Društvo

Don Ivan Bilić: Na Lovrincu sam vidio na tisuće žrtava komunizma

Published

3 godine ago

26 listopada, 2021

mjukic

Don Ivan Bilić: Na Lovrincu sam vidio na tisuće žrtava komunizma

PIŠE PSD.

20. veljače 2011. – 16:36

– Došli smo mi sjemeništarci u pratnji svećenicima na groblje Lovrinac na Mrtvi dan, dakle u studenome 1945. godine blagoslivljati grobove i moliti za pokojnike. A kako se stalno govorilo o ljudima koji su nestajali na splitskom groblju, čak i o dvadesetorici mojih sa Studenaca, kazao sam don Jakovu Maroviću da me zabolio želudac, kako bih prošvrljao malo okolo, bio sam znatiželjan 19-godišnjak. I kad sam povirio iza jednog brijega, a to bi bilo sjeverno od nove zgrade mrtvačnice i istočno od stare gdje je sada uprava, moj sinko…

Vidio sam tri masovne grobnice, duge između 120 i 150 metara, široke oko četiri metra, na njima nasuto zemlje oko metar i pol. Tu su nekoć bile podzidane njive. Ondje i danas leže ostaci, moguće i do desetak tisuća ljudi koji su od listopada 1944. pa do polovice 1946. dovođeni iz cijele Dalmacije i ubijeni bez suđenja – kazao nam je msgr. Ivan Bilić (84), svećenik splitsko-makarske nadbiskupije izvrsnog pamćenja, kojeg smo posjetili u rodnim Studencima, gdje živi u svećeničkoj mirovini.

Jedan je od rijetkih svjedoka komunističkih zločina koji su se u Splitu dogodili nakon protjerivanja fašista i nacista, najvećim dijelom nad cilivilima i pripadnicima vojske NDH. A u doba Drugog svjetskog rata nagledao se zločina svih zaraćenih strana. Na to mjesto vratio se nekoliko mjeseci poslije, na Cvjetnicu 1946. godine, kad se zemlja slegla, pa je nastala rupa. Nakon toga teren je nasut i poravnat, posađeni su čempresi, a zatim podignute grobnice na kat, kako više nitko ne bi istraživao što je ispod.

– Lovrinac je bio daleko od grada, par kilometara uokolo nije bilo ničega. U Split su se zarobljenici dovozili brodom, slijedilo je ispitivanje na Gripama ili Roku, a zatim u logor koji je ostao od Talijana, a bio je kod današnje bolnice na Firulama. Kraj je bio na groblju. Dvadesetorica bi iskopala rupu, skinula sve sa sebe, onda bi ih postrijeljali i doveli druge koji bi ih zatrpali i iskopali sebi rupe. Prije nekoliko godina pokazivao sam našim ljudima iz Zagreba to mjesto na Lovrincu, kad jedan prolaznik čuje i dođe k nama. Bio je Stobrečanin, a imali su posjed na Duilovu, ispod groblja. Ispričao nam je kako mu je ćaća govorio da su dvije godine svake noći s ovog mjesta odjekivali pucnjevi.

I naši šoferi koji su poslije vozili zemlju svjedočili su o pustim kostima koje su ispadale iz nasipa. Postoje svjedočanstva, ali tko je smio pisnuti… Ode glava. Ali ljudi nema, 180 je samo Neorićana nestalih, a gdje su druga mjesta, nema sela bez žrtve. Za vrijeme rata komunistički zločinci su bacali u jame sve koji bi ih krivo pogledali, a iza rata je Lovrinac bio glavno stratište – navodi don Ivan Bilić, koji je, nakon što je javno progovorio o lovrinačkim žrtvama, prije dvije godine bio pozvan na obavijesni razgovor u splitsku policiju.

– Četiri sata su me snimali, pa kako su mi rekli, sve proslijedili Državnom odvjetništvu. A onda šutnja, niko ništa. Kad sam prvi put progovorio, počeli su me zvati na telefon u jedan, dva po noći, prijetiti i govoriti svakakve gadosti, ali šta da se radi. Istina mora izaći na vidjelo, mora radi obitelji tih žrtava koje su zaslužile da se zna gdje su im pokojnici. A valjda je dosad velika većina počinitelja pomrla, njihove obitelji koje nemaju s tim ništa svakako bi trebalo pustiti na miru. Većina naloga za strijeljanja nakon rata dolazila je iz kuće pakla, Ville Shiller, u kojoj je najprije stolovao Tito, a nakon oslobođenja Beograda, Vlada NR Hrvatske, dakle Vladimir Bakarić i Vicko Krstulović.

Bio je to plan Partije da se unište neprijatelji i to ne oni s oružjem, nego klasni, a ostalima da se utjera strah u kosti. Bez suđenja, bez ikakvih dokumenata, jame i takva užasna mjesta razasuta su po cijeloj Dalmaciji, na žalost, Hrvati su potpisivali naloge za ubojstva Hrvata – kaže don Ivan Bilić, kojeg su stradanja ljudi u Drugom svjetskom ratu pratila na svim putovima. Obitelj mu se prije Drugog rata sa Studenaca preselila u Kukujevce u Srijemu, gdje mu je otac bio bogati trgovac. Partizani su mu oca vodili na strijeljanje, a spasio ga je partizanski kapetan, Srbin, kojeg je prije toga njegov otac pustio iz zatvora.

Mali Ivan s 12 godina je odlučio postati svećenik, te je otišao u splitsko Sjemenište, a iz gimnazijskih dana rado se sjeća profesora Ćire Gamulina kojeg su strijeljali Talijani, a nakon toga i zatvorili Sjemenište. Školovanje je nastavio u Travniku, gdje je preživio pokolj izbjeglica.

– Travnik je bio pun izbjeglica kad su ga osvojili partizani. Osam dana su pretraživali kuće i ubijali svakog tko nije mogao dokazati da je član te obitelji. Mrtvih je bilo oko dvije i po tisuće, a nas su izveli da ih ukopavamo, to je bilo strašno jer su tijela već bila ukočena. Iz Travnika sam otišao u Mostar, tamo opet dočekao borbe i ulaz partizana, pa sa studenačkim partizanima prošao pored samostana na Širokom Brijegu par dana nakon pokolja dvanaest franjevaca, a iz hercegovačke provincije ubijeno je 66 fratara, najvećim dijelom 1945. godine.

Život svećenika u tim prvim godinama poraća nije vrijedio ništa, ubijeno ih je više od 600, moglo ih se upucati bez da itko odgovara, a stisak je popustio tek od 1948., kad su se komunisti međusobno zaratili zbog Informbiroa – sjeća se don Ivan, koji je unatoč dobrim odnosima s komunistima 1964. dospio u makarski zatvor jer je prigovorio školi u Ričicama što ženska djeca gotovo gola vježbaju po selu, umjesto u zatvorenom prostoru.

— I doveo me jedan udbaš kojeg sam poznavao SEnD jasno 60 godina sam svećenik na ovom području -zadužen za svećenike, i ispituje me kako je. Ja njemu bez straha kažem: “Lipo mi je. Ništa ne radim, spavan koliko oću, čitam šta me volja, milicija me čuva, a dobro mi dođe radi reklame!” A šta ću, jad okreni na šalu, ne daj da te slome!

Damir ŠARAC
snimio Branimir BOBAN / CROPI

ŽRTVE – Kako sam došao do brojke od desetak tisuća ubijenih? Najprije, zbog veličine zemljanih nasipa na Lovrincu, a u gotovo dvije godine čuli su se pucnji svake noći ondje. Poznata je i činjenica da je iz gotovo svake dalmatinske obitelji koja nije bila komunistička netko stradao, bilo u jamama, bilo u strijeljanjima nakon rata. A u policiji sam vidio popis od 1600 imena u knjizi broj 7, što znači da postoji i prvih šest s otprilike istim tolikim brojem žrtava u svakoj – veli don Ivan.

ISKAZ JE TOČAN Iskaz i svjedočanstvo don Ivana Bilića koje donosite sasvim su u redu, s time da brojke koje iznosi mogu biti preuveličane, ali i realne. Tek iskapanja mogu pokazati stvarne žrtve stradanja u Splitu, u kojem je na Firulama bio jedan od glavnih sabirnih logora u koje su dovođeni ljudi s područja cijele sjeverne Dalmacije. Postoje popisi ubijenih, ali su nepotpuni, i samo bi temeljito istraživanje moglo pokazati što se dogodilo na Lovrincu – komentirao nam je dr. Vladimir Geiger iz Hrvatskog instituta za povijest, uz prof. Matu Rupića, priređivač knjige dokumenata “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. do 1946.

– Dalmacija”, koja će biti objavljena ovog proljeća. – Nedvojbeno, masovne i pojedinačne likvidacije bile su nelegalne i prema općim civilizacijskim, domaćim i međunarodnim zakonima, a ubijanja bez suđenja i utvrđivanja individualne krivnje nerijetko se izvode na neprimjeren i okrutan način – zaključuje, dodajući kako će knjiga Instituta donijeti sve dostupne popise i dokumente o likvidacijama.

USTAŠE Ustaše sam prvi put vidio na Studencima 1942., kad sam otišao iz Splita. Evo ti jednom 150 ustaša u selo, tražili da ih nahranimo. Kad oni pokupe dva Srbina: jednog smo zvali Škubic, bio je patuljast rastom, a krečio je po kućama i spavao u stajama, i jednog momka od dvadesetak godina koji je radio u mlinu. Nedaleko od sela su ih zaklali ni krive ni dužne. E tada se u meni nešto srušilo, teška žalost me uhvatila… A u Kukujevcima su bili jedni baka i deda Židovi. Čuli smo da su ih odveli ustaše i ubili ih. Promislio sam: kakva ste vi vojska kad na njih stavljate ruke – sjeća se msgr. Bilić.

POMOĆ IZBJEGLICAMA Don Ivan je bio župnik u Grabovcu, Ričicama, tajnik i rektor Bogoslovije, na splitskom Kmanu je izgradio crkvu u župnoj kući 1966., a zatim bio župnik Aržana 36 godina. Poznata su njegova humanitarna djela, osobito u Domovinskom ratu, kad je u Aržanu, Svibu, Voštanima, Podzavelimu i Kazagincu zbrinuo stotinu izbjegličkih obitelji. Dopremio je 50-ak tona hrane, prikupio više od 700 tisuća njemačkih maraka pomoći, prije osam godina izgradio i opremio kuću obitelji Tuškan s desetero djece u Zadobarju kod Karlovca, a bilježnice su mu pune potvrda o slanju paketa i uplatnica siromasima do danas kad živi vrlo skromno kao i cijelog života.

Foto: Kevina jama

Slobodna Dalmacija, 20. veljače 2011.

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik” je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: VUKOVAR 1991.

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar 1991. godine.

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

Vukovarski franjevci (ne država) napravili su popis svih vukovarskih žrtava 1991. godine. Imena su ispisana na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana, ponad Dunava. Idejni poticaj za ovaj popis dao je fra Josip Šoštarić, tadašnji župnik u Šarengradu, koji je često dolazio u Vukovar.

Na ovome popisu nalaze se poginuli hrvatski branitelji i pripadnici civilne zaštite u Vukovaru 1991. godine. Među njima su i oni zatočeni i ubijeni u Srpskim koncentracijskim logorima, ali i brojni nestali te veliki broj hrvatskih branitelja koji su iz drugih krajeva Domovine i inozemstva došli braniti Vukovar.

Vukovarski fratar dvije je godine tragao za imenima branitelja i civila, muškaraca, žena i djece, katolika i pravoslavaca, muslimana koji su izgubili svoje živote u Domovinskom ratu. Prvi put sada su na jednom mjestu njihova imena i prezimena uklesana u staklene ploče. Vidi popis:

https://direktno.hr/domovina/objavljujemo-popis-2717-heroja-vukovara-169822/

Popis 2717 žrtava srpske agresije na Vukovar

Podsjetnik za zaboravne Hrvateke, dezertere koji vladaju, jugočetničku oporbu i koalicijske partnere HDZ-a

DOMOVINSKI RAT-KULTURA SJEĆANJA

KULTURA SJEĆANJA: Srpski zločin u Saborskom

Published

7 mjeseci ago

12 studenoga, 2023

mjukic

Slika 1. Spomenik u Saborskom (Saborsko.net)

Srpski zločin u Saborskom, 12. studenoga 1991.

Saborsko je veliko hrvatsko mjesto udaljeno 10 km od Plitvičkih jezera smješteno na cesti koja vodi prema Plaškom i Ogulinu, podno planine Male Kapele. Prije Drugoga svjetskog rata Saborsko i okolna sela brojala su preko 4.000 ljudi, mahom Hrvata, a 1991. broj je bio oko 1.500 stanovnika. Hrvati su činili apsolutnu većinu stanovnika.

Saborsko je bilo okruženo srpskim selima pa je već od kolovoza 1991. bilo u potpunoj blokadi. Napadi na Saborsko započeli su u kolovozu. Prvi napad bio je 5. kolovoza 1991. u ranim jutarnjim satima minobacačkim granatama iz pravca Ličkih Jesenica. Branitelji Saborskog više su od tri mjeseca u okruženju odolijevali žestokim napadima agresora. Cilj je bio zastrašivanje i protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste Velike Srbije.

Pokolj u Saborskom izvršili su pripadnici JNA i srpske paravojne snage. Na dan 12. studenoga 1991. srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

U Saborskom su pak ubijene 52 osobe, a devet ih se još vodi nestalima. Ubijene su osobe visoke životne dobi, najstariji ubijeni imao je 96 godina (Mate Matovina). Samo u jednom danu (12. studenoga) Srbi su ubili gotovo četrdesetak osoba! Preživjeli seljani krenuli su prema Bihaću. Tri dana su se provlačili kroz šume sve do Bihaća u BiH. Odatle su prebačeni autobusima u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

Saborsko je praktično sravnjeno sa zemljom; uništen je 1171 stambeni objekt. Stoga i ne čudi da su temelj hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu činili zločini počinjeni u Vukovaru, Škabrnji i Saborskom.

O zločinu u Saborskom se rijetko govori, ne snimaju se filmovi, ne organiziraju se okrugli stolovi i ne pišu se kolumne. O zločinu 1945. godine se nije smjelo govoriti u vrijeme komunističke vladavine. U Saborskom i okolnim selima Srbi su 1945. ubili više od 400 Hrvata.

Dana 12. studenoga 1991. pred općim napadom topništva, avijacije, tenkova, pješaštva i drugih agresorskih snaga branitelji su bili prisiljeni, uz znatne gubitke, napustiti Saborsko i otići u progonstvo zajedno s preostalim stanovništvom. Toga dana u Saborskom je porušeno i zapaljeno preko 350 obiteljskih gospodarstava.

Pokolj u Saborskom počinile su snage JNA i pobunjeni Srbi 12. studenoga 1991. Saborsko je bilo mjesto s većinskim hrvatskim stanovništvom. Napadi su počeli 1. listopada 1991. godine. Cilj je bio protjerivanje Hrvata s njihovih ognjišta i stvaranje etnički čiste velike Srbije.

12. studenoga srpski su napadači (JNA s devet vojnih zrakoplova, 43 tenka, desetak haubica i VBR-ova, te blizu 1000 pripadnika paravojnih formacija) probili obrambene crte sela Saborskog. Potom su išli od kuće do kuće i ubijali seljane, ukupno njih 29, koji nisu htjeli ili mogli napustiti selo. Sve su kuće potom opljačkane. Katoličku crkvu su digli u zrak, a groblje opustošili.

Prognani seljani su se tri dana provlačili kroz šume prema Bihaću. Iz Bihaća su autobusima prebačeni u Hrvatsku i smješteni s ostalim izbjeglicama po hotelima.

U Saborskom je za vrijeme srpske agresije ukupno ubijeno 80 ljudi, a 160 je ranjeno.

Dr. Marko Jukić