Connect with us

Istaknuto

DA SE NE ZABORAVI: Pokolj 68 osoba u Tovarniku, 22. rujna 1991.

Published

on

Slika 1. Pokop žrtava u Tovarniku (hkv.hr)

22. rujna JNA, domaći i srbijanski četnici ubili su 68 mještana Tovarnika. Nesrpsko stanovništvo su protjerali. Preostali Hrvati u Tovarniku koji nisu ubijeni, uglavnom starci i žene, morali su nositi bijele trake kao znak da su hrvatske nacionalnosti. Istim su znakom obilježene i njihove kuće. Oštetili su više od 75% kuća i gospodarskih zgrada. Pokolj u Tovarniku bio je ratni zločin koji su počinile velikosrpske postrojbe za vrijeme Domovinskoga rata i za taj zločin nitko nije odgovarao.

Velečasni Ivan Burik ubijen je 8. listopada 1991. U podrumu župnoga ureda strijeljali su ga pripadnici četničke postrojbe “Dušan Silni”. Ubojica, četnik Kosta Gvozdenov iz Vršca, hvalio se po Lovasu kako je ubio „ustaškoga popa”. Nosio je  Burikovu kapu, svećenički biret.

Tovarnik se našao na putu srpskih tenkova koji su krenuli prema Vukovaru. Nije ih dočekao cvijećem već otporom. Nakon što je agresor ušao u Tovarnik, slijedila je osveta zbog lošega dočeka.

Poslije okupacije sela mnogo je ljudi mučeno i barbarski ubijeno, žene su silovane, veliki broj mještana odveden je u srpske koncentracijske logore, mnoge kuće porušene su i spaljene. Porušena je i crkva Sv. Mateja, apostola i evanđelista. Srpske su osvajačke snage protjerale više od 95 % od 2.500 Hrvata, koliko ih je prije rata bilo u Tovarniku te srušile ili oštetile više od 70 % mjesnih kuća i gospodarskih zgrada.

U kući (logoru) doktora Đorđa Cvejića vršili su mučenja, premlaćivanja i ubijanja. Kroz kuću-logor prošlo je najmanje 300 hrvatskih branitelja i civila. Ubijeni su i bacani u masovnu grobnicu.

Nakon povratka iz progonstva 1997. godine, iz masovne grobnice ekshumirane su 53 tovarničke žrtve, a ostale žrtve su ekshumirane iz sekundarnih grobnica i zajednički ispraćene na posljednje počivalište na groblju u Tovarniku 31. siječnja 1998. godine. U spomen na taj tužni događaj, 31. siječnja u Tovarniku se obilježava kao “Dan kada je Tovarnik plakao”.

U Tovarniku je ubijeno 75 osoba. Njihova imena su na spomen obilježju. Još uvijek se traga za četvero Tovarničana.

Dr. Vojislav Stanimirović i njegova supruga dr. Ljeposava Stanimirović bili su suučesnici zločina u Tovarniku prema svjedočenju Slavice Popović. Dr. Stanimirović je poslao miliciju po njezinoga ranjenog muža (hrvatskog branitelja) i od tada mu se gubi svaki trag.

„Vojislav Stanimirović je sudjelovao vrlo aktivno kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA na dužnosti „komandata saniteta i organizator zdravstva zapadnog Srema“ 1991. godine zajedno s četnicima u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku i bio je nadležan svojoj supruzi dr. Ljeposavi Stanimirović i dr. Draganu Martinoviću, koji su u listopadu i studenom 1991. godine, kako bi zataškali pokolj civila u Tovarniku, izdavali lažne potvrde o načinu smrti mučki ubijenih mještana i to naknadno, bez pregleda tijela ubijenih.“

„Njih troje su u svojstvu svjedoka 2011. godine u postupku koji se vodi na Županijskom sudu u Vukovaru, za pokolj i ratni zločin počinjen u Tovarniku 91. godine, dali lažne iskaze.“

„Vijeće za ratne zločine Županijskoga suda u Vukovaru 23. travnja 2012. objavilo je prvostupanjsku nepravomoćnu presudu kojom su za počinjenje ratnoga zločina 1991. godine u Tovarniku osuđeni ukupno na sramotnih 42 godine zatvora: na trojicu okrivljenika primijenili su Zakon o općem oprostu, četvoricu okrivljenika oslobodili su optužbe zbog nedostatka dokaza, a sedmoricu zločinaca osudili su na neprimjereno blage kazne koje se uobičajeno izriču kradljivcima ili pljačkašima, a ne monstruoznim ratnim zločincima. No, najgore je što se nikome od neprovomoćno osuđeni na teret ne stavlja niti jedno ubojstvo u Tovarniku, a nalogodavci tih zločina i danas šeću slobodni.“

Optužnica za ratni zločin u Tovarniku namjerno je izostavila nalogodavce, zapovjednike JNA i funkcionere srpske paradržave (generala Dušana Lončara, Borislava Bogunovića, Ljubomira Jorgića, Savu Ivanovića, Željka Krnjaića, dr. Vojislava Stanimirovića, dr. Ljeposavu Stanimirović i niz drugih koji su činili i prikrivali ratni zločin.

Oslobađajuće presude suda su sramotne jer se za ratni zločin primjenjuje Zakon o općem oprostu kao i oslobađajuće presude zbog nedostatka dokaza.

Dr. Marko Jukić

Advertisement

Istaknuto

2025.-ta je godina jubileja – Sveta godina

Published

on

Jubilej posvećenoga života koji će se održati 8. i 9. listopada 2025. godine u Rimu.

https://www.vaticannews.va/hr/vatikan/news/2023-07/dopis-proslava-jubileja-posvecenog-zivota-2025.html

Proprefekt Dikasterija za evangelizaciju nadbiskup Rino Fisichella predstavio je  23. siječnja 2024. na konferenciji za medije u Tiskovnom uredu Svete Stolice pripremnu Godinu molitve ususret Jubileju 2024., koja je počela na Nedjelju Božje riječi.

Nadahnuće za taj put bilo nam je pismo koje je papa Franjo 11. veljače 2022. godine uputio proprefektu Dikasterija za evangelizaciju, mons. Rini Fisichelli.

Jubilej je godina pomirenja, obraćenja i sakramentalne pokore, solidarnosti, nade, pravde i predanog zalaganja u služenju Bogu u radosti i miru s braćom.

Nazvan je „Svetom godinom“ zato što je cilj promicati svetost života.

Ustanovljen je zato da ojača vjeru, potakne djela solidarnosti i bratskoga zajedništva u Crkvi i društvu, da pozove i potakne vjernike na iskrenije i dosljednije ispovijedanje vjere u Krista jedinoga Spasitelja. U svom pismu Papa nam pomaže razumjeti geslo koje je izabrao za predstojeći jubilej „Hodočasnici nade“,  te nas poziva da 2024. godinu učinimo velikom „simfonijom vjere“

Službeni logotip Jubileja 2025. predstavljen je u Vatikanu 28. lipnja. 2023.

https://www.vaticannews.va/hr/vatikan/news/2022-07/predstavljen-logotip-jubileja-2025-sposobni-ici-naprijed-zahv.html

Između pristiglih radova koji je bio otvoren za sve,  a stigle su 294 prijave iz 213 gradova i 48 različitih zemalja iz cijelog svijeta, papa Franjo je izabrao onaj Giacoma Travisanija

Sudionici su bili od 6 pa sve do 83 godine starosti. „Zapravo, primljeno je mnogo ručno nacrtanih dizajna od djece iz cijeloga svijeta i bilo je stvarno dirljivo prolaziti kroz te crteže koji su bili plod mašte i jednostavne vjere“, rekao je proprefekt Dikasterija za evangelizaciju, mons. Rini Fisichelli.

Logo predstavlja četiri stilizirane figure koje označavaju čovječanstvo koje dolazi s četiri strane svijeta. Jedna figura je u zagrljaju druge označavajući solidarnost i bratstvo koji moraju ujediniti narode, a predvodnik prianja i grli križ, znak vjere i nade, koja ne smije nikada biti napuštena. Valovi ispod prikazuju da se hodočašće života ne odvija uvijek u mirnim vodama. Kao poziv na nadu u osobnim događajima i kada se događaji svijeta nameću s najvećom intenzivnošću, donji dio križa produljuje se i pretvara u sidro, metaforu nade,  koje se nameće gibanju valova.

I boje imaju svoju simboliku. Crvena prikazuje ljubav, djelovanje i dijeljenje. Žuta je boja ljudske topline. Zelena predstavlja mir i ravnotežu, a plava sigurnost i zaštitu. Crna boja križa i sidra predstavlja autoritet i unutarnji aspekt.

Slika pokazuje kako hodočasnikovo putovanje nije individualno, nego zajedničko. „Križ nije statičan, već dinamičan, savija se prema čovječanstvu i susreće ga kao da ga ne želi ostaviti samog, već nudi sigurnost, prisutnosti i nade.

Prijevod Molitve Jubileja, koju je sastavio papa Franjo, na hrvatski jezik, objavljen na službenoj mrežnoj stranici Svete godine 2025.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

U bremenitoj povijesti Istre, istarske žene neprestano su se borile za obitelj i očuvanje obiteljskih vrijednosti

Published

on

Istra do početka 1.svjetskog rata

Koliko je povijest Istre bila teška  i bremenita, toliko je bio težak život istarske žene.

Kako je stanovništvo Istre krajem 19. stoljeća, do početka 1.svjetskog rata  bilo podijeljeno na ruralno-seosko u unutrašnjosti Istre i priobalno gradsko, tako je bio različit i položaj žena u obitelji i društvu.

Tijekom 19. stoljeća oko  90% stanovništva Istre bilo je seosko i  uzdržavalo se  radom u poljoprivredi.

Seosko stanovništvo činili su pretežno Hrvati, a gradsko Talijani i Nijemci. Samim time postojala  je razlika u načinu života i funkcioniranja obitelji., ali zajednička im je bila briga za obitelj.

Do raspada Austro-ugarska monarhija, koja je bila pravno uređena monarhija sa carem kao poglavarom i državnim institucijama koje su održavale taj pravni poredak stabilnim, tako se točno znalo mjesto žene u društvu.

U seoskim sredinama žene  su shvaćane najprije „kao radna snaga, a zatim i kao „stroj“ za rađanje i odgoj djece“.  Žena je brinula za cijelo kućanstvo te supruga i djecu, ali i rad na polju i gospodarstvu zajedno s muškarcem. Žena gospodarica je brinula i o obavljanju poslova oko kuće na zemlji, u vinogradu, vrtu uz kuću te oko stoke i živadi uz poslove kao što je priprema hrane, ručna izrada odjeće i posteljine kao  i drugih potrepština za kuću i ukućane. Kućanski poslovi uključivali su spremanje i uređenje kuće, kuhanje, pečenje kruha, nošenje vode i drva za ogrjev, čuvanje djece, predenje, tkanje, šivanje, krpanje i pranje rublja.

Žena je na djecu prenosila vjeru i domoljublje.

U gradskim sredinama žene državnih i vojnih dužnosnika bile su vrijedne pratilje svojih supruga i prezentirale njegov društveni status. Mogle su se baviti društveno korisnim radom, jer su mogle platiti dadilje za čuvanje djece, pralje i spremačice.

Žene nižih društvenih slojeva, zbog egzistencijalnih razloga morale su  tražiti posao pa su se  zapošljavale  u društveno prihvatljivim  zanimanjima  kao  guvernante, učiteljice, službenice u poštanskoj službi i drugo.

Uslijed procesa industrijalizacije došlo je  do promjena u rasporedu i ustrojstvu stanovništva, raskida se sa tradicionalnim načinom života što društvo mijenja iz temelja.

U Istri je zbog odluke Cara Franje Josipa I, da se u Puli otvori brodogradilište i da Pula postane glavna ratna luka Monarhije, došlo do naglog razvoja industrije i velikog porasta stanovništva.

Žene su u Istri imale neka veća prava u braku u odnosu  na ostatak Hrvatske. Opći građanski zakonik iz 1815. se  pokazao progresivnim u svom vremenu budući da je osigurao ženama visoku razinu ekonomske nezavisnosti koju su one odranije uživale u instituciji „braka na istarski način“, jer su i u braku zadržale pravo vlasništva nad imanjem.

Počeo je 1.svjetski rat i život se potpuno izokrenuo.

Stanovništvo južne Istre uglavnom žene i djeca te nešto staraca  je 1915. bilo internirano u unutrašnjost Monarhije u prihvatne logore, sa drvenim barakama, jakim zimama na koje Istrani nisu bili navikli U Wagni bi, naime, palo i do metar snijega, koji se nije povukao do proljeća. Nedostajalo je hrane, žene su pomagale i u kuhinjama, pa su od šefova dobivale ostatke hrane, a često bi i ukrale malo graha i krumpira da kriomice nešto skuhaju za najbliže.  Harale su zarazne bolesti, pa je na primjer u logoru Wagni i u Gmundu dnevno umiralo po 200 osoba, a najviše djece.  Nije bilo obitelji koja nije izgubila jedno ili više djece., a nekima su stradala i  sva djeca. Procjenjuje se da se oko 10 000 nije vratilo. Sve to izazvalo je i pobunu žena u logorima.

Kada su se 1918.vratili u Istru zatekli su opljačkane kuće, zapuštenu zemlju, zarasle njive, vinograde  i maslinike.  Još je vladala Španjolska gripa, koja ih je onako pothranjene  kosila.

Teški život žena pod Italijom

Teške ekonomske prilike nakon rata i nedostatak hrane prisiljavale su žene sa sela da prodaju svoje proizvode u gradu, mnoge su se odlučile i na preprodavanje pa su po selima sakupljale mlijeko, jaja , povrće, pa i šumskih plodova i nosile u grad na prodaju. A bilo je i odvažnih žena, koje su švercale duhan, kavu i petrolej, i  kako je država imala monopol na te robe, bile su u strahu od financa i karabinjera, pa su se sakrivale i kretale noću šumskim putevima.

Naravno nije bilo prijevoznih sredstava, pješačile bi po par sati do grada i nazad. Ujutro bi već u tri sata krenule u  grad,  nosile domaće proizvode za prodaju, a za natrag bi nosile sve što im za domaćinstvo treba, što nisu same proizvodile.

Bile su tako organizirane da su putem hodajući prele ili plele čarape. Kada bi kasno došle kući, čekala bi ih djeca i sav kućanski posao.

Mnoge su radile kao dojilje, uz svoju djecu odlazile bi u grad dojiti tuđu djecu. Nije onda bilo dječje hrane kao danas i majke koje nisu mogle dojiti rado su prihvaćale usluge dojilja.

Zbog velikih poreznih nameta i čestih oduzimanja robe od stane karabinjera i financa  žene bi se pobunile, pa je tako izbilo nekoliko pobuna žena.

Pobune žena u Istri

Nisu to bile nikakve politički motivirane pobune, bilo je isključivo za smanjenje poreza, nameta i za slobodno klanje stoke  za osobnu upotrebu i slično.

Isto tako  Proštinska buna, nije bila politički motivirana, već pobuna seljaka Proštine protiv terora, oduzimanje ljetine i maltretiranja djevojaka od strane talijanskih squadrista.

Rigidni  „ antifašisti“ poput Radničke fronte te su pobune odmah svrstali u antifašizam, što nije povijesno utemeljeno. Žene su se pobunile protiv vlasti, a vlast je bila fašistička i eto automatski antifašizma. Žene su tražile olakšice da mogu prehraniti svoje obitelji i to je bio jedini motiv i cilj pobuna

https://www.radnickafronta.hr/hr/t/tekstovi/clanci/719/pobuna-200-tinjak-zena-u-tinjanu/

Kapitulacija Italije i njemački teror

Rommelova ofanziva u Istri bila je krvava sa teškim posljedicama. Nijemci su za odmazdu palili sela, ubijali ljude, pa su preživjeli ostali bez kuća i bez ičega. Primila bi ih rodbina, a onda su žene trebale za svih priskrbiti hranu. Mnogu su se pridružile NOP-u i na svojim putovanjima bile kuriri i raznosile  poštu.

Po zimi se čak 17 njih smrzlo,  jer su preko Ćićarije išle u Sloveniju i natrag noseći i po 20 kg hrane.

Hodajući plele su čarape, rukavice, pulovere za partizane u Gorskom Kotaru. Noću su iskuhavale robu u lušiji, stare plahte kao zavoje za ranjenike, čak su u nedostatku soli, žene s labinštine donosile kući morsku vodu i  iskuhavajući je dobivale sol.

Jedan manji dio uključio se direktno, kao borci u NOB  i sudjelovao u osnivanju Narodno-oslobodilačkih odbora i novih struktura narodne vlasti.

Kraj rata nije donio mir u Istru. Istra je bila podijeljena na zonu A i B i slobodan teritorij Trsta, pa su žene po naređenju Partije trebale prosvjedovati u narodnim nošnjama kako  bi se vidjelo da je stanovništvo za Tita.

Po završetku rata žene su dobile pravo glasa, školovale se , jer je nedostajalo učitelja, radile u sakupljanju odjeće i hrane za obitelji poginulih, brinule za svoju obitelj i ustvari  uvijek  za opstanak svojih obitelji.

A kakav je bio život nakon rata u velikoj neimaštini, kada je svega nedostajalo, osobno svjedočim, jer me mama kao malu stavljala da čuvam red pred trgovinom. Vlasti su morali racionalno rasporediti hranu i druge kućne potrepštine. Kupovalo se na točkice prema broju članova obitelji.

„A negdje 1955-56 počele su žene iz Jadreški, Valture i bližih sela dovoziti mlijeko sa kolima koja su vukli tovari, u velikim aluminijskim bidonima-tako su zvali te posude i onda bi sa mjericom  grabile u lonce koje su mame donosile. Kakvo je to bilo mlijeko, napravilo bi 2 cm debeli skorup. Moja mama nosila je peći kruh u Forno -pekaru i onda na topli kruh taj skorup i šećera. Nije bilo boljega. Tek negdje 60-tih počela je raditi mljekara i onda se moglo kupiti mlijeko u dućanu. Ali nije bilo ni blizu dobro kao ono iz seljačkih kola sa tovarom iz Jadreški.

Koja razlika prema mlijeku koje se danas kupi u tetrapaku. Nema to mlijeko onaj debeli skorup. A tako vam mogu ispričati priče o brašnu, šećeru, ulju koje smo dobivali na točkice. I za te namirnice čekalo se u dugačkim redovima od 3 ujutro. Nije bilo kao danas, odeš i kupiš bez razmišljanja. Isto mogu pričati o novoj školi u kojoj sam bila prva generacija, A tek o igranju po ruševinama, pa bi dolazili doma razbijeni od padova…

Ah da još ovo o osobnoj higijeni. Imali smo wc u stanu, ali bez kade ili tuša. Tata se išao kupati u Dom zdravlja, tamo su u podrumu bili tuševi i ljudi su dolazili se tuširati. A skoro svaka zgrada imala je u dvorištu LIŠJERU-praonu u kojoj su bile kamene vaške-kade i peć na drva sa velikim rezervoarom za grijanje vode. Dakle bojlera nije bilo.

U kuhinjama su bili oni šporeti na drva koji su imali sa strane mali rezervoar za grijanje vode.

I  onda bi se mame dogovorile , naložile vatru, grijale vodu , prale robu i kupale dječurliju u velikim maštelama. Bile su velike te maštele, po dvoje djece bi stalo unutra. Bilo je veselo to kupanje po zimi u lišjeri. bilo je toplo, puno pare od iskuhavanja robe, a robu se pralo u lušiji. Sapun se dela doma. E moja dica ne znate vi ča je mižerija. Ne znate vi što je siromaštvo! A bili smo sretni, jer za drugačije nismo znali!“

Ova fotografija je snimljena na Palacinama u Puli  kod Mornaričkog parka prema S krivini

Lili Benčik/hrvatskepravice

Continue Reading

Istaknuto

Milorade Pupovac izgradite  nama Hrvatima u Istri  kulturni centar, pa da svi budemo ravnopravni građani ove zemlje.

Published

on

Pišem vam ovo otvoreno pismo, jer su me vaši administratori blokirali pa vam se ne mogu drugačije obratiti!

Članak 14. Ustava RH kaže:

 „Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.“

E pa kada smo svi jednaki , nema socijalnih,  a pogotovo nema nacionalnih razlika, izgradite i vi nama Hrvatima kulturne centre; eto prigode, bili ste u Istri.  Razgovarali ste sa predstavnicima LGBT populacije o virtualnom muzeju LGBT iz cijelog svijeta COME, pa bi se i oni mogli vama priključiti u izgradnji. Neka i oni uzidaju koju ciglu!

https://www.portalnovosti.com/muzej-prihvacanja

U Istri mi Hrvati nemamo Kulturne centre, znate popalili su nam ih Talijani još u vrijeme Mussolinijeve  vladavine, a drugdje po Hrvatskoj popalili su vaša braća četnici za vrijeme  Domovinskog  rata, a našim vladajućima više  ste vi manjinci prirasli srcu od nas Hrvata da bi nama gradili kulturne centre.

I  kako nismo ugrožena srpska ili  talijanska nacionalna manjina, nego domicilni Hrvati, Vlada RH nema nas razloga nagraditi, nemamo za nju dovoljno ruku.

Red bi bio brte Milorade da u ime bratstva i jedinstva, istarskoga antifašizma i tolerancije budemo ravnopravni.

Svake godine Vlada RH, presretna što ste tu, što je podržavate, obilno vas nagrađuje velikim novčanim iznosima.

Nagrađuje vaše ručice u Saboru, nagrađuje vašu predanost Hrvatskoj, koju izražavate putem svojih medija. Posebno nagrađuje Novosti, za hvalospjeve koje o Vladi i Hrvatima pišu vaši nagrađeni novinari -kolumnisti Dežulovići, Šimićevići, Ivančići,  koje  im vi skupa sa HND-om  dijelite. Zahvaljuje na ponosnoj hrvatskoj himni Lijepa naša haubico! To je nas Hrvate posebno oduševilo,  kako se vi sa poštovanjem odnosite prema hrvatskim vrijednostima, hrvatskoj  himni! Vrh!

Imate vi novaca, vidim da ste ostvarili dobitak od 308.815,98 eura za prošlu godinu, ali ako vam pofali, iza vas se zadovoljno smješka Eugen Jakovčić, pa neka se obrati svom zrmanu Niniju  Jakovčiću, Capu d’Istria  da mu pokloni koji šoldo, od onih ča se nakupija od Istrijana koji su mu dali povjerenje. Neka mu reče da malo skrati put oko svita i pomogne izgradnju Hrvatskog kulturnog centra u Istri.

Pa oko je zrman Nini, Capo d’Istria  u nekoj prašumi Nove Gvineje bez mobitela, neka se javi njegovom nasljedniku u EU Parlamenu , zrmanu po šoldima Valteru Flegu, forši bi on moga dati koji milijunčić  od onih ča je zaradija u 200 lit ča je dela u Uljaniku.

Škužajte  brte Milorade, mi istarski Hrvati volimo predikati po našu, po našen lipom i milozvučnom ČA. Naša čakavica i glagoljica starije su od vaše ćirilice, pa nam nemojte uzeti za zlo ča nismo stili vašu ćirilicu. Ki bi to sve zapametija tolike zajike, tolika pisma u toj našoj maloj multietničkoj i multukulturalnoj Istri? Moji zrmani Istrijani jako teško. Oni znaju samo za istrijanski zajik  i glagoljicu.

Tako bi brte Milorade bilo dobro graditi novo bratstvo i jedinstvo u Istri, pa bi je lakše mogli prodati Talijanima, braći Rusima ili još  bolje nekom novokomponiranom srpskom tajkunu, koji će vam osigurati hotele i privatne plaže , da se ne mišate sa domaćim sčavima-robovima koji će vas služiti.

Eto brte Milorade pozdravite mi vrlog i prikopametnog  premijera Plenkovića sa kojim ćete vi Srbi, pored naših Hrvatina, još dugo i sretno vladati! Kao u bajci!

Lili Benčik, istarska Hrvatica/ hrvatskepravice

„ Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna”

 

 

 

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved