Connect with us

Vijesti

Davor Dijanović: Sukob NATO-a i Rusije uveo bi svijet u stanje velike nesigurnosti

Published

on

Rat u Ukrajini

Nije sporno da se zapadnoj politici (EU i SAD) mogu uputiti brojni prigovori. U međunarodnim odnosima nema mnogo ljubavi, nego samo interesi, a oni se nerijetko postižu na prljave i licemjerne načine.

Moderni Zapad je ogreznuo u dekadenciji. Brojne pojave koje se nastoje prikazati normalnima zapravo su duboko poremećene i ukazuju na sumrak zdravog razuma. Međutim, oni koji misle da je bivši KGB-ovac Vladimir Putin alternativa tome i spasitelj kršćanstva grdno se varaju.

I Pavao je bio Savao, no Vladimir Putin nije imao svoj simbolični Damask, nego je od bivšega pukovnika KGB-ovca postao politički makijavelist koji pod krinkom promicanja tradicionalnih i kršćanskih vrijednosti osigurava vlast i pripadajuće političke privilegije sebi i svojoj političkoj kasti.

Kao i u SPC-u, tako i u Ruskoj pravoslavnoj crkvi možemo pronaći snaže elemente etnofiletizma, tj. pomisli kako je ideja nacije iznad ideje vjere. K tome, RPC se zanosi idejom Rusa kao „bogonosilačkog naroda“ pri čemu bi Moskva trebala postati Trećim Rimom. Zato je patrijarh Kiril i dao potporu ratu u Ukrajini jer se tu za njega ne radi o agresiji, nego o širenju utjecaja ruskoga pravoslavlja.

Širenje NATO-a prema istoku – istina – nije u skladu s jamstvima danima Gorbačovu prilikom ujedinjenja Njemačke.

Širenje Saveza prema istoku Kremlj je svih ovih godina tretirao kao ugrožavanje ruske sigurnosti kao što bi jačanje ruskoga utjecaja u Latinskoj Americi bilo opasno za američke interese. Rusija postsovjetski prostor tretira kao rusku interesnu sferu.

Međutim, ne zaboravimo da baltičke države – Estonija, Latvija i Litva već jesu članice NATO-a. Dok je ovim državama Moskva „dopustila“ ulazak u NATO, Ukrajini to ne dopušta. Koji je tome razlog? On je nakon nedavnih događanja bjelodan: Vladimir Putin ne priznaje ukrajinsku državnost niti postojanje ukrajinske nacije koju smatra dijelom ruske.

Kijevska Rus’

Kijevska Rus

Na ovim su pozicijama i neki komentatori u hrvatskom javnom prostoru, no povijesna je činjenica da se ukrajinska moderna nacija počinje konstituirati sredinom 19. stoljeća kad i druge nacije u Europi.

Kijevsku Rus’ mnogi pogrješno izjednačavaju s današnjom Rusijom, no ona je zapravo bila prije svega državna tvorevina predaka današnjih Ukrajinaca kao što su i kozačke tradicije, iako je kasnije dio Kozaka služio ruskome caru, zvorno ukrajinske. Ukrajincima je zapravo ukradeno njihovo ime.

Početkom XVIII. stoljeća kad je ukazom cara Petra I. Moskovija 1713. preimenovana u Rusko carstvo, a ukrajinski teritorij, koji je bio pod Moskovijom, preimenovan u Malorusiju ili Južnu Rusiju, uz rutensko, odnosno rusinsko ime se usporedno počelo javljati i malorusko ime, kao oznaka za dio ukrajinskoga etničkog tijela i prostora (danas taj naziv ima pejorativno značenje i uglavnom se rabi u velikoruskim krugovima).

Ukrajinsko ime, koje se u ukrajinskoj povijesnoj tradiciji spominje u zapisima već u 12. stoljeću, tek će se od sredine, a poglavito od druge polovine 19. stoljeća, afirmirati kao jedinstvena nacionalna oznaka (etnonim) cjelokupnoga ukrajinskog etnikuma i prostora.

Kasnija podređenost Moskvi dovela je do toga da je značajan dio Ukrajinaca govorio kao prvi jezik ruski, no ne znači da je riječ o Rusima. Po takvoj bi logici i Škote mogli proglasiti Englezima budući da samo mali broj Škota govori svoj jezik.

Oduprijeti se jednoumlju

Zašto smo uvodno govorili o dekadenciji na Zapadu? Zato što i u intelektualnim krugovima i diljem bespuća društvenih mreža možemo zapaziti ne tako malobrojnu skupinu ljudi koji rusku brutalnu agresiju na Ukrajinu opravdavaju zapadnom dekadencijom.

U njihovim umovima postoji samo truli Zapad (kao da Zapad nije u povijesnom slijedu i mnogo više od toga i kao da ne postoji mogućnost njegove obnove) i svatko tko se bori protiv truloga Zapada (koji, eto, stoji iza Ukrajine) prema njima čini dobro. Naopaka je to logika. Ako sutra na čelo Hrvatske dođe neko utjelovljenje dekadencije hoće li to davati pravo, primjerice, Srbiji da izvrši agresiju na našu zemlju? Naravno da ne.

Osobno sam veliki poštovatelj ruske kulture. Dostojevski mi je najbolji strani književnik, a Berdjajev najdraži strani filozof. Ovo napominjem kako bi u startu otklonio bilo kakvu rusofobiju. No nažalost javno proklamirana ruska politika zaštite obiteljskih i kršćanskih vrijednosti samo je maska političkog makijavelizma i jednoga sustava u kojemu zbog drugačijeg mišljenja vrlo brzo možeš upoznati čari otrovnih čajeva. I danas se Rusija nije oslobodila boljševičkog naslijeđa i tada provedene kulturne revolucije.

U Rusiji jesu zabranjeni homoseksualni prideovi, no riječ je o zemlji koja ima jednu od najvećih stopa razvoda brakova u svijetu. Treba moliti za Rusiju, a ohrabrujuće zvuči najava kako će papa Franjo posvetiti Rusiju Bezgrešnu Srcu Marijinu što je posebno značajno u kontekstu fatimske objave.

Ruska brutalna agresija na Ukrajinu za svaku je osudu. No kao u svakoj krizi i ova se pokušava iskoristiti za političko strvinarenje. Tako dio političkih krugova sada svaku kritiku zapadne politike pokušava izjednačiti s putinofilijom.

Tako će i kritika genderizma uskoro postati izraz rusofilije budući da Rusija zabranjuje bilo kakav iskaz te ideologije. Riječ je o naopakoj logici prema staroj logičkoj besmislici: Hitler je bio antikomunist, de Gaulle je bio antikomunist, de Gaulle= Hitler. Trebamo se oduprijeti jednoumlju kakvome smo svjedočili i na početku korona-krize.

Krivi obavještajni podatci?

Premda je „magla rata“ u Ukrajini bila stalno prisutna, pa je dopuštao mogućnost da se rat omakne, pisac ovih redaka smatrao kako do rata ipak ne će doći. Nagomilavanju vojske na granici s Rusijom svjedočili smo i u travnju 2021. pa do rata ipak nije došlo.

Osim toga, kao argument protiv rata isticao sam sljedeće: doći će u slučaju napada na Ukrajinu do zaustavljanja Sjevernog toka 2, Rusija će biti potpuno međunarodno izolirana / reakcija Zapada bit će daleko snažnija nego 2014., a navodeći primjer Zimskog rata SSSR-a protiv Finske ispravno sam previdio – iako su mnogi analitičari predviđali pad Ukrajine u roku tri dana – da će otpor Ukrajinaca biti vrlo snažan.

Hrvatska je u vremenu „Oluje“ na nogama imala više od 200.000 vojnika. Kad se želi osvojiti neki prostor mora se imati najmanje tri puta više vojnika. Napasti Ukrajinu, zemlju od 45 milijuna ljudi i više od 200.000 vojnika sa 150.000 vojnika činilo mi se posve iracionalnim. Racionalna cost-benefit analiza govorila je u prilog tome da bi se rat protiv Ukrajine Rusiji teško obio o glavu. Sva su se predviđanja pokazala ispravnima osim onoga da do rata ne će doći.

Znači li sve navedeno da je Putin poduzeo iracionalni akt? U prvim danima tako se činilo, no zapravo se radi o tome da je, očito, imao krive obavještajne podatke. Povijest je prepuna primjera u kojima su diplomatske i obavještajne službe vladarima davale krive podatke odnosno podatke koje su ovi htjeli čuti. U slučaju rata u Ukrajini radilo se i o tome da se očito zataškavao kriminal.

Naime, ovih dana u medije su prodrle informacije kako je Putin naredio istragu protiv niza svojih bliskih savjetnika, došlo je do smjene nekoliko generala, a navodno je dao uhititi i mnoge čelne ljude Federalne službe sigurnosti. Jedan od ljudi pod istragom je i Putinov bivši vrlo bliski savjetnik Vladislav Surkov koji je do veljače 2020. predstavljao sivu eminenciju Kremlja. Surkov je dugo vremena bio najvažniji Putinov politički tehnolog koji je imao ulogu u kreiranju većine „oporbenih“ stranaka, a imao je važnu dionicu i u ukrajinskim zbivanjima od 2014.

U veljači 2020. Surkov je maknut s položaja glavnog Putinova savjetnika, a nekoliko mjeseci pred napad na Ukrajinu navodno je rehabilitiran što posve sigurno pridonijelo napadu na tu zemlju. Rehabilitacija je, međutim, bila kratkoga vijeka. On i još nekoliko suradnika (među njima i Jevgenij Primakov) optuženi su da su ukrali pet milijardi dolara namijenjenih za subverzivno djelovanje na istoku Ukrajine kojemu je bio cilj stvoriti prorusko raspoloženje.

Ovdje dolazimo do za sada jedinoga logičnog mogućeg objašnjenja zašto je Putin s brojem vojnika manjim nego što je Hrvatska imala na nogama u doba „Oluje“ pokrenuo napad na Ukrajinu.

Bliski ljudi su ga uvjerili da je dobro plaćen posao od 5 milijardi dolara napravljen, a zapravo je većina novca zamračena. Kao rezultat toga rusku vojsku na istoku Ukrajine nije dočekalo cvijeće, nego protutenkovsko naoružanje. Predmnijevala se potpora stanovništva na istoku Ukrajine i podcjenjivala snaga ukrajinske vojske. Blitzkrieg operacija je zbog toga propala. Osim te krive procjene pogrješno je anticipirana i reakcija zapadnih zemalja.

Opasnost sukoba NATO-a i Ruske Federacije

U jednoj analizi nedavno sam napisao: „Od četiri elemenata moći – financijska, politička, ideološka i vojna Rusija ima tek posljednji. Njezina je ekonomija vrlo ranjiva, a nakon recentnih događanja bilo kakvo razumijevanje za ruske interese u Europi će biti suspektno. Jedini element moći velike sile koji Rusiji preostaje je vojna moć.

Konačni neuspjeh u Ukrajini snažno bi narušio percepciju ruske vojne moći. I zato je sadašnja situacija vrlo opasna. Rusija jednostavno neće stati dok ne ostvari zacrtane vojne ciljeve (raskid Rusije i Zapada i okretanje prema Istoku i ovako su sada neminovni u desetljećima koja su pred nama), a Ukrajina se, dakako, neće predati te uživa pomoć u naoružanju sa Zapada. To sukob može učiniti dugotrajnim“.

A kako će sukob trajati postojat će i opasnost da dođe do rata NATO-a i Ruske Federacije, posebno nakon što je Rusija odredila vojnu pomoć zapadnih zemalja kao legitimne vojne mete. Rusko podcjenjivanje ukrajinske vojske sada je očigledno, no jednako tako bilo bi vrlo opasno kad bi NATO podcijenio snagu ruske vojske. Sukob NATO-a i Rusije uveo bi svijet u stanje velike nesigurnosti s teško predvidljivim posljedicama, pri čemu bi i uporaba taktičkoga nuklearnog oružja bila moguća.

Moguće je da će Rusija na kraju i osvojiti zacrtane dijelove Ukrajine, kao što je kratkoročno i u velikosrpskoj agresiji osvojen Vukovar. Dugoročno, međutim, Rusija je rat u Ukrajini rat već izgubila. Stvorena je mržnja između dva bliska slavenska naroda (istočnoslavenski narodi mnogo su bliži od južnoslavenskih), a Rusija više nikada ne će moći imati pretežiti dio Ukrajine u svojoj interesnoj sferi. Bez Ukrajine nije moguća ni obnova nekadašnje ruske moći.

Hrvatska pozicija

Na kraju treba istaknuti kako se unatoč neprijepornoj činjenici ruske agresije na jednu suverenu državu treba čuvati histerije i iracionalne rusofobije. Stvaranje klime u kojoj bi bilo normalno obijati brave ruskih vila na Jadranu ili u kojoj bi se moglo otkazati Dostojevskog ili Čajkovskog jednostavno nije normalno. Optuživati cijeli ruski narod značilo bi nepravedno generalizirati.

Nadalje, Hrvatska je na strani Ukrajine i nije sporno da joj treba pružiti pomoć. Ako netko razumije sadašnju ukrajinsku poziciju onda je to hrvatski narod. No ipak, nema potrebe da se hrvatsko političko vodstvo, posebno u javnoj komunikaciji, gura u prve redove jer to ne čine niti daleko moćnije zemlje.

Pad bespilotne letjelice pokazao je da Hrvatska nema protuzračnu obranu, borbeni zrakoplovi bit će operabilni tek kroz koju godinu, sustave srednjeg dometa nemamo, samo manji broj Patrija je naoružan, tenkovi su daleko od optimalne razine, a ulaganja u mornaricu su srednja žalost. S obzirom na sve navedeno, ali i vrlo nesigurno okruženje, Hrvatskoj nije u interesu pretjerano javno izlaganje. Neke se stvari mnogo odraditi i u tajnosti, zar ne?

Hrvatska treba iskoristiti sadašnju situaciju kako bi se naoružala do zuba. Sigurnost je temeljna funkcija države, a hrvatske vlasti trebaju prvenstveno gledati hrvatske, a tek onda sve druge interese.

Ako si u geopolitičkom paklu onda potraži mjesto gdje je manje vruće…

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik

Vijesti

Puca li Amerika po šavovima? Sad Teksas, Kalifornija i New York napuštaju Ameriku?

Published

on

Sve više Amerikanaca podržava odcjepljenje svojih saveznih država od SAD-a

Zanimljivo je, ali pozivi za odcjepljenje Teksasa od SAD-a postaju sve glasniji, a zagovornici tvrde da bi to moglo zaustaviti priljev imigranata iz Meksika bez ograničenja od strane savezne vlade- piše Logicno.com

Američki separatizam

Iako možda ima najglasnije separatistički pokret u zemlji, Teksas nije najrevolucionarniji – prema novom istraživanju, to je Aljaska. Prema anketama, više od 35 posto Aljašana (u Teksasu 31 posto) želi izaći iz Sjedinjenih “Američkih” Država.

Sociolozi kažu da nisu samo republikanski crveni štapići koji žele van – demokratski vođene Kalifornija i New York su sljedeći u redu za izlazna vrata s natpisom “IZLAZ”. Podrška za odcjepljenje iznosi 29, odnosno 28 posto.

Stanovnici Oklahome (28 posto), Nebraske (25 posto), Džordžije (25 posto), Floride (24 posto) i Washingtona (24 posto) također razmišljaju o napuštanju države.

Sociolog Taylor Orth rekao je da je anketiranje oko 35.000 odraslih osoba u veljači otkrilo “značajnu podršku” za rastavu zemlje. A kad je riječ o čitavoj zemlji, 23 posto ispitanika želi da se njihove države odvoje. Oko 50 posto je protiv, a 27 posto nije bilo sigurno.

Američki novinari primjećuju procvat “separatizma” zbog “političke polarizacije, rastućih tenzija između gradova i sela te nesuglasica između država…i savezne vlade oko pitanja kao što su imigracija i granična sigurnost”.

Razlozi za “bijeg”

Ankete također pokazuju da su mlađi ljudi spremniji na odcjepljenje od starijih Amerikanaca. Zanimljivo, republikanci su veći obožavatelji razdvajanja od demokrata, bez obzira gdje žive. Ali države s najvećim udjelom separatista nemaju izravne veze s politikom, više je to povezano s veličinom države, populacijom i gospodarstvom.

Na primjer, Aljaska, Teksas, Kalifornija i New York, koji su skloni “bijegu”, visoko su rangirani po broju stanovnika i kopnenim površinama. Oni također imaju dovoljno ekonomskog utjecaja da se sami nose s tim – osim Aljaske. Ali ona ima dovoljno razvijenu naftu i rudarstvo.

Međutim, sama narodna podrška nije dovoljna za odcjepljenje država – kako je pokazala otcijepljena Konfederacija tijekom Građanskog rata. Mnogi pravnici kažu da Ustav SAD-a ne dopušta državama da se odcijepe.

A anketa je pokazala da je oko četvrtine Amerikanaca mislilo da se države mogu odvojiti u skladu s Ustavom, dok je trećina rekla da ne mogu.

Zagovornici izlaska iz zemlje kažu da su se donekle nadahnuli Brexitom. Sam izlazak bi također pomogao riješiti rastući imigracijski granični kaos i borbu s Washingtonom oko toga tko će kontrolirati granicu s Meksikom.

Karakteristično je da takvi razgovori u Sjedinjenim Državama postaju sve glasniji. Nema sumnje da su ljude na to potaknule nerazumne politike lidera kojima su narodni interesi i brige postali manje važni od njihovih vlastitih prekomjernih ambicija. U svakom slučaju, bit će nam izuzetno zanimljivo promatrati razvoj situacije…

Continue Reading

Vijesti

Splitski roker unazadio Kekina: ‘Ti nisi naš, nisi naš od glave do pete, tvoji su izgubili 95.’

Published

on

JEDAN STARIJI POST – VRIJEDNO GA PONOVITI Splitski roker Toni Aničić na svom Facebook profilu odgovorio je Mili Kekinu.

Pridružujući se javnoj haranzi „Kulturnjaka 2016“ Mile Kekin, frontmen benda Hladno pivo, uključio se u napade na ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i objavio pjesmu objavio pjesmu “Ja nisam vaš, moji su dobili ’45.”

“Pošto vidim da je moj dragi kolega Mile Kekin objavija novi pjesmuljak, bit ću slobodan objaviti moj poetski odgovor njemu. Baš me zanima koliko će ovo portala objaviti”, napisao je Aničić na Facebooku.

Pjesmu Tonija Aničića donosimo u cijelosti:

Kekin arlekin

Ti nisi naš, nisi naš od glave do pete
ti nisi naš, tvoji su izgubili 95.

Nestalo stiha, presušile rime
državna blagajna tvoje je vime
kojega sišeš, iz kojeg ždereš,
a po toj državi stalno sereš

Kad talenta nema, kad rodiš se bez dara,
a koncerti odavno nisu puni
najbrži način da dođeš do para –
samo šta žešće po Hrvatskoj pljuni

Kad nema pjesme, kad nema hita,
a ploče već dugo ne privlače kupce
sjetiš se Juge i druga Tita
pa napuniš odma novinske stupce

Nekad sam, Mile, i ja ti se klanja,
a danas si manji od poslušnog hrčka
od Džinovskog i GAD-a do današnjih sranja
i do Milanovićevog kućnog potrčka

Nekad Bog na Zemlji, nekad ime slavno
ljubimac kolega, publike i kritike
al` bunar ideja je presušio davno
pa se zato hvataš jeftine politike

Dignimo spomenik, dignimo bistu
oportunističkom “antifašistu”
velikom “borcu za ljudska prava”
dok mu je država muzara krava

Bog, domovina, nacija
davno je nestala inspiracija
kažeš “nisam vaš”, al bolje budi kuš
jer, što je “vaš” na srpskom, na hrvatskom je “uš”…

fb/Toni Aničić

Continue Reading

Vijesti

Strašno PROROČANSTVO O FRANCUSKOJ: ‘Tvoji zakoni ne poznaju Stvoritelja, ali on će se ukazati’

Published

on

Mnoge je kršćane prošlog tjedna zaprepastila činjenica da je Francuska, odlučila unijeti pravo na abortus u francuski Ustav, čime je dozvolila neometanu proizvodnju smrti nerođene djece u krilu zakona, naravno protubožjih.

Kćer Crkve, zemlja mučenika i svetaca

Ono što zapravo iznenađuje nije pravo na abortus već što je to učinila Francuska, zemlja koju se naziva i najstarijom kćeri Katoličke Crkve, zemlja Ivane Orleanske, nebrojenih mučenika i zemlje koja je rodila neke od najvećih svetaca Katoličke Crkve ikada; Male Terezije, svetog Ljudevita Montfortskog, svete Margarete i ukazanje Presvetog Srca Isusova, sv. Katarine Laboure i čudotvorne medaljice, sv. Irineja, sv. Franje Saleškog, sv. Ivana Vianneya,  sv. Roka i mnogih drugih.

To je ono što zapravo boli – đavlovo iživljavanje nad kćerima i sinovima tisućljetne Crkve. To je ono što vrišti kao znak vremena ali i ono što je prorokovao talijanski svetac Ivan Bosco, osnivač salezijanskog reda, apostol mladih ali i  prorok, ispunjen Duhom svetim.

Jedan je od najštovanijih svetaca KC, posebno među mladima kojima je posvetio cijelu službu preko ‘oratorija’ za ‘siromašne mladiće’. Primio je od Boga izvanredne duhovne darove. Proricao je smrti i neke događaje koji su, po ljudskim spoznajama bili nepredvidljivi. Za sebe je rekao: ‘Nemojte me nazivati prorokom dok se stvari koje sam prorekao ne ostvare.’ Živio je, naime od 1815. do 1888. godine.

Jedno od njegovih najpoznatijih proročanstava najavljuje upravo  Francusku u rukama stranaca, kažnjenu a sve to zbog ‘nevjere’ i zala prema čovjeku i Stvoritelju u okrilju zakona.

Proročanstvo Ivana Bosca o Francuskoj

Sveti Ivan Bosco tako je rekao:

‘Rat dolazi s juga, mir sa sjevera. Francuski zakoni više ne prepoznaju Stvoritelja, ali Stvoritelj će se ukazati, te će je posjetiti tri puta sa šibom gnjeva svoga. U prvom posjetu on razbija njezin ponos osvajanjem, pljačkanjem uništene žetve i ubijanjem ljudi i blaga.’

‘U drugom posjetu velika babilonska bludnica koja tjera pristojne ljude da uzdišu i da je zovu bordelom Europe, ostat će bez vođe te će biti žrtva nereda.’

‘Parizu! Parizu! Umjesto da se naoružaš u ime Gospodnje, utvrđuješ se Domovima nemorala. Ti ćeš ih sam uništiti. Tvoj idol, Panteon, bit će sažegnut u pepeo kako bi se ovo ostvarilo: ‘Nasilje, širi laži o meni.’

Tvoji neprijatelji dovest će te do neimaštine, gladi, straha, i učinit će od tebe užas svih naroda. Ah, jao tebi ako ne prepoznaš ruku koja te udara! Želim kazniti nemoral i prezir prema Mojemu Zakonu, govori Gospodin.’

‘U trećem posjetu past ćeš u ruke stranaca. Tvoji neprijatelji izdaleka će promatrati kako tvoje palače gore. Tvoji domovi postat će hrpa ruševina s krvi tvojih heroja kojih više nema.’

izvor: Vjera.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved