Slovenija je u prosincu 1990. raspisala referendum o neovisnosti; 88,5% stanovnika je glasovalo za neovisnost. Nakon neuspješnih pregovora o konfederaciji Slovenija i Hrvatska su proglasile neovisnost, 25. lipnja 1991. unatoč protivljenju međunarodne zajednice. Dva dana poslije, 27. lipnja 1991., JNA je napala Sloveniju.

Kratkotrajni rat trajao je od 27. lipnja do 6. srpnja 1991.  Nakon 10 dana sklopljeno je primirje (sporazum na Brijunima) uz posredovanje tri ministra vanjskih poslova: Hans van den Broeka, Jacques Poosa i João de Deus Pinheiroa.

U Beogradu je održana sjednica Predsjedništva 18. srpnja 1991. na kojoj je donesena Odluka o premeštanju jedinica JNA sa teritorije Republike Slovenije. JNA se tijekom tri mjeseca povukla iz Slovenije i time je Slovenija stekla potpunu samostalnost. Očito je da je to bio dio plana Srbije jer Slovenija nije bila u planu stvaranja Velike Srbije.

Prema iskazu Kučana na suđenju u Haagu u sukobu je poginulo 37 vojnika JNA, te 18 slovenskih državljana – osam iz slovenske TO, četiri policajca, šest slovenskih civila – te još šest stranaca (vozača kamiona). Ranjeno je 330 osoba.

Uništen je 31 tenk,  2 helikoptera, 230 borbenih vozila, bez većih gubitka Teritorijalne obrane.

Tezu o dogovorenome ratu u Sloveniji treba uzeti u ozbiljno razmatranje jer je srbijansko rukovodstvo znalo da ne će moći zadržati Sloveniju u Jugoslaviji pa je moguće da su Milošević i Kučan dogovorili ograničeni sukob s ciljem uvlačenja Hrvatske u rat. Admiral Davor Domazet Lošo je zapisao:

“Druga velika pobjeda hrvatske politike 1991. bilo je ta što nije nasjela na podvalu i uključila se u rat u Sloveniji. Stvarna namjera vojnoga vrha u tzv. slovenskom ratu bila je uvući Hrvatsku u rat, i tako JNA dati „legitimitet“ i „legalitet“ za djelovanje. Sa stajališta njegova utjecaja na Hrvatsku, i općenito strateškoga stajališta, on se bez zadrške, pored naziva ‘opteretni’ može, okvalificirati kao simulirani rat ili ‘rat protiv trećeg’. Slovenski je rat, prema postavkama ratovanja o kojima podučava vojno umijeće, nedvojbeno simuliran i po snagama koje su u njemu sudjelovale, i po vremenu trajanja, ali i po brzom dogovoru o njegovu prekidu. Nije to bio rat slovenskih Teritorijalnih snaga protiv snaga Jugoslavenske narodne armije, ili obrnuto, nego je to bio ‘rat’ koji je trebao Hrvatsku uvući u igru, odnosno kako od nje učiniti agresora“. (Hrvatski fokus 23. kolovoza 2011.).

JNA je u Hrvatskoj provocirala i tražila povod za agresiju pa je u Osijeku 27. lipnja 1991. poslala tenkove na ulice. Tenkovi su divljali po osječkim ulicama, pucalo se po vozilima i ljudima bez ikakva povoda. Snimka kako tenk na ulici uništava „crvenoga fiću“ obišla je svijet i pokazala surovost JNA. To je bila demonstracija sile i provikacija s ciljem izazivanja većeg incidenta da bi se mogla opravdati agresija. Hrvatski civili su goloruki pokušali zaustaviti tenkove koji su krenuli u Sloveniju, ali to nisu uspjeli. JNA je ubila hrvatskoga civila Ravena Čuvala.

Slovenija je imala oružja svoje Teritorijalne obrane, JNA je uspjela pokupiti samo 50% oružja TO 1990. godine. Hrvatska je bila razoružana u potpunosti jer je izdajničko komunističko rukovodstvo s Ivicom Račanom predalo oružje Teritorijalne obrane Hrvatske jedinicama JNA.

JNA se iz Slovenije trebala povući u Srbiju, ali se dogovor nije poštovao. Snage JNA koje su išle iz Slovenije pratila je hrvatska policija. Kolone kamiona i vlakovi JNA ostali su u Hrvatskoj na području pobunjenih Srba umjesto u Srbiji. Budući da JNA nije poštovala dogovor, hrvatske snage su zaustavile neke kompozicije i zaplijenile dio oružja.

Slika 1. Napad  JNA na Sloveniju (Wikipedia)