Connect with us

Vijesti

FRANCUSKO-NJEMAČKA UNIJA JE ZADNJI KORAK PREMA EU IMPERIJU

Published

on

22 siječnja je potpisan sporazum između Francuske i Njemačke u Aachenu koji stvara njemačko francuski imperij – gospodarski i vojni i koji je prijetnja obstanka svim državama članicama. O kakvoj je prijetnji riječ pomno pročitajte. A hrvatsko prihvaćanje Eura je dio klopke koja može vrlo tragično završiti po Hrvatsku državu i hrvatski narod. Nisam primijetila da je u našoj javnosti poklonjena ikakva pažnja ovakvom presudnom povjesnom događaju – opaska je Kornelije Pejčinovi na njeni prijevod članka iz engleskog medija.

Autor: Robert KearneyO

S engl. prevela prof. Kornelija Pejčinović

22 siječnja 2019 godine predsjednik Francuske, Emmanuel Macron, zajedno s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, potpisao je sporazum o bilateralnoj suradnji koji obećaje ujediniti Francusku i Njemačku na način na koji nije nitko sanjao od vledavine Karla Velikog u devetom stoljeću. To je bila očita namjera o čemu svjedoči potpisivanje ugovora u gradskoj viječnici Aachena, u gradu koji je bio povijesna prijestolnica starog Karolinškog carstva. Ovaj novi ugovor su prihvatile mnoge europske i svjetske elite. Međutim, to je izazvalo zabrinutost među euroskeptičnim državama Srednje Europe, te Italije, pa čak kod nekih u Britaniji, a da ne spominjemo nacionalističke i anti – EU stranke i same građane Francuske i Njemačke.

Ovaj francusko-njemački sporazum predstavlja vrhunac dugogodišnjih pokušaja vodstva Europske unije da pomakne blok iz labave federacije nacionalnih država ujedinjenih gospodarskim pitanjima u stvarnu centraliziranu, nadnacionalnu cjelinu sličnu federalnoj republici poput Sjedinjenih Američkih Država ili Njemačke, u kojima bi države članice izgubile veći dio suvereniteta koje su do sada uspijevale zadržati u sustavu koji kontrolira nekoliko neizabranih elita koje su se udružile s korporacijama, multinacionalnim bankama i medijskim sustavima i koje bi imale gotovo neograničenu kontrolu nad životima i slobodom država članica. Je li to bila ili nije originalna završnica osnivača Europske unije može se ostaviti za raspravu, no jasno je da je upravo to bila putanja koju je zacrtala Europska unija po vlastitom priznanju.

Isprva su mnogi Europsku uniju gledali samo kao način da se ojača kontinentalno gospodarstvo olakšavanjem trgovine kretanjem dobara i ljudi kroz gotovo nepostojeće granice, ali i kao lijek protiv nacionalističkih pobuda mnogih država članica. Čitav sustav je bio prodan po prvoj premisi tako da su se pridružili mnogi narodi koji su oklijevali pridružiti se bloku. Onaj drugi dio plana je bio neprekidno prisutan i to je razolog da je sad čitav projekt izašao u prvi plan.

Najveće pristaše ujedinjene Europe bile su uvijek ekonomske elite koje su željele pretvoriti drštva u atomizirani zbir pojedinaca lišenih svih nacionalnih i etničkih poveznica, pojedinaca koji će sebe vidjeti jedino kao usamljene članove velike mase čovječanstva čije se cijelo postojanje zasniva na beskrajnoj potrošnji jeftino proizvedenih potrošnih dobara bez imalo interesa ili brige za sudbinu njihovih širih zajdenica i njihovog nasljednika koji će u njihovim zemljama živjeti.

Ovaj san se već ostvario u Sjedinjenim Državama Amerike, raju kapitalističke potrošačke kulture, gdje su pojedinci i njihova neposredna prava i potrebe ostvareni uz  izostanak brige za društvo koje je trajno utemeljeno na zajedničkoj kulturi, tradiciji i ukupnim zajedničkim vrijednostima.

Europa stoji u najoštrijem kontrastu prema tom društvu. Europa je kontinent s mnogim kulturama i subkultruama od kojih je svaka obstojala tokom stoljeća. Svaka od tih kultura je isprepletena i utkana u kolektivni duh koji predpostavlja opći interes nad pojedinačnim, tradicionalni nad novim, nacionalni život i vrijednosti nad prolaznim pomodarstvom masovne proizvodnje.

Istina da ovaj opis Europe može biti idealiziran u usporedbi sa životima mnogih, a posebno u usporedbi, u današnje vrijeme, s onim dijelovima ekonomski razvijenog kontinenta. Ali gore opisano je  još uvijek snaga i ideal koji  je stvorio europskog čovjeka čiji je pogled na svijet seže dalje od sadašnjeg vremena i onog što nam se podvaljuje danas.

Sanu Europsku unije uglavnom najbolje predstavljaju težnje njenog vodsta koje hoće taj tradicionalni duh pretvoriti u ideal stvaranja Sjedinjenih Država i ostvarenje njihovih ideala i vrijednosti. Po svim zlokobnim motivima europske elite vjerojatno vide društvo utemeljeno na takvim idealima kao praktično za ostvarenje njihovih financijskih ciljeva. Što manje ukorijenjena osoba, što više individualnih – pojedinačnih jedinki koje su sklone voditi računa samo o svom vlastitom blagostanju za koji su spremne živjeti i umrijeti. Stabilne nacije s mladim i zdravim podmlatkom se smatra za nepogodne za njihove ciljeve.

To je dovelo do nametanja dvije, bez ikakve sumnje, najveće razorne mjere protiv siromašnih država članica: 1. Nametanje najoštrijih mjera štednje najsiromašnjim državama sa stagnirajućim rastom populacije i 2. Poticanje masovnih migracija kao „riješenje problema opadajućeg broja rođenih“ koji je posljedica nametanja oštrih mjera štednje.

Prvo: Najprije Vodsto Europske unije nameće najoštrije mjere i privatizaciju javnih službi onim nacijama koje su već uvukle u svoje programe zaduživanja. Velike svote su posudili zemljama koje nikada neće moći vratiti te dugove. Neplaćanje dovodi do nametanje strogih mjera koje utječu ne samo na radnike i starije osobe koje već ovise o mirovinama za svakodnevni opstanak, nego i mladi u naciji nisu u stanju zaraditi novac kojim bi im omogućio  stupanje u brak i stvaranje stabilne obitelji. U mnogim slučajevima prisiljeni su bježati u inozemstvo ostavljajući prazna radna mjesta u zemlji.

Drugo: Stvara se potreba za masovnim migracijama kako bi se ublažio taj nedostatak radnika uzrokovan odlaskom mladih. Veliki broj nekvalificiranih imigranata doveden je pod izgovorom popunjavanja radnih mjesta. To je samo izgovor. Mnogi od njih jednostavno nikada ne rade već primaju javnu pomoć. Rezultat tih politika je dvostruko smanjiti mladi naraštaj dotične nacije i osiromaštiti je a zatim zamijeniti prvotno stanovništvo novim stanovništvom koje nema povijesnu vezu s tom nacijom, njenom kulturom i vrijednostima. Zamslili su da bi rezultat migracija bio stvaranje država sa stanovništvom različitog porijekla, a ne historijski povezanog stanovništva, kojima ne bi sjedinjujući faktor bio zajedničko porijeklo, tradicija i kultura u zemlji kojoj žive, nego bi bili i sami oblik masovno proizvedenih  proizvođača u društvu stranom tradicionalnoj Europi ali vrlo sličnom društvu Sjedinjenih Država Amerike.

Činilo se da globalistima ide sve glatko prema njihovim planovima ali onda iznenada dogodio se čudesni uspon nacionalizma i populizma diljem zemalja Europske unije, počev od 2010.

Ubrzo je pružen snažni otpor elitističkim  planovima. Stanovništvo raznih naroda počelo se buniti protiv vlastitih izabranih vođa koji su surađivali s vladajućom od nikog izabranom Brusselskom EU elitom. S tradicionalne ljevice pojavili su se oni koji su osuđivali sramotne mjere stroge nametnute štednje nedemokratski nametnute radničkoj klasi, starijim osobama, mladima i drugim ranjivim članovima pogođenih naroda.

S tradicionalne desnice došli su oni koji su se usprotivili prisilnim migracijskim politikama koje pretvaraju njihovu domovinu u gotovo neprepoznatljivu masu ljudi koje nemaju nikakvu ili bilo kakvu trajnu vezu s njihovom domovinom, narodom i kultrurom. Kako je vrijeme prolazilo te su dvije grupe počele polako shvaćati da međusobno dijele više zajedničkog nego što je navodna dihotomija: lijevo – desno. Novi populizam i masovni pokreti protiv ustroja koji se formirao posljednjih godina rade na ostvarenju istih ciljeva.

To će biti obnova istinske europske civilizacije i još više,  postaviti  će se pojedinca, zajednicu, narod i ono što je još važnije, obiteljski život, na prvo mjesto u društvu, a ne profiterski model masovne produkcije, potrošnje, pretjerivanja,  individulalizma, života za trenutak, na koje nas sile elite kao na jedinu moguću dugotrajnu opciju.Najbolji primjer da se ovo događa su Žuti Prsluci, pokret niknuo u Francuskoj krajem 2018.

Oni ne izražavaju samo pobunu običnog Francuza protiv hladne, neoliberalne politike i zamjene stanovništva migrantima Macronove vlade nego uspijevaju sastaviti listu za politiku koja nadilazi tradicionalnu Lijevo – Desnu koncepciju u politici. Za sve nalaze pragmatična rješenja  i za slučajeve koji toliko muče tu zemlju.

Eto razloga zašto su globalne elite koje kontroliraju Europsku uniju očajne posegnule da ostvare jači plan kontrole Europe stvaranjem Francusko-Njemačke super države. To je njihova nada da uobliče Uniju dviju najvećih država EU kao blok za stvaranje jače ekonomske i čak vojne dominacije na kontinentu.

Plan je da se onemogući bilo kakav otpor kontroli Brusselsa smatrajući otpor prijetnjom Francuskoj i Njemačkoh i na koji pokušaj bi mogao biti odgovor financijski i obrambeni protudar. Ukoliko se  druge države Europe ne udruže kao neka vrsta prethodnice, avangarde, misleži tu na Srednje europsku grupu Višegrad, moć francusko-njemačke elite će samo rasti i gušiti svaki otpor protiv sebe i organiziranje bilo kakve sile koja ima stvarnu moć.

Kao zaključak, Europa ima pred sobom dva izbora: Da bude loša kopija one nacije preko Atlantika do točke da bude čisti klon Amerike i njenih potrošačkih vrijednosti s gubitkom većine svog izvornog europskog stanovništva ili da se nastavi boriti i sporiti da sačuva, i može se samo nadati, da oživi svoje tradicionalne principe koji su je učinili primjerom najveće i najjedinstvenije civilizacije koju je čovječanstvo ikada stvorilo. Europa koja bi bila potpuno amerikanizirana i globalizirana ne bi bila uopće Europa nego neka vrsta skup pojedinaca bez korijena, bez duše, atomiziranih koji su došli da dominiraju, dezintegriraju temelje starog društvenog poretka koji je zapadni čovjek stvorio kroz tolika stoljeća. Ovo je strašna prijetnja koja stoji nad europskim kontinentom.

Newscomapact1.wordpress.com

Vijesti

Postoji li đavao?

Published

on

Kako bi odmorio oči od kindlea, sinoć sam po kući tražio neku knjigu ‘tvrdih korica’ za lagano čitanje prije spavanje. Na polici sam naišao na Obred od Matta Baglioa pa sam pomislio, ajde film nije bio tako loš pa ako je pisano prema istinitom događaju moglo bi biti zanimljivo- i dakako bolje od filma.

Sigurno ste upoznati s pričom o egzorcistu, ali ono što me zapanjilo na samom početku knjige jest razdoblje kada glavni lik dobije poziv od biskupa da pohađa tečaj za egzorciste u Rimu, a u to doba, dakle nakon Drugog vatikanskog koncila, došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovno ili ne.

Sve do 1960.-ih u Crkvi gotovo da nije bilo nikoga tko nije vjerovao u to da je đavao zli duh, tj. pali anđeo, da ga je stvorio Bog i da ima stanovite moći i slobodnu volju.

Čitajući daljnje retke nisam se mogao oteti dojmu kako slični argumenti u raspravama koje se odvijaju danas između liberalne i konzervativne struje u Crkvi imaju istu pozadinu u ovom ključnom pitanju – dakle, postoji li đavao ili ne?

Autor knjige nam daje objašnjenje:

U ranoj se Crkvi na đavla gledalo kao na vođu silna mnoštva demona udruženih u borbi protiv „zajednica vjernih“ koju su predstavljali apostoli i ostali Kristovi učenici. Sv. Augustin će kasnije o ovomu sukobu govoriti u terminima borbe između „dva grada“ nastale u vrijeme kada je Bog stavio anđele na kušnju. Kao posljedica toga kršćani su morali biti stalno na oprezu i čuvati se ovoga neprijatelja koji je činio sve ne bi li uništio čovječanstvo i time se osvetio Bogu. Najvažnije oružje kojim se đavao koristio u ovome ratu bile su razne vrste napasti; u posebnim okolnostima, međutim, kao što piše u Novom zavjetu, đavao je mogao i izravno napasti čovjeka, i to na način da zaposjedne njegovo tijelo. U takvim je slučajevima jedini lijek bio egzorcizam.
O važnosti istjerivanje zloduha jasno svjedoče prvi obredi krštenja pri kojima su budući krštenici neko vrijeme bili svakodnevno podvrgnuti formalnu izgonjenju zloduha i tom su se prilikom morali odricati Sotone (pri obredu krštenje od vjernika se i danas traži odricanje od Sotone).

Unatoč golemoj važnosti istjerivanje zloduha u ranoj Crkvi, između „liberalnih“ i „konzervativnih“ teologa 1960-ih došlo je do žestoke rasprave u vezi s pitanjem treba li lik đavla shvatiti doslovce. Budući da Crkva pristupa definiranju istine pomoću dvaju različitih elemenata – pomoću božanske objave (Biblije) i pomoću predaje (koja tu objavu tumači) – obje su se strane u sukobu služile mješavinom povijesnih i biblijskih dokaza, nastojeći dokazati da su u pravu.

Liberalima nije išlo u glavu da je Crkva spremna i dalje vjerovati u postojanje nevidljivih duhova“ ili da je đavao „osoba“, pogotovo nakon što je napredak znanosti i ljudskoga uma jednoznačno pokazao da je osnova za ova vjerovanja odavno zastarjela. „Ne možemo se koristiti električnom rasvjetom i radijom te očekivati pomoć od suvremene medicine kada smo bolesni“, pisao je Rudolf Bultmann 1969., „i istodobno vjerovati u duhove i u čudesa o kojima govori Novi zavjet.

Polazeći od Biblije, analizirali su svetopisamske odlomke u kojima se spominje đavao i istaknuli njihovo alegorijsko značenje – držeći ih književnom doskočicom kojom su se pisci evanđelje poslužili u želji da istaknu moć što je zlo ima nad svijetom. I dok Isusovo djelovanje jasno svjedoči da je barem on vjerovao u postojanje đavla, đavlovu su opstojnost odbacivali kritičari poput Herbert Haaga, Basavan Iersela i Henrya Ansgara Kellya, koji su tvrdili da je on jednostavno bio onodobni ekvivalent suvremenomu stručnjaka za publicitet koji je jednostavno riječima prenosio svoju poruku kulturno zaostalu društvu.

Konzervativcima se činilo da ovakva tumačenja ne samo što iskrivljuju Sveto pismo, već da u potpunosti zanemaruju davnašnju tradiciju koju su utvrdili apostolski oci. Ako Crkva nikada u prošlosti nije izrekla svoj stav o postojanju đavla koji bi obvezivao sve kršćane, razlog tome jest taj što to nikada nije ni trebala učiniti; Crkva nikada nije sumnjala u to da đavao postoji. Osporavati ovaj nauk, isticali su oni, znači dovesti u pitanje vjerodostojnost Crkve kao takve. Ako je Isus doista Sin Božji, u što svi kršćani vjeruju, zašto bi on svoje učenike doveo u zabludu zapovijedajući im da izgone zloduhe ako takva bića ne postoje?

U međuvremenu, iako je obrana vjere pozivanjem na tradiciju bila u suglasju s naučavanjem crkvenih otaca, u čemu su posebno prednjačili konzervativci, sve je veći broj svećenika držao njihova stajališta srednjovjekovnim i zastarjelim te protivnima duhu vremena – donosi QuoVadisEcclesia.

Na kraju je pobijedilo ovo drugo shvaćanje budući da je sve veći broj svećenika vrijeđalo ne samo rasprostranjeno prihvaćenje modernističkoga svjetonazora, već i stanovita vrsta egzistencijalnoga relativizma koja je uzela maha kao posljedica Drugoga vatikanskog sabora: iako nisu odbacivali službeno naučavanje Crkve, većini se svećenika ovakav pristup đavlu činio sporednim pitanjem na koje „ozbiljan i trijezan“ svećenik ne bi smio gubiti vrijeme. Obistinila se, zaparavo, Baudelaireova čuvena rečenica: Đavao je na koncu uvjerio čovječanstvo da više ne postoji.

Continue Reading

Vijesti

“NEKA BERLIN IZGORI!” Ovako su Hrvati dočekali nogometne mađioničare

Published

on

Poslušajte himnu koju je 50 tisuća Hrvata pjevalo na stadionu u Berlinu prije utakmice Brazil – Hrvatska.

18 godina poslije, očekujemo istu podporu, pa da cijeli svijet vidi kako se navija za hrvatsku reprezentaciju.

Neka Berlin izgori – kaže se u komentaru fb profila Kratki korner.

Continue Reading

Vijesti

IDEALNO ZA LJEVICU I HDZ Hrvate očito ne zanimaju izbori za EP

Published

on

Hrvate očito ne zanimaju izbori za Europski parlament: Znatno lošija izlaznost nego što je bila prije pet godina

Mjereno postotcima, Gospić je u nedjelju prijepodne imao najbolji odaziv na europske izbore, u sjedištu Ličko-senjske županije glasovala 12,4 posto, s druge strane, u Bjelovaru,  Rijeci i Dubrovniku to je učinilo manje od sedam posto birača.  

Foto: icv

Generalno gledano, hrvatski birači pokazali su u nedjelju prijepodne slabo zanimanje za europske izbore. Od mogućih 3 milijuna 731 tisuću birača do 11, 30 sati glasovalo ih je nešto više od 254 tisuće, odnosno 7, 69 posto, objavilo je Državno izborno povjerenstvo (DIP).

 To je slabije u odnosu na izbore od prije pet godina, kada je Hrvatska bila među zemljama s najlošijim odazivom u Europi, a kada je u isto vrijeme glasovalo 9, 93 posto birača.

 Dobar odaziv u Gospiću, vjerojatno, se može pripisati činjenici da njegovi birači, njih oko 10. 500, danas, osim 12 europarlametaraca biraju i gradonačelnika i njegova zamjenika.

 Ličko-senjska županija po odazivu prednjači među županijama, do podneva je glasovalo 12 posto Ličana, slijedi ju Karlovačka županija (9 posto) i Grad Zagreb (8, 77).

Najmanji odaziv je u Međimurskoj (šest posto), Virovitičko-podravskoj (6, 57 posto) i Brodsko-posavskoj (6, 64 posto).

 U istočnoj Australiji, na biračkim mjestima u Canberri, Sydneyu i Melbournu izbori za 12 hrvatskih europarlamentaraca su završeni u 11 sati po hrvatskom vremenu. Ta su mjesta, naime, otvorena u subotu u 23 sata po hrvatskom, odnosno u 7 sati po lokalnom vremenu.

Izborni dan proteče uredno, a izborna šutnja krši se neusporedivo manje nego na nedavnim parlamentarnim izborima, rekao je za Hrvatski radio član i glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski. 

Pritužbe na kršenje uglavnom se odnose na objave na društvenim mrežama, poruke mejlovima, a neki su se građani pritužili da su im jutros u poštanske sandučiće ubačeni letci nekih kandidata.

DIP će to obrađivat idućih dana i tjedana i vidjeti što je, a što nije kršenje izborne šutnje i što će dalje proslijediti DORH-u, rekao je Hojski.

Brojni političari požurili su na birališta gdje su ih čekali predstavnici medija. Uglavnom su dolazili u pratnji partnera, a neki su tom prilikom dali kratke izjave u kojima su pozivali građane da obave svoju dužnost i odazovu se na izbore.

Komentar: Ova situacija se čini idealna za velike stranke i lijeve ekstremiste koji imaju dominantmo lijeve medije i baze aktivista.

Sada razni fred-ovi mogu bez otpora kao u Francuskoj, pisati deklaracije za ubijanje nerođene djece kao ljudsko pravo, kroz EU parlament…

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved