Kada je New York Times u rujnu ove godine objavio ekskluzivnu priču o poreznoj kartici Donalda Trumpa iz koje je bilo vidljivo da je ovaj milijarder, uz to i američki predsjednik, za 2016. godinu (i za godinu prije) uplatio svega nevjerojatnih 750 dolara poreza na ostvarenu dobit, brojni Amerikanci pogođeni korona krizom suočili su se s bolnom činjenicom da ih njihov nepravedan i besramno izvitoperen porezni sustav uništava kao društvo. Za usporedbu: osoba s godišnjom plaćom od 30 tisuća dolara u saveznu blagajnu uplati godišnje oko 1900 dolara poreza, zatim i porez države u kojoj živi te socijalno i zdravstveno osiguranje. Sve skupa – dodatnih tri tisuće dolara (izvor: Sputnjik, 12/20).

Kako reformirati podivljali kapitalizam, nova je pomodna tema kojom se posljednjih godina bave svjetski poznati ekonomisti (Thomas Piketty, Joseph E. Stiglitz, Paul Krugman, Emmanuel Saez, Gabriel Zucman…), ali i sve veći broj uglednih političara i poslovnih ljudi.  Pored Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) kojem je to omiljena agenda isključivo za časkanje (ne za djelovanje), u jesen 2019. je američka CEO grupa „Business Round Table“ odlučila redefinirati svrhu korporacija, te promovirati „ekonomiju koja služi svim Amerikancima“. Dakle, ekonomiju u kojoj korporacije svoje prioritete, te profit usredotočuju ne samo na dioničare, već i na zaposlenike, kupce, dobavljače i zajednicu. Naime, „The Patriotic Millionaires“ (Patriotski milijunaši), američka skupina izrazito bogatih ljudi, podržala je uvođenje znatno viših stopa poreza za bogate, pozivajući istovremeno i na međunarodnu poreznu reformu. Organizacija je svoju poruku prvotno usmjerila na Sjedinjene Države, gdje je lobirala za uvođenje progresivnih stopa poreza (osobito su prozvani špekulantski investicijski fondovi), a zatim ju je učinila globalno atraktivnom upravo na posljednjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu na kojem je jedna od ključnih tema bila prelazak na drugačiju vrstu kapitalizma ili „ kapitalizam dionika“.

U knjizi Gabriela Zucmana i Esvjetski ekonmmanuela Saeza, “The Triumph of Injustice” (Trijumf nepravde) autori iznose podatak da je “prvi put u zabilježenoj povijesti 400 najbogatijih američkih obitelji platilo znatno manji porez od većine prosječno bogatog, pa i značajno siromašnijeg dijela američke populacije.  Naime, u Sjedinjenim je Državama između 67% i 72% najvećih korporacija oslobođeno plaćanja poreza (na njih se primjenjuje nulta porezna stopa), dok one manje i ne toliko moćne, porez ipak plaćaju, ali po stopi od 14%. Istovremeno, njihovi zaposlenici porez plaćaju po stopi između 25% i 30%. Prema US Internal Revenue Serviceu (Savezna porezna agencija) porezne utaje su ogromne – više od 450 milijardi dolara javnih prihoda izgubljeno je svake godine. Najveće američke korporacije zaštitile su više od 2,5 trilijuna američkih dolara u prekomorskim poreznim utočištima gdje ne plaćaju nikakve poreze, čak nisu ni obveznici jednokratnih poreznih stopa. Još od kraja 1990-ih korporacije koje su predvodile u utaji poreza i prikrivanju dobiti bile su tvrtke iz Big Pharme, računalne tehnologije i internetskih korporacija. Nemojmo zaboraviti da je među njima i sada globalno poznati „Pfizer“ koji je upravo završio rad na svom cjepivu protiv COVID-19.  Zanimljivo je da je istraživanje financirano gotovo u cijelosti iz američkog saveznog proračuna, a da sva prava na cjepivo ostaju Pfizeru, odnosno u privatnom vlasništvu.

Pod pritiskom „super“ recesije prerušene u pandemiju COVID-19, u fokusu američke javnosti našla se ova neobična neravnoteža. Naime, već od 1980.-tih primjetna je tendencija rasta nejednakosti prihoda i bogatstva, ne samo u Sjedinjenim Državama, proces je uvelike prisutan na prostoru Europe. Danas je ova spirala nejednakosti poprimila zastrašujuće razmjere, stope rasta svjetske nejednakosti povećavaju se dinamikom koja je dugoročno neodrživa. Svjetska izvješća o bogatstvu i prihodima multimilijardera, poput Forbesove liste, otvaraju i moralna pitanja hijerarhije bogatstva. Već je izlizana priča da su američke korporacije zahvaćene krizom, 2008. godine, primile više od 14,4 trilijuna dolara javnog novca od američkih poreznih obveznika, uglavnom radnika, zaposlenika i umirovljenika, a u svrhu spašavanja. Nakon ovog velikodušnog poklona, spretni su se bankari (uz zgražanje američke javnosti) počastili ogromnim bonusima i veći dio novca uložili u različite prevarantske “bailout” fondove i nastavili zarađivali milijarde. Zahvaljujući američkim zakonima, bankari su iselili 9,3 milijuna obitelji zbog nezakonitih, često nepostojećih dugova. Mali broj ovih uglađenih i cijenjenih građana, ali zapravo financijskih varalica, uključujući čelne ljude vodećih bankarskih kuća na Wall Streetu (Goldman Sachs, J.P. Morgan…), zbog ovog kriminalnog djelovanja i ogromne prijevare koja je milijune Amerikanaca odvela u neviđenu bijedu, platio je tek skromne novčane kazne, međutim, nitko od njih nije završio u zatvoru.

Silicijska dolina (Silicon Walley) i njezini inovativni milijarderi također su pronašli originalan način izbjegavanja plaćanja poreza. Dok bjesomučno povećavaju svoje bogatstvo na uštrb vrlo niskih plaća zaposlenika (menadžeri zarađuju na tisuće puta više od programera i proizvodnih radnika), ovi tehnološki genijalci razmišljaju darvinistički  pragmatično – svoj novac čuvaju u prekomorskim poreznim utočištima i istovremeno uživaju vrlo poticajne domaće porezne olakšice. Američki IT divovi (Google, Microsoft, Facebook Apple…) poreznu su oazu pronašli u Irskoj s čijom su vladom sklopili sporazume o izuzeću od plaćanja poreza, odnosno o posebnim uvjetima za sebe (čime zajedno s Irskom krše pravila Europske unije koja im ne može ništa). Čak 91 najveća korporacija s popisa Fortune-500 u Sjedinjenim Državama u 2018. godini uopće nije platila savezni porez na dohodak (General Electricks, Shevron, Starbucks Netflix, Delta Air Lines i Nvidia).

Čak ni globalna pandemija nije zaustavila bogate da postanu još bogatiji. Indikativan je slučaj Amazona – dok njegov plutokrat Jeff Bezos bezočno eksploatira zaposlenike, plaćajući ih svega 12,5 dolara po satu, on je u listopadu ove godine postao najbogatiji čovjek na svijetu povećavši svoje bogatstvo za gotovo 50 milijardi dolara od početka pandemije. Demokratski senator, Bernie Sanders, usudio se na Twitteru upitati svemoćnog milijardera Jeffa Bezosa: “Treba li Amazon platiti nula dolara federalnog poreza na dohodak?” Bezos s neto bogatstvom od 185 milijardi dolara, ipak se odlučio platiti porez na dohodak, međutim, njegova je uplata svedena na zanemarivih 1,2 posto. U pismu koje mu je uputio 401 svjetski lijevo orijentirani političar iz 34 zemlje Europe, Sjeverne i Južne Amerike, te Azije navodi se da je poznato da Amazon ostvaruje prihode kojima može priuštiti veće plaće svojim zaposlenicima, podnijeti troškove zaštite okoliša i platiti poreze, ali da korporacija uporno izbjegava plaćanje svojih dugova prema „radnicima, društvima i planeti“.

Pismo prati kampanju “Make Amazon Pay” pokrenutu tijekom Crnog petka, shoping događaja koji slijedi nakon američke proslave Dana zahvalnosti. U kampanji su radnici, sindikati i aktivističke mreže organizirali niz prosvjeda i štrajkova protiv Amazona. Na popisu je 25 zahtjeva, uključujući povećanje plaća radnicima u skladištu, pravo sindikalnog organiziranja, poštenija porezna praksa i predanost višim ekološkim standardima. Među potpisnicima pisma Bezosu su američke kongresmenke Ilhan Omar i Rashida Tlaib, potpredsjednica Evropskog parlamenta Heidi Hautala, kao i niz članova parlamenata iz Velike Britanije (Jeremy Corbyn), te političari iz Turske, Francuske i Grčke (Yanis Varoufakis) / iz Hrvatske, naravno, nema ni jednog). Svi potpisani političari su se obvezali podržati pokret “Make Amazon Pay” u svojim nacionalnim političkim institucijama – vladama i parlamentima. Tijekom cijele pandemije koronavirusa, Amazon se suočio s valom prosvjeda zbog nesigurnih uvjeta rada i nerealnih očekivanja produktivnosti. Amazon je tijekom pandemije zaradio ogroman profit jer su potrošači prešli na internetsku kupnju. U trećem tromjesečju tvrtka je zabilježila rast prihoda od 37 posto u odnosu na prošlu godinu, u ukupnom iznosu od 96,1 milijardu dolara.

Političari zahtijevaju da „Amazon“ poveća plaće svojim zaposlenicima, da se do 2030. obveže na nultu emisiju štetnih plinova, kao i da osigura transparentnost nad korištenjem podataka svojih kupaca. Političari kritiziraju i iznos poreznih uplata Amazona, te navode: „Globalnim izbegavanjem poreza nanosite štetu javnoj zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, stanovanju, socijalnoj sigurnosti i infrastrukturi“.  Odgovor koji je stigao iz Amazona može se podvesti pod „tko mi što može“ ili odj….. Dakle, glasnogovornik je PR-ovski pozdravio zabrinutost kreatora javnih politike, uz opasku da “pitanja pokrenuta u ovom pismu proizlaze iz niza obmanjujućih tvrdnji pogrešno informiranih pojedinaca ili interesnih skupina koje Amazonov profil koriste za vlastitu samopromociju.

Zahvaljujući Washingtonskom sporazumu iz 1989. godine, američka je ekonomija postala zlatni standard za cijeli svijet. Tridesetogodišnja ekonomska dogma je liberalizacija, deregulacija i privatizacija, odnosno sve manje države, a sve više slobodnog, zapravo podivljalog tržišta. Rezultat uspjeha tržišne ekonomije ogleda se u činjenici da najugroženiji slojevi američkog stanovništva nose cijelu zemlju, a da njihovi bogati sunarodnjaci američki proračun, ali i cjelokupnu administraciju koriste isključivo za svoje potrebe. Porezne prijave političara predmet su istraga u većini zemalja, ali u SAD-u je ta tema tabu za bilo koji ugledni medij.

Dakle, radi se o generaciji multimilijardera, neprepoznatljivih u tim razmjerima koji  nemoralno, zahvaljujući vladajućoj ideologiji i sasvim legalnom zakonodavstvu, oplođuju vlastito bogatstvo. Milijarderi svakako ne trebaju biti najpamentniji i najinovatniji ljudi: oni zapošljavaju top menadžere s prestižnim MBA diplomama. Posao ovih unajmljenika dobro je poznat – osmisliti načine smanjivanja plaća zaposlenika, povećati produktivnost i osigurati daljnje širenje strukturalne nejednakosti. Poduzetnici svoje direktore kupuju na slobodnom tržištu i odbacuju po volji. Kupljene ili unajmljene političke elite u vlastitim su državama zadužene za provedbu politike štednje koja cilja na smanjenje plaća ili otpuštanje zaposlenika (optimalan broj je jedan ili nijedan), smanjivanja obveza u pogledu javnozdravstvene skrbi, i zagovaraju privatizaciju poduzeća i njihovo izmiještanje u nisko porezne zemlje sa sramotno jeftinom radnom snagom. Današnje stanje u svijetu vrlo je slično, gotovo identično, onoj u Francuskoj prije revolucije 1789. godine kada su monarhija, aristokracija i Crkva (plemstvo i svećenstvo) uspostavljeni monopol nad političkom moći smatrali potpuno prirodnim, vječnim i neupitnim stanjem. Sami oslobođeni bilo kakvih poreza, odlučili su dodatno oporezovati tadašnju građansku klasu (buržoaziju) i seljake kojima nisu bili spremni priznati politička prava.

Ova bezočna nejednakost nije posljedica tehnološkog napretka niti razlika u obrazovanju, kako tvrde konzervativni ekonomisti. Nejednakost je rezultat niskih plaća, temeljena na prisvajanju najvećeg dijela dobiti financijskim malverzacijama i prijevarama, ali i obilnim potporama javnim novcem koje se usmjeravaju prema poduzetnicima i korporacijama kao “motoru gospodarskog rasta”.  Vladajuća gospodarska i financijska elita dobro je svladala „tehnologiju“ iskorištavanja države kroz pljačku državnih proračuna i neplaćeni rad najvećeg dijela zaposlenika. Istovremeno kapitalističko iskorištavanje nisko plaćenih zaposlenika, ostavlja prostor za njihove medijske savršeno pokrivene „filantropske aktivnosti”, omiljene predstave koje kreiraju javnu sliku ove beskrupulozne manjine. Nije zanemariv još jedan poticaj – oslobađanje od plaćanja poreza kroz donacije.

Normalni građani kao zaposlenici plaćaju nerazmjerne poreze za obrazovanje, zdravstvo, društvene i javne usluge, i naposljetku za subvencije milijarderima. Tako, u Sjedinjenim Državama vojno-industrijski kompleks prima više od 700 milijardi dolara iz američkog saveznog proračuna, dok više od 100 milijuna američkih radnika nema odgovarajuću zdravstvenu skrb, odgovarajuće stanovanje i školsku infrastrukturu. Multimilijunaši, naravno, uživaju duži i zdraviji život, njih se ne tiču rasprave o javnozdravstvenim politikama ili javnim bolnicama. Privatne ekskluzivne klinike, vrhunska medicinska skrb, najnapredniji oblici liječenja i lijekovi osiguravaju multimilijarderima duži i zdraviji život.

Uoči glavnog američkog praznika – Dana zahvalnosti, statistika je otkrila da pedeset milijuna Amerikanaca živi gladno ili na rubu gladi. Zapravo, američka je pandemija postala samo prikladno objašnjenje kolapsa životnog standarda mnogih prosječnih Amerikanaca. Milijuni ljudi izgubili su posao i našli se praktički bez sredstava za život. Danas redovi pred “bankama hrane” postaju novo lice Amerike, vodeće svjetske sile. Nova administracija odlučila je preskočiti taj detalj i promovirati temu globalnog zagrijavanja, te osigurati smanjenje potrošnje mesa i mlijeka. To bi moglo rezultirati monstruoznim rastom cijene hrane za Amerikance, a zatim i povećanjem cijena svega ostalog.

U najbogatijim gradovima na svijetu, socijalna situacija podsjeća na onu apokaliptičnu, prikazanu još  prije 40 godina u filmu Mad Max. Naime, ispred nosa futurističke Silicon Valey i GAFAM industrije (Google, Apple, Facebook, Amazon) koja simbolizira koncentraciju gospodarske i znanstvene snage američke poslovne zajednice, posvuda caruje beskućništvo i siromaštvo koje postaje podloga opasnim zaraznim bolestima, što je teško spojivo s razvijenim zapadnim društvima u 21. stoljeću. Naime, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki najinovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Naime, razina javnih usluga dostupna Amerikancima je ispod svih kriterija: urušene javne obrazovne institucije, nedostupna zdravstvena i socijalna skrb, privatizirana sigurnost koja je nakon serije školskih pokolja postala prvorazredno političko pitanje. Danas su SAD zemlja najveće nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema bešćutnoj  financijskoj i poslovnoj eliti. Scenarij koji već živimo u Europi!

Autor: Jadranka Polović/Geopolitika.news