Connect with us

Vijesti

DRAGUTIN NOVAK, prvi hrvatski pilot, pobjednik mnogih mitinga u KK monarhiji

Published

on

Prvi uspješni let svojim su avionom ostvarila braća Wright, u Ohiju, 17.
prosinca 1903. Samo sedam godina poslije Amerikanaca, u povijest letenja
upisali su se Dragutin Novak i Slavoljub Penkala. Dragutin Novak kao prvi
hrvatski pilot na hrvatskom tlu, a Slavoljub Penkala kao prvi hrvatski
konstruktor zrakoplova. Dana 22. (ili 23.) lipnja 1910. na tadašnjem vojnom
vježbalištu na Črnomercu 1. hrvatski pilot na hrvatskom tlu Dragutin Novak
izveo je 1. let zrakoplovom (aeroplanom) na 1. hrvatskom avionu na 1.
hrvatskom aerodromu.

Nastanak prvoga hrvatskog aviona

Na vojnom vježbalištu na Črnomercu (omeđenom Selskom cestom, Baštijanovom
ulicom, potokom Črnomerec i željezničkom prugom) Penkala je dobio dopuštenje
od vlasti da sagradi hangar – to će postati 1. aerodrom u Hrvatskoj te će do
početka Prvoga svjetskog rata služiti kao civilno uzletište. Krajem veljače
1910. avion je u dijelovima iz Penkaline radionice prenesen u hangar. Tamo
su ga sastavljali isti majstori koji su sudjelovali u njegovoj gradnji, a
sve su dijelove aviona, osim motora, napravili domaći majstori.

Raspon krila bio je 9 metara, a dužina aviona 11 metara. Sjedište pilota
bila je duga klupica da bi pilot mijenjanjem položaja svoga tijela
lijevo-desno mogao utjecati na ravnotežu aviona. Avion je mogao postići
brzinu oko 50 km na sat. Penkala je avion pripremao za međunarodni
avijatičarski miting u Budimpešti (1910.) koje je nudilo i visoke novčane
nagrade. No dogodila se nezgoda te je avion bio oštećen i nije mogao
nastupiti na mitingu. Na tom je mitingu u Budimpešti bio jedan drugi čovjek,
osamnaestogodišnji mladić, koji se baš tamo zaljubio u avione i letenje. Bio
je to Dragutin Novak.

Prvi hrvatski zrakoplov, kojeg je konstruirao poznati hrvatski izumitelj Slavoljub Penkala

Siroče koje se nije bojalo sanjati

Dragutin Novak rodio se u Zagrebu 16. veljače 1892. Otac Vinko poginuo je
kada su Dragutinu bila tri mjeseca. Majka Marija da bi prehranila obitelj
zaposlila se u zagrebačkoj tvornici duhana te naporno radila po 12 sati
dnevno da bi osigurala egzistenciju za sebe i svoje dvoje djece. Razboljela
se i umrla kada je Dragutin imao pet godina, a njegova sestra kretala u
školu.

Brigu o djeci preuzela je majčina sestra i njezin muž. S 11 godina poslat će
Dragutina u Češku, očevim rođacima. Tamo će Dragutin Novak završiti
mehaničarski majstorski zanat te će raditi kao urar. Iz Opave će doći u
Budimpeštu gdje će biti na “sudbonosnom” mitingu poslije kojega će početi
sanjariti o tome da postane pilot. Budući da u Budimpešti nije mogao naći
posao, dolazi u Zagreb.

U Zagrebu će raditi kao urar. Postavit će sat na tek dovršenoj crkvi sv.
Blaža te sat iznad zagrebačke kavane Corso.

U to je vrijeme poznati zagrebački izumitelj Slavoljub Penkala radio na svom
novom životnom projektu zbog kojega je prodao tantijeme prethodnih izuma i u
koji je uložio svoju imovinu – bio je to avion. Dragutin Novak se odlučuje
javiti Penkali i ponuditi mu svoje znanje i entuzijazam. Počinje suradnja te
dvojice ljudi koja će ući u vrh hrvatske zrakoplovne povijesti.

Novak je mladi, precizni mehaničar, vrlo predan svome poslu, često do dugo u
noć izrađuje dijelove za avion, spava u hangaru. Zajedno poboljšavaju
Penkalin osnovni model, avion postaje stabilniji i sigurniji te prvi put
polijeće 22./23. lipnja 1910.

Postiže visinu od 10 do 12 m.

Vrhunski europski pilot

Budući da je motor Penkalina aviona bio preslab, za jednoga leta na visini
od 12 metara avion je izgubio visinu i srušio se. Novak želi obnoviti avion,
no Penkala više nema financijskih sredstava te odustaje od toga projekta, a
avion je rastavljen i prodan.

Novak se nakon toga pridružuje poduzetniku Mihajlu Merćepu koji je gradio
zrakoplove sa slovenskom braćom Rusjan. Kad je Edvard Rusjan poginuo, Novak
je postao Merćepov letač. Novak tehnički poboljšava Merćepove avione te je
uskoro stekao glas vrhunskoga europskog letača s pobjedama na aeromitinzima
u Budimpešti (1912.) i Grazu (1913.).

Na natjecanju u Budimpešti bodovala se postignuta visina, ljepota manevara
te besprijekornost polijetanja i slijetanja. Puhao je jak vjetar, a Novak je
jedini uspio poletjeti do 800 m gdje je izveo zadane manevre. Sve je trajalo
32 minute.

Za vrijeme rata – nastavnik letenja

Tijekom Prvoga svjetskog rata Novak je unovačen u Carsko kraljevsko ratno
zrakoplovstvo tadašnje Austro-Ugarske. Tijekom jedne akcije izgubit će sluh
na jedno uho pa će biti premješten u Bečko Novo Mjesto gdje je i dobio
službenu letačku dozvolu. Tamo je kao iskusni pilot obučavao austrougarske
vojne pilote u najvažnijoj vojnoj pilotskoj školi Monarhije.

Za vojničke i pilotske pothvate dobio je Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu
medalju prve klase, čin Feldpilot (ratni pilot) i Križ s vijencem.

Završetkom Prvoga svjetskog rata prestaje Novakova letačka karijera jer
Kraljevina SHS nije htjela iskoristiti njegovo znanje i iskustvo. Poslao je
mnoge molbe za radna mjesta povezana sa zrakoplovstvom, no posao nije dobio.

Više nikada nije čak ni sjeo u zrakoplov.

S obje noge na zemlji

Započeo je novi život na tlu. Već je bio oženjen suprugom Anđelom iz Velikog
Ravna kojoj u posjete dolazi (1918.) vojnim avionom i izazva opće i
oduševljenje i paniku Križevčana.

Za svoje prvo slijetanje zrakoplovom u Križevce, Novak piše: “Spustio sam se
avionom kod Koruške crkve u predgrađu Križevaca. Kako je ovdje blizu
sajmište, puno naroda i stoke, od panike i sitnog komešanja podigao se
cijeli oblak prašine. Stoka je uplašena jurila na sve strane. Seljaci su se
razbježali kud koji. Jedna stara seljanka puna straha počela je vikati iz
sveg glasa: ‘Ljudi, sudnji dan je došel! Pozoj (zmaj) leti!’ Bacila se uz
neki plot i počela se glasno ispovijedati. Seljaci koji su imali više kuraže
primakli su se avionu da vide to ‘čudo koje leti’.”

Dragutin i Anđela su dobili dvije kćer. Zahvaljujući svome velikom znanju i
stručnosti Dragutin Novak je lako nalazio poslove. Jedno je vrijeme radio u
u Zagrebu na Anatomskom institutu Medicinskog fakulteta kao domar, održavao
je sve instalacije u zgradi, a i mnogo više od toga jer nije bilo toga što
on nije znao popraviti pa su mu mnogi donosili svoje pokvarene stvari.

Radio je u Križevcima u gradskoj elektrani – Munjari. U Križevcima je
otvorio i svoj autoprijevoznički obrt 1927. Kupio je stari autobus, teretni
auto i autotaksi te je prevozio putnike od centra Križevaca do kolodvora.
Mnoge je siromašne đake prevozio besplatno, a taksi je koristio za prijevoz
bolesnika. Bio je to obiteljski posao, Dragutin je vozio i održavao vozila,
a njegova je supruga Anđela bila kondukterka. Tako su supružnici Novak
odškolovali dvije kćeri koje su završile fakultete.

No uskoro će mu komunistička vlast zaplijeniti autobus te će Novak biti
prisiljen zatvoriti svoj obrt.

Ipak 1948. zapošljava se kao ravnatelj Gradskog autoprijevoznog poduzeća u
Križevcima u kojem će osposobiti stare autobuse, te ih pretvoriti u
funkcionalan vozni pak koji će postati prvi prijevozni autobusni park u
Križevcima. Od 1949. do umirovljenja 1954. radi kao strojar na
poljoprivrednom dobru Srednje gospodarske škole.

Obitelj Novak je 1970. godine prodala kuću u Križevcima i preselila se u
Zagrebu gdje je Dragutin Novak i umro od srčana udara, 31. 10. 1978.

Križevci – Zagreb 1:0

Grad Križevci svojem su slavnome sugrađaninu u čast postavili spomen-ploču
na kuću u kojoj je radio i živio Dragutin Novak povodom 20. obljetnice
njegove smrti. Prigodni žig i omotnica uz 110. obljetnicu leta bili su u
uporabi u križevačkoj pošti.

Ime Dragutina Novaka nose križevačko šetalište i aeroklub iz Križevaca, koji
organizira i Memorijal Dragutina Novaka, natjecanje radioupravljanih
jedrilica.

Ulica Dragutina Novaka nalazi se u Gornjem Stupniku u Zagrebačkoj županiji.

O njemu je snimljena dokumentarna emisija Dragutin Novak – prvi hrvatski
letač. Napisane su dvije knjige (Posrtanje u nebo – povijest rane avijacije
u Hrvatskoj; Hrvatski Ikar).

Hrvatska narodna banka izdala je prigodni srebreni kovani novac od 150 kuna
u povodu 100 godina od prvog leta avionom u Hrvatskoj. Na licu je poprsje
Dragutina Novaka, u pilotskoj odori, a na naličju Penkalin avion.

Braća Wright imaju svoj muzej koji svojim sadržajima iznova svjedoči o
trenutku koji je promijenio svijet, igrane, crtane i dokumentarne filmove,
knjige, spomenike, biste, kipove u prirodnoj veličini, replike aviona…
Američki predsjednik Eisenhower 17. prosinac proglasio je Danom braće Wright
koji se obilježava svake godine aktivnostima, događanjima i ceremonijama te
svečanom večerom na kojoj se dodjeljuje Memorijalni trofej braće Wright.

Nećemo spominjati i mnoge druge podsjetnike na zasluge slavne braće koje
Amerikanci imaju. Pa možda bismo se i mogli amerikanizirati u tom pogledu
kada je riječ o našim ljudima koji su mnogo puta na raznim poljima i u
mnogim generacijama dokazali da drže korak sa svjetskim postignućima.

Pripremili: Zvonimir Mitar | Kornelij

Zrakoplovstvo.net | Narod.hr | Croativ-net

Advertisement

Vijesti

BiH Vrijeme za hrvatsku nacionalnu drskost?!

Published

on

U okolnostima kada bošnjački gazija sarajevskim studentima povjerava kako je pronašao poštenog Hrvata-nasljednika po svojoj mjeri, a pregovori HDZ-a, Trojke i SNSD-a sve više sliče na one kada se spašavala SFRJ, Hrvati moraju izići iz (dosadašnje) puke retorike i uzeti ono što im pripada.

Dragan Čović: „Ponosni smo što jesmo veliki narod u BiH“.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prije 13-14 godina, komentirajući političke okolnosti u Bosni i Hercegovini, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Ratko Perić kazao je, pomalo i prkosno, kako hrvatski narod nema fenomen kuhanja žabe – trpjet će samo do određenog trenutka. A, evo, danas, kada je političko ozračje u nas vjerojatno gore negoli je bilo kada je biskup Ratko posegnuo za ovom uistinu ilustrativnom prispodobom, podsjetimo na sindrom kuhane žabe.

Kada, dakle, žabu bacite u vruću vodu, ona bi refleksno skočila van zbog osjećaja topline, odnosno ugroženosti. Kada je pak stavite u hladnu vodu pa je postupno grijete, žaba će mirno čekati da ju skuhate.

Ima još „Komšića“…

Ukoliko uopće postoji ikakva dvojba u kojoj su Hrvati (trenutačno) poziciji, govor Željka Komšića na sarajevskom Fakultetu političkih nauka uoči ovogodišnjeg Dana neovisnosti, zorno pokazuje kako bi i taj bošnjački gazija i njegovo biračko tijelo, u konkretnom slučaju vrlo mlado, tu (hrvatsku) žabu najradije utopili. Odmah! Sad, u hladnoj ili vreloj vodi –  svejedno. Pitali su, naime, sarajevski studenti svoga dragoga gosta, štoviše zamjerili mu: zašto nije spremio nasljednika za iduće izbore, kada ode iz Predsjedništva, da BiH ima koga birati. „Nemojte biti uvjereni kako je to tako. Ali nemojte očekivati, ostale su dvije i pol godine do izbora, da sada govorim o tim stvarima, o tom potom. To je jedna od stvari o kojima razmišljam, neću da kažem da me muče. Mislim da sam pronašao pogodnu osobu. Ostaje mi samo da tu osobu uvjerim da krene u tom pravcu jer mislim kako može pobijediti“, poručio je Ljiljan Zlatni, što je, dakako, izazvalo egzaltiranost, gotovo domoljubni trans mladeži u multi-kulti bastionu podno Trebevića.

I dok je, eto, on tješio „sarajevsku budućnost“ najavom kako ima još „Komšića“, u Mostaru su HDZ, Trojka i SNSD, gotovo u „sudačkoj nadoknadi“, pokušavali ispuniti (briselske) uvjete kako bi sredinom travnja Europska unija konačno amenovala službeni početak pregovora s, više-manje, posljednjom pretendenticom u europskoj čekaonici. O nekoliko je zakona riječ, ali Izborni je, sudeći prema svim dosadašnjim vijestima sa sličnih summita u Sarajevu i/li Laktašima, ono što Hrvatima i Bošnjacima nikako ne ide od ruke. (Srbima je ionako svejedno.) Slijedom čega, a poglavito zbog činjenice kako prijeti realna opasnost da najbrojniji narod instalira „novog Komšića“ – k’o da (već) dvojica nisu dovoljna?! – evo još malo(g) vremeplova.

Nije fer, ali

„Ponosni smo što jesmo veliki narod u BiH. To treba čuti svatko tko misli da može u ime nas donositi odluke. Mi smo danas u prigodi da pošaljemo jasnu poruku, tu smo, razvijat ćemo se, graditi, unatoč pokušajima da nas se zaustavi. Mnogi su se potrudili da pokušaju odgoditi odluku najviše pravne instance države, da onemoguće ono što nam je Ustavni sud definirao – a to je hrvatskom narodu drugi neće birati predstavnike. Jer taj narod je dio BiH, ima svoj ponos, skupo je platio svoj opstanak. Predstavljanje hrvatskog naroda na svim administrativnim razinama vlasti u BiH ustavna je kategorija naše zemlje BiH. Ali koliko god se oni trudili različitim nastojanjima, iz onoga što je ostalo u zakonskim okvirima, kada je u pitanju izborno zakonodavstvoneće moći birati za nas“, naglasio je Dragan Čović 10. kolovoza 2018. na Dan Općine Široki Brijeg.

Lider najjače hrvatske stranke u BiH i dalje je na toj crti. Međutim, od njegova nadahnuta govora u Hercegovini ljutoj, Bošnjaci su još jedanput uspjeli instalirati svoga Hrvata u troglavi državni vrh. A u aktualnim okolnostima, sudeći makar po tomu koliko ovo pripetavanje oko ispunjavanja europske zadaće traje, između Trojke – probosanske kako su se samopromovirali – i SDA nema značajnije razlike u poimanju legitimnog predstavljanja u državi s dva entiteta i tri naroda.

Istina, (tzv.) probosanski lider Elmedin Konaković odmah je nakon posljednjih izbora, u brojnim intervjuima, kazao kako je izbor bošnjačkoga gazije i ustavan i zakonit – ali kako nije fer. Uz to, prisegnuo je, čak i hrvatskim medijima, kako je i osobno bio njegov fan te otkrio – za one koji su to ionako već znali – kako je plan bio da se SDP, preko eto takvog Hrvata, približi hrvatskom narodu u BiH, da se raširi u Hercegovini i Posavini.

Guvernerska manira

„U političkom smislu ne mislim da se učinilo išta dobro ili da je on napravio išta dobro što bi našoj djeci olakšalo budućnost. Također, Komšić je kroz vrijeme potpuno homogenizirao hrvatski narod oko HDZ-a, a politički pluralizam u hrvatskom narodu je vrlo slabo razvijen“, posuo se malo i pepelom taj bivši član SDA, koja je u dva navrata – uz potporu, doduše neslužbenu, Islamske zajednice u BiH – prepisala ovaj socijaldemokratski urnek pa svoga poštenog Hrvata instalirala u hrvatsku fotelju kad je god to mogla.

I nije, dakako, šokantno samo to što je Mostar dobio prefiks (mada…) – bosanski, nego ponajprije to što je zapadni dio toga grada anatemiran kao šovinistički. Baš, uostalom, kao što je u komunizmu (zapadna) Hercegovina stigmatizirana kao – ustaška. I sustavno zapostavljana u ex-SFRJ. Što u znatnoj mjeri baštini bošnjačka politika – uporno radeći Beograd od Sarajeva

Čović je inače kronični optimist glede bosanskohercegovačke europske perspektive. Dojam je, međutim, kako je u posljednje vrijeme (malo) pokoleban. Tako je početkom veljače upozorio kako se eto događa da se partneri usuglase, a onda neki od njih pregovaraju s nekim drugim. Nije, istina, precizirao koji su to drugi. No nije teško detektirati kako je riječ o strancima – zapadnim veleposlanstvima, tim i 30 godina nakon Daytona neizostavno važnim akterima pred i post izbornih procesa u nas. Uostalom, na gotovo svako, a osobito u kontekstu aktualnih sastanaka vladajućih stranka, spominjanje legitimnih predstavnika, oglašava se Veleposlanstvo SAD-a u BiH. Onako baš u sad već kronično guvernerskoj maniri.

I, ne samo to. Slučaj južna plinska interkonekcija, taj, po stavu HDZ-a, strateški interes hrvatskog naroda u BiH, govori kolika su očekivanja sarajevske političke (i ine) čaršije od Washingtona.

Bastion šovinizma?!

Nakon što su se 24. veljače u Zagrebu sastali hrvatski premijer Andrej Plenković, vlasnik (a i novinar) Face TV Senad Hadžifejzović uznemirio je svoje gledateljstvo: „Današnji sastanak Plenkovića i Čovića u Zagrebu je bitan, ali izjava nakon sastanka šokantna. Plenković je javno dao podršku Čoviću za Južnu gasnu-plinsku interkonekciju, ali pod Čovićevim uvjetima. Izjava Plenkovića je totalna kontra Amerikancima.“

Uz to, većina bošnjačkih medija zagrebački je sastanak sestrinskih stranaka sublimirala stavljajući (bezmalo) zajednički naslov: „Ovo se Amerikancima neće svidjeti!“ Gotovo, također, da i nema bošnjačkog portala ili novine koji nisu prenijeli, većina u cijelosti, tekst iz New York Timesa o izgradnji južne interkonekcije koja, veli taj list, izaziva etničke nesuglasice. I baš kao što je gazdu gore rečene televizije šokiralo zagrebačko suglasje Plenkovića i Čovića, tako je, ali uistinu, šokantan članak američkoga dnevnika u komu se uz ino kaže: „Lider bosanskih Hrvata Dragan Čović kaže kako podržava predloženi zapadni plinovod, ali želi ga staviti pod nadzor kompanije koju će voditi etnički Hrvati, umjesto postojećeg operatera plinovoda, BH Gasa sa sjedištem u Sarajevu, a koji vode Bošnjaci. Kompanija koju Čović želi stvoriti nalazila bi se u bosanskom gradu Mostaru, etnički mješovitom, ali dugom bastionu hrvatskog šovinizma“, piše NYT prije 15-ak dana.

Želje i pozdravi

I nije, dakako, ovdje šokantno što je Mostar dobio prefiks (mada…) – bosanski, nego to što je zapadni dio toga grada anatemiran kao šovinistički. Baš, uostalom, kao što je u komunizmu (zapadna) Hercegovina stigmatizirana kao – ustaška. I sustavno zapostavljana u ex-SFRJ. Što u znatnoj mjeri baštini bošnjačka politika – uporno radeći Beograd od Sarajeva – uz potporu tzv. međunarodne zajednice. Tako evo pregovori po FBiH sve više sliče onima iz ranih 1990-ih kada se sastančilo po zbratimljenim republikama kako bi se spasila Jugoslavija. A o čemu je, u biti, riječ, plastično je objasnio prvi u Hrvata na „slučaju plin“.

„…Postoje dva pitanja, jedno je opravdanost svega toga kako bi se strateški izbjegla ovisnost o bilo kome te da imate povezanost i s jedne, druge i treće strane. To poštujemo i želimo, ali ne želimo biti naivni. Ne bih želio da danas, sutra zbog političke krize netko zatvori plinovod iz Sarajeva u Posušju. Okolnosti su u BiH takve da moramo uvažavati entitetsku i županijsku nadležnost“, kazao je Čović, ponovno „šokirajući“ mnoge…

Za što, u biti, nije bilo razloga jer ovo oko (ne)puštanja, Sarajevo je nedavno (umalo) imalo prigodu osjetiti na svojoj koži. Posljednjeg se dana prošle godine oglasio Nedeljko Elek. „Upravo me zvao predsjednik Republike Srpske Dodik. Uvažavajući predsjednikov zahtjev, poduzeće Sarajevo-plin iz Istočnog Sarajeva neće sutra isključiti plin susjedima. Sretnu Novu godinu Sarajlijama želimo uz ruski plin od predsjednika Dodika i kolektiva iz Istočnog Sarajeva“, poručio je (malo…) ironično taj direktor Sarajevo-plina.

Dosta je gutanja

Na to je, dakle, mislio Čović kada je tumačio zašto „hrvatska strana“ inzistira na spoju plinskih mreža Hrvatske i BiH preko Zagvozda s odvojcima prema Mostaru i Travniku što bi ovoj zemlji omogućilo pristup LNG terminalu na Krku.

Nakon svega, spomenimo, a što je u stanovitoj mjeri u vezi i s onom žabom biskupa Ratka i s Čovićevim širokobriješkim nadahnućem, netom objavljenu studiju Sociologija hrvatskog društva dr. Ivana Burića, u kojoj autor, prepričajmo ga, uz ino poručuje kako Hrvati (ma gdje bili) moraju podići razinu pozitivne nacionalne drskosti, inovativnosti i prodornosti. Umjesto (samo) puke retorike. Kredibilitet povijesni i svaki drugi sigurno imaju, pa uistinu nema više potrebe – evo još jedne prispodobe iz životinjskog carstva – gutati žabe.

Zapravo „Komšiće“ – i/li slične mu evo najavljene nasljednike.

izvor: Nedjelja.ba

Continue Reading

Vijesti

Britanski parlamentarac Andrew Bridgen traži smrtnu kaznu za Bill Gatesa zbog zločina protiv čovječnosti…

Published

on

Britanski zastupnik Andrew Bridgen zatražio je da Bill Gates i “Covid elita“ dobiju smrtnu kaznu za navodne “zločine protiv čovječnosti” tijekom pandemije Covida – piše Antonio Klasić na Epoha portalu

Bridgen je uputio poziv tijekom zasjedanja parlamenta u Westminsteru ovog tjedna, navodeći da je uvijek bio protiv smrtne kazne, ali “događaji su me natjerali da preispitam svoj stav”

“Možemo li voditi raspravu o zločinima protiv čovječnosti i odgovarajućoj kazni za one koji produžavaju, kuju urotu i zataškavaju te zločine”, nastavio je Bridgen. “Zločini su toliko ozbiljni da bi konačna kazna mogla biti neophodna.” Pogledajte:

“Vladini čelnici diljem svijeta i drugi među njima sudjelovali su u nečemu što predstavlja izdaju javnosti”, izjavio je Bridgen odgovarajući na licemjernu repliku svoje kolegice Penny Mordaunt (koja je dugogodišnja članica WEF-a).

Bridgen je također kontaktirao načelnika metropolitanske policije Marka Rowleya kako bi organizirao trosatni sastanak na kojem će stručnjaci i zviždači pružiti dokaze da su kriminalne aktivnosti provodili najviši članovi vlade i državne službe u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Prošlog je tjedna Bridgen otkrio da mu je viši ministar u britanskoj vladi rekao detalje plana korištenja turbo-raka za depopulaciju svijeta.

Bridgen je objasnio da se incident dogodio u čajani u Westminsterskom parlamentu, gdje mu je neimenovani viši ministar rekao da će “brzo umrijeti od raka” jer je bio prevaren da uzme cjepivo tijekom pandemije.

“Možete reći što god želite”, rekao je ministar Bridgenu. “Nije važno. Vi ste cijepljeni. Uskoro ćete umrijeti od raka.

Bridgen je bio zastupnik za sjeverozapadni Leicestershire od 2010. Postao je istaknuti glas u borbi protiv globalističkog autoritarizma u Ujedinjenom Kraljevstvu, prosvjedujući protiv obaveznog cjepiva protiv Covida, karantena i obveznog nošenja maski.

Bridgenovo pravodobno upozorenje o vrtoglavom porastu smrti od raka uslijed cjepiva mRNA dolazi u trenutku kada zaposlenici Pfizera počinju širiti vijest o prijevari.

Prema Pfizerovom insajderu koji upozorava da je svatko cijepljen mRNA hodajuća tempirana bomba koja čeka da eksplodira. Pogledajte video:

izvor: Epoha.com.hr

Continue Reading

Vijesti

Podcast Velebit – Zdenko Lozo: Tko su ruski igrači u Hrvatskoj?

Published

on

Gost u Podcastu Velebit je novinar i geopolitički analitičar Zdenko Lozo.

Tijekom služenja vojnog roka u Bijeljini 1986. godine, uhićen je od KOS-a i suđen na Vojnom sudu u Sarajevu na 2 godine zatvora. Istragu je vodio general Aca Vasiljević.

Sudionik je Domovinskog rata u operacijama od Kupresa, Zapadne Bosne i Južnog sektora do Oluje. Nakon osamostaljenja je radio u HIS-u, a potom u SOA-i kao analitičar za gospodarske analize i energetiku, te s njom povezane transportne pravce i skladištenje, preradu, eksploataciju, istraživanje, prodaju ugljikovodika i analizu ruskih planova energetskog pokoravanja Europe.

Zajedno s Tomislavom Jonjićem uređivao je Imotsku krajinu i 7Dnevno. Objavljuje u portalima Kamenjar i Dalmacija danas.

– Sve o energetici kao geopolitici.

– Ruska priča na Balkanu i u RH te u Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i Sloveniji. Njene namjere i uspjesi penetracije.

– Milanović kao ruska marioneta. Način njihova targetiranja, pridobivanja i financiranja.

– Hrvatske energetske kompanije INA, HEP, JANAF i Plinacro.

– Političke stranke, poglavito tzv. desnica. Načina nastajanja, planovi, gazde…

– Svjetski geopolitički tektonski pomaci.

Pogledajte i poslušajte na Podcastu Marka Juriča i Projekta Velebit

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved