Connect with us

Istaknuto

BOŽJI PRST

Published

on

(Izvor za fotografiju: https://www.piqsels.com/en/public-domain-photo-frrro)   

                        “Ekološka je kriza ponajprije kriza morala

                         i zbiljski prijezir spram čovjeka.“

                                                                            (papa Ivan Pavao II., 1990)

 U svakoj sunčevoj zraci, kapljici rose, povjetarcu, bjelini oblaka i igri sjena pod krošnjama, u svakome cvijetu, listu, grmu,  razgranatom drvetu, u napuklinama stijena i mahovini koja se iz njih promalja, u planinskim vrhuncima i prostranim ravnicama, u bistrini i žuboru rijeka i potoka, u šumu mora, u dugi čije nas čarobne boje opijaju i zanose, u pahuljama snijega što nam spletom svojih jedinstvenih i neponovljivih filigranskih ornamenata šalju tajnovitu poruku i plijene ljepotom, čistotom i bjelinom, u harmoniji kitnjastih zimskih pejzaža čiji uresi izazivaju divljenje i nevjericu, u zelenilu travnatih i mirisnih pašnjaka, u hladovini stoljetnih šuma i huku slapa koji se razbija o litice, u prostranom nebeskom plavetnilu, smaragdnoj modrini jezera i tajnovitosti morskih dubina, u pjevu ptica, šarenilu krila leptira i glasanju cvrčka, u titraju vilinog konjica, šumu povjetarca i zavijanju sjeverca, u tromom hodu surog medvjeda i gracioznom skakutanju šumske košute, u zjenici oka koje sve to vidi… gdje god se osvrnemo, što god rukom taknemo, na što god pomislimo, gdje god nam pogled padne, vidi se i osjeti Božji prst.

Samo je ruka svemoćnog Tvorca u stanju izgraditi ovako čaroban, savršen svijet i stvoriti tako jedinstvenu i neponovljivu harmoniju. Samo On koji vlada prostorom i vremenom, materijalnim i onostranim mogao je tako minuciozno, nepogrešivo, filigranski točno i precizno posložiti kockice ovog nevjerojatnog mozaika do najsitnijih detalja: stvoriti nas i svijet koji nas okružuje, ono što još uvijek ni izbliza nismo u stanju pojmiti i sagledati, pa u konačnici niti dokučiti svrhu njegova i našeg postojanja.

Ostajemo bez daha i riječi zadivljeni i opčinjeni Njegovim djelom i s pravom osjećamo strahopoštovanje, a u nama se javlja bezbroj pitanja bez odgovora.

Kako? Zašto? Čemu sve to? Gdje je početak a gdje kraj?

Bogu je bilo dovoljno 6 dana da bi stvorio svijet i nas u tom svijetu, a mi ga otkrivamo već desetke tisuća godina i ne znamo gotovo ništa o njemu. I tako malo o sebi samima.

Slabo poznajemo i svoje tijelo. Nije nam poznata funkcija najvećeg dijela sive tvari ljudskoga mozga. Za nas su i vlastite misli i snovi još uvijek zagonetka. Gubimo se u labirintima vlastite svijesti i podsvijesti tragajući za odgovorima. Vrtimo se u začaranom krugu. Teško nam je priznati da nešto ne znamo. I nismo u stanju prihvatiti svoja ograničenja i shvatiti koliko smo krhki i maleni pod zvijezdama. I prolazni – poput putnika na peronima.

Zanosimo se osvajanjem drugih planeta a ne poznamo ni ovaj na kojemu živimo. Još uvijek otkrivamo nove biljne i životinjske vrste i skrivene tajnovite oaze u predjelima o kojima ne znamo ništa. I dalje drhtimo i strijepimo pred olujama, poplavama, potresima, požarima, kao i prije pet tisuća godina. Nismo čak u stanju definirati ni svoje osjećaje i pojmove kojima se svakodnevno služimo i smatramo ih tako važnim za vlastiti bitak (ne znamo objasniti sebi ni drugima što su: emocije, misao, ljubav, istina, sreća, vrijeme, prostor, materija, energija…).

Nemamo odgovor ni na temeljno pitanje naše egzistencije: Što je život?

Ne znamo gdje prebiva ono što zovemo “dušom” i zašto kad nas to “nešto” što zovemo “dušom” napusti više nismo ljudska bića nego mrtva materija. Ne znamo kako nastaje niti kako nestaje, ali smo itekako spremni poigravati se životom. Znamo da je nešto posebno, dragocjeno, jedinstveno i neponovljivo, a ipak smo ga tako često spremni uništititi.

Gotovo ništa ne znamo o sebi i svijetu koji nas okružuje, ali želimo se igrati „boga“. I pokušavamo to. Relativiziramo prirodne datosti i zakonitosti i zanosimo se time kako smo sve u stanju prilagoditi svojim interesima i potrebama. Eksperimentiramo s ljudskim, životinjskim i biljnim genima, nastojimo „modelirati“ ljudsko biće i uskladiti ga s nametnutim shvaćanjem„idealnog“ i „savršenog“ pri čemu gubimo iz vida kako je to put ka njegovoj potpunoj, posvemašnjoj i nepovratnoj dehumanizaciji i degradaciji. Čovjeka želimo „ukalupiti“ u unaprijed nametnute sheme, zagovaramo potpunu slobodu a odavno smo robovi svojih materijalnih prohtjeva i nametnutih klišeja življenja i ponašanja, dekadenciju i destrukciju proglasili smo „progresom“, a zdrav pogled na život i ljudsku egzistenciju „opasnošću“ i „nazadovanjem“.

Kreacionizam je za mnoge opasnost, a banalna i do krajnosti banalizirana teorija evolucije spasonosno „rješenje“ i “objašnjenje” misterija svijeta i života. Svojim nesavršenim i ograničenim umovima nismo u stanju shvatiti i razumjeti ništa, a uvjeravamo sami sebe kako sve znamo. I možemo.

Mi ljudi slovimo kao jedina razumna bića na planetu. No, ponašamo li se tako? Je li razumno voditi ratove i ubijati ne samo živi svijet oko sebe nego i vlastitu vrstu, je li moralno otimati, varati, krasti, mrziti se, činiti zlo? Nismo li dobili razum upravo zato da budemo u stanju održati međusobnu harmoniju i ravnotežu s okruženjem? Zašto uporno režemo granu na kojoj sjedimo?

U ime “napretka” već stoljećima uništavamo vlastiti embrij, ovu oazu života što nam ju je darovao Stvoritelj, zaboravljajući da Zemlju nismo naslijedili od predaka nego je pozajmili od potomaka (kako jednom davno reče mudri poglavica Siouxa, Bik Koji Sjedi).

I što smo postigli? Jesmo li sretniji nego prije 200, 300, 500 ili tisuću godina? Okružili smo se strojevima kojima smo sluge, a ne gospodari! Što smo više “napredni” sve smo manje ljudi, jer usporedo s gomilanjem materijalnih dobara duhovno siromašimo, odričemo se moralnih normi i etičkih načela i prestajemo biti ono što još uvijek mislimo da jesmo.

Pokretači našeg „progresa“ su pohlepa, proždrljivost, bezglava utrka za materijalnim, profit po svaku cijenu.

No, kad dođe vrijeme, Tvorac će svojim moćnim prstom ponovno sve dovesti u savršeni red.

On je jedini koji to može.

Zlatko Pinter

Istaknuto

U bremenitoj povijesti Istre, istarske žene neprestano su se borile za obitelj i očuvanje obiteljskih vrijednosti

Published

on

Istra do početka 1.svjetskog rata

Koliko je povijest Istre bila teška  i bremenita, toliko je bio težak život istarske žene.

Kako je stanovništvo Istre krajem 19. stoljeća, do početka 1.svjetskog rata  bilo podijeljeno na ruralno-seosko u unutrašnjosti Istre i priobalno gradsko, tako je bio različit i položaj žena u obitelji i društvu.

Tijekom 19. stoljeća oko  90% stanovništva Istre bilo je seosko i  uzdržavalo se  radom u poljoprivredi.

Seosko stanovništvo činili su pretežno Hrvati, a gradsko Talijani i Nijemci. Samim time postojala  je razlika u načinu života i funkcioniranja obitelji., ali zajednička im je bila briga za obitelj.

Do raspada Austro-ugarska monarhija, koja je bila pravno uređena monarhija sa carem kao poglavarom i državnim institucijama koje su održavale taj pravni poredak stabilnim, tako se točno znalo mjesto žene u društvu.

U seoskim sredinama žene  su shvaćane najprije „kao radna snaga, a zatim i kao „stroj“ za rađanje i odgoj djece“.  Žena je brinula za cijelo kućanstvo te supruga i djecu, ali i rad na polju i gospodarstvu zajedno s muškarcem. Žena gospodarica je brinula i o obavljanju poslova oko kuće na zemlji, u vinogradu, vrtu uz kuću te oko stoke i živadi uz poslove kao što je priprema hrane, ručna izrada odjeće i posteljine kao  i drugih potrepština za kuću i ukućane. Kućanski poslovi uključivali su spremanje i uređenje kuće, kuhanje, pečenje kruha, nošenje vode i drva za ogrjev, čuvanje djece, predenje, tkanje, šivanje, krpanje i pranje rublja.

Žena je na djecu prenosila vjeru i domoljublje.

U gradskim sredinama žene državnih i vojnih dužnosnika bile su vrijedne pratilje svojih supruga i prezentirale njegov društveni status. Mogle su se baviti društveno korisnim radom, jer su mogle platiti dadilje za čuvanje djece, pralje i spremačice.

Žene nižih društvenih slojeva, zbog egzistencijalnih razloga morale su  tražiti posao pa su se  zapošljavale  u društveno prihvatljivim  zanimanjima  kao  guvernante, učiteljice, službenice u poštanskoj službi i drugo.

Uslijed procesa industrijalizacije došlo je  do promjena u rasporedu i ustrojstvu stanovništva, raskida se sa tradicionalnim načinom života što društvo mijenja iz temelja.

U Istri je zbog odluke Cara Franje Josipa I, da se u Puli otvori brodogradilište i da Pula postane glavna ratna luka Monarhije, došlo do naglog razvoja industrije i velikog porasta stanovništva.

Žene su u Istri imale neka veća prava u braku u odnosu  na ostatak Hrvatske. Opći građanski zakonik iz 1815. se  pokazao progresivnim u svom vremenu budući da je osigurao ženama visoku razinu ekonomske nezavisnosti koju su one odranije uživale u instituciji „braka na istarski način“, jer su i u braku zadržale pravo vlasništva nad imanjem.

Počeo je 1.svjetski rat i život se potpuno izokrenuo.

Stanovništvo južne Istre uglavnom žene i djeca te nešto staraca  je 1915. bilo internirano u unutrašnjost Monarhije u prihvatne logore, sa drvenim barakama, jakim zimama na koje Istrani nisu bili navikli U Wagni bi, naime, palo i do metar snijega, koji se nije povukao do proljeća. Nedostajalo je hrane, žene su pomagale i u kuhinjama, pa su od šefova dobivale ostatke hrane, a često bi i ukrale malo graha i krumpira da kriomice nešto skuhaju za najbliže.  Harale su zarazne bolesti, pa je na primjer u logoru Wagni i u Gmundu dnevno umiralo po 200 osoba, a najviše djece.  Nije bilo obitelji koja nije izgubila jedno ili više djece., a nekima su stradala i  sva djeca. Procjenjuje se da se oko 10 000 nije vratilo. Sve to izazvalo je i pobunu žena u logorima.

Kada su se 1918.vratili u Istru zatekli su opljačkane kuće, zapuštenu zemlju, zarasle njive, vinograde  i maslinike.  Još je vladala Španjolska gripa, koja ih je onako pothranjene  kosila.

Teški život žena pod Italijom

Teške ekonomske prilike nakon rata i nedostatak hrane prisiljavale su žene sa sela da prodaju svoje proizvode u gradu, mnoge su se odlučile i na preprodavanje pa su po selima sakupljale mlijeko, jaja , povrće, pa i šumskih plodova i nosile u grad na prodaju. A bilo je i odvažnih žena, koje su švercale duhan, kavu i petrolej, i  kako je država imala monopol na te robe, bile su u strahu od financa i karabinjera, pa su se sakrivale i kretale noću šumskim putevima.

Naravno nije bilo prijevoznih sredstava, pješačile bi po par sati do grada i nazad. Ujutro bi već u tri sata krenule u  grad,  nosile domaće proizvode za prodaju, a za natrag bi nosile sve što im za domaćinstvo treba, što nisu same proizvodile.

Bile su tako organizirane da su putem hodajući prele ili plele čarape. Kada bi kasno došle kući, čekala bi ih djeca i sav kućanski posao.

Mnoge su radile kao dojilje, uz svoju djecu odlazile bi u grad dojiti tuđu djecu. Nije onda bilo dječje hrane kao danas i majke koje nisu mogle dojiti rado su prihvaćale usluge dojilja.

Zbog velikih poreznih nameta i čestih oduzimanja robe od stane karabinjera i financa  žene bi se pobunile, pa je tako izbilo nekoliko pobuna žena.

Pobune žena u Istri

Nisu to bile nikakve politički motivirane pobune, bilo je isključivo za smanjenje poreza, nameta i za slobodno klanje stoke  za osobnu upotrebu i slično.

Isto tako  Proštinska buna, nije bila politički motivirana, već pobuna seljaka Proštine protiv terora, oduzimanje ljetine i maltretiranja djevojaka od strane talijanskih squadrista.

Rigidni  „ antifašisti“ poput Radničke fronte te su pobune odmah svrstali u antifašizam, što nije povijesno utemeljeno. Žene su se pobunile protiv vlasti, a vlast je bila fašistička i eto automatski antifašizma. Žene su tražile olakšice da mogu prehraniti svoje obitelji i to je bio jedini motiv i cilj pobuna

https://www.radnickafronta.hr/hr/t/tekstovi/clanci/719/pobuna-200-tinjak-zena-u-tinjanu/

Kapitulacija Italije i njemački teror

Rommelova ofanziva u Istri bila je krvava sa teškim posljedicama. Nijemci su za odmazdu palili sela, ubijali ljude, pa su preživjeli ostali bez kuća i bez ičega. Primila bi ih rodbina, a onda su žene trebale za svih priskrbiti hranu. Mnogu su se pridružile NOP-u i na svojim putovanjima bile kuriri i raznosile  poštu.

Po zimi se čak 17 njih smrzlo,  jer su preko Ćićarije išle u Sloveniju i natrag noseći i po 20 kg hrane.

Hodajući plele su čarape, rukavice, pulovere za partizane u Gorskom Kotaru. Noću su iskuhavale robu u lušiji, stare plahte kao zavoje za ranjenike, čak su u nedostatku soli, žene s labinštine donosile kući morsku vodu i  iskuhavajući je dobivale sol.

Jedan manji dio uključio se direktno, kao borci u NOB  i sudjelovao u osnivanju Narodno-oslobodilačkih odbora i novih struktura narodne vlasti.

Kraj rata nije donio mir u Istru. Istra je bila podijeljena na zonu A i B i slobodan teritorij Trsta, pa su žene po naređenju Partije trebale prosvjedovati u narodnim nošnjama kako  bi se vidjelo da je stanovništvo za Tita.

Po završetku rata žene su dobile pravo glasa, školovale se , jer je nedostajalo učitelja, radile u sakupljanju odjeće i hrane za obitelji poginulih, brinule za svoju obitelj i ustvari  uvijek  za opstanak svojih obitelji.

A kakav je bio život nakon rata u velikoj neimaštini, kada je svega nedostajalo, osobno svjedočim, jer me mama kao malu stavljala da čuvam red pred trgovinom. Vlasti su morali racionalno rasporediti hranu i druge kućne potrepštine. Kupovalo se na točkice prema broju članova obitelji.

„A negdje 1955-56 počele su žene iz Jadreški, Valture i bližih sela dovoziti mlijeko sa kolima koja su vukli tovari, u velikim aluminijskim bidonima-tako su zvali te posude i onda bi sa mjericom  grabile u lonce koje su mame donosile. Kakvo je to bilo mlijeko, napravilo bi 2 cm debeli skorup. Moja mama nosila je peći kruh u Forno -pekaru i onda na topli kruh taj skorup i šećera. Nije bilo boljega. Tek negdje 60-tih počela je raditi mljekara i onda se moglo kupiti mlijeko u dućanu. Ali nije bilo ni blizu dobro kao ono iz seljačkih kola sa tovarom iz Jadreški.

Koja razlika prema mlijeku koje se danas kupi u tetrapaku. Nema to mlijeko onaj debeli skorup. A tako vam mogu ispričati priče o brašnu, šećeru, ulju koje smo dobivali na točkice. I za te namirnice čekalo se u dugačkim redovima od 3 ujutro. Nije bilo kao danas, odeš i kupiš bez razmišljanja. Isto mogu pričati o novoj školi u kojoj sam bila prva generacija, A tek o igranju po ruševinama, pa bi dolazili doma razbijeni od padova…

Ah da još ovo o osobnoj higijeni. Imali smo wc u stanu, ali bez kade ili tuša. Tata se išao kupati u Dom zdravlja, tamo su u podrumu bili tuševi i ljudi su dolazili se tuširati. A skoro svaka zgrada imala je u dvorištu LIŠJERU-praonu u kojoj su bile kamene vaške-kade i peć na drva sa velikim rezervoarom za grijanje vode. Dakle bojlera nije bilo.

U kuhinjama su bili oni šporeti na drva koji su imali sa strane mali rezervoar za grijanje vode.

I  onda bi se mame dogovorile , naložile vatru, grijale vodu , prale robu i kupale dječurliju u velikim maštelama. Bile su velike te maštele, po dvoje djece bi stalo unutra. Bilo je veselo to kupanje po zimi u lišjeri. bilo je toplo, puno pare od iskuhavanja robe, a robu se pralo u lušiji. Sapun se dela doma. E moja dica ne znate vi ča je mižerija. Ne znate vi što je siromaštvo! A bili smo sretni, jer za drugačije nismo znali!“

Ova fotografija je snimljena na Palacinama u Puli  kod Mornaričkog parka prema S krivini

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Milorade Pupovac izgradite  nama Hrvatima u Istri  kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani ove zemlje.

Published

on

Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!

Članak 14. Ustava RH kaže:

 „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih,  a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri.  Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!

https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja

U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve  vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme  Domovinskog  rata, a našim vladajućima više  ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.

I  kako nismo ugrožena srpska ili  talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.

Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.

Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.

Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići,  koje  im vi skupa sa HND-om  dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo,  kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj  himni! Vrh!

Imate vi novaca, vidim da ste ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju  Jakovčiću, Capu d’Istria  da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.

Pa oko je zrman Nini, Capo d’Istria  u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamenu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić  od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.

Škužajte  brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik  i glagoljicu.

Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još  bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.

Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog  premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!

Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice

„ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”

 

 

 

Continue Reading

Istaknuto

Marija Jurić Zagorka i Bl. Alojzije Stepinac

Published

on

Kada se napiše Marija Jurić Zagorka, automatski se pred očima pojave hrvatski povijesni romani Kći Lotrščaka, Grička vještica, Gordana, Vitez slavonske ravni, Plameni inkvizitori i mnogi  drugi.

Nije Zagorka pisala samo povijesne romane. Bila je veliki borac za prava žena, pravo na rad, i socijalnu pravdu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije.

Marija Jurić Zagorka prva je hrvatska politička novinarka, koja je sudjelovala  u osnivanju Hrvatskog novinarskog društva. Zalagala se za radna i socijalna prava novinara i novinarki.

Marija Jurić Zagorka rođena je Negovec kraj Vrbovca, 2. ožujka 1873. a umrla je u Zagrebu, 30. studenoga 1957.  Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica.

Uređivala je list Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Velika potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer.

Međutim malo je poznato, jer se nije uklapalo u ljevičarsku sliku o njoj, da je Marija Jurić Zagorka još u djetinjstvu otkrila da je Bog ljubi, i onako prezren od ljudi, odbačen, vičan patnjama, ponižen, razapet i proboden (usp. Iz 53,3-5), Isus Krist privukao ju je k sebi.

Bogu se molila, ispovijedala, pričešćivala, u slavlju Mise sudjelovala, zahvaljivala Bogu. Bila je kršćanka koja se svoje vjere nije odrekla niti ju zanijekala. Kao mlada djevojka napisala je: „Mučeničkim životom ja ću živjeti i umrijeti, ali vjeru svoje duše nikad neću izdati. Ni za čast ni bogatstvo.“

U romanu Kamen na cesti pisala je: „Bog ljubi ljepotu kad je tako divno uresio zemlju. Ne, ne, nije kriva sudbina. Čovjek sam uništava ono što mu je dao Bog“

Iz čvrste vjere i stvaralaštva Marija Jurić Zagorka pokazala je da čovjek koji u Boga vjeruje nije kamen na cesti kojega gaze  kotači svih kola što voze svakojako smeće. On postaje stijena kojoj Bog daje čvrstinu i dostojanstvo ljudskosti.

U romanu Kći Lotrščaka opisala je požar koji je harao Zagrebom, odnosno Gričom  1731. godine. Kako piše tadašnji kanonik Baltazar Adam Krčelić, udovica Modlar, kojoj nije zabilježeno ime, na zgarištu izgorenih kuća, u pepelu je pronašla praktički neoštećenu sliku blažene djevice Marije s malim Isusom. Udovica Modlar i njeni sugrađani neoštećenost slike smatrali su čudom, podigli su oltar, postavili  na oltar sliku i zapalili  svijeće vjere u čudotvornu Bogorodicu pod Kamenitim vratima.

„Majka Božja na Kamenitim vratima! Ostani u toj kuli s nama, na sve vjekove!… I dolazit će k tebi hrvatske duše, da prime utjehu jadu svome, potporu nadama svojim, zaštitu od pogibelji od zlotvora svojih!… I tebe slavit će grad naš rođeni, dragi, dok u njemu bude roda hrvatskoga!’…i tako do današnjih dana.

Tako vjerom obogaćenog duha Marija Jurić Zagorka pokrenula je 1939. časopis Hrvatica i pred Uskrs 1940. zamolila je nadbiskupa Stepinca da za časopis Hrvatica,  radi prosvjećivanja hrvatskih žena i djevojaka, javnosti predoči kršćanski pogled na dostojanstvo žene i njezinu ulogu u društvu. S te novinske propovjedaonice on je, ne kao privatno mišljenje, nego kao nauk Crkve, navijestio potrebu primjene kršćanskih načela u duhovnoj obnovi hrvatskog naroda shvaćajući da je za taj preporod prevažna uloga žene.

Na portalu  Stari hrvatski časopisi, Narodne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, hrvatska kulturna baština, digitalizirani su primjerci časopisa Hrvatica, pa se može u originalnoj verziji pročitati cijeli tekst kao dio stepinčeve baštine o dostojanstvu kršćanskog braka između muškarca i žene, kršćanskom  odgoj djece i mladih, dostojanstvu žene roditeljice i vjeroučiteljice, vrijedne divljenja i ponosa.

Marija Jurić Zagorka objavila je Nadbiskupov intervju u časopisu Hrvatica, a nadbiskupu Stepincu poslala zahvalno pismo u kojem je napisala:

„Izjava Vaše Preuzvišenosti čita se na sastancima pojedinih ženskih društava javno, te je svuda proizvela dubok dojam i spontano oduševljenje. Sve žene naglasuju, da im još nikad nitko do Vaše Preuzvišenosti nije tako divno protumačio, da Katolička Crkva postavlja ženu na toliko uzvišeno mjesto, a dubokoumni komentar Vaše Preuzvišenosti i mišljenje Vaše ostat će neizbrisivo“

 Zagreb, 15. ožujka 1940. M. Jurić Zagorka.

Lili Benčik/hrvatskepravice

U privitku stranice iz časopisa Hrvatica.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved