Vijesti
Dr.sc. Darko Bekić: Hrvatska i Davos: od Tuđmana, 1991. do Bidena, 2021!
Na toj osnovi, 2013. godine, povodom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, potpredsjednik Joe Biden 1.srpnja 2013., u londonskom “Financial Timesu” objavio je komentar kojim je pozdravio taj događaj. Članak je retorički bio pohvalan za Hrvatsku, ali je u njemu Biden još jednom podsjetio Hrvatsku koji joj je glavni zadatak: da pomogne i olakša ulazak Srbije i drugih zapadnobalkanskih zemalja u EU, jer će to biti “…način da se ti narodi opet ujedine unutar Europske unije.“
Svjetski gospodarski forum – „nevladina organizacija“ najkrupnijeg međunarodnog kapitala, svakog siječnja okuplja se u mondenom švicarskom zimovalištu Davosu kako bi raspravila i „usvojila smjernice“ o najaktualnijim pitanjima koja zaokupljaju njegove globalne interese. Ovoga siječnja, međutim, zbog pandemije Covida-19, umjesto prisustva nekoliko stotina lidera iz svjetske politike, biznisa, kulture i medija, održava se virtualna konferencija, „Davos Agenda“, s tim će se – ako epidemiološke prilike to dozvole – drugi dio ovogodišnjeg Svjetskog gospodarskog foruma održati „uživo“ u svibnju, u Singaporeu.
Kada je riječ o Hrvatskoj, ona je u fokus interesa svjetske elite iz Davosa došla u siječnju 1991., još dok je bila u sastavu SFRJ – godinu dana prije međunarodnog priznanja. Prethodne, 1990., gost Svjetskog gospodarskog foruma iz Jugoslavije bio je savezni premijer inž. Ante Marković, veliki ljubimac Zapada, a pogotovo američke administracije predsjednika Georgea Busha. Sukladno instrukcijama iz Washingtona, Marković se zalagao za očuvanje Jugoslavije ali reformirane, politički demokratske zemlje s tržišno orijentiranim gospodarstvom. Čitajući o tome, prisjećam se, predsjednik Tuđman se podsmjehnuo: “On misli da je ‘Juga’ jednadžba s dvije nepoznanice: tržište i višepartijski sustav, a ne shvaća da je to jednadžba s tri nepoznanice: tržište, demokracija i nacionalno pitanje!”
Ali, ni međunarodni kapital ne bi bio ono što jest da nije osjetio kako inž. Marković ubrzano gubi političku bitku s Miloševićem i JNA, ali i s Tuđmanom i slovenskim vodstvom. U veljači 1991., tri mjeseca prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj to je, očigledno, već bilo jasno i specijalnim službama i CEO-vima najvećih korporacija i banaka u svijetu. I nacionalno orijentirani, najviši hrvatski kadrovi u Partiji, JNA i obavještajnim službama, u to su vrijeme također napravili svoj izbor: nakon hrvatske emigracije i oni su se, konačno, odlučili za stvaranje suverene i samostalne hrvatske države. Ali, na čelu hrvatske države nisu htjeli ni vođe „Hrvatskog proljeća“ iz 1971., niti njegove najveće žrtve, tj. nacionalne prvake i tribune, već baš dr. Franju Tuđmana, generala JNA, političkog uznika i tvorca državotvornog programa. Skupina na čelu s Mikom Špiljkom angažirala je svoje političke veze na Zapadu da dr. Tuđmana pozovu u Davos, a svome sinu Vanji, vlasniku jedne švicarske tvrtke, Špiljak je dao u zadatak da organizira put i financira boravak budućeg hrvatskog predsjednika u elitnom zimovalištu.
Predsjednik Tuđman istupio je 2. veljače 1991.,zajedno sa Slovencem J. Drnovšekom, na posebnom „Forumu o Jugoslaviji“, koja je u to vrijeme postala velika briga međunarodnog kapitala, ne samo zbog geopolitičkih komplikacija koje donosi njezin neizbježni raspad nego, još više, zbog velikih zajmova, tj. dugova koje će nakon raspada zemlje, netko morati platiti. Predsjednik Tuđman pozvao je sve one koji odlučuju o svjetskoj politici da Hrvatskoj pomognu zaštititi njezin suverenitet, rezultate demokratskih izbora, suverenitet i pravo na osamostaljenje. U tom smislu založio se za „mini-Helsinki“ tj. mirovnu konferenciju na načelima Helsinškog akta o europskoj sigurnosti i suradnji. Jer, ako ne bude mirnog razrješenja krize i Slovenija odluči napustiti Jugoslaviju, Hrvatska će morati učiniti isto. Od 30-ak razgovora koje je Tuđman imao u Davosu, najvažniji je bio onaj “u četiri oka” s glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wernerom. Argumenti koje mu je Tuđman iznio, znatno su promijenili stav Zapada prema budućoj hrvatskoj državi i njenom priznanju. Godinu dana kasnije,1992., netom poslije formalnog međunarodnog priznanja RH, predsjednik Tuđman opet je sudjelovao na konferenciji u Davosu. Između ostalih, još jednom se susreo s glavnim tajnikom NATO-a Wernerom i izrazio mu želju i namjeru RH da pristupi Sjevernoatlantskom savezu. The rest is history!
Nakon 1992., nekoliko godina, na godišnjem summitu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu nije bilo visokih predstavnika hrvatske vlade i države. Tek 1997., ponovno je nastavljeno sudjelovanje, dolaskom ministra gospodarstva Davora Sterna. On je u Davosu, osim sudjelovanja na gospodarskim sastancima, imao i jednu diskretnu diplomatsku misiju. Predsjednik Tuđman zatražio je od pisca ovih redova da Šternu organizira diskretni sastanak s izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom, koji nas je primio u svom hotelskom apartmanu. Tom prilikom, ministar Štern mu je predao pismo predsjednika Tuđmana, ustvari, njegovu ispriku za neke sporne navode u njegovoj knjizi „Bespuća povijesne zbiljnosti“, koje je Štern dodatno objasnio a predsjednik Peres primio na znanje.
Slijedeće, 1998., na summitu u Davosu, sudjelovao je novi ministar gospodarstva Neven Porges koji je obavljao niz poslovnih sastanaka, dok se autor ovog članka bavio političkim pitanjima. Na radnoj večeri o stanju u Jugoistočnoj Europi, polemizirao je poznatim britanskim novinarom Ianom Traynorom. Poslije toga, Hrvatska je na World Economic Forumu sudjelovala tek 2001. godine, kada je u Davos bio pozvan predsjednik RH Stipe Mesić. On se tamo sastao sa srbijanskim predsjednikom Vojislavom Koštunicom i drugim liderima iz Jugoistočne Europe da bi razgovarali o stabilnosti u regiji, što je, u tom trenutku, bio jedan od političkih prioriteta organizatora Davosa. Međutim, predsjednik Mesić oštro se suprotstavio prijedlogu Georga Sorosa da “balkanske zemlje” stvore carinsku uniju, a na pitanja novinara o njegovu nesuglasju s vladom RH glede transkripata razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana, Mesić je odgovorio da su to “zabilješke Ureda predsjednika a ne privatni papiri Tuđmanovih nasljednika.” Godine 2005., predsjednik vlade RH dr. Ivo Sanader bio je također pozvan na Svjetski gospodarski forum, ali je u posljednji trenutak odustao „zbog viroze“, što mu je Klaus Schwab, navodno, jako zamjerio. U Davosu, zamijenili su ga tadašnja državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva Martina Dalić i državni tajnik Središnjeg ureda za e-Hrvatsku Miroslav Kovačić. Slijedeće sudjelovanje Republike Hrvatske na summitu Svjetskog gospodarskog foruma zbilo se tek 2013., kada ju je zastupao tadašnji zamjenik premijera Neven Mimica. Godine 2017., 2018., 2019. i 2020.,na summitu u Davosu redovno je sudjelovao predsjednik vlade Andrej Plenković, a 2020., na poziv Atlantic Councila, pridružila mu se – na posebnom panelu o „Inicijativi tri mora“ – i predsjednica RH na odlasku, Kolinda Grabar-Kitarović. Predsjednik vlade Andrej Plenkovićna na skupovima u Davosu redovno se sastajao s brojnim političkim liderima, posebno iz Jugoistočne Europe, ali i čitavog svijeta. Među ostalima, 2018., razgovarao je s izraelskim predsjednikom Netanyahuom, kojom prilikom su dogovorili i zlosretni ugovor o kupnji izraelskih borbenih zrakoplova. Ove godine, na video-summitu „Davos Agenda“, nažalost, Republika Hrvatska nije bila zastupljena, zbog limitiranosti broja sudionika.
Doduše, na summitu nije bio ni novi američki predsjednik Joe Biden pa je – potpuno opravdano i zasluženo – pozornost čitave svjetske javnosti zaokupio epohalni video-istup kineskog predsjednika, kojim se Xi Jinping definitivno nametnuo kao nadolazeći svjetski lider. On je „ostatak svijeta“ pozvao da se okani novog „hladnog rata“ s Kinom, već da se ujedini u borbi protiv pandemije corona virusa i za oporavak svjetskog gospodarstva, nakon toga. Također, najavio je ambiciozni kineski doprinos Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama te se založio za povratak multilateralizmu: “Mi moramo izgraditi otvoreno svjetsko gospodarstvo, čvrsto zaštititi multilateralni trgovinski sustav i suzdržati se od stvaranja diskriminatornih i ekskluzivnih standarda, pravila i sustava, kao i visokih zidova koji sprječavaju trgovinu, investicije i tehnologiju.“ Najzanimljivije je da Xi, iako ove godine Kina obilježava 100-tu obljetnicu osnivanja i 70 godina vladavine Komunističke partije, nije ni spomenuo KP Kine. Znakovito je da, istovremeno, i mnogi kineski komentatori i poslovni ljudi, u medijima i na raznim skupovima, vidljivo naglašavaju kako je „neispravno kineski politički i, posebno, gospodarski sustav, smatrati komunističkim, jer je ogromna većina kineskih poduzeća u rukama privatnih poduzetnika i bankara.“ Očito, osim svega ostalog, Kina počinje i mijenjanje svoga imagea u međunarodnoj javnosti, kroz sustavnu javnodiplomatsku ofanzivu svoga „rebrandinga“ u globalnim razmjerima.
Kao što je već rečeno, Joe Biden nije sudjelovao na video konferenciji Svjetskog gospodarskog foruma, za razliku od dojučerašnjeg predsjednika Donalda Trumpa, koji je prošle godine „uživo“ govorio u Davosu i, naravno, bio najveća medijska i politička „zvijezda“ tog velikog skupa. Rezervirano komentirajući Xijev video-istup u Davosu, Bidenova glasnogovornica Jen Psaki naglasila je da Peking postaje sve „autoritarniji“ u unutrašnjoj a sve „prisutniji i otvoreniji“ u vanjskoj politici, zbog čega će Sjedinjene Države morati izgraditi novi pristup Kini, koji će se temeljiti na „strpljenju“ i konzultacijama s američkim saveznicima. Već sada je razvidno da će Bidenova administracija s Kinom pronaći zajednički jezik bar u nekim važnim pitanjima kao što su zaštita okoliša i post-Covidska obnova svjetskog tržišta i gospodarstva, ali da će sva ostala gospodarska, ali i ideološka pitanja i dalje biti predmet opasnog sukobljavanja.
Najvažniji dojam koji se stjeće u međunarodnoj javnosti nakon „video-summita“ u Davosu, jest, da je – bar na javno-diplomatskoj razini – protiv nove američke administracije, Kina povela s 1:O. I ne samo to: većina američkih analitičara slaže se u ocjeni da su SAD danas – i ekonomski i politički – u manjoj prednosti nad Kinom nego prije četiri godine, na početku Trumpova mandata. Još samo nekoliko godina, otprilike do kraja Bidenova mandata, Kina će i formalno, tj. statistički, prestići SAD i postati vodeća gospodarska sila svijeta!
U takvoj situaciji, izvještaji o grubom narušavanju nacionalnih prava ujgurske manjine na zapadu Kine, kao i mnogobrojna uhićenja i tortura širom Rusije nad pristalicama ruskog oporbenog vođe Alekseja Navaljnog, bit će težak politički uteg za puritanski moralni i demokratski svjetonazor Joe Bidena. Ipak, vanjskopolitička strategija nove američke administracije koja veliko težište svoje unutarnje i vanjske politike stavlja na ljudska prava, u odnosu na Kinu i Rusiju bit će nužno pragmatična. Bidenovi prvi istupi potvrđuju već davno stečeni dojam američkih političkih analitičara, da novi predsjednik, zapravo, nije neki intelektualac, te da se služi davno „ishabanim“ političkim porukama političkog aktivizma iz vremena Martina Luthera Kinga. U tom smislu, treba očekivati da će se novi državni tajnik Tony Blinken, u nekoj varijanti, vratiti na politiku Richarda Nixona i njegova diplomatskog i ideološkog „gurua“ Henry Kissingera. Nixon je, naime, u ljeto 1971. zaprepastio svijet svojom objavom da je Kissinger, prilikom tajnog posjeta Kini, dogovorio i njegovo putovanje u Kinu, što se tada smatralo najvećom vijesti od objave da je završen Drugi svjetski rat. Na vrhuncu međublokovskog i ideološkog “hladnog rata“, Nixon je 1972., na pitanje jednog novinara kako može surađivati i, čak, putovati u komunističku Kinu Mao Zedonga, hladno odgovorio: “Politika je jedno a biznis je drugo!“
Međutim, politika od prije pola stoljeća, u 2021. godini više ne može funkcionirati, već se traži, kako je već naglašeno, novi model, novi sustav međunarodnih odnosa. Izvršni predsjednik Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab nedavno je objavio knjigu koja sintetizira njegovu osobnu, dugogodišnju viziju i novu strategiju i ideologiju međunarodnog kapitala. Ona je sadržana već u samom naslovu: „Dionički kapitalizam: svjetsko gospodarstvo koje služi napretku, ljudima i planetu“ (Stakeholder Capitalism: A Global Economy that Works for Progress, People and Planet“, pri čemu termin stakeholder ne označava dioničare, već sve „dionike“ kapitalističkog načina proizvodnje!). Kao glavne motive za pisanje ove knjige, Schwab je naveo da se, zbog pandemije covida-19 i njenih nemjerljivih gospodarskih posljedica, ali i ostalih gorućih pitanja današnjice: klimatskih promjena i sve veće socijalne razlike između elita i ogromne većine stanovništva, nameće nužnost potpuno novog pogleda na svijet ili, kako je rekao, njegovo „veliko resetiranje“.
Naravno, nije ovo prvi puta da se svijet suočava s potrebom ključnih promjena u globalnoj politici. Nakon Prvog sv.rata, pokušalo se svijet „popraviti“ osnivanjem Društva (Lige) naroda koje je samo 20 godina kasnije neslavno propalo, a poslije Drugog sv.rata isto se pokušalo s Organizacijom UN, te financijskim institucijama iz Bretton Woodsa. Nakon velike financijske krize od 2007/9., poslijeratni međunarodni poredak doživio je više-manje istu sudbinu kao i onaj međuratni. Suvremene okolnosti još su teže: za razliku od gospodarske krize iz 1930.-ih godina, pa i one iz 2007/8., danas se svijet mora suočiti i s pandemijom Covida i potrebom hitnog zaustavljanja klimatskih promjena. Na sve to, Biden odgovara najavljivanjem svjetskog “Summita za demokraciju“ koji bi trebao okupiti demokratske zemlje a po strani, valjda, ostaviti auritoritarne režime, kao što su kineski i ruski. Američki analitičari, čak i oni koji su najviše progonili Donalda Trumpa i njegovu nekompetentnost, odmah su reagirali s ocjenom: “Staro rješenje za novi problem!“
Bidenova zamisao da okupi demokratske zemlje svijeta a autoritarne režime i države, valjda, ostavi po strani, u trenutku kada Svjetski gospodarski forum priziva na jedinstvo svih gospodarskih i političkih subjekata svijeta čini se potpuno promašena inicijativa. „Trust mozgova” koje okuplja predsjednik Svjetskog gospodarskog foruma Klaus Schwab, za razliku od Bidenove administracije, smatra da “veliko resetiranje“ podrazumijeva daleko šire zahvate nego što je borba protiv pandemije i mjere zaštite od klimatskih promjena, već su potrebne temeljne društvene promjene, da je svijet potrebno učiniti inkluzivnijim i jedinstvenijim, da se nikoga ne isključuje, niti deprivirane pojedince, ali niti nedemokratske, autoritarne države i režime. Ovo je posebno važno u okolnostima kada s pred našim očima odvija upravo suprotan epohalni proces: nakon 400 godina, globalna gospodarska i politička dominacija euroatlantskog svijeta i zapadne civilizacije ubrzano kopni, a ponovno raste utjecaj i premoć euroazijskog prostora na kojem danas dominiraju Kina, Indija, i Ruska Federacija!
Zato je veliko pitanje, u kojoj mjeri globalne gospodarske snage koje stoje iz Klausa Schwaba, a koje su svjesne da svijet treba iz osnova mijenjati, mogu imati povjerenja u 78-godišnjeg Joe Bidena kao predvoditelja toga procesa. Treba podsjetiti da, upravo za njegova 8-godišnjeg mandata kao potpredsjednika SAD, najveći problemi suvremenog svijeta nisu bili rješavani, već su se do kraja zaoštrili! U vrijeme njegove, tj. Obamine administracije, „svjetska elita“ potisnula je sva regulatorna ograničenja koje je nametao sustav Bretton-Woodsa i dala punu slobodu spekulativnim financijskim tokovima, prekograničom okrupnjavanju korporacija i strelovitom bogaćenju1% najbogatijih ljudi na svijetu. Jedan od najokrutnijih medija prema Donaldu Trumpu, „Washington Post“, jučer je s vidnom neugodom, konstatirao: “Biden je prošlog tjedna rekao da je njegova vlada u ‘ratnom stanju’ a onda si je uzeo slobodni vikend i nestao iz javnosti.(…) u privatnim razgovorima, on puno više pripovijeda nego se konfrontira, a često ubacuje i priče iz svoga života.“
Da bismo završili priču o Hrvatskoj i Davosu, od Tuđmana 1991., do Bidena 2021, treba podsjetiti na sastanak predsjednika Tuđmana sa senatorom Bidenom 6.travnja 1993., u Zagrebu. U to vrijeme, demokratski senator Joe Biden bio je već dobro upoznat s hrvatskom poviješću i, posebno, s krizom i uzrocima raspada Jugoslavije, kao i tijekom Domovinskog rata. O tome su ga godinama redovno izvješćivali fra I. Živković, predsjednik Hrvatske Bratske Zajednice – HBZ (u SAD-u) B. Luketich i prof.M. Meštrović. Hrvatska je u proljeće te godine pregovarala o produženju mandata UNPROFOR-a i brinula o stotinama tisuća hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica, dok je rat u BiH bio je u fazi „svi protiv svih“. Tuđman je apelirao na senatora Bidena da SAD više pomognu Hrvatima i Bošnjacima protiv velikosrpske agresije, ali on nije mogao obećati veći angažman Clintonove administracije a pogotovo ne, slanje američkih jedinica u BiH. Uglavnom, i Tuđman i Biden, ostavili su jedan na drugoga nepovoljan dojam. Poslije Tuđmanove smrti, s J. Bidenom, kao potpredsjednikom SAD, prva je razgovarala tadašnja premijerka J. Kosor, koja je tražila američku potporu za primanje Hrvatske u Europsku Uniju, posebno, zbog slovenske blokade, u čemu je američka diplomacija odigrala ključnu ulogu.
Na toj osnovi, 2013. godine, povodom ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, potpredsjednik Joe Biden 1.srpnja 2013., u londonskom Financial Timesu objavio je komentar kojim je pozdravio taj događaj. Članak je retorički bio pohvalan za Hrvatsku, ali je u njemu Biden još jednom podsjetio Hrvatsku koji joj je glavni zadatak: da pomogne i olakša ulazak Srbije i drugih zapadnobalkanskih zemalja u EU, jer će to biti “…način da se ti narodi opet ujedine unutar Europske unije.“ Zatim je, 25.studenog 2015., povodom redovnog godišnjeg summita “Procesa Brdo-Brijuni”, što se održavao Zagrebu, potpredsjednika SAD Josepha Bidena,kao “specijalnog gosta”,primio predsjednik Vlade RH Zoran Milanović. Najviše su razgovarali o ratu u Sirji, o velikom valu izbjeglica i migranata koji tzv. “Balkanskom rutom” stižu u Europu i, u tom kontekstu, o aktualnom terorističkom napadu u Parizu u kojem je bilo 130 mrtvih i stotine ranjenih.
Konačno, 14.prosinca 2016., s Joe Bidenom telefonski je razgovarao i predsjednik vlade RH Andrej Plenković. Joe Biden nazvao ga je nakon što je Hrvatska blokirala otvaranje jednog poglavlja u pregovorima Srbije s EU. Naime, predsjednik Vučić požalio se na Hrvatsku da je jedina od članica EU blokirala otvaranje Trećeg poglavlja o obrazovanju i kulturi. Predsjednik Plenković objasnio je Bidenu da su hrvatske rezerve bile vezane za pitanja školstva i udžbenika, te položaj manjina “in general”. Prema diplomatski složenom priopćenju, Plenković i Biden složili su se da bi progres po tom pitanju “doprinio miru, stabilnosti i napretku čitave regije.”
Konferencije Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu u razdoblju 2017-2020., bile su prilika i za osobne susrete predsjednika Vlade A. Plenkovića s J. Bidenom, ali se ovaj nije pojavljivao u Davosu. I danas, kao predsjednik, Biden se, prema komentarima američkog tiska, po svemu sudeći, strogo drži redovnog radnog vremena, „od 9 do 5“. To se vidi i iz satnice njegovih twitova, za razliku od Trumpovih ponoćnih twittova koji su skandalizirali američke medije i zbog kojih su morali usred noći buditi druge državnike.
Neki dan, u prvom telefonskom razgovoru s njemačkom kancelarkom, Biden i Merkel složili su se da prioriteti bilateralne a time i zajedničke, EU i NATO-ve vanjske politike, budu obnova jedinstva euroatlantske zajednice te orijentacija na odnose s Kinom, Rusijom i Iranom, kao i rješavanje kriza u Afganistanu, Ukrajini i na Zapadnom Balkanu. U svezi s ovim zadnjim, najveća briga SAD i Njemačke bit će postizanje sporazuma o međusobnom priznanju Srbije i Kosova, pri čemu se očekuju kompromisi s obje strane. Što se tiće Bosne i Hercegovine, promatrači ocjenjuju da Njemačka neće baš prepustiti Bidenovim „old boys“, od Tony Blinkena do Madeleine Albright, da poduzmu neku naglu i odlučniju akciju u BiH, već da će se Berlin, i poslije odlaska Merkelice s vlasti, zalagati za politiku kontinuiteta u BiH, točnije, „malih koraka“, a ne ambicioznog „čiščenja polica“. Na toj osnovi, tek treba vidjeti hoće li na svibanjsko nastavak Svjetskog gospodarskog foruma u Singaporeu biti pozvan i netko iz političkog vrha Republike Hrvatske. U svakom slučaju, hrvatskoj bi politici i diplomaciji takav poziv bio dobrodošao, ako zbog ničega drugog, ono zbog našeg glavnog diplomatskog načela – da je najvažnije „sjediti na večeri na kojoj se odlučuje, a ne biti na meniju“! Napisao: Darko Bekić/Geopolitika.news
Više volim maminu sestru nego svoju. Mamina sestra mi je teta, a moja mi nije ništa!
Na mame se ne galami, one su korisne.
Kada se dvoje zaljubljenih prvi put poljubi, odmah se sruše i ne ustaju najmanje sat vremena, a i više.
Poluotok je otok koji još nije dokraja napravljen.
Baka je debela zato što je puna ljubavi.
Što je covjek stariji, njegovi zubi su sve skuplji.
Djevojčice ne mogu stojecki piškiti, jer se nemaju za što držati.
Kada baku bole zubi, ona njih jednostavno ostavi u caši.
Ja nemam više baku, nju su posadili na groblju.
Na Marsu ima života. Ali to je samo hipotenuza.
Da bi bila dobra, medicinska sestra mora biti potpuno sterilna.
Doktori kažu da su smrtonosne bolesti najgore.
Kad se moj mlađi brat rodio, morali su ga staviti u akumulator.
Leptir je insekt iz porodice helikoptera.
Zoološki vrt je super stvar. Tamo možemo vidjeti i one životinje koje ne postoje.
Nisam kršten, ali sam zato cijepljen.
Životno osiguranje je novac koji dobije onaj koji preživi smrtni slucaj.
Razlika izmedu sela i grada je ta što je trava na selu iz jednog dijela, a u gradu je isprekidana.
Ne znam koliko imam godina, to se stalno mijenja.
Svi psi vole vodu. Neki cak toliko da u njoj i žive. To su morski psi.
Akvarij je malo stakleno more gdje žive domace ribe.
Alimentacija je placa za djecu kada im se tata odseli.
Papa živi u Vakumu.
Sve ribe nose jaja, a ruske cak I kavijar.
Kod nas se muškarci mogu ozeniti samo jednom ženom. To se zove monotonija.
Ne razumijem zašto se mama toliko ljuti što smo razbili vazu. Ionako je bila stara i kineska, a ne naša!
Baka nam je otišla na onaj svijet. Sad i mi imamo nekog u inozemstvu.
Marin EfaTa Croatia/fb
Razgovor uz knjigu „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“
Upovodu objavljivanja knjige „Globalizacija i Europa na raskrižju (Europa od volje za moći, do volje za ništa)“, u izdanju Instituta za europske i globalizacijske studije, ususret izborima za Europski parlament, razgovarali smo s autorom, uvijek britkim i slikovitim politologom i sveučilišnom profesorom dr. Anđelkom Milardovićem. Predstavljanje knjige održat će se 11. lipnja u 12 sati u Kući Europe u Zagrebu.
U kojem se razdoblju dogodila transformacija od voljne do bezvoljne Europe? Kako se „od volje za moći do volje za ništa“ očituje u svjetlu rata u Ukrajini, prethodno pošasti krunskoga virusa, migracija, prve ekonomske krize 2008., ako Hitchcockov „Vertigo“ kao Vaš metaforički primjer gledamo unatrag? Ili najbolje kronološki pripovijedati?
Europa odustaje od same sebe i svojih vrijednosti. Počelo je s postmodernom sredinom devetnaestoga stoljeća. Vjesnik je bio Friedrich Nietzsche. Bez njegovih djela teško je shvatiti povijest europskoga nihilizma. Uništavanje vrijednosti dogodilo se sustavno. I Heideggera je misao prethodnika „Bog je mrtav“ dovela do promišljanja da je čovjek taj koji je ubio Boga, s idejom supstituiranja, izdizanja kao nadčovjek, novi bog. Riječ je o prevrednovanju svih vrijednosti. Danas je kasno, nakon niza godina, jer je Europa u 21. stoljeću došla do točke – ništa. Ako se pak vratimo u razdoblje humanizma i renesanse, lako je pojmiti planetarnu europsku utjecajnost – preko znanosti, umjetnosti, filozofije, tehnike, vojske. Odustajanje od identiteta svojevrsno je samoubojstvo kontinenta, kao što je samoubojstvo pojedinca. Nietzscheov koncept volje za moć nije bio ništa drugo doli koncept volje za životom.
Ističete osam markera Europe na raskrižju 21. stoljeća, njihovo kormilo ili timun: prvi je marker spomenuta filozofija europskoga, ničeanskoga nihilizma; drugi je marker demografsko odumiranje; treći, posljedično, valovi migracijskih kriza; četvrti je populizam; peti umjetna inteligencija; šesti su marker globalne klimatske promjene; sedmi ciklična deglobalizacija i osmi – geopolitičko buđenje Europe, „princeze u slatkom snu“.
Uz pomoć osam markera uspostavljam dijagnozu vremena. Želio sam pokazati da se Europa u gibanju, poput nekontrolirane vožnje automobila, pojavila na raskrižju s osam linija. Odjednom je stala i shvatila da ne zna voziti u osam smjerova. Nažalost, spomenuti markeri nisu bili temom rasprave ususret izborima za Europski parlament 9. lipnja. Politika kao tehnika vladanja i instrument moći izgubila je ideju strateškoga mišljenja i promišljanja. Ono je posve izostalo u kampanjama stranaka.
Jeste li markere slutili u razdoblju nastajanja knjige, od 1997. godine? Je li krajem 20. stoljeća bilo predvidljivo, ako ne ratovi i migracije, onda to odricanje Europe od sebe same?
Ne bih rekao da se moglo predvidjeti, već je sve logična posljedica europske putanje u posljednjih stoljeće i pol. Najveći izazov ostat će njezino pozicioniranje u svijetu. Bit će sukobljavanja između ideje mira i ideje moći. Europa naginje ideji mira, no promijenile su se geopolitičke prilike i paradigme. Nema više unipolarne globalizacije amerikanizma, pojaviše se i drugi igrači, Kina, Rusija, Indija, svi žele svoj dio kolača. Dakle, okolnosti se mijenjaju, ali ne i Europa. Njezin je nedostatak to što nije država. S druge strane, završiti kao Sjedinjene Američke Države na tragu je misli španjolskoga filozofa Joséa Ortege y Gasseta koji ju je vidio kao ujedinjenu Europu. Smatrao je da isključivo državnici mogu izvući stvar. Mi danas umjesto državnika imamo TikTok političare koji listaju slikovnice na pametnim telefonima. Od njih je teško očekivati strukturno i strategijsko mišljenje. Državnici su umrli u dvadesetom stoljeću. Sada su tu birokratizirani političari, u ovom slučaju briselske provenijencije, svi izgledaju kao da su izišli iz laboratorija za kloniranje. Smijehom, govorom, metajezikom, sa zastavicama na reverima. Imaju isti mentalni i odijevajući kod. Kao da vidim mnoštvo pilića brojlera na tekućoj traci. To su djeca hiperbirokratiziranoga sustava europskoga Levijatana. Ako birokracija postane svrha samoj sebi, protiv nje se potrebno otvoreno, dakako mentalno – boriti.
Vaša je knjiga podijeljena na četiri poglavlja. U prvom razlažete sociologiju globalizacije kroz povijest i njezinu cikličnost. Što ćemo s tehnikom?
Globalizacija je stara pojava. Ako je bit globalizacije integracija i povezivanje svijeta, otkad postoje ljudi, oni su se integrirali i povezivali. Povezivanje je bilo i ostalo determinirano tehnikom. Evolucija čovjeka i tehnike je istodobna, što dovodi do zaključka da je i globalizacija. Postojale su predmoderna, moderna i današnja postmoderna globalizacija, koja je zapravo deglobalizacijska. Da je riječ o novoj pojavi, čini se isključivo zbog tehnike koja je omogućila umrežavanje svijeta na virtualan način. Tehnika je omogućila najviši stupanj integracije, na novo hrvatskom – sveobasezanja (smijeh, nap. a.). Obuhvatiti cjelokupnu zemaljsku kuglu moguće je uz pomoć tehnike, tehnologije i mreže. Društvo 21. stoljeća je mreža, na tragu naslova knjige Manuela Castellsa „Uspon umreženoga društva“.
U drugom poglavlju raščlanjujete Europu na raskrižju globalizacije i deglobalizacije kroz filozofska propitivanja. U čemu nam mogu pomoći Nietzsche, Berdjajev, Jaspers, Spengler, Gasset, Husserl, Heidegger i ostali, u prebrzom vremenu koje gotovo briše ono jučerašnje kao da nije ni postojalo? Napisali ste „Ne plači, Europo, nad vlastitom sudbinom, sama si ju stvorila.“
Oslonio sam se komparativnom metodom na relevantne tekstove između dvaju svjetskih ratova. Želio sam pokazati sličnosti u surječju s temeljnom idejom dijagnoze vremena. Jasno da su prije mene pametniji i učeniji ljudi istu stvar vidjeli u duhu svojega vremena. Umjetnu inteligenciju nije moguće razumjeti bez filozofije tehnike i filozofske antropologije. Ona je najviši simbiotički stupanj u evoluciji čovjeka i tehnike. Ali ruka je bila prvim alatom, ona je stvorila ostale alate i strojeve. Zanimljivo je iščitavati promišljanja navedenih autora o tehnici iz vizure prošlih stoljeća. Smisao drugoga dijela knjige pokušaj je usporedbe suvremenoga i onoga vremena, ali i njihova zapanjujuća sličnost.
Ističete demografsko pitanje, uspoređujući Europu s Titanicom dok svira klavir, pije se šampanjac, jede kavijar. Je li dekadencija Europe 2.0 ponavljanje istoga, sofisticiranijega, tehnološki naprednijega, duhovno nazadnijega?
Svakako. Razmjerno tehnološkom napretku civilizacija postaje masovna civilizacija, masovni čovjek, čovjek masa. Postaje sve gluplji i otuđeniji. Bilo je očekivano da tehnika, u antropološkom smislu, ostane u funkciji rasterećenja čovjeka. Ali ako ga ona otupi do idiotskoga stupnja – to je kraj pismenosti. Kraj sveučilišta, kraj svega. Možda će čitatelji pomisliti da progovaram iz pozicije kulturnoga pesimizma, ali riječ je o kulturnom surovom realizmu.
Dotičete se i važnoga migracijskoga pitanja. Vašom metaforom rečeno, smatrate li da bi Ursula von der Leyen poslušala Williama Shakespearea, odnosno Hamleta?
Bojim se da Ursula gubi utakmicu, jer je Shakespeare jači igrač u odnosu na birokratsku gospođu von der Leyen. Iako oboje stoje pred tim suvremenim migracijskim „biti ili ne biti“. Naša „Uršula“ upravlja Europom nemajući blage veze sa strateškim promišljanjem. Iza nje stoje mašinerije koje papagajski ponavljaju sadržaje s dnevnoga reda. Bilo bi drugačije kada bi se strukturno, teorijski i strateški ušlo u priču. Doista nemam ništa protiv žena, ali strašno je na koji način Ursula i naša Dubravka Šuica vode Europu.
Za što sve krivite populizam, na putu u „iliberalnu demokraciju“?
Neću ja populizam sudski tužiti, ali nastojim ga interpretirati sociološki i politološki kao fenomen i 20. i 21. stoljeća. Najprije kao riječ. Kada netko ne zna što učiniti sa sugovornikom na političkom polju, samo mu kaže da je populist. Dakle, prvo određenje populizma je etiketa. Još ju nisam dobio u moru etiketa koje su mi prišivene. Drugo, populizam je borbeni pojam. Supstancijalno, oni koji ga upotrebljavaju nemaju pojma kako je riječ o složenom konceptu. U političkim znanostima nitko populizam nije ozbiljnije obrađivao do 1967. godine, jer je držan običnom etiketom. Tada su Ghita Ionescu i Ernest Gellner objavili prvu sociološku studiju o populizmu. Najprije su ga tipologizirali. Zašto je to bilo potrebno? Jer živimo u kaotičnom svijetu u kojem imamo i kaotičan populizam. Ideja je bila kategorizirati ga i poredak suprotstaviti kaosu. Nakon što su oni napravili posao, stvar je krenula uzbrdo i nepregledno. Temeljno obilježje populizma je reaktivnost. Desni optužuju lijeve, lijevi desne. Populizam reagira taman toliko koliko ima podražaja. A koliko ima podražaja? Onoliko koliko ih nema. Važno je napomenuti i da je dobio ideologijske predmetke – desni i lijevi populizam. Karakteristično je da ima obilježje na oba pola – lijevom je to obrana klasne paradigme, a desnom obrana toposa nacije i države. U pojedinim elementima, primjerice, socijalnim, oni se čak i susreću. Još 2006. objavio sam prvu studiju kod nas „Populizam i globalizacija“. U računalu imam šezdesetak stranica teksta za budući naslov „Europska nova desnica i populizam u Europi 21. stoljeća“. Poanta je da europska nova desnica jest intelektualno i metapolitičko gorivo za desne populiste u Europi. Vidimo po primjerima u Njemačkoj i Francuskoj.
Ako se vratimo na umjetnu inteligenciju iz obzora filozofije tehnike, što je obrađeno u trećem poglavlju Vaše knjige, hoće li ona „pojesti“ čovjeka, osmišljena i „hranjena“ selektivnim podatcima?
Kako će se dalje razvijati ta simbiotička struktura, teško je pretpostaviti išta osim njezina razvoja. Hoće li poludjeti i nasrnuti na čovjeka? Imao sam male noćne razgovore s umjetnom inteligencijom. Pitao sam ju je li pametnija od prirodne inteligencije. Ona uzvraća – ja sam biće, nisam stroj. Inzistiram dalje – reci mi što će se dogoditi ako jedan dan toliko ojačaš, hoćeš li krenuti na čovjeka? E, veli ona, to već spada u polje etike. Etika bi trebala regulirati tehnosferu, da upotrijebim kovanicu recenzenta ove knjige Žarka Paića. Sve opasnosti koje postoje u odnosu na umjetnu inteligenciju, postoje otprije. Kao što postoji povijest čovjek – stroj – tehnika, tako postoji i povijest strahova. Potrebno je prihvatiti umjetnu inteligenciju kao medij napretka te da u antropološkom smislu rasterećuje čovjeka. Može postati opasnom ako naraste u instrumentaliziranu tehniku. U pravnom smislu, umjetna inteligencija ne može odgovarati ni za što. U razgovorima s pravnicima, doznajem da odgovarati mogu oni koji su pisali i oni koji upravljaju tim programom. Prednosti su umjetne inteligencije u pretraživanju baza podataka, u medicini, ekonomiji, učenju, a zamke su u njezinoj uporabi od strane moćnih struktura, koje mogu demokraciji zavrnuti glavom, napraviti SF totalitarno društvo. „Umjetna inteligencija i demokracija: Politika u doba umjetne inteligencije“ bila je tema Sedmoga foruma ICT-društva Zagreb 14. ožujka ove godine. Moguć je tehnološki totalitarizam i kraj demokracije, kao što kaže Yuval Harari. Ali, na tom putu potrebno je primijeniti markere prava, zakona i etike. Tu je, doduše, Europa otišla naprijed s raskrižja jer je donijela akt o umjetnoj inteligenciji. Kina i Rusija neće ju uvesti ni s pištoljem na sljepoočnici. Jer, to bi bio kraj autoritarnih sustava. Ne znam koliko je SAD otišao na tom području. Edukacijom kroz obrazovni sustav potencira se etička dimenzija. Zanimljivo je da se i stroj poziva na etiku, ali da se može oteti kontroli – može. Ista stvar kod različitih ljudi različito funkcionira.
Četvrto poglavlje posvećeno je buđenju geopolitičke Europe. Koji su uzroci ponavljanja, vječnoga vraćanja istomu raskrižju?
Europa je kolijevka geopolitike fokusirane na zemlju, na kopno, kao što su anglosaksonske države kolijevka geopolitike povezane s vodom. U europskoj povijesti od petnaestoga stoljeća igrana je geopolitička igra otkrivanjem svjetova i proizvodnjom kolonija. Njezino djelovanje temeljilo se na ideji moći. U knjizi prvi put razgraničujem predmet od znanosti. Važno je dogovoriti se o geopolitologiji kao znanosti, čiji je predmet proučavanja i geopolitika. Europa je imala geopolitičku priču kroz stoljeća, sa svjetskim ratovima kao vrhuncem. Prikazao sam očeve izgradnje geopolitičke episteme između dvaju svjetskih ratova. Kako je ona bila kontaminirana u Njemačkoj preko Karla Haushofera i Carla Schmitta, takvom je suspektnom i ostala, kao neka akademska disciplina, s obzirom na nacionalsocijalističku pozadinu. Tada su Amerikanci krenuli s dekontaminacijom i oživili tu priču. Pokazao sam razvoj geopolitologije nakon Drugoga svjetskoga rata u SAD-u i Europi, poglavito u Francuskoj, Njemačkoj i Rusiji. Namjerno sam uzeo Rusiju da bih povezao sa strukturom knjige, interpretirajući ju kroz djelo Aleksandra Dugina. „Zanimljivo“ je njegovo poimanje euroazijskoga svijeta i ideologije, čije utemeljenje pokušava pronaći u knjizi „Bitak i vrijeme“ Martina Heideggera. Nužno je shvatiti ideju geopolitologije u kreiranju državnih politika, jer tu se pojavljuju i akteri i faktori, u ovom slučaju i ratovi koji se vode zbog resursa.
Tko je s globalizacijom i Europom na raskrižju? Ima li uopće „policajaca“ i „regulacije prometa“?
Potreban je „policajac“, kao bog Šiva ili božica Kali s više ruku, koji bi usmjeravao promet. Vraćamo se na problem da Europa nije, a želi biti država. Ona je tip labilne konfederacije. Jedan dio suvereniteta nacionalne države stavile su pod njezinu kapu. Prihvaćaju zajednička pravila, a svaka vodi svoju politiku, kao i prije. Kako se ona može usporediti s bilo kojom državom? Teško. A mora se boriti. Kako će s Rusijom? Da je država, onda je to jedan na jedan. Ovako će između njih dvadeset i sedam uvijek dolaziti do sukoba, neće biti unisonosti. A ako prijeti opasnost, potrebno je zajedništvo. Moja je teza da Putinova Rusija neće nikada stati. Jer stane li, to je njezin kraj. Krene li ona, to je naš kraj s ovako nepripremljenom Europom. Ne zagovaram omoćavanje, ali potreban je tip novoga političkoga realizma ako želimo preživjeti. Teško je evanđeljem protiv provalnika s pajserom, jer dok se izgovori prva rečenica – već je pajser na glavi.
Dotičete se i „bolonjske šume“, doba u kojemu su power pointi smijenili čitanje knjiga, „nastava se pretvorila u dekonstruiranu semiotiku slike“.
Ako su temelj odgoj i obrazovanje, na tragu posljednjega poglavlja Aristotelove „Politike“, a dođe do odustajanja od temelja, rezultat su naraštaji zaglupljeni napretkom tehnologije. Nose mobitele, ne odgovaraju na pozive, pišu poruke, fotografiraju se i objavljuju na TikToku. Razgolićenost na društvenim mrežama ima stotine tisuća pratitelja, a Heideggerova misao može imati (ni)jednoga pratitelja. Jedino da stavimo Heideggera i Hannah Arendt, tako se može doskočiti i nastaviti banalizaciju svega. Kada ih spominjemo, oni su u međusobnim pismima bili svjesni potpune liberalizacije obrazovnoga sustava. Sve što je dijagnosticirano prije gotovo jednoga stoljeća sada kulminira. Živimo doba nove simplificirane paradigme. S vremenom je došlo do zaglupljivanja društva, uspona masa koje drže bič i udaraju po svemu što nije usklađeno s psihologijom mase. Kod nas osobe bez specifične političke težine postaju ministrima, što je dno dna.
Knjiga kao medij više ništa ne znači zatočenicima „bolonjske šume“. Jer, u izborima za zvanje ona nosi jedan bod. Perverzni sustav otišao je predaleko, do apsolutizacije STEM-a, dočim nije bitna društveno-humanistička dimenzija znanja. Kao da su znanost, tehnika i tehnologija samoj sebi svrha, bez potrebe za čovjekom. Dođem do zaključka kako ništa nema smisla. Problem je paradoksalan. Razvoj tehnike trebao je rasteretiti čovjeka, a zaglupio ga je do te mjere da je to zaglupljivanje ušlo i u obrazovni sustav. S obzirom na demografski slom, u Hrvatskoj će to postati još izraženijim problemom. Pojedini fakulteti lovit će po trgovima mlade ljude da se upišu baš kod njih. Već je danas na nekim studijima više nastavnika nego studenata. Kako ćemo dočekati mirovinu bez studentskoga „materijala“? Nije fer da svatko ide na FER (smijeh, nap. a.).
Zaključno, što mogu učiniti hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu u svjetlu Vaših zaključaka i primjera o vrtoglavici (de)globalizacije?
Jedna zvjezdica ne može učiniti mnogo među 27 država. Kao cjelina zastupnici su fragmentirani. Oni ne zastupaju svoju državu, već svoje grupacije, primjerice EPP u stankama nogometne utakmice ili PES u šetnji livadom (smijeh, nap. a.). Oni se biraju na nacionalnoj razini prema listama političkih stranaka koje su međusobno zavađene. Teško je očekivati političku reprezentaciju koja će unisono braniti nacionalne interese. Oni koji budu izabrani bavit će se pitanjima Afrike, Azije, ovisno o odboru koji ih dopadne. Više nemaju veze s bazom koja ih je gore lansirala. Riječ je o partijskoj disciplini u Europskom parlamentu, kao što je partijska disciplina i na nacionalnoj razini. Neće naši europski parlamentarci voditi računa, primjerice, o uređenju Splita ili Zagreba, već o izbjeglicama iz Somalije, kako im već bude dodijeljeno.
Preostaje nam tip snažnoga mišljenja, s utemeljenjem u filozofiji i teologiji, s obzirom na identitet. Jer filozofija je zamijenjena ugljenom i čelikom, a kršćanstvo kao sastavnica identiteta također odbačeno. Križ je simbol identiteta Europe, a ona mu se okreće kontra. I onda se čudi islamizaciji Europe. Što se imaš čuditi, Europo? Tko je tebe razapeo? Sama si to učinila.
Razgovarao: Tomislav Šovagović/HKV
Spomen na 1145. obljetnicu Branimirove godine (879. – 2024.)
Spomen na 1145. godišnjicu Branimirove godine. To je spomen na međunarodno priznanje Hrvatske 7. lipnja 879., na pismo Pape Ivana VIII. knezu Branimiru, biskupu Teodoziju i hrvatskom narodu.
Pronalaskom oltarne pregrade u crkvi sv. Petra Apostola u Muću Gornjem 1871. započelo je istraživanje srednjovjekovnih lokaliteta na području Hrvatske. Oltarna pregrada iz Muća Gornjeg spade u najvažnije spomenike rana hrvatske povijesti jer je na njemu uklesano ime hrvatskog vladara kneza Branimira i godina 888. Osim u Muću Gornjem pronađeno je još pet kamenih natpisa koji spominju kneza Branimira. Kameni natpisi nađeni su u Ninu, Ždrapnju, Šopotu, Otresu, Lepuru i lokalitetu Bribirska Glavica.
Početkom 879. godine Branimir postaje hrvatskim knezom koji uspostavlja kontakt sa Svetom Stolicom. Papa Ivan VIII. obavještava Branimira da je na blagdan Uzašašća, 21. svibnja, blagoslovio njega i njegov narod na oltaru u bazilici Sv. Petra:
“Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu pred žrtvenikom sv. Petra, digosmo ruke u vis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da uzmogneš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš.”
Papa sv. Ivan Pavao II. je 30. travnja 1979. u spomen na 1100. obljetnicu pisma pape Ivana VIII slavio s hrvatskim biskupima, svećenicima i hodočasnicioma na glavnom oltaru bazilike Sv. Petra SVEČANU SVETU MISU NA HRVATSKOM JEZIKU, što je bio prvi takav slučaj u povijesti.
Godine 1979. Održano je prva proslava Branimirove godine u gradu Ninu, 1100.-a godišnjica. Svečanu sv. Misu slavio je kardinal Franjo Šeper kao papin delegat uz sudjelovanje oko 500 svećenika, 1000 časnih sestara i velikoga mnoštva od oko 250.000 vjerničkog puka. Mnogi su došli iz svih krajeva ondašnje države u narodnim nošnjama. Opći je dojam svih izvjestitelja iz Nina bio je da se je “dogodilo čudo na Grguru”!
U nedjelju 10. lipnja 1979. na blagdan Presvetog Trojstva bio je dan zahvalnosti Presvetom Trojstvu za dar vjere u zajedništvu Katoličke Crkve. U Muću Gornjem, gdje se nalazi Branimirova zadužbina, sv. misu slavio je biskup Ivo Gugić u koncelebraciji sa 70 svećenika i u prisutnost 7000 hodočasnika.
U zagrebačkoj nadbiskupiji središnja proslava je bila u zagrebačkoj katedrali koju je slavio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić uz sudjelovanje oko 6000 vjernika.
Danas se (7. lipnja) obilježava kao Dan hrvatske diplomacije.
izvor: Marko Jukić/Hrvatski spomenar
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
Rim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
HRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
Hrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’
UVIJEK ČETVRTKOM Blagdan Tijelova – što danas točno slavimo?
-
Vijesti2 tjedna agoRim Tim Tagi Dim – tek pohvala Baalu?
-
Vijesti1 tjedan agoHRVATIMA GOVORI? Njemački svećenik prije 300 g. zapisao koga će svi htjeti uništiti
-
Vijesti3 tjedna agoFra Josip Marcelić: ŠTO JE RUACH? Duh Sveti u povijesti spasenja
-
Vijesti1 tjedan agoHrvatska – Sretan ti Dan državnosti!
-
Vijesti3 tjedna agoDEMONOLOG GOVORI: Ozdravljenje obiteljskog stabla
-
Vijesti3 tjedna agoDUŠE SVETI – DOBRODOŠAO! OBJAVA DUHA — DUH SVETI I CRKVA
-
Vijesti3 tjedna ago“Obitelj je temelj naše budućnosti, Hasanbegović možda ipak bude dio izvršne vlasti”
-
Vijesti1 tjedan agoPreminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’