Connect with us

Vijesti

BUDUĆNOST ITALIJE I EUROPE NIJE U IDOLIMA NEGO U KRISTU

Published

on

Crkva Sv. Agneze na Piazzi Navone u Rimu (izvor slike: Erasmusu)

Apostolska vjera Petra i Pavla je korijen kulture koja je iz Rima i Italije stigla u čitavu Europu dajući joj njen kršćanski identitet. Jedino je u kršćanstvu tvoja budućnost Italijo  dok će te  neopoganstvo odvesti u sigurnu propast.

To je ustvrdio jasno i glasno kardinal Gerhard Mueller u svojoj homiliji koju je održao 21 siječnja, za blagdan sv. Agneze, u bazilici čiji je titular,  na trgu Navona u Rimu.

Ono što ushićuje kod današnje mladeži nije samo njen lijepi izgled nego i njeni sportski i školski uspjesi i otvorenost budućnosti. Neki postaju uzori svojoj generaciji. Švedska šesnaestogodišnjakinja Greta Thunberg, na primjer,  je postala uzor svjetskog ekološkog pokreta. Pomolimo se da joj medijske bitke koje su nastale na kraju ne naškode.

Agneza, dvanaestogodišnja rimska djevojčica, za razliku, nije bila trenutni idol svog vremena nego je neprolazni ideal kršćanske vjere. Ona još danas nakon 1700 godina od svoje smrti nije zaboravljena. Katolici čitavog svijeta dive se ovoj djevojčici zbog njenog heroizma i časte ju kao svetu. Zbog njene smrti koju je podnijela u patnji zbog vjernosti Bogu, crkveni otac,  sv. Ambrozije iz Milana,  je ustvrdio: “Evo u jednoj jedinoj žrtvi dvostruko mučeništvo čistoće i vjere. Ostala je djevica i postigla je mučeništvo.“ (De Virg. II, 9)

Od djetinjstva je Agneza znala jasnu razliku između jedinog i istinitog Boga i tolikih lažnih idola koje su obožavali pogani. Svijet je stvoren za čovjeka da mu služi za stanovanje i da si priskrbi hranu.  Čovjek postoji u svojoj kreposti i prirodno je stvoren da se okrene prema Bogu, prema Onom u kome naše srce nalazi pokoj. Oni koji su stvoreni po slici i prilici Boga žive u spoznanju vlastitog dostojanstva da su sinovi i kćeri Božje. I zbog toga se ne bojimo i razornih prirodnih sila, ni hirova sudbine,  ni bijesa tirana. Ne služimo kultu bogatih, lijepih ni moćnih. Slava svijeta će proći a svi  ljudi su smrtni. „Stoga je naplata za grijeh smrt; a dar Božji je  život vječni u Isusu Kristu, našem Gospodinu.“ (Rm 6, 23)

Kardinal Gerhard Mueller

U Rimu su prvi kršćani postigli slobodu vjere u jednog jedinog Boga žrtvujući svoje živote u borbi protiv nadmoćnih, gotovo nepobjedivih pogana čija je moć bila izražena u kultu imperatora, u visokoj kulturi učenih i praznovjernom mentalitetu silnih masa. Ne predajući se starim oblicima kulta prolaznih idola i njihovim odrazima u slikama, kipovima u drvu, kamenu i kovini, slijedit ćemo njihov primjer /prvih kršćana/:“Nećemo nazivati „našim bogom“ djela naših ruku:“(Os 14,4) Idolatrija je izazovno uranjanje u egzotične kulture i njihove rituale plodnosti s naznakoma seksualnosti.  Ustvari, vjera u bogove, demone i šamansko zazivanje elemenata zamračuju istinu spasenja, činjenicu po kojoj smo „oslobođeni ropstva propadljivosti da bismo ušli u slobodu slave djece Božje.“ (Rm 8,21)

Žao nam je onih mnogih ljudi našeg vremena koji su zaboravili  ili svjesno raskinuli svoje kršćanske korijene. Slijedeći zamjensku neopogansku  vjeru otpočeli su iznova uzdizati kao „apsolut“ kozmos, našu planetu, evoluciju, internet i tehnologiju. Ponašaju  se kao da će ova prolazna stvarnost moći čovjeku dati konačnu svrhu i podršku koja mu je potrebna. U svojoj poganskoj gluposti čestitaju si na tobožnjoj „znanstvenoj spoznaji“ da je čovjek samo životinja i da je smrt kraj svega. Rugaju se našoj vjeri u neprolazno dostojanstvo čovjeka i smatraju da je uskrsnuće tijela priča za malu djecu, zaboravljajući činjenicu da nam i naš razum kaže da priroda ne stvara ništa bez razloga. Ili trebamo možda vjerovati u Stvoritelja prirode koji je uzalud stvorio čovjeka darujući mu neprekidno istraživanje istine i neugasivu čežnju za srećom samo zato da bi ga povukao za nos?

Krvlju svog mladog života sv. Agneza je svjedočila Krista, Sina Božjeg i jedinog Spasitelja svijeta. I tako ohrabruje i nas ovdje u Rimu, u Europi, da propovjedamo našu katoličku vjeru javno i bez straha od ljudi. Vjera apostola Petra i Pavla je korijen kulture koja je iz Rima, iz Italije, stogla i cijelu Europu dajući joj njen kršćanski identitet. Jedino kršćanstvo ima budućnost u Italiji, a neopoganstvo vodi pouzdano u propast. 

Svaki mogući dijalog koji je otpočeo stari Scalfari je isprazan ako je bezbožac u svojoj smetenosti zaključio da je papa poricao Kristovo božanstvo. Ustvari, zbog kojeg bi drugog razloga rimsku biskup i papa čitave Crkve katoličke bio ako ne zato da ispovijeda danju i noću zajedno sa svetim Petrom:“Ti si Krist, Sin Boga života.“ (Mt 16,16)

Katolici bi učinili dobro da surađuju sa svima onima koji su duhovno i moralno u mogućnosti preuzeti odgovornost za gospodarsku, političku, kulturnu i vjersku budućnost Europe. Jedini izvor iz kojeg izvire čista voda za preporod Vječnog Grada i čitave italije je kršćanska slika čovjeka. Pouzdanije je povjerenje  u političara koji visoko drži krunicu kao simbolični čin nego u onoga koji obara Kristov križ stvarnim činom.

Kako neopoganstvo poriče čovjekovo začeče kao sliku Boga time se prikazuje kao neprijatelj života. Kršćanstvo nasuprot tomu nas uči da je svaki ljudski život svet od trenutka začeća do svog posljednjeg daha. Stoga je naš odgovor na pobačaj i eutanaziju, na promjenu spola i razaranje braka i obitelji može biti jedino NE.

Za kršćanina ne vrijede političke ideologije ni ljevice ni desnice. On se ne da zavesti neopoganskom vjerom u prirodu i zaslijepiti  se ateizmom neoliberalnog i neomarksističkog tiska. Zreli katolik se ne smije dati nagovoriti za kojeg demokratskog političara treba  ili ne treba glasovati. Onaj tko vjeruje u Boga poznaje jedino zapovjed: Ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Italija i Europa će imati budućnost jedino ako se usredotoče na kulturnu, moralnu i vjersku obnovu u vjeri Isusa Krista, Sina Boga živoga. Po svom uskrsnuću od mrtvih On je pobjedio mržnju, grijeh i smrt. I u znaku Njegovog Križa je i preporod katoličke Italije. Sveta Agnezo moli Boga za svoje rimljane, za katoličku Italiju i za kršćansku Europu. Amen. Autor: kardinal Gerhard Mueller/ S tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović/corrispondenzaromana.it

S tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović

Vijesti

Značenje i povijest šabata

Published

on

Vrlo je vjerojatno da slavljenje subote (šabata) potječe iz Mezopotamije. Ako se uzme u obzir da jedan mjesečev ciklus traje nešto više od 28 dana, onda su važni i „kritični” 7., 14., 21. i 28. dan. Ti su se dani smatrali nesretnima, dakle manje pogodnima za poslove, pa su se ljudi tih dana radije posvećivali molitvi i bogoslužju. Babilonci su dan punog mjeseca nazivali „šapattum”, a dan nestanka mjeseca „bubbulum”. Očita je sličnost riječi „šapattum” i „šabat”. Kasnije, u Židova, šabat više ne slijedi mjesečeve mjene, nego se ustaljuje u sedmodnevnom krugu. I danas je za Židove osobito značajan onaj šabat uoči mladog mjeseca. Za Židove je zapovijed obdržavanja šabata prva i najvažnija zapovijed. Zato se u njihovoj tradiciji veli: kada bi svi Židovi dvije subote za redom u potpunosti obdržali sve zapovijedi vezane za taj dan, bili bi spašeni, tj. tada bi došao Mesija.[1] Evo sada osnovnih oznaka židovskog šabata.

Šabat kao posveta vremena


Židovi ističu kako je riječ “svet” (posvetiti) prvi puta u Bibliji uporabljena upravo za šabat. Po šabatu se posvećuje vrijeme, jer je taj dan posebno posvećen molitvi i učenju Tore. Za Židove, nadalje šabat ima, naravno, duhovno značenje a u isto vrijeme i veliko značenje za obiteljski život. Budući da je puno toga zabranjeno činiti na šabat, obitelj se nužno okuplja, moli i razgovara o obiteljskim pitanjima, jer je na šabat zabranjeno voditi poslovne razgovore. Šabat, naravno, počinje od zalaska sunca u petak do zalaska sunca u subotu, jer za Židove inače dan započinje večerom.[2] Još dva sata prije sumraka žena pali svijeće, ide se u sinagogu, a onda vraća kući gdje uz molitvu i čitanje Pjesme nad pjesmama bude “doček šabata” (koji je predstavljen kao kraljica). Slijedi svečana večera.

Posvemašnje uzdržavanje od posla


Zabrana rada je apsolutna, čak i u vrijeme sjetve i žetve, a tiče se i Židova i njihovih slugu i robova, kao i njihovih životinja. Kasnije, u ropstvu, dolazi još i zabrana paljenja vatre (dakle i kuhanja), kao i putovanja. Neki su čak toga dana zabranjivali i njegu bolesnika. Budući da je Židovima često teško doslovno obdržavati šabat, oni su od starine našli pomoć. To je “šabes goj” što na jidišu označava ne-Židova koji za Židove čini ono što je Židovima zabranjeno (i to uz nadoplatu). Danas za Židove ulogu šabes goja čine automati koji se programiraju, čega ima sve više i više.[3] Kao pomoć za “normalan” život služi i ustanova zvana eruv (“povezivanje”). Naime, Židovu je zabranjeno na šabat hodati dulje od 2000 lakata (1000 metara), međutim, nije zabranjeno hodati unutar svoga dvorišta. Zato oni jednostavno povežu, tj. opašu jednim konopom cijelo naselje, koje se onda smatra jednom stambenom jedinicom, a čitavo je naselje onda kao dvorište, tako da se slobodno može hodati po cijelom naselju. Naravno, ukoliko je u pitanju životna opasnost, onda su oslobođeni zapovijedi o uzdržavanju od posla.

Sudjelovanje u hramskom i sinagogalnom bogoslužju


To jest i bio osnovni razlog subotnjeg počinka – da čovjek toga dana bude slobodan za bogoslužje.

Šabat kao znak saveza


„Subote moje morate obdržavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem”. (Izl 31,12). Tako je za Židove obdržavanje subote temeljni znak obdržavanja saveza. I danas u državi Izrael, posljednje što bi jedan liberalni Židov od svoje židovske tradicije napustio bilo bi upravo obdržavanje subote.

Radost subote


Iz 58,13 naziva subotu „milinom”. Slavlje subote započinje već u petak navečer paljenjem svjetiljke koja gori sve do subote navečer. Oblače se svečane haljine. Za večerom u molitvi zvanoj „Kidduš” Židovi slave Boga što im je podario subotu: „Blagoslovljen da si, Gospodine, Bože naš, kralju svijeta jer si nas posvetio svojim zapovijedima i jer smo ti omiljeli, te si nam u baštinu predao šabat svoga posvećenja, iz ljubavi i naklonosti kao spomen stvaranja.”

Eshatološki vid subote


Kasniji židovski spisi šabat smatraju predokusom vječnosti: „Ovaj dan je čitav šabat i odmor zauvijek, svijet pravednika je svijet subotnjeg mira.” U ovom kontekstu valja gledati kršćanski izraz „pokoj vječni”.


[1] Usp. K. DA-DON, Židovstvo. Život, teologija i filozofija, Profil, Zagreb, 2004., 247-275.

[2] Židovi tumače da je to zbog toga što u Knjizi postanka stoji: “I bi večer, pa jutro, dan prvi…”

[3] Tako postoji tzv. subotnje dizalo koje je programirano da se zaustavlja na svakome katu, tako da ga pobožan Židov ne mora pritiskom na dugme aktivirati. Tako se u Izraelu mogu nabaviti spravice koje se stave u bravicu automobila i koje onda pokreću automobil, tako da ga vozač ne pali sam. Ostala pomagala možemo samo zamisliti.

izvor: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin/Vjera i Djela

Continue Reading

Vijesti

Raskol na Zapadnu i Istočnu crkvu iz 1054.: Korijeni i uzroci

Published

on

Veliki crkveni raskol iz 11. stoljeća. – koji je podijelio Crkvu na Zapadnu i Istočnu – događaj je čije posljedice (vjerske, političke i društvene) osjećamo dan danas.

Premda se kao konkretna godina uzima 1054., raskolu je prethodilo nekoliko velikih kriza. S obzirom na kompleksnost teme, odlučili smo ju obraditi u dva dijela, a u današnjoj ‘Povijesnoj četvrti’ bavimo se korijenima i uzrocima – s Podcasta Povijesna četvrt prenosi Bitno.net .

Podcast obično objavljujemo svakog drugog četvrtka na YouTube kanalu Bitno.neta, a cilj mu je demistifikacija kontroverznih točaka iz povijesti Katoličke Crkve.

Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

DOTUR KANIBAL

Published

on

Svukud ima vakih kanibala – kaže Pepi na profilu I. Kotlar

Klinički centar Rebro. Čeka se prid ordinacijama u onon uskon dugačkon hodniku. Sidi se sa obe dvi bande a noge triba podvuć pod katrigu da se mere proć sredinon.

Jure Franić je dva puta prozvan i tek se na treće oglašavanje javija. Pasalo je dvi ure od podne. Uspravja se pospani starkeja sa nogama savijenin u kolinima.

Usta je noćas još u pola tri u svome Gornjen Segetu pa onda nanoge po ladnoći do Trogira. Tamo je na autobusnoj stanici malo odrima a onda vija za Zagreb na kontrolu.

Namišta robu prid ordinacijon ka da ide na raport kod pukovnika. Sestra ga priši, jer kasne a pacijenata je puno.

Dotur Tomić se nakratko udubija u njegove nalaze dok se ovaj nije skinija do pojasa i snimija EKG-a.

A sinoć se smrza dok se kupa na bokune prvo do pasa pa od pasa, kako se to već čini u kućama bez tekuće vode. Njegova Janja ga je natirala da opere i glavu, iako po njemu ni tribalo. Sad se čudi ča dotur gleda u te kartušine a ne u njega, kad se već opra i zapuca iz te dajine. Ali to van je Zagrebački dotur – oni sve znadu.

– “Dobro Jure gdje su ti nalazi krvi i mokraće, kao što se ovdje traži?”

– “Pa doturica iz Trogira mi ni ništa rekla, samo mi je napisala uputnicu.”

Dotur ga oslušnu, duboko diši, ne diši, iskašji se, normalno diši. Pregleda mu još crveni friž od vrata do trbuja nakon nedavne operacije tri baj pasa.

Provuka je traku od EKG-a kroz ruku kao telegrafista kad stane čitat poruku s vrpce. I sad bi Jure najradije da ga dotur potapša po škinama i da mu kaže: Starino idi doma zdrav si ko dren. A ko zna koliko dotura bi tako reklo, pogotovo kad je u stisci s vrimenon, a dođe mu tako neko iz vukojebine i to bez nalaza. Ali ovaj ni takav:

– “Slušaj Jure, idi u sobu pet neka ti učine komplet analizu krvi i mokraće hitno, reci da sam im to ja rekao, onda u sobu 12 da ti naprave eho srca. Kad budeš gotov donesi sve ovde. “

– “Ali doture meni autobus ide u šest uri, moran doma zbog Gurke.”

– “A ko ti je ta Gurka?”

– “Naša kravica, nikon se ne da pomust samo meni, “

– “Ma bićeš ti još večeras kući, samo požuri.”

Jure je obavija sve ča mu je dotur kaza i u pet se ponovo nacrta kod dr. Tomića. Bi je zadnji pacijent za danas. Cupka on nestrpjivo da krene kući, a dotur mu reče da ne brine da će ga on osobno odvest na kolodvor. Ponovo se udubija u nalaze i počne odmahivat glavon.

– “E moj Jure, moramo te odmah prikačiti na “holter” da vidimo što nam to govori tvoje ludo srce. Što je danas … petak? Evo sad ti ga stavimo pa ti stoji do ponedjeljka kad ponovo radimo. I ne smiješ putovati jer rezultati neće biti dobri. “

– “Ali doture moran ić, doli me čekaju i Gurka me čeka, a i neman ja kod sebe šoldi za u hotel.

A zna dotur dobro kakve su to muke. I sam je poteka iz jednog takvog brđanskog zaseoka. Zna da je jedina krava ka član obiteji. Ujutro se prvo pogleda u štalu vidit kako je ona, a čeljad će i samo kazat ako im čagod fali. A ča se šoldi tiče, to je zadnje ča od sejaka moš iskopat. Ono malo ča se zaradi od prodaje ode na ono ča se mora kupit: sime, lektrika, so, ćizme, kemija, likarije …

Jure se počea trest ka da sina šaje u rat. “Ma smiri se starino, sve ćemo polako rješiti.”, umiruje ga dotur. Pozva je glavnu sestru s pripremnog i pita je je li je slobodna ona soba za VIP-bolesnike. Slobodna je.

– “Eto, našli smo ti besplatan carski smještaj ovde na trećem katu. Znam da bolnička hrana nije neka pa je najbolje da jedeš “Kod Rose”, ulicu niže. Evo ti hiljadu kuna pa ćeš mi vratiti drugi put. A što se tiče Gurke pa valjda će je neko nekako pomusti. Samo ti javi tvojima da dolaziš u ponedjeljak.”

Jure je drhtavo izvadija neku praistorijsku Nokiju ča ju je posudi od susida Grade za ovu priliku. Pokušava ubost one botune debelin parstima, ka da vrhon postola probaješ naciljat bajam. I sve ubada po 2-3 gumba istovrimeno. Dotur mu otkuca broj da se ovaj više ne muči i dade mu mobitel na uvo. Javi se susid Grada i posli nekoliko razmina halo-halo, počmu se mejusobno pitat ko je to tamo, a ko je to vamo, iako su obojica već iz prve pripoznali glasove.

Konačno su se našli negdi u eteru, i obojica se zaprepastili ka da su se iznenada trefili negdi posrid Čukotskog mora. Jure nikako da rekne zoć zove, a zapravo bi ga najradije pita kako je Gurka. Vidi je dotur da se stari blokira pa mu je vazea telefon i Gradi lipo objasnija kad će Jure natrag i da to javi njegovima.

A doturu je svaki petak uglavnon taki, strka od jutra do navečer. Pozva je sestru da smisti Juru i kala se doli “Kod Rose” da napokon čagod toplo izide. Odspava je jedva dvi ure na trosidu u svon kabinetu i u devet počea noćnu smjenu viziton. Tu se dosta zadrža. To su pacijenti ča sutra ili prekosutra gredu na operaciju sarca.

Ponekon od njih će ovo bit zadnja noć.

Prestrašeni su i gledaju ka dica u doture, ka u svoje jedino spasenje. Sa svakin triba popričat, umirit ga koliko je to moguće. A nije lako gledat čovika u oči i obećat da će sve biti u redu, a sutra mu prisić grudnu kost i rastegama rastvorit prsa dok rebra krckaju, pa ogolit njegovo drhtavo sarce. Uzimajući to sarce u ruke uvik mu je prid očiman lik čovika kojen je sinoć da obećanje.

Još ka dite je od majke nauči mnogo o likovitin bijkama i čemu koja služi. Životinje nekad i same ćute ča triba uzet, a čovik triba naučit.

Tako su se on i majka snalazili na padinama divjeg Lukova bez dotura i veterinara. Kasnije, u Zagrebu je bilo i bojih študenata od njega, ali najboji doturi su postali oni ča su znali ličit i tilo i dušu.

Obilazeći redon bolesničke sobe dr. Tomić stiže i do VIP-apartmana. Učinilo mu se da je kamara prazna. Posteja niti nije taknita a Jure sidi u poluškurici do ponistre i gleda u noć. Brine o Gurki i ne more zaspat.

A onda se dotur dositija.

Upita Juru je li u selu ima nekog ča gaji lavandu? Pa Grada zimi hrani svoje koze suhon lavandon. Pozvali su ponovo susida i dotur mu reče da kravi da svežanj lavande i da se će se od tega životinja primirit i dat se pomust. Uru poslin je Grada javi da je Gurka pomužena i da ništa ne brinemo. Jure se ozari od sriće i dotur ga natira da legne u posteju. Zaspao je odma, pri nego ča se svitlo ugasilo.

U ponedejak ujutro su mu skinli holter. Tomić je pogleda rezultate i malo je izmni listu Jurinih likarija.

– “Eto tako starino, slobodan si i još si ti dosta dobar. Napisao sam ti da dođeš na kontrolu u oktobru da ne dolaziš po zimi kao sada. I nemoj da mi opet dođeš bez nalaza.”

A vidi doktor da Juri jopet čagod fali, ka da mu se ne izlazi iz ordinacije.

– “Pa šta je sad Jure, jedva si čekao da odeš kući?”

– “Dva dana gledan ono veliko kupatilo ča ga zovete džakuzi, a zbog holtera se nisan smi kupat. A u životu nikad nisan lega u kadu.”

– “Hahaha Jure moj, evo vrati se gore i banjaj se do mile volje, dok ti ne krene autobus.”

I tako se Jure nabanja ka nikad u životu. Ispritiska je one botune na džakuziju ka da je u kokpitu eroplana. Kad se vratija Gurka se iznenadila kako mu je posvitlila koža, a Janja mu reče da je 20 godišta mlaji. E to su ti Zagrebački doturi, oni sve znaju boje od nas težaka.

Poslin dva miseca na adresu bolnice stiže poveći paket – piše za dr. Tomića. Dotur je otvorija paket a u njemu veliki pravokutni komad slanine ravan ka zrcalo. A koža na poleđini slanine oslikana u nekin živin kolurima i vidi se prilipi planinski pejsaž. U zasebnoj kuverti Jure se puno zafaljuje, pozdravja ga i vrača one pozajmjene pineze. A tu se našao i list iščupan iz sredine đačke teke na kojoj je olovkon pisalo:

“Dragi doture, ovu slaninu je opiturala moja Janja neotrovnon farbon. Ako vam se slika sviđa, kad izite slaninu, ostružite mast i obe bande triba premazat vrućin voskon od čela ili bezbojnin imelinom za postole. To van je poklon od moje kućne slikarice, jer ste me pomladili. Puno vam fala na vašoj dobroti i vidimo se u oktobru. Pozdrav od Janje, Gurke i Jureta.“

Dr. Tomić je kirurški precizno odilija slaninu od kože i postupija po uputi. Kožu je uokvirija i zakačija na zid ordinacije. Ma nema ko ne bi pogleda tu velišku lipu sliku veselih kolura. A onda bi se dotur pofalija:

– “To je koža od mog pacijenta sirotog Jureta, poslala mi njegova žena jer sam se potrudio oko njega. A jadnik se kupao kod nas sve dok mu koža nije skroz pobjelila. Ma bilo je tu i dobre njegove slanine, ali sam je odvojio i pojeo.”

Tako su najbojeg dotura na Rebru nazvali dr. Kanibal.

Kako tek ostale doture zovu? Neki judi će uvik bit dokaz da nije sve postalo posal, profit i interes.

Pepi

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved