Saeed Ramadhan », 27 juillet 1953.

[5]20 MINUTES,https://www.20min.ch/fr/story/financement-du-terrorisme-la-russie-relance-la-theorie-du-complot-biden-ukraine-103081521 .

[6]SLAMA Mathieu, Adieu la liberté – Essai sur la société disciplinaire, Presses de la Cité, 2022.

[7]MARIANNE, https://www.marianne.net/agora/les-signatures-de-marianne/natacha-polony-apres-sept-ans-au-pouvoir-macron-n-a-d-autre-ambition-que-de-se-regarder-etre-president .

Continue Reading

Vijesti

Na današnji dan prije 83 godine proglašena Nezavisna država Hrvatska

Published

on

Nezavisnu državu Hrvatsku je proglasio 10. travnja 1941. godine vojskovođa Slavko Kvaternik, zamjenik Poglavnika i povjerenik cjelokupnih oružanih snaga NDH-a

Poslušajte njegov govor – proglašenja Nezavisne hrvatske države

Continue Reading

Vijesti

60 godina nakon Sabora, hoće li katolici odbaciti grešne stavove Tuchoove Dignitas Infinita?

Published

on

Ovaj dokument je vrlo vjerojatno najopakija moguća izjava o ljudskom dostojanstvu – napisao je Robert Morrison, kolumnist Remnant-a.

Kardinal Víctor Manuel “Tucho” Fernández i njegov Dikasterij za nauk vjere objavili su svoju Deklaraciju o ljudskom dostojanstvu, Dignitas Infinita. Iako su katolici slavili preneseni blagdan Blagovijesti 8. travnja, prikladniju usporedbu s Dignitas Infinita možemo povući iz pomrčine Sunca koja se također događa u Americi. Gotovo svi koji su svjedočili pomrčini Sunca razumjeli su da Sunce zapravo nije nestalo iako ga je Mjesec privremeno blokirao — ali tko će se prisjetiti katoličkog učenja koje je pomračeno od Drugog vatikanskog sabora?

Sjećamo li se još uvijek dovoljno stvarnog katoličkog učenja o ljudskom dostojanstvu da vidimo način na koji ga Tuchoova Dignitas Infinita zamagljuje?

Da bismo ispravno ocijenili Dignitas Inifnita, vrijedno je prisjetiti se bitke koja se vodila na Drugom vatikanskom saboru oko Koncilske deklaracije o vjerskim slobodama, Dignitatis Humanae, na koju se oslanja nova Tuchova deklaracija. Pismo nadbiskupa Marcela Lefebvrea kardinalu Ratzingeru od 8. srpnja 1987. identificiralo je suprotstavljene strane te bitke i posljedice pobjede liberala na Koncilu:

“Čini se da možemo zaključiti da su liberalna doktrina vjerske slobode i tradicionalna doktrina radikalno suprotne. Trebalo je napraviti izbor između nacrta sheme kardinala Ottavianija i sheme kardinala Béa, na istu temu. Na posljednjem sastanku Središnjeg povjerenstva za pripremu Koncila došlo je do žestokog sukoba između ova dva kardinala. Kardinal Béa tada je potvrdio da je njegova teza apsolutno suprotna tezi kardinala Ottavianija. Od tada se ništa nije promijenilo. Tradicionalni magisterij suprotstavlja se liberalnoj tezi koja se temelji na krivom poimanju ljudskog dostojanstva i pogrešnoj definiciji civilnog društva. Problem je znati tko je u pravu - kardinal Ottaviani ili kardinal Béa. Praktične posljedice liberalne teze koju je usvojila Sveta Stolica nakon Koncila su katastrofalne i antikršćanske. To je skidanje krune Gospodina našega Isusa Krista, uz svođenje na jednak status pred zakonom svih religija, što vodi do otpadničkog ekumenizma kao što je onaj u Asizu.”

Ako mnogi obrazovani katolici više nemaju sposobnost razlučiti način na koji Tuchoova nova deklaracija odstupa od onoga što je Crkva oduvijek naučavala, primarni uzrok možemo pronaći u ovoj zaboravljenoj borbi između strana koje su predstavljali kardinali Ottaviani (podržavajući crkveni nauk) i Bea (promičući novu viziju, navodno motiviranu ekumenskim interesima). Također je pravodobno za potrebe tekuće rasprave o Kristu Kralju napomenuti da je nadbiskup Lefebvre povezao usvajanje Beaove liberalne teze s “dekrunisanjem Gospodina našega Isusa Krista”.

Budući da je Bog krajnji sudac naše vrijednosti – a time i našeg dostojanstva – Katolička crkva ima temeljnu dužnost reći dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko su u skladu s Božjom milošću da nauče pravu vjeru i slijede je.

Koja su, međutim, bila stvarna bitna pitanja u igri u borbi između kardinala Ottavianija i Bee? Možemo dobiti relativno cjelovitu sliku razmatranjem intervencije nadbiskupa Lefebvrea od 26. studenoga 1963. na Drugom vatikanskom saboru, u kojoj se usprotivio sljedećoj izjavi koja je tada bila u nacrtu dokumenta koji će postati Koncilska deklaracija o vjerskoj slobodi:

“Tako čovjek koji iskreno sluša svoju savjest namjerava poslušati samoga Boga, iako ponekad na zbunjen način i ne znajući to, i taj čovjek mora biti ocijenjen vrijednim poštovanja.”

Kao što ćemo vidjeti u nastavku, ovaj jezik nalikuje Tuchovoj deklaraciji. Evo odgovora nadbiskupa Lefebvrea na njegovu intervenciju na Saboru:

“Moj čist i jednostavan odgovor na prihvaćanje takve izjave kakva jest je ne. . . . Odakle, zapravo, osoba crpi svoje dostojanstvo? Svoje dostojanstvo crpi iz svoje savršenosti. Sada se savršenstvo ljudske osobe sastoji u spoznaji Istine i stjecanju Dobra. Ovo je početak vječnoga života, a život vječni je ‘da upoznaju tebe, jedinoga pravoga Boga, i koga si poslao Isusa Krista’ (Iv 17,3). Posljedično, dokle god se drži pogreške, ljudska osoba gubi svoje dostojanstvo. Dostojanstvo ljudske osobe ne sastoji se u slobodi odvojenoj od istine. U stvari, sloboda je dobra i istinita u onoj mjeri u kojoj njome vlada istina.”

Dakle, dok liberalna teza tvrdi da biti u zabludi nema utjecaja na čovjekovo dostojanstvo, Katolička crkva je uvijek naučavala da dostojanstvo ovisi o poznavanju istine i slijeđenju Božje volje. Ovo odgovara na ono što je papa Leon XIII napisao u svojoj enciklici iz 1885. o kršćanskom ustavu država, Immortale Dei:

“Sloboda je moć koja čovjeka usavršava i stoga bi za svoj cilj trebala imati istinu i dobrotu. Ali karakter dobrote i istine ne može se promijeniti po želji. Oni uvijek ostaju jedno te isto i nisu ništa manje nepromjenjivi od same prirode. Ako um pristaje na lažna mišljenja, a volja bira i slijedi ono što je pogrešno, niti jedno ne može postići svoju izvornu puninu, nego oboje moraju pasti iz svog izvornog dostojanstva u ponor pokvarenosti.”

Dakle, prema katoličkom učenju kako se ono shvaćalo prije Drugog vatikanskog sabora, ljudsko dostojanstvo je narušeno u onoj mjeri u kojoj se držimo pogreške i ne vršimo Božju volju.

Međutim, nijednoj drugoj organizaciji osim Katoličke crkve Bog nije povjerio da kaže dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko dobro slijede katoličku vjeru.

Zašto je važno da Katolička crkva inzistira na ovom aspektu ljudskog dostojanstva? Vrlo jednostavno, katolici vjeruju da je naš Gospodin Isus Krist povjerio Crkvi neusporedivu zadaću poučavanja svih ljudi načinima na koje moraju slijediti Božju volju da ga poštuju i spase svoje duše. Budući da je Bog krajnji sudac naše vrijednosti – a time i našeg dostojanstva – Katolička crkva ima temeljnu dužnost reći dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko su u skladu s Božjom milošću da nauče pravu vjeru i slijede je. Bog je Crkvi dao ovo poslanje, pa kad god Crkva želi govoriti o “ljudskom dostojanstvu”, to mora biti apsolutno najistaknutija poruka.

Budući da smo to u velikoj mjeri zaboravili, većina ljudi (čak i katolika) će se usredotočiti na način na koji Tuchova deklaracija rješava pitanja kao što su pobačaj, rodna teorija, smrtna kazna, itd. Ali bilo koja organizacija u svijetu može govoriti o ovim stvari — i gotovo svaka kršćanska denominacija koja iskreno nastoji slijediti Bibliju može obaviti više ili manje zadovoljavajući posao raspravljajući o većini pitanja kojima se bavi Dignitas Infinita. Međutim, nijednoj drugoj organizaciji osim Katoličke crkve Bog nije povjerio da kaže dušama da njihovo ljudsko dostojanstvo ovisi o tome koliko dobro slijede katoličku vjeru. Međutim, po tom pitanju, evo što vidimo iz Dignitas Infinite:

“Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom njegovom biću, koje prevladava u i izvan svake okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti.”
„U svom odnosu ravnopravnosti i uzajamne ljubavi, i muškarac i žena predstavljaju Boga u svijetu i također su pozvani cijeniti i njegovati svijet. Zbog toga, biti stvoren na sliku Božju znači posjedovati svetu vrijednost koja nadilazi svaku razliku spolne, društvene, političke, kulturne i vjerske prirode. Naše dostojanstvo nam je podario Bog; niti se traži niti zaslužuje. Svako ljudsko biće je voljeno i voljeno od Boga i stoga ima nepovredivo dostojanstvo.
“I danas, pred tolikim povredama ljudskog dostojanstva koje ozbiljno prijete budućnosti ljudske obitelji, Crkva potiče promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, bez obzira na njezino fizičko, duševno, kulturno, društveno i vjersko stanje: Crkva to čini s nadom, uvjerena u snagu koja proizlazi iz uskrslog Krista, koji je u potpunosti otkrio cjelovito dostojanstvo svakog čovjeka i žene.”

Dakle, prema Tuchovoj Dignitas Infinita, svi ljudi imaju beskonačno, nepovredivo dostojanstvo koje ne ovisi o tome hoćemo li ili ne slijediti vjerske istine koje je Bog povjerio Katoličkoj crkvi.

Svaki čitatelj Dignitas Infinita koji ju je pogrešno zamijenio s katoličkim učenjem pretpostavio bi da Crkva više ne vjeruje da naše ljudsko dostojanstvo ovisi o tome slijedimo li nadnaravne istine koje je naš Gospodin naučavao.

Branitelji Dignitas Infinita mogli bi tvrditi da dokument zapravo govori o razlici između “ontološkog dostojanstva” (koje se ne može izgubiti) i “moralnog dostojanstva”, koje opisuje na sljedeći način:

„Kada govorimo o moralnom dostojanstvu, mislimo na to kako ljudi ostvaruju svoju slobodu. Iako su ljudi obdareni savješću, uvijek mogu djelovati protiv nje. No, kada bi to činili, ponašali bi se na način koji je ‘nedostojanstven’ u odnosu na njihovu prirodu kao stvorenja koja su od Boga ljubljena i pozvana ljubiti druge. Ipak, ta mogućnost uvijek postoji za ljudsku slobodu, a povijest ilustrira kako pojedinci – kada ostvaruju svoju slobodu protiv zakona ljubavi objavljenog u Evanđelju – mogu počiniti neprocjenjivo duboka zla protiv drugih. Oni koji tako postupaju kao da su izgubili svaki trag ljudskosti i dostojanstva. Tu nam sadašnja distinkcija može pomoći razlučiti između moralnog dostojanstva koje se de facto može ‘izgubiti’ i ontološkog dostojanstva koje se nikada ne može poništiti. I upravo zbog ove potonje točke moramo raditi svom snagom kako bi svi oni koji su činili zlo mogli ponovno pokajati i obratiti se.”

Ispravlja li ovo tvrdnje da čovjek ne može izgubiti svoje dostojanstvo zbog slijeđenja lažnih religija? Ne, naprotiv: sugerirajući da duše mogu izgubiti svoje moralno dostojanstvo djelujući protiv svoje savjesti – ali ne nepoštivanjem katoličke istine koju Bog želi da sve duše slijede – ovaj je dokument vrlo vjerojatno najopakija moguća izjava o čovjekovu dostojanstvu. Svaki čitatelj Dignitas Infinita koji ju je pogrešno zamijenio s katoličkim učenjem pretpostavio bi da Crkva više ne vjeruje da naše ljudsko dostojanstvo ovisi o tome slijedimo li nadnaravne istine koje je naš Gospodin naučavao.

Na drugom mjestu, Dignitas Infinita bogohulno tvrdi da će nam Isus suditi isključivo prema tome jesmo li dobro postupali prema svojim bližnjima:

„Slavni Krist će suditi po ljubavi prema bližnjemu koja se sastoji u služenju gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima i zatvorenicima, s kojima se poistovjećuje (usp. Mt 25,34-36) . Za Isusa, dobro učinjeno svakom ljudskom biću, bez obzira na krvnu vezu ili vjeru, jedini je kriterij prosuđivanja.”

Tvrdeći da su tjelesna djela milosrđa – bilo da su izvršena u Ime Isusovo ili ne – “jedini kriterij za osudu”, Dignitas Infinita naučava herezu. Štoviše, ako ozbiljno uzmemo ove riječi, moramo logično zaključiti da bi Krist Judi sudio povoljnije nego Mariji Magdaleni, jer je Juda tvrdio da želi pomoći siromasima skupocjenom pomašću kojom je ona namazala Isusove noge: “Zašto ovo nije bilo pomast prodana za tri stotine penija i razdijeljena siromasima?” (Ivan 12,5).

Hoće li katolički pastiri konačno inzistirati na tome da je svaki pokušaj II. vatikanskog sabora da zamrači katoličko učenje kakvo je postojalo prije Koncila bio zao i da se stoga mora odbaciti? Ako nije, nema mnogo logične osnove za prigovaranje Tuchou i Franji dok nastavljaju s pokušajima rušenja Crkve i odvođenja duša u pakao.

Ovo je doista prikladna slika za Dignitas Infinita i cijelu Franjinu sinodsku majmunsku crkvu. Poput Jude, Franjo i Tucho nemaju strpljenja za one koji žele častiti Boga svime što imaju — umjesto toga moramo se usredotočiti na čovjeka, i to samo na čovjeka, čije je dostojanstvo beskrajno bez obzira na to poštuje li Boga ili ne. U tom svjetlu možemo razumjeti zašto čine sve što mogu kako bi ušutkali tradicionalne katolike zbog njihovog nazadnog inzistiranja da je Bogu zapravo stalo prihvaćamo li učenja koja nam je povjerio. Tucho nam govori da svatko ima beskrajno dostojanstvo “bez obzira na vjerska obilježja”, ali on i Franjo tretiraju tradicionalne katolike kao da smo vrijedni najvećeg prijezira i progona.

Hoće li ova bogohulna besmislica biti kap koja je prelila čašu da katolici shvate da smo šezdeset godina bili varani? Hoće li katolički pastiri konačno inzistirati na tome da je svaki pokušaj II. vatikanskog sabora da zamrači katoličko učenje kakvo je postojalo prije Koncila bio zao i da se stoga mora odbaciti? Ako nije, nema mnogo logične osnove za prigovaranje Tuchou i Franji dok nastavljaju s pokušajima rušenja Crkve i odvođenja duša u pakao. Nasuprot tome, naš Gospodin i svi sveci raduju se kad god katolik otvori oči da vidi i objavi da je, unatoč onome što su nam novotari rekli, Krist još uvijek Kralj i želi da ga slijedimo. Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

Robert Morrison, kolumnist Remnant-a

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved