Slika 1. Hrvatski specijalci 1991. u Pakracu (braniteljski portal-narod.hr)

U Pakracu su aktivni policajci srpske nacionalnosti i mobilizirani rezervisti razoružali policajce hrvatske nacionalnosti i zauzeli policijsku postaju 1. ožujka 1991. Bila je to oružana pobuna Srba koju je vodio Srbin Jovo Vezmar (zapovjednik policijska postaje). Sve oružje namijenjeno rezervnom sastavu policijske postaje dano je Srbima iz Pakraca i okolnih sela.

Slika 2. Razrušena stara bolnica u Pakracu (MJ)

Sa zgrade policijske postaje i zgrade općine skinuli su hrvatske zastave i postavili zastave Republike Srbije. Na zgradu Skupštine općine izvjesili su četničku zastavu.

Slijedećega dana, 2. ožujka 1991., Specijalne jedinice MUP-a RH razoružale su srpske pobunjenike, 32 su zarobili (kasnije su pušteni). Pobunjenici su se raspršili u okolna srpska sela. Hrvatska policija nije mogla razoružati pobunjenike jer se umješala JNA koja je na pakračke ulice izvela oklopna vozila, a iz bjelovarske vojarne upućeno je 10 tenkova u Pakrac. Tako su snage JNA zaštitile pobunjenike u Pakracu i okolnim srpskim selima. Pobunjeni Srbi su s okolnih brda pucali po Pakracu, spremali su novi pokušaj zauzimanja policijske postaje pa su u Pakrac upućene nove policijske snage. Kada su autobusi s policajcima stigli u Pakrac, napadnuti su s okolnih brda. Puškaranje je trajalo cijelu noć.

Srpska demokratska stranka (SDS) vodila je sve akcije u Pakracu. Pakrac je bio zamišljen kao središte SAO Krajine za Zapadnu Slavoniju i zbog toga je izvedena oružana pobuna. Tijekom obrane Pakraca (u ožujku 1991.) od srpskih terorista ranjena su tri policajca.

Slika 3. Srušena kapela sv. Josipa u Pakracu (MJ)

Skupština općine Pakrac, u kojoj su uglavnom bili Srbi, 22. veljače 1991. izglasovala je pripajanje takozvanoj SAO Krajini. Ustavni sud Republike Hrvatske poništio je tu odluku, 28. veljače 1991.), a sljedećega dana (1. ožujka) pobunjeni  su Srbi izvršili oružanu pobunu zauzimanjem policijske postaje.

4. siječnja 1991. pobunjeni su Srbi osnovali Sekretarijat unutrašnjih poslova SAO Krajine. Pobunjenici u Pakracu su se željeli izdvojiti iz MUP-a RH i priključiti SUP-u SAO Krajine pa su izvršili oružanu pobunu 1. ožujka 1991. 

U Pakracu je primijenjena srpska taktika (koja je kasnije bila uobičajena): prije akcije pobunjenika izazivanje incidenta; srpsko stanovništvo bi se povuklo iz grada (mjesta) pa bi se kasnije vratilo. Dio srpskoga stanovništva je 2. ožujka 1991. napustio Pakrac (dolazak specijalaca) i otišao u okolna srpska sela da bi se kasnije vratio. Tako se stvarala slika ugroženosti Srba. Iz Pakraca je u „zbeg sa srpskim narodom“ otišao i Veljko Džakula, čelnik lokalnog SDS-a, koji se u Pakrac vratio tek 9. ožujka.

Kad je hrvatska policija stigla u gradsko središte, po njima su iz pješačkoga oružja zapucali pobunjeni srpski policajci s položaja na brdu Kalvariji i s položaja u gradu. Hrvatske su postrojbe uskoro doznale da srpski pobunjenici spremaju još iste noći novi i snažniji napad na policijsku postaju. Radi sprječavanja terorista da ponovno zauzmu postaju i radi obrane Pakraca, u Pakrac su upućena dva autobusa hrvatskih policajaca. Oko 18 sati autobusi su bili u Pakrac. Čim su policajci izišli iz autobusa, na njih su teroristi (pobunjeni Srbi) s okolnih brda pucali iz vatrenog oružja. Također, na policajce se pucalo iz strojnice, s tornja pravoslavne crkve.

Slika 4. Obnovljena kapela sv. Josipa u Pakracu (MJ)

Uvečer 2. ožujka došlo je do razmjene vatre, zapravo manjeg incidenta između pripadnika hrvatske policije i JNA, prvoga takva slučaja u Domovinskome ratu. JNA je u Pakracu prvi put primijenila taktiku „tampon-zone“, ali je bilo očito da štiti pobunjenike, teroriste, jer je na taj način onemogućila razoružavanje terorista koji su se povukli iz Pakraca u okolna brda i sela. Nakon niza razgovora situacija se smirila pa je JNA povučena s pakračkoga područja, 18. ožujka.

Činjenice o „ugroženosti“ Srba u Socijalističkoj Jugoslaviji

Pripreme za nametanje snažnije srpske hegemonije nad narodima SFRJ započele su  osamdesetih godina prošloga stoljeća. Godine 1986. Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) obznanila je Memorandum SANU u kojem se tvrdi da su Srbi u SFRJ ugroženi. Dokument (Memorandum SANU) objavljen je javnosti u novinama „Večernje novosti“ u dva dijela, 24. i 25. rujna 1986.   

Memorandum SANU je nastavak velikosrpske hegemonističke politike koja je bila objavljena u programima: „Načertanije“, 1844., „Srbi svi i svuda“, 1849. godine, „Homogena Srbija“, 1941. godine i drugim. Memorandum SANU stavio je naglasak na tobožnju neravnopravnost srpskoga naroda u Jugoslaviji i potrebu žurne akcije:

• granice Srbije nisu u skladu s etničkim sastavom i kao takve one se trebaju prekrajati, jer prema memorandumu Ustav 1974. nanio je mnogo štete Srbiji, zbog stvaranja autonomnih pokrajina Vojvodina i Kosovo, razvodnjavanje federacije, kao i zbog “umjetnih” administrativnih granica koje ne predstavljaju “pravu” sliku
• ugroženost srpskog naroda od strane drugih naroda na području SFR Jugoslavije: asimilacija, iskorištavanje, istjerivanja, nemogućnost izražavanja, marginalizacija u političkoj, ekonomskoj, kulturnoj i naučnoj sferi
• jačanje protusrpskih snaga unutar SFR Jugoslavije (Hrvati, Albanci),
• potreba za brzu i skoru akciju da se spriječi propadanje Srbije i srpskog naroda.

Zastupljenost Srba u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA)

Nekadašnja Jugoslavenska narodna armija (JNA), nastala je 22. prosinca 1941., a “nestala” tj. transformirana u Vojsku Jugoslavije 20. svibnja 1992. Tijekom vladavine Josipa Broza Tita (1945. – 1980.) donekle je postojala politika nacionalne ravnoteže u vojnim snagama.

1965.  u JNA, u visokim časničkim strukturama, bilo je 60,1% Srba, a Hrvata 14,7%!

Politika nacionalne ravnoteže narušena je 1979./1980. kada na najvažnija mjesta u vojsci dolaze osobe srpske nacionalnosti. Nikola Ljubičić je kršio Zakon o ravnomjernom sudjelovanju svih naroda u popuni profesionalnog kadra u JNA. Godine 1982. ministar obrane postaje general Branko Mamula koji slabi ulogu teritorijalna obrane i jača ulogu vodstva JNA. Republike Slovenija i Hrvatska imale su niz primjedbi pa je na njegovo mjesto imenovan Veljko Kadijević, 15. svibnja 1988. koji nastavlja Mamulin rad, pravi se novi teritorijalni ustroj JNA na području Jugoslavije. U drugoj polovici ‘80-ih počinje ubrzana “srbijanizacija” generalskog/admiralskog kora JNA. Ta priprema je izvršena s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Zakon o ravnomjernom sudjelovanju svih naroda u popuni profesionalnog kadra u JNA  nije se poštivao na štetu Hrvata i drugih naroda. Zastupljenost Srba u zapovjednom kadru bila je 63,2% (indeks odstupanja od udjela u stanovništvu je +51), zastupljenost Hrvata bila je 12,6% (indeks odstupanja od udjela u stanovništvu je -53.).

Od 1987. do 1991. u čin generala i admirala promaknuto je ukupno 168 oficira JNA. Šesnaest Hrvata i 99 Srba. Zastupljenost Hrvata u strukturi stanovništva bila je 19,7%, a u vrhu JNA bila je 9,5%. Srbi su u strukturi stanovništva SFRJ činili 36,23%, a zastupljenost u vrhu JNA bila je 58,9%.

Najveći nesklad zastupljenosti u zapovjednom kadru JNA nastao je nakon objave Memoranduma SANU 1986. godine. Udio Srba u časničkom zboru bio je veći od 70% (udio u stanovništvu 36,2%), 1988. godine.

Crnogoraca je u strukturibstanovništvabbivšebdržave bilo samo 2,3%, a njihova zastupljenost prilikom promicanja u prve generalske/admiralske činove 1991. bila je 17,2%. Promaknuće u generalske/admiralske činove Srba i Crnogoraca 1990. bilo je 89,6% od svih promaknuća u JNA. Proces pretvaranja JNA u srpsku vojsku bio je 1990. godine pri kraju.

Tijekom 1991. JNA je postala srbijanska vojska,  20. svibnja 1992. postala je Vojskom Jugoslavije.

ZastupljenostSrba u političkom rukovodstvu SFRJ i SR Hrvatske:

«Srbi u Hrvatskoj bili su za dva i pol puta više zastupljeni u Savezu komunista od Hrvata (24,7 posto Srba od ukupnog broja Srba bilo je u SK, prema 9,8 posto Hrvata), a Jugoslaveni još i više (28,3 posto od ukupnog broja Jugoslavena bili su članovi Saveza komunista Hrvatske)».

Nacionalna ravnopravnost sedamdesetih godina u SR Hrvatskoj bilo je:

U UDBI samo 20% Hrvata, u policiji samo 30% Hrvata, a Srba je bilo 76 do 80%. U republičkim državnim tijelima bilo je više od 24% Srba. U saveznoj administracije (1969. godine) bilo je čak 73,6% Srba, Crnogoraca 7,2% a Hrvata samo 8,6%.

1981. godine je svaki šesti Srbin bio član SK, a svaki deseti Hrvat.

U Hrvatskoj je 69,5% dužnosnika bilo hrvatske nacionalnosti a 24,8% srpske nacionalnosti (udio u stanovništvu je bio 11%), 1984.

Zanimanje „osoblje društvene zaštite“ 1,4% Hrvata a 3,7% Srba.

Gospodarstvo

Srbija je 1925. raspolagala s 25% bankovnog kapitala i 15% veletrgovine, a Hrvatska je imala 51% bankovnog kapitala i 55% veletrgovine. Godine 1971. Srbija je imala 52% ukupnog jugoslavenskog kapitala i 86% trgovine, a Hrvatska samo 17% kapitala u 7% trgovine!

Prelijevanje sredstava iz razvijenih republika (Hrvatska, Slovenija) u Srbiju i manje razvijene republike bilo je razlog nezadovoljstva. Srbija je iskorištavala Hrvatsku i njenim sredstvima preko fonda za nerazvijene gradila prugu Beograd-Bar, hidrocentralu Đerdap, željezaru Smederevo, kanal Dunav -Tisa – Dunav i drugo. Hrvatska je ostvarivala značajne devizne prihode (devizne doznake hrvatskih radnika na privremenom radu u inozemstvu, prihod od turizma, brodogradnja) koje je morala deponirati u Narodnu banku Jugoslavije u Beogradu. Srbija je tako iskorištavala i gospodarski uništavala Hrvatsku.

1990. godine od 2.256 zaposlenih u Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove samo je 267 (11,8%) iz Hrvatske, a i od toga broja samo je nešto više od 50 posto Hrvata!