Connect with us

Društvo

Davor Stipan: TRAGEDIJA I NADA: PREDSJEDNIČKI IZBORI – O TEMPORA, O MORES!

Published

on

O vremena, o običaji! – viknu Ciceron u svom znamenitom govoru osupnut što, unatoč svim urotničkim dokazima prikupljenim protiv Katiline koji je namjeravao svrgnuti rimsku vlast, on još uvijek ne biva osuđen. O vremena, o običaji! – kada na predsjedničkim izborima u Lijepoj našoj, preko dvije tisuće godina nakon Cicerona, unatoč svim dokazima o otužnom politikantstvu, bijednoj ideologiji, besramnom laganju i elementarnoj nesposobnosti upravljanja državom HDZ-a i SDP-a, hrvatski narod (opet!) odabire dvije struje jednakog zla.

Albert Einstein je svojevremeno izjavio i ‘pogodio u sridu’: Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. Možda nije umjesno, a može se i krivo shvatiti, no ne mogu odoljeti parafrazi koja se sama nameće – Samo dvije stvari su beskonačne, svemir i hrvatska glupost. Ipak, mislim da se više radi o apatiji i nedostatku hrabrosti.

Žena kaktus

Predsjednički izbori su završeni. Drugi krug je nevažan, kao što je nevažno hoće li sutra puhati pulenat ili lebić. Oba su, više-manje, zapadni vjetrovi. Bura nas ni ovaj put neće osvježiti, otrijezniti, raščistiti ustajale mentalne i duhovne hodnike. Inače, ona puše sa sjeveroistoka, iz smjera Orbanove Mađarske. Kakvog li fašizma! – grozničavo bi vrištali na prethodnu rečenicu lijevo-liberalne mesije predvođene maskulinom pojavom isprazne Katarine Peović. Ova heroina marksističkog jednoumlja koja se kočoperi crvenom zvijezdom pred javnošću i pokušava uvjeriti ljude da ne postoji nikakva humana alternativa bez nazadovanja u srednjovjekovno mračnjaštvo – kandidirala se za predsjednicu. Moram ublažiti retoriku o hrvatskoj gluposti, pa reći da ona ipak posjeduje izvjesnu konačnost, budući da beskonačnost opada samo na onih mizernih 1,12% njenih glasača.

Zar je upitno da se radi o šačici kvaziintelektualaca i baba narančasto-zelene kose koji nisu sposobni podnijeti teret godina pa se po zabačenim riječkim i splitskim tvorničkim halama (koje zovu prostorima umjetničkog diskursa) ushićeno bacaju u trans pred „umjetničkim“ performansima začinjenim prostaklukom i tjelesnim izlučevinama vizionarskih „umjetnika“ naprednoga svijeta. Neki od njih s vremena na vrijeme ipak dobiju i pokoju uspomenu na opčinjenost ljudskim otpadom, pa bivaju zaliveni kantom fekalija pri ispijanju jutarnje kave. I ovo je previše o izvjesnoj Peovićki, neobičnom hibridu kaktusa i žene.

Klaunovi

Svakako se plašim da se ne razvežem naširoko o dvojici klauna kojima nedostaju tek crveni nosevi da bi bili izvrsni kandidati za nekadašnji putujući cirkus slavne Moire Orfei. Nema previše razlike u političkom pristupu (ako ga se uopće može nazvati političkim) Daria Juričana i Ivana Pernara. S ukupno gotovo 7% glasača, njihove simpatizere možemo svrstati u eklatantne primjere hrvatske gluposti, kojima ipak nešto manje to treba uzeti za zlo u odnosu na sljedbenike komunistkinje Peović.

Ovdje dopuštam mogućnost da se radi o povodljivosti smijehom, vicevima, ironijom, podrugljivošću, izigravanjem pristojnosti, žongliranjem pravilima i stvaranjem novih tumačenja pojmova, kako ovakve pojave lijepo opisuje poljski filozof Ryszard Legutko u svojoj knjizi „Demon u demokraciji“. Navedene osobine ni jedan predsjednički kandidat ne bi trebao koristiti kao instrument svoga djelovanja, za razliku od, primjerice, glasača ili kritičara koji si mogu dopustiti takav komfor. U slučaju kandidata za predsjednika, one zapravo kriju očaj, nemoć, neznanje i odustajanje. Ipak, za razliku od prvog klauna – dakle Juričana, drugi klaun Pernar nudi kakve takve naznake nekog nazovi programa koji je toliko neozbiljan i nebitan za boljitak jednog naroda da je na granici dobrog ukusa. Tako se on, u svom imaginariju besmislenosti, zalaže za legalizaciju marihuane i zabranu cjepiva, kao okosnicama svoje kampanje. O tempora, o mores!

Akrobat floskulama i dovitljivi mađioničar

Dejan Kovač i Nedjeljko Babić bili su relevantni kandidati koliko i Ava Karabatić kada je na prikupljanje nužnih 10.000 potpisa krenula sloganom – 5 godina nije puno vremena, ali obećavam – sve ću vas zadovoljiti!

Bez ikakve vizije, suhoparno, osrednje, bez dubine i karizme, s puno floskula (Kovač) i kafanske retorike (Babić), iznosili su svoja viđenja vođenja države. Neovisno o tome koliko je Kovačev znanstveni rad na Princetonu hvalevrijedan, njegove političke reforme su opetovana seciranja istih fraza lišenih emocije, duha i žara: pa treba reformirati pravosuđe, pa treba smanjiti broj zaposlenih u državnim aparatima, pa treba zaustaviti nepotizam, pa sva ta detektiranja političkih i društvenih problema koje ponavljaju i ptice na granama, no bez ideje rješenja istih, bez konstruktivnosti, bez državničke snage. Još jalovije nastupa općinar Babić kada nonšalantno predstavlja svoj „4×400“ utopijski program. Tako on veli da će privući 400 mlrd. kuna novih investicija iz inozemstva, povratiti 400 mlrd. kuna iznesenih iz Hrvatske, otvoriti 400 tisuća novih radnih mjesta i povratiti 400 tisuća iseljenih Hrvata. Kako? Ćiribu ćiriba! To je kao da ja kažem da ću u 2020. godini zaraditi 4 milijuna kuna i tako si riješiti život. Neš’ ti problema!

Žongler bez ruku

Iako se slažem da katolička vjera i iskreno sebedarno domoljublje jesu neprolazne vrijednosti koje su duboko utkane u nacionalni i kulturni identitet našega naroda, vrijednosti koje se po svojoj snazi, značenju i posebnosti ne mogu mjeriti s nijednom drugom prolaznom vrijednošću ili agresivnim nametanjima različitih sekularnih (bez)vrijednosti, ipak to nije dovoljno da bi se na predsjedničkim izborima navukao iole vrijedan glasački postotak.

To je na svojoj koži osjetio i Anto Đapić koji je, premda zagovornik navedenih vrijednosti, ipak potrošen i neučinkovit političar. Njegova uistinu pohvalna katolička i domoljubna stajališta ostala su visiti u praznini, bez ikakve strukturirane ekonomske, društvene i političke nadogradnje. Vrijednosti koje zastupa su temeljne, elementarne, no samo od njih se ne može živjeti. Valjalo bi na njima, i samo na njima, graditi društvo i politiku. Od Ante graditelja, ni cigle.

Nešto crno na trapezu hipokrizije

O Dalija, crna Dalija, koliko god si bila dobra kao predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, utoliko si loša kao kandidatkinja za predsjednicu države. Ovako bi to ilustrirao: ljudima su važna svjetonazorska pitanja, ljudima je važno jesi li za ili protiv ubojstva nerođene djece i staraca, ljudima je važno gajiš li katoličke vrijednosti ili ne, važno im je oslanjaš li se potpuno na jedinoga Gospodina Isusa Krista u kojeg kažeš da vjeruješ ili si licemjer… Ovo si posljednje Dalija, i upravo radi takvih kao što si ti draži mi je i Richard Dawkins ili bilo koji drugi zagriženi darvinist, negoli katolik – licemjer!

Ja sam vjernica… – reče crna Dalija – …no poštujem pravo žene na pobačaj i moja djeca ne idu na vjeronauk – nastavi crna Dalija i ostade živa. E, pa vidiš Dalija, ti pojma nemaš niti što je vjera, niti kako se ona upražnjava, niti kako se ona živi i po njoj ravna vlastito postojanje (neznanje je uobičajeni simptom „progresivnih“ mrzitelja vjere). Ti si za kulturu smrti Dalija, ti si za pravo žene da ubije vlastito dijete, tebi je nepojmljivo da ti djeca idu na vjeronauk jer će tamo naučiti nešto nazadno i loše. Ne Dalija, tamo oni uopće neće učiti o ljubavi, poštenju, sebedarju, žrtvi za drugoga, suosjećanju, nesebičnosti, humanitarnoj pomoći i radosti.

O Dalija, crna Dalija, kakvu bi li tek politiku provodila kada si u osobnim pitanjima toliko nevjerodostojna, neupućena i plitka dok si spremna, kao vulgarizatorica vjere, izjaviti da si vjernica. Malo me čak podsjećaš na „vjernicu“ Kolindu kad ide na jogu i posjećuje numerologa. Baš si se okomila na nju u onom sučeljavanju. A zapravo, našla krpa zakrpu.

Marioneta na konopcima briselskih majstora lutkarstva

Eto, o Daliji sam pisao u drugom licu, valjda zato– riskirat ću neprimjerenost komentara – jer su mi isuviše odbojne te sitne naelektrizirane ženice koje javni nastup koriste za prepucavanje umjesto za argumentirano raspravljanje, a svetu vjeru za priglupo kombiniranje na tragu onih „religioznih“ beskičmenjaka koji od vjere uzimaju samo ono što im odgovara. Već sam natuknuo – po istom utilitarnom ključu, ovo važno svjetonazorsko pitanje, shvaća i aktualna predsjednica.

Gospođa Grabar-Kitarović je često bila izložena gnusnim uvrjedama najsitnijih duša iz javne i privatne sfere, od izgleda, frizure, preko broševa i načina oblačenja, pa do navijanja na sportskim borilištima. Sva sreća, pa je velika većina te malograđanštine i pakosti dolazila iz najtamnijih zakutaka lijevih nevladinih udruga, sekularista te bivših komunista preobučenih u podjednako zatucanu ideologiju koja se zove – liberalna demokracija. Velim, sva sreća; veća intelektualna razina se i nije mogla očekivati od moralizatorskog i zamočvarenog lijevog šunda. Ista plejada zrikavaca kritizirala je Kolindu radi, primjerice, slanja vojske na granice i ulaganja u borbeno zrakoplovstvo. Zrikavci su naglo ušutjeli kada se Grabar-Kitarović izjasnila za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Koliko li već znamo sve o mentalitetu zrikavaca: ustani protiv žene kada ti ne odgovara, blati je, vrijeđaj je, a istovremeno se zalaži za prava žena i slobodu misli, govora i izbora.

Najveći problem liberalnih demokrata (čitaj: neokomunista i marksista) je pojam slobode. Oni slobodu shvaćaju kao izvanjsku manifestaciju, a ne unutarnje stanje. Tako dolaze do unutarnje praznine i posvemašnjeg ropstva stereotipima, dok izvana prihvaćaju najniže porive kao vlastito opredjeljenje za slobodu. Postaju vulgarni, nagonski, ružni, dokoni, osrednjošću ubijaju posebnost, prostaštvom plemenitost, a priprostošću otmjenost. Navodi Legutko: Ruše zahtjeve uljudnosti, običaja, odgojnih mjera, načela primjerenosti, osjećaj za ljepotu, jezična pravila i hijerarhiju. Loš odgoj postaje pravilo. Zar ima većeg sutona ljudskog duha?

Vjerojatno se čini kako više-manje iznosim kritiku prema sekularnom društvu Zapada koji je izgubio Boga, zanijekao tradiciju i dokinuo svaku mogućnost drugačijeg nazvavši ga zatucanim i nepoželjnim. I dobro se čini. Jer upravo to i radim. I pod isti svod uznika briselske bezbožne mašinerije kao prirodne nasljednice komunizma, svrstavam i Kolindu Grabar-Kitarović. Ona, kao i njezin suvladar Plenković, nisu ništa drugo nego tužni pijuni na šahovskoj ploči dekadentne Europe kojima upravljaju kraljevi, kraljice, topovi i skakači iz zapadnjačke tvornice bezbožništva i sekularne indoktrinacije. Nikada u povijesti nije bilo manje posebnosti, osebujnosti i iznimnosti. Egalitarizam je Europu, a sve više i svijet, pretvorio u groteskne pajace koji se dive isključivo tehnologiji i znanstvenom napretku. Sve je podređeno samo tome, a hobotnica sekularne propagande obuhvaća sve – medije, škole, sveučilišta, kulturu, umjetnost, politiku, proizvodnju itd. Ako ste vjernik – uništit će vas! Ako se divite povijesti – uništit će vas! Ako ste domoljub – uništit će vas! No ako ste za smrt djece, ako ste za prostituciju, ako ste za legalizaciju droge, ako ste za promiskuitet, ako ste ateist, ako ste pobornik Grete, ako ste opčinjeni novom aplikacijom – prihvatit će vas! Eto, to su vrijednosti Zapada. To su vrijednosti njihove demokracije u koju se toliko kunu i hvale se njome ističući da su čak i grčki mislioci nju preferirali, a u svojoj postmodernoj ispraznosti, samozaglupljenju i nečitanju (povijesti!) nemaju pojma da gotovo svi antički autori (od Platona, preko Aristotela, do Pitagore) demokraciju navode kao – neuredan sustav koji nije poštivao zakone te je upropaštavao sam sebe kao i istaknutije vođe i građane.

Grabar-Kitarović je, kao i čitavi HDZ, zrcalni odraz tog dekadentnog europskog establishmenta. Niti je to kršćanska stranka, niti domoljubna, niti desna, niti postojana, niti vjerodostojna. Za predsjednika Hrvatskoga sabora Jandrokovića je omiljeni epitet – šonjo. No jasni elementi šonjizma su dio repertoara i premijera i predsjednice i HDZ-a. Ostale stranke neću ni spominjati. To je zasebna vrsta prefriganog nadšonjizma. A vi predsjednice, četniku Vučiću, idući put postavite crveni tepih od Plesa do Lisinskog!

Captain Pozer(ica)

Razmišljajući o Mislavu Kolakušiću, još uvijek mi nije jasno koga je on mogao opčiniti. Samodopadni napuhanko koji izvještačeno nadimlje plućni koš, mršti obrve i mlatara rukama (valjda da bi dobio na važnosti), uspio je zavesti gotovo 6% birača. Vjerojatno iste one koji su mu vjerovali kada su se birali europarlamentarci.

Moram priznati, odavno nisam toliko usiljene retorike i pozerstva vidio kod nekog političara. Po tom pitanju, Plenković mu je dosta blizak, iako on ima drugog učitelja. Možebitno, nekog istočnjačkog gurua ili reiki majstora. Kolakušić je, čini mi se, više pod utjecajem adolescentskih junaka iz Avengersa. I tako se taj bivši sudac, fino smjestio pod europsku plaću, ispalio par nadobudnih stupidnih floskuletina koje znamo svi i uzeo 6%. Netom i iznevjerio svoje birače najavivši kako se neće dogodine kandidirati na parlamentarnim izborima. Ista bijedna izdajnička priča koju u sličnoj formi nalazimo kod amebe Ivana Vilibora Sinčića, koji ostaviše vlastitu stranku i klauna Pernara na cjedilu, kada su na račun počeli pristizati prvi briselski eurići. Kakve li mi karaktere od političara imamo! Čudo jedno.

Čovjek pijetao

A što reći o Zokiju. Čovjek koji je Hrvatsku nazvao „slučajnom državom“, konfliktan i bahat, kukurikavac koji u svom premijerskom mandatu nije proveo ni jednu reformu, zadužio Hrvatsku za 70 mlrd. kuna, smanjivao plaće, dizao poreze i za čijeg je mandata stopa rasta BDP-a bila najniža među zemljama s kojima ju možemo uspoređivati. Toliko o sposobnosti Zorana Milanovića. Da se razumijemo, i HDZ-ova vlada prije Milanovića zadužila je Hrvatsku za 100 mlrd. kuna! Isto sr..e, drugo pakovanje.

A onda dođu predsjednički izbori. Nedjelja, 22. prosinca 2019. godine. I gle čuda, izabrasmo za drugi krug ni manje ni više nego dvije političke opcije koje su imale svoje prilike – nisu ih iskoristili, koje su imale vremena – nisu se dokazali, koje su vodile državu – no nigdje doveli, koje su zavodile lažima – i uvijek uspjele zavesti! Kao da smo pripite usamljene ženice željne pažnje u separeu prosinačke večeri, pa nas tako lako zavede markantni mišićavi gentlemen. Zar smo na to spali? Da, hrvatski narod je (opet!) odabrao dvije struje jednakog zla.

Miroslav – skoro

U predizbornim odnosima snaga, ne možemo reći da nismo imali priliku za nešto novo. Miroslav Škoro je prikupio respektabilan glasački korpus, gotovo četvrtinu svih glasača. Ipak nije bilo dovoljno. Nije bilo dovoljno hrabrosti da učinimo nešto novo, čak i pod rizikom da će se sve izjaloviti u budućnosti. A što ako se ne bi izjalovilo? Što ako bi bilo bolje? To, na žalost, nećemo imati priliku saznati. Kukavičluk nikad nije donio ništa dobra, glupost još manje. Ne želim da se itko osjeća prozvanim, niti su moji epiteti imalo relevantni, no ne vidim boljih uzroka ne odabiranju nečeg novog i svježeg doli kukavičluka i gluposti, pa i pod cijenu novog razočaranja.

Razumijem ljevičare i neokomuniste koji bi i dom prodali da budu na vlasti. Razumijem i da je HDZ-ova glasačka publika brojna i njome su debelo premazane sve lokalne i regionalne strukture koje ne žele izgubiti stečene privilegije pa na tragu ljevičara postaju istovjetni njima – u čeličnom stisku sa svojom strankom. No ne razumijem onaj dio glasača koji je čitavo vrijeme svjestan goropadnosti izdaje HDZ-a, pa je svejedno dao glas njihovoj kandidatkinji Grabar-Kitarović. Istina, dio njih je raspuknuo zahrđale okove s HDZ-om, šutnuo ih nogom te dao svoj glas Škori. No, puno nas nije izašlo na izbore. Što je s njima?

E, moj narode…

Što je s ljudima koji su nepotkupljivi, koji se gnušaju predizbornih obećanja jer u njima vide samo ljigavu laž, koji su domoljubi i katolici, koji drže do dostojanstva obitelji i domovine, koji su za kulturu života, koji se ne plaše pred nikim svjedočiti svoju vjeru, koji su svjesni da je Zapad duhovno i kulturno mrtav polusvijet, koji ne mrze tuđe već brane svoje, koji nisu histerični i iskompleksirani zbog toga što jesu, koji ljube svog nebeskog Oca više od ičeg i to ne smatraju nazadnim već najvećim darom koji imaju, koji vole svoju domovinu jer znaju da je oprjeka tome hipijevska anarhija i robovanje globalističkom svjetonazoru koji je bijedan i agresivan, koji su mogli ovaj put uistinu promijeniti nešto? Dakle, što je s običnim malim ljudima koji su dobili priliku, a ostali su u svojim domovima tu nedjelju, koji su radi navike i nekih starih domoljubnih uspomena zaokružili Kolindu i time propustili priliku možebitno postati zdrav narod stabiliziran na čvrstim i slobodnim idealima vjere, domoljublja i suvereniteta?

Ovako smo odgledali još jednu predstavu cirkusa bizarnosti i vračarija u režiji žene kaktusa, klaunova, akrobata floskulama, dovitljivog mađioničara, žonglera bez ruku, nečeg crnog na trapezu licemjerja i Captaina Pozer(ice). Čovjek pijetao i briselska marioneta smišljaju nove trikove za drugi čin.

Miroslav Škoro je ostao Miroslav – skoro. Možda nije bio najbolji ni najspremniji kandidat za predsjednika. No, on je čovjek s emocijom, neusiljenim stavom, katoličkim i domoljubnim vrijednostima, uglađen i odmjeren, obrazovan i spontan, osvježenje u politici s pomno razrađenim programom, koji je mogao udahnuti svježi zrak u ovu crvljivu HDZ/SDP jarugu. Možda i ne bi došlo do toga. No to nikada nećemo saznati. Nije kukavica čovjek koga nosi nesavladiv vir velike rijeke, nego onaj koji – iako ima snage da se spasi – to ne iskoristi. – Ugo Foscolo.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

on

By

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Continue Reading

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

on

By

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991.  Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991.  godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved