Razgovor s bivšim đakonom Srpske pravoslavne crkve Bojanom Jovanovićem

“Čini se da su građani Srbije, koliko god intimno žele postati dio Europske unije, svaki dan jedan korak dalje od te želje i ideje. Najveća prepreka je stalni pogrešni izbor osoba u čije ruke stavljaju svoju sudbinu. Riječ je o eliti koja prezire ljudsko dostojanstvo, a taj prezir kao da smatra patriotskom obvezom” – govori bivši đakon Srpske pravoslavne crkve Bojan Jovanović s kojim smo ukratko razgovarali.

Koji sloj srbijanskoga društva upravlja Srbijom?

Srbijom upravljaju presvučene udbaške agenture, koja se rukovode isključivo svojim interesima. One su uvele svojevrsnu meku diktatoru kojom afirmiraju sadržaj koji lijepo zvuči na uši, no na taj način građene vode prema prihvaćanju naizgled jednostavnih rješenja, a zapravo riječ je o prihvaćanju pukoga silništva. S tim silništvom pojedinci stvaraju kompromis na svoju štetu da bi se kasnije pitali zašto im je tako kako im je.

“Nebeski narod” kao da je u nekakvoj kolektivnoj paranoji, a sve opisano vodi taj narod u začarani krug iz kojega se je teško iščupati. U njemu je sve teže iznijeti argumente formirana mišljenja, a posebno je teško boriti se protiv nečega što smatrate već pobijeđenim. U Srbiji nema naprijed sve dok ne shvatimo da vodimo pogrešan rat. Rat koji bismo trebali voditi treba biti oslobodilački rat od raznoraznih tipova koji su prigodno domoljubno nastrojeni, no koji su dobro obučeni za vođenje profiterske bitke protiv vlastita naroda.

Kakva je uloga SPC-a u takvom tmurnom stanju srpskoga društva koje opisujete?

Ako pogledate povijest SPC-a, koja baštini svojevrsnu kmetsku pobožnost, vidjet ćete da je ona najveći protivnih pozitivnih promjena. Kler SPC-a uvelike živi životom koji mu ne priliči i zbog toga je ključno pitanje: je li SPC uopće onakva kakva bi trebala biti, odnosno je li ona onakva crkva kakvu priželjkuju njezini pobožni vjernici. SPC ignorira činjenicu da, kao svi mi, na svom putu ima uspone i padove te da svi pripadnici njezina klera znaju griješiti. Kršćanski bi bilo to priznati i pokajati se. Bog je milostiv. No nije kršćanski nastaviti živjeti u grijehu. Na žalost, mnogi pripadnici hijerarhije SPC-a čine ono što je opako, gadljivo i što sa sobom nosi smrad zlouporabe moći i statusa. Ocjena za takvu (ne)ljudskost i “kršćanstvo” je “sjedi jedan!”.

SPC svojim ponašanjem dopušta da djeci uzor budu ljudi onkraj Božjih i ljudskih zakona, i sudjeluje u stvaranju kaosa kombiniranjem psihoze i lažne nade za bolji život. SPC leti na krilima svijeta kojemu je odavno trebala reći “zbogom”. Ona, kao takva, ne može biti poslanik na njivi Gospodnjoj.

Ima li SPC ima ulogu u projektu tzv. srpskoga sveta?

Grupa “avanturista” desetljećima unazad hara Srbijom i ne razumije vrijeme u kojem živi. Nisu ni izdaleka sanjali da će aterirati u beogradski pašaluk i da će od tvrdoga stava spasti na to da mole za mrvice. Od svega što su mogli pokazati, predočili su samo da im je strah vječan. Zbog toga sitničava straha, straha za vlastite pozicije, morali su vratiti mač u korice, odnosno prestati tuđu djecu slati u smrt, i sad šute kao bubice. Unatoč tomu, ponekad urlaju, pogotovo kad golim koljenima kleče na kukuruzu. Zna svijet da je srpska vlast pseto koje bi htjelo ugristi i kad ga hraniš.

Kroz višedesetljetnu kompromitaciju klera povezaog uz skandale pedofilije i uz druge kriminalne radnje, SPC je dopala u ruke političkih avanturista koji mogu potezom penkala vratiti tu crkvu na margine društva. Osim što je postala glavni lučonoša političkoga projekta takozvanoga srpskoga sveta, SPC svojim rušilačkim djelovanjem čini probleme cijeloj regiji zlorabeći Božje poslanje. Valjalo bi detaljno ispitati i njezine veze s kriminalnim grupama o čemu se sve više piše i priča.

Sada je SPC destruktivni element, svojevrsna paravojna politička institucija čiji je glavni cilj negiranje državnosti, etničkoga i kulturnoga naslijeđa drugih naroda, kao i negiranje i ponižavanje svake posebnosti drugih.

Mislim da nigdje na svijetu nema da jedna vjerska zajednica ne poštuje i odbacuje svjetovnu vlast u zemljama u kojima djeluje. To je ponajprije osjetila Crna Gora, dijelom Bosna i Hercegovina, a zamalo i Hrvatska. Na sreću, SPC je prepoznata kao infrastruktura zločinačkoga velikosrpskoga projekta srpskoga sveta i vrlo brzo će se njezin rad naći na udaru i javnosti i mjerodavnih institucija u tim zemljama.

Porfirije u Zagrebu, Porfirije u Beogradu. Ista osoba ili?

Srbija stalno ide nizbrdo, tu nema nikakve stabilizacije. S projektom “Porfirije” SPC je još dalje od duhovne katarze i obnove jer je, poput neke nepogode, u vrlo kratkom roku donijela golemu količinu taloga.

Porfirijeva poruka i Zagrebu i Beogradu je da se sve možemo dogovoriti u kršćanskoj ljubavi, ali samo ako to odgovara njemu i njegovima. Izbor Porfirija je imao za cilj rehabilitaciju poraženih pokreta i negiranja njihovih zločina. Porfirije nije neka golubica mira. On je mini projekt Aleksandra Vučića. Crna mrlja u crnoj povijesti SPC-a. Jedina sreća i za Srbiju i za cijelu regiju je što će vrlo brzo biti bivši patrijarh SPC. Politički i drugi vjetrovi koji sada pušu u pravcu Srbije sa Zapada obećavaju brze promjene, naročito u SPC-u.

Kakav je stav Srpske pravoslavne prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi i njezinu djelovanju?

Rusi i Ruska Pravoslavna Crkva u stvari preziru izdajnike izdane države i sukladno tomu se ponašaju prema Srbiji, srpskoj vlasti i prema SPC-u. Oni našu sramotu koriste za destabilizaciju Balkana i ostvarenje svojih ciljeva.

S druge strane, SPC pokušava biti sve bolja u svojoj profesiji, a njezina je profesija podaništvo spram korumpiranje srpske vlasti. To podaništvo pokušaj je opravdanja za sve sramote i društveno nezrele situacije. Bratsko lizanje ruke. pogotovo ruske je pokušaj što duljega opstanka i tako sve do nekoga novoga pogodnoga trenutka i novoga pravnoga i političkoga okvira. Riječju, mi vama podaništvo i kukavičluk, vi nama “mudrost” s kojom nas uvijek možete mobilizirati za neki novi pakao.

Kakav je stav SPC-a prema ruskoj agresiji na Ukrajinu?

Namjesto da traži pravdu za žrtve, a to su sve žrtve rata koji je započela Rusija, SPC je svojom licemjernom šutnjom i drugim radnjama stala uz svojega moćnoga zaštitnika od kojega prividno dobiva glazuru. Nemali dio klera SPC-a vodi želja za vlašću, želja za dominacijom nad čovjekom. To graniči s psihološkim poremećajem.

Porfirije je prije nekoliko dana dao izjavio da SPC skuplja pomoć za Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu, a u stvari ta pomoć će završiti u rukama ruskoga mitropolita u Kijevu. SPC ne priznaje Ukrajinsku Pravoslavnu Crkvu koja je postala Autokefalna Tomosom Vaseljenskoga patrijarha, ona priznaje onaj dio koji je pod ruskom šapom.

Kao zaključak mogu reći da je SPC organizacija koja radi protiv interesa svojega naroda i države. Strašno je da se ta bolesna ideologija ozakonjuje u okviru državnih organa. Mnoštvo dokumenta svjedoči o teškim manipulacijama i zlodjelima dijela Srpske pravoslavne crkve. U civiliziranom društvu takva zlodjela bi se promptno sankcionirala. S obzirom na to da se iz političkih i drugih razloga u Srbiji to neće dogoditi, SPC će zbog pritiska okolnoga svijeta morati proći kroz svojevrsno pedagoško osvješćivanje. Zna svijet što je srpska vlast.

Razgovarao: Davor Dijanović