Uoči 28. obljetnice proslave Dana hrvatskoga jezika koji će se i ove godine održati od 11. do 17. ožujka.

Sve je počelo još u Tovarniku 22. prosinca 1990. kada je na prijedlog  Ive Frangeša dogovoreno da će se svake godine od 13. do 17. ožujka (poslije je to razdoblje pomaknuto od 11. ožujka) održavati Dani hrvatskoga jezika u čast potpisivanju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., koju je objavio zagrebački tjednik Telegram 17. ožujka 1967., na svojoj naslovnoj stranici.

Te nezaobilazne i važne nadnevke, iz bliže povijesti hrvatskoga jezika i naroda, sve je potvrdio Hrvatski državni sabor 1997.:

Dani hrvatskoga jezika obilježavat će se prigodnim priredbama, predavanjima i natjecanjima u javnom i kulturnom životu Republike Hrvatske, u spomen Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, a u svrhu promicanja čistoće hrvatskoga jezika u javnoj uporabi. Vlada Republike Hrvatske posebnom će odlukom utvrditi koje će se priredbe, predavanja i natjecanja financirati iz državnoga proračuna.« (NN, br. 27., 1997.).

Ti nas dani moraju podsjećati na teško, ali slavno vrijeme nastanka, potpisivanja i objavljivanja Deklaracije tim više što ni danas stanje u hrvatskome jeziku nije puno bolje. Istina, više nisu na djelu unitaristički i srpski pritisci koji su, u gotovo sto i pedeset godišnjem razdoblju, od prve polovice devetnaestoga stoljeća pojavom V. Karadžića te onda pobjeda hrvatskih vukovaca pa do demokratskih promjena (1990.), uvelike najavili nestajanje hrvatskoga jezika, prvo ga stavljajući pod istu kapu sa srpskim jezikom i zajedničkim nazivom hrvatskosrpski, a onda ga postupno, smišljeno i podmuklo pretvarali u srpski jezik.

Danas je navala engleskoga jezika i sveopće globalizacije koja nemilosrdne tare, ne samo male jezike nego i jezike s malim brojem njegovih govornika, a među njima je i hrvatski jezik.

Druga je poteškoća što mnogi Hrvati, a među njima i neki jezikoslovci nisu svjesni zabrinjavajućega stanja u kojem se već nalazi ili će se brzo naći hrvatski jezik. Izgube li Hrvati svoj jezik, više ne će biti narod, a onda ni nacija jer će nestati u raljama proždrljivog gutača bez obzira kako ga nazivali.

Sada na početku 21. stoljeća stanje je teško kao i slavne 1967. Ulice su nam pune natpisa na engleskome jeziku, rijetke su tvrtke na hrvatskome (iako zakon zabranjuje naziv na nehrvatskome), svijet informatike i kompjutorizacije samo još više produbljuje sraz, oko nas su mnoge engleske riječi: ok, cool, stage, styling, backstage, fast food, sorry, please, happy  itd., čak pravimo i rečenične sklopove prema engleskome jeziku pa je već udomaćeno Zagreb Film Festival ili Motovun Film Festival, a hrvatski se lijepo kaže Zagrebački filmski festival ili Filmski festival u Zagrebu. Isto vrijedi i za Motovun i druge gradove koji su nadjenuli naslove po istom engleskome sklopu.

U pomanjkanju informacija i vijesti s terena otvaram Internet i čitam poražavajuće odgovore u anketi koju je napravio Iskon. Na pitanje što mislite o neprestanom ”čišćenju” hrvatskoga jezika?

Odgovori su: tako treba, tek 13%, već mi je muka od toga, čak 81 %  dok je 6% odgovorilo, svejedno mi je.

Imamo i svijetlih primjera. Splitska OŠ Pujanki 27. godinu zaredom provodi natjecanje u povodu Dana hrvatskoga jezik kad svaki učenik nauči po jednu pjesmu krasnosloviti i onda se u izlučnim natjecanjima dođe do najboljih koji u završnici dobiju zaslužene nagrade i sve je to potkrijepljeno fotografijama s natjecanja. Čestitamo!

Mene je ravnateljica Davorka Deur iz OŠ Josipa Pučačića u Omiša pozvala da održim predavanje o hrvatskomu jeziku tamošnjim učiteljima i drago mi je da su svi bila zadovoljni jer je trajalo dvostruko više od planiranoga. Veselim se i tomu što me pozvao i Vlade Dragun da održim i predavanje ravnateljima osnovnih škola SDŽ o istoj temi.

Naravno da ima ovakvih sličnih pomaka u njegovanju i čuvanju hrvatskoga jezika u mnogim osnovnim i srednjih školama diljem Hrvatske, ali u široj javnosti nema jačeg odjeka.                                                                                    

Uz rečeno, Dani hrvatskoga jezika održavaju se radi podizanja jezične kulture te boljega poznavanja hrvatskoga jezika i njegove povijesti.

Usprkos pozamašnoj literaturi iz koje se mogao naučiti pravilan hrvatski jezik, mnogi  to još nisu uspjeli, vjerojatno nisu htjeli, pa je njihov rječnik i dalje hrvatskosrpski kako se dugo nazivao, a to je zapravo srpski što je bliže istini. Evo samo nekoliko najčešćih primjera na leksičkoj razini jer njezino objašnjenje zahtijeva manje dragocjenoga novinskog prostora. Malo je govornika koji ne rabe srbizam naprosto (To je naprostotako.) iako hrvatski jezik ima najmanje četiri zamjene: jednostavno, upravo, uistinu, zapravo …, često čujemo srbizam uvaženi (kolega) a hrvatski jezik  ima najmanje pet dobrih zamjena: cijenjeni, poštovani, ugledni, priznati, dragi …, umjesto naredne sedmice treba reći sljedećega ili idućega tjedna, kupujemo novinu, a treba novine, u većine je govornika dobro veče, a treba dabra večer, stalno čujemo dešava se, a treba događa se ili se zbiva, ili kada im se kaže da treba govoriti građevna dopusnica umjesto građevinska dozvola ili surječje za kontekst, onda im je to silovanje jezika, a ne prihvaćanje hrvatskih izraza.

Dr. sc. Ilija Protuđer, jezikoslovac iz Splita

Komentari