U sjeni “lockdowna” koji se tako ne zove, hrvatsko državno vodstvo bira strateškog partnera za (europsku) obranu i sigurnost. Igra se zove nabava borbenih zrakoplova. Izbor se svodi na odabir između američkih F-16 i francuskih Rafalea.

Da bi se razumjelo koliko su pri odabiru manje važni tehnički detalji ponuda (kojima se obično opravdava izbor), a koliko je važno hrvatsko svrstavanje u budućoj koncepciji europske obrane i sigurnosti, valja pogledati koliko na budućnost europske sigurnosti različito gledaju Francuska i Njemačka, dvije najmoćnije države EU-a.

Obje su pobornice i predvodnice stvaranja zajedničke europske obrane sa zajedničkom europskom vojskom. No posljednjih su tjedana na vidjelo ponovno izišla njihova različita viđenja buduće američke uloge u europskoj sigurnosti.

Raspravu je potaknula njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK) svojim autorskim člankom za Politico, objavljenim dan uoči američkih izbora. Podcrtavajući razlike u odnosu na francuski pogled na zajedničku europsku obranu, AKK je naglasila kako treba “prestati s iluzijama o europskoj strateškoj autonomiji” jer “Europljani neće biti u stanju nadomjestiti američku ključnu ulogu kao pružatelja sigurnosti”.

Odgovor Emmanuela Macrona, koji već dulje vrijeme promovira tezu da je NATO doživio “moždanu smrt” te da Europa mora imati samodostatnu obranu, nije trebalo dugo čekati.

U velikom i strateški pretencioznom intervjuu časopisu “Veliki kontinent”, Macron je poručio: “Mi smo na geostrateškom planu zaboravili razmišljati, osim kroz prizmu NATO-a.” I pozvao je Europu da iskoristi novu američku administraciju kako bi izgradila vlastitu sigurnosnu autonomiju, poručujući kako će Amerika poštovati Europu samo ako bude obrambeno suverena.

A njemačku ministricu obrane prozvao je da krivotvori povijest, (pre)naglašavajući američku ulogu u europskoj obrani, dodajući da, koliko mu je poznato, njezino mišljenje ne dijeli i njezina šefica Angela Merkel.

Resetiranje NATO-a

Mutti Merkel, koja je ne samo šefica, već i mentorica AKK i bez čije suglasnosti AKK nikada ne bi napisala onakav članak dan uoči američkih izbora, mudro se izvukla iz polemike. Ali je zato AKK na jednoj njemačkoj konferenciji o sigurnosti kao odgovor Macronu dodatno potvrdila glavnu tezu iz svojeg članka za Politico – Europa nema kapacitet za stratešku autonomiju i tu je američka uloga nezamjenjiva.

Istu je tezu podupro i veteran njemačke sigurnosne diplomacije i transatlantske suradnje Wolfgang Ischinger. Iz toga se može zaključiti da je Mutti itekako znala, da nije riječ o osobnom mišljenju AKK već o njemačkoj platformi za resetiranje NATO-a i koncepcije europske obrane i sigurnosti u suradnji s SAD-om, a ne nasuprot SAD-u. Macron je ostao sam u svojoj viziji europske strateške autonomije.

Njemačka se već ponudila kao glavni američki partner u novim transatlantskim odnosima. Ujedno se još jednom pokazalo koliko je europska strateška autonomija nemoguća misija: pa niti dva nositelja koncepcije zajedničke obrane ne mogu se dogovoriti o glavnom cilju.

Kako je već najavio izabrani američki predsjednik Joe Biden, Amerika se vraća na svjetsku pozornicu i obnova transatlantskog partnerstva kroz NATO bit će jedan od prioriteta. No to ne znači povratak na staro, već resetiranje NATO-a primjereno izazovima novih desetljeća.

I tek će se vidjeti koliko je važno i korisno bilo što je predsjednik Trump u katkad gruboj, buldožerskoj maniri protresao multilateralne saveze i organizacije, uključujući i NATO, dovodeći u pitanje njihov smisao i svrsishodnost. Time je otvorena mogućnost za obnovu, primjerenu novim izazovima.

Nova Bidenova administracija učinit će Ameriku prisutniju i na Balkanu, u našem susjedstvu. Neće to biti ni približno u onom intenzitetu kao u razdoblju od 1992. do 2000., ali će biti prisutnija nego prethodnih godina. Izabrani predsjednik Biden bio je još kao senator angažiran u kreiranju američke politike prema postjugoslavenskoj krizi.

Izvjesni novi državni tajnik Antony Blinken u to je doba pisao govore Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost Anthonyju Lakeu, koji je pak koordinirao američku politiku vojnog rješenja postjugoslavenske krize – od Oluje do Daytonskog sporazuma. Vidjet ćemo tko će biti budući podtajnik za Europu.

U svakom slučaju, dolazi administracija kojoj je problematika nedovršenih postjugoslavenskih država poznata i koja će, zbog sebe, željeti nešto učiniti.

To su okolnosti u kojima hrvatski državni vrh (čitaj Andrej Plenković) danas bira između američkih i francuskih borbenih zrakoplova. Taj izbor danas za Hrvatsku znači strateško svrstavanje: za američku ili za francusku koncepciju europske obrane.

Također znači: otvoriti si ili si zatvoriti vrata za utjecaj u regionalnoj politici u suradnji s glavnim kriznim menadžerom na Balkanu. Zato zdravorazumski, izbor između F-16 i Rafalea uopće ne izgleda kao dvojba.

Osobito znade li se koliko je Hrvatska na vlastitoj koži osjetila (ne)moć europske obrane. Ali ne bi bilo prvi put da si u jednostavnim odabirima Hrvatska puca u nogu. Oni koji vode politiku po načelu “ja mogu sve što hoću” – i to mogu

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija