Connect with us

Vijesti

GEOPOLITIKA Veliki europski rat: tko su gubitnici i dobitnici

Published

on

Nepobitna je činjenica da se veliki sukob u Europi rasplamsao nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a i stvaranja svojevrsnog anglo-američkog bloka. Kada se god Ujedinjeno Kraljevstvo u povijesti prividno povlačilo iz europskih kontinentalnih poslova, na pomolu su bile nevolje za europski kontinent. Bez imalo dvojbe, interes američke i britanske strane, jednako kao i ruske, slabljenje je EU-a

Mario Stefanov

U ovome trenutku više nije uopće pitanje hoće li do velikog sraza Zapada i Rusije na europskim prostorima, bitke svih bitaka za istočnu Europu i Euroaziju, doći ili ne. Rat je već počeo. Vatra se razmjenjuje preko ukrajinskih rovova. Jedino je pitanje hoće li posljednji diplomatski manje vrijedne i druge sučeljene strane dovesti do primirja oružanog sukoba ili će se nastaviti eskalacija do katastrofalnog rata, koji će tko zna koji put u povijesti opustošiti Europu. Ako se i postigne nekakvo diplomatsko rješenje, to će značiti samo oružano primirje, a započeti rat će se nastaviti svim ostalim raspoloživim sredstvima, od propagandno-informativnih, koji ovih dana sve više dobivaju na značenju, preko diplomatskih do ekonomskih. Trajat će sve do prevladavanja moći jedne od sučeljenih strana na prostorima srednje i istočne Europe, Mackinderova srca svijeta, čija kontrola omogućuje kontrolu središnjeg euroazijskog kopna.

Europa ponovno tone u svoje prokletstvo, koje je stoljećima progoni i koje je samo u dva velika europska i globalna rata tijekom 20. stoljeća gotovo opustošilo europski kontinent.

Povijest se ponavlja

Uvijek, baš uvijek, kada Europa gotovo dosegne svoj gospodarski i tehnološki vrhunac i kada se masama čini da žive u sretnom dijelu svijeta, neki novi rat kataklizmičkih razmjera pohara Europu i vrati je na početnu točku. Na neki gotovo transcendentalni način Europa i njezini narodi ipak uvijek iznova uspijevaju sačuvati kritičnu razinu svojih znanstvenih i tehnoloških kapaciteta i krenuti ponovno u uspon – do nekog novog velikog rata.

Stoljetna je sudbina Europe da se njezina povijest ponavlja u pravilnim ciklusima jednostavno zato što je vrijeme mira i mirovnog poretka na njezinim prostorima ograničeno samo na ono vrijeme koje je potrebno da se nagomilani sukobi interesa i moći najsnažnijih europskih država i utjecaji vanjskih sila, prije svih SAD-a, od početka i tijekom 20. stoljeća ponovno pretvore u novi sukob i na kraju europski i globalni rat.

Na vanjskopolitičkom planu sve miriše na davnu 1914. godinu, prije sukoba velikih carstava za premoć nad europskim, afričkim i azijskim prostorima, a na unutarnjem političkom i ekonomskom planu sve podsjeća na razdoblje između dva svjetska rata. Na cijelom prostoru Euroazije od La Manchea do Vladivostoka na istoku ponovno se u ovom ili u onom obliku stvaraju carstva, nove imperijalne tvorevine. Rat između njih ponovno je pokrenut. Moćna vojna sila koja se upravo iznova okuplja na europskim prostorima s obiju strana fronta sučeljenih sila, vojne snage SAD-a i europskih država iz sastava NATO-a s jedne strane i Rusije i Bjelorusije s druge, gomila se nimalo slučajno baš u srednjoj i istočnoj Europi, u Njemačkoj, Bjelorusiji, Poljskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Rumunjskoj i u samom središtu tog geopolitičkog kompleksa u Ukrajini – na prostorima Mackinderova Heartlanda, koridoru tenkova ili “vražjem koridoru”, kako su ga nazivali Nijemci s kojeg su uvijek pokretani ratovi i na kojima se odlučivala sudbina Europe i svijeta.

Posrednički ratovi

Istovremeno, Turska na prostorima nekadašnjeg Osmanskog Carstva nevjerojatnom upornošću pokušava izgraditi njegovu geopolitičku inkarnaciju, pri čemu se ne usteže dovoditi u pitanje pravnu utemeljenost međudržavnih ugovora proisteklih iz versajskih nagodbi nakon 1. svjetskog rata koje uređuju njezine granice. Rusija, s druge strane, uzdiše za nekadašnjom veličinom Ruskog Carstva i kasnijega SSSR-a. I ne samo moćnici nego i male države Europe ponovno izvlače stare zemljopisne karte i potiho se pozivaju na povijesne nepravde, oduzete teritorije i sve otvorenije iskazuju želju za novim teritorijalnim preslagivanjima. Sve te proturječnosti u ovome povijesnom trenu projiciraju se na istočnu Europu i njezino središte, Ukrajinu.

Postsovjetski zamrznuti konflikti: foto – Ukrainske snage, foto: Warsaw Institute

Europa nije sjeverna Afrika ili Bliski istok, gdje se do beskraja mogu voditi mali, prljavi, nerijetko posrednički ratovi bez direktnog utjecaja na sučeljene velesile. Srednja i istočna Europa dom su velikih i moćnih naroda koji raspolažu ogromnim kapacitetima financijske, industrijske i vojne moći, kao i političkog utjecaja na globalnoj razini. Njemačka, Poljska, Rusija i Ukrajina, svaka za sebe, sile su Europe i suvremenog svijeta. Ratovi u koje su one bile umiješane kroz cijelu povijest uvijek su vodili, a vodit će i u budućnosti, neizbježno epskom sukobu na europskim prostorima i u novu europsku kataklizmu.

U ovim trenucima taj osjetljivi i opasni prostor ponovno je zahvaćen ratom između SAD-a i europskih sila i Rusije s druge strane s težištem na ukrajinskim prostorima, gdje se vodi pravi oružani sukob. Njegov nastavak prema povijesnim iskustvima i geopolitičkoj logici uvodi cijelu Europu u novi veliki europski rat.

Zatvaranje očiju pred tom činjenicom ne pridonosi njegovu okončanju, nego upravo obrnuto, pogoni cijelu Europu prema novoj ratnoj kataklizmi.

Ukupna slika

Priznanje činjenice da se rat već vodi temeljna je pretpostavka da se nekako postigne barem primirje u započetom oružanom sukobu, iako je potpuno izvjesno da će se rat nastaviti u drugim oblicima do prevage jedne od sukobljenih strana.

Uzroci rata koji se upravo odvija na istoku Europe ne dolaze iz ideološke sfere, niti je riječ o borbi za demokraciju ili potiskivanje utjecaja ruskog autoritarnog režima s područja demokratske istočne Europe, kako se to u medijima pokušava prikazati. Tko god u ovom povijesnom trenutku bio u Rusiji na vlasti i kakav god poredak ondje vladao, autoritaran ili ne, pa makar bio slika i prilika američkog političkog sustava, ishod bi bio potpuno isti – sukob radi utjecaja na ključnom dijelu Euroazije. Isto vrijedi i obrnuto – tko god bio na vlasti u SAD-u ne bi mogao i da hoće spriječiti sučeljavanje s Rusijom. Dakako, pod uvjetom da sve sučeljene strane raspolažu sadašnjim postavkama razine svoje vojne, gospodarske i u konačnici geopolitičke moći.

Pravi uzroci rata leže u oporoj i gruboj geopolitici i ogorčenoj borbi za kontrolu prostora i svjetskih bogatstava.

Pred našim očima, a da toga u kaosu suvremenog svijeta nismo ni svjesni, kroz sučeljavanje pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije i cijelog zapadnog vojnog i političkog bloka s kontinentalnim silama Rusijom i Kinom odvija se velika bitka za kontrolu središnje svjetske kopnene mase- Euroazije i njezina europskog središta, istočne Europe. Ta, na prvi pogled teško vidljiva šira slika ukupnosti trenutnih svjetskih sukoba odredit će povijest 21. stoljeća na isti način na koji su veliki svjetski ratovi odredili 20. stoljeće.

Bilo je samo pitanje trenutka kada će pokrenuti oružani sukob geopolitičkih divova, Zapada s Rusijom na europskoj strani i usporedno Zapada s Kinom na azijskoj strani Euroazije, razviti puni potencijal prerastanja u globalni ratni obračun- bitku svih bitaka. Rat na europskoj strani bez ikakve dvojbe započeo je u Ukrajini.

Suprotnosti interesa

Pomorske sile svijeta, SAD i Velika Britanija, sa svojim kontinentalnim europskim saveznicima ponovno se, nakon dvaju svjetskih ratova i jednog hladnog rata, sukobljavaju u još jednom novom ratu s kopnenim silama Euroazije. Ovoga puta ne s Njemačkom i sovjetskim carstvom, nego s Rusijom, a u azijskom dijelu središnjeg svjetskog kopna – s Kinom. Ulozi za sučeljene strane sudbinski su važni i malo je mjesta za bilo kakve ustupke.

foto: Warsaw Institute

Stoga uopće nije nemoguće da iz istih geopolitičkih motiva koji su pokretali dva svjetska rata i jedan hladni rat ovaj novi asimetrični razlomljeni rat preraste u novi svjetski ratni sukob. Suprotnosti interesa najmoćnijih svjetskih sila dostigle su točku bez povratka. Na europskoj strani središnjeg euroazijskog kopna ponovno se, kao i više puta u povijesti, preko istočne Europe – koridora ratova ili “vražjeg pojasa”, kako su je nazivali Nijemci, juriša na Ural i Kavkaz.

Bilo je samo pitanje vremena kada će se angloamerička vojna moć, uz asistenciju europskih saveznika, htjeli to oni ili ne, naći ponovno pred vratima Moskve i kada će se ruske snage ponovno naći pred vratima Ukrajine i Poljske kao gravitacijskih točakaistočne Europe.

Cilj te nove bitke za europsku stranu Mackinderova Heartlandas pozicija SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva isti je kao i za prošlih velikih ratova- kontrolirati istočnu Europu i spriječiti bilo kakvo povezivanje europskih sila, prije svih Njemačke, s Rusijom. Potrebno je ponovno isključiti bilo kakvu mogućnost da bilo koja europska sila ili skupina sila kontrolira cijelu istočnu Europu i time cijeli Heartland. Američkoj i britanskoj politici cilj je izolirati Rusiju u njezinu dijelu istočne Europe i spriječiti je u projekciji interesa izvan te zone, kao i osigurati čvrstu tampon-zonu između najmoćnijih sila i europskih sila koje mogu osigurati kontrolu Heartlanda, Njemačke i Rusije. Ruski interes je razbiti pokušaj blokade i vratiti utjecaj nad prostorima na kojima ga je izgubila raspadom SSSR-a.

Neograničeni prostor

Po ocjeni ruske politike, Rusija je danas zapravo svedena u okvire sporazuma iz Brest-Litovska iz studenoga 1918. godine, kada je nova komunistička vlast pod vodstvom Lenjina kojega je kontrolirala i u Rusiju dovela njemačka vojna obavještajna služba, u zamjenu za sklapanje mira s Njemačkom, prepustila velike prostore propalog Ruskog Carstva. Moskva zapravo ne želi reinkarnaciju SSSR-a, nego neki oblik uskrsnuća Ruskog Carstva kakvo je bilo prije 1. svjetskog rata i komunističke revolucije.

Neosporna je činjenica da se veliki sukob u Europi rasplamsao nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije i stvaranja svojevrsnog anglo-američkog bloka u kojemu formalno glavnu riječ vodi najveća sila SAD, a u pozadini svega je zapravo London. Kada se god Ujedinjeno Kraljevstvo u povijesti prividno povlačilo iz europskih kontinentalnih poslova, na pomolu su bile nevolje za europski kontinent. Tako se očito zbilo i ovoga puta. Bez imalo dvojbe, interes američke i britanske strane, jednako kao i ruske, slabljenje je Europske unije i sprečavanje njezina uspona na razinu globalne sile. Tu im se interesi preklapaju.

Veliki ratni sukob u Europi u kojem bi preko europskog tla tutnjale vojske prema istoku i obrnuto bez ikakve sumnje potpuno bi uništio instituciju Europske unije. Ovisno o razini i opsegu oružanog obračuna na prostorima kontinentalne Europe, države članice sadašnje Europske unije bi dakako preživjele, neke od njih čak i zadržale svoju razinu moći i u svakom slučaju ostale u bliskim savezničkim odnosima sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom. Ali Europska unija kao tvorevina ne bi preživjela novi europski rat i nestala bi s povijesne pozornice. Ona je, uostalom, i stvorena u cilju sprečavanja europskih ratova pa bi je, sasvim logično, takav rat i uništio. Takav razvoj događaja otvorio bi neograničeni prostor SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu da se dokažu kao jedini zaštitnici Europe od ratova u budućnosti.

Europski građani uskoro će početi shvaćati da su ponovno zarobljeni u beskrajnom danu

Kako smo više puta ustvrdili, cijela europska povijest savršeno se sažima u temi filma “Beskrajan dan” (“Groundhog Day”), kada se cinični i sebični televizijski reporter budi uvijek u istom danu s potpuno identičnim slijedom događaja, čega je samo on svjestan. Iz začaranog kruga izvukao se tek kada je promijenio ustaljene obrasce svog ponašanja i aktivno se prilagodio događajima. Europska povijest, nažalost, za to nije sposobna, iako je pokušavala i pokušava, ali instinkt ponavljanja uvijek istih povijesnih obrazaca vodi uvijek u isti začarani krug pohlepe, stvaranja europskih carstava, imperijalnih širenja, ratova i kataklizmi. I sve to zahvaljujući svojim elitama, nekada plemstvu po porijeklu, a sada lažnoj i nesposobnoj aristokraciji, u što se pretvorila europska politička elita. Europski građani uskoro će početi shvaćati da su ponovno zarobljeni u beskrajnom danu i da im se lako može dogoditi ponovni uniformirani odlazak prema istoku Europe.

Ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Heartlanda

Još davne 1904. godine britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, u svojoj knjizi “The Geographical Pivot of History” praktički je anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna Euroazije i njegova srca,Heartlanda. Ustvrdio je tada da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s ogromnim resursima, koja bi,ako dođe pod nadzor jedne ili skupine sila, mogla biti temelj novog svjetskog carstva.

Mackinderove riječi: “Onaj tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom; tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom; tko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom”, odzvanjaju i danas labirintima moći najmoćnijih sila svijeta. A u središtu MackinderovaHeartlanda koji određuje tko vlada “svjetskim otokom” odnosno cijelim euroazijskim prostorom je – istočna Europa i Ukrajina.

Nadmetanje za kontrolu Mackinderova Heartlanda i istočne Europe geopolitički je temelj ratova koji su se na tim prostorima vodili cijelo 20. stoljeće i nastavljaju se voditi i u 21. stoljeću, upravo kako je predviđao Sir Halford Mackinder. Stvar je uistinu krajnje jednostavna i nema blage veze s ideološkim sukobima koji su samo krinka za gole ekonomske i geopolitičke interese. Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora Rusija je kontrolirala istočnu Europu i time Heartland, što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nerazmjernu njezinoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad istočnom Europom i Zapad predvođen SAD-om i Velikom Britanijom, uz asistenciju kontinentalnih europskih saveznika okupljenih u NATO-u, pokušava svojim utjecajem popuniti nastali prazni prostor i ostvariti kontrolu nad istočnom Europom i Heartlandom, a Rusija se tomu opire i pokušava povratiti svoj utjecaj nad istočnom Europom i Heartlandom. I to je sva mudrost naizgled kompleksnog sadržaja odnosa Zapada s Rusijom. U biti je ponovno ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Mackinderova Heartlanda.

Bitka je to danas na europskoj strani Euroazije za Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju i prsten država oko Rusije, čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana.

Apsolutni gubitnik

Raspad Europske unije kao posljedica nekog novog velikog europskog rata teško bi pogodio manje i slabije članice EU-a koje bi izvan integracije bile ponovo izložene imperijalnim udarima malih i velikih susjeda.

Europska unija kao integracija europskih država stoga bi bila najveći gubitnik velikog europskog rata, kao i veći broj manjih i slabijih članica kojima je Europska unija služila kao multiplikator razvoja i vidljivosti na europskoj i svjetskoj pozornici. Velika je vjerojatnost da bi gubitnici u velikoj ili manjoj mjeri bile i najmoćnije europske sile Francuska i Njemačka, ali bi sasvim sigurno preživjele i ušle pod još veći utjecaj američke i britanske politike. Izvjesno je da bi i Rusija pretrpjela teške gubitke u ratu sa za nju potpuno neizvjesnim ishodom. Ako bi se, pak, vodio na njezinu teritoriju, ne bi mogla biti poražena. U takvoj situaciji mogu je, kao nekadašnje carstvo Romanovih, razoriti samo unutarnji raskoli i sukobi. Apsolutni gubitnik bila bi Ukrajina koju već sada tobožnji saveznici i partneri prave budalom šaljući joj primjerice kao pomoć u mogućem odlučnom sukobu s Rusijom pet tisuća kaciga i jednu vojnu bolnicu, dok joj s ruske strane prijeti ne samo mogući pokušaj vojnog uništenja nego i negiranje državne samostalnosti, teritorijalnog integriteta i u konačnici samog nacionalnog identiteta. Za Putina i rusko vodstvo ukrajinska nacija je umjetna tvorevina. Ni dostava naoružanja Ukrajini od Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a ne može po svome opsegu i sastavu uspostaviti balans snaga između Ukrajine i Rusije, što se unaprijed zna, nego može samo eventualno podignuti cijenu moguće ruske vojne akcije. Izričiti iskaz američkog vodstva i samog predsjednika Bidena da na eventualni ruski vojni udar prema Ukrajini neće odgovoriti slanjem američkih trupa u odgovarajućem opsegu koji bi bio dostatan za pariranje ruskom opsežnijem vojnom djelovanju prema Ukrajini jasna je poruka Kijevu kako će proći ako se žurno ne osloni na vlastite snage, ne konsolidira svoje vojne efektive, stavi ih pod strogo jedinstveno zapovjedništvo i napokon pokrene svoju diplomaciju.

Istinski dobitnici

Teško se već sada oteti dojmu da je Ukrajina unaprijed predivđena kao gubitnik i da se zapravo iskorištava i gura pred razjarenog ruskog medvjeda. Ako je uistinu tako, radikalnu promjenu stanja može pokrenuti samo Ukrajina.

Istinski dobitnici velikog europskog rata bili bi jedino SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. U svakom slučaju, u pozadini rata koji je počeo za istočnu Europu ne stoje emocije, ljubav, mržnja, oholost ni ideologije. One su samo maske sučeljenih strana i instrumenti ratovanja. U pozadini je vječna geopolitika i novo oživotvorenje starih geopolitičkih teorija. Duh svjetskih ratova i sjene klasika geopolitike, velikog Mackindera, admirala Mahona i Karla Haushofera nadvijaju se ponovno nad Europom.

Autor: Mario Stefanov/Geopolitika.news

Advertisement

Vijesti

JOŠ JEDAN OSVRT NAKON PREDIZBORNOG SKUPA ‘LJEVIČARSKIH ZGUBIDANA’

Published

on

Ono što smo na subotnjem skupu ljevice mogli vidjet je još jedna ružna prevara i igrokaz političara koji su se svi do zadnjeg prodali vladarima iz sjene i nazi EU – prenosimo tekst Saše Novak.

Skup je bio pod patronatom Velikog Sluge Plenkovića. U dva su tjedna imali dovoljno vremena organizirat prevoz ljudi iz Splita i Rijeke, pomaknut ograde do Markove crkve na kojem trgu više ne stoluje ni vlada ni sabor, naprintat pamflete kojima su mahali pred kamerama bez jedne hrvatske zastave, dok su sve pozorno pratili i snimali mainstream mediji, a već u podne je “protest” bio udarna vijest na HRT dnevniku. To se nikad nije dogodilo ranije, došlo bi malo ljudi, a vijesti o skupu nisu postojale ako Robert Schwarz nije na licu mjesta snimao video i postavio ga na Facebook.

Ti isti koji su na bini urlali protiv hdz-a, Plenkovića i Turudića, a bez ikakvog programa, su do sad covid mjerama zajedno s vladajućima ‘ubili 18000 hrvatskih građana’, tražili da se neubodeni izopće iz društva, šutili na krađu novca za obnovu srušene Banije i Zagreba, šutili na pomor svinja i uništenje Slavonije geoinženjeringom prošlo ljeto, a šute i danas na otrov kojim nas svakodnevno zalijevaju s neba, izglasali uvođenje eura… lista je bez kraja…

Sve što godinama gledamo je jedna ogromna prevara.

Od prvog dana nastanka države uveden je sistem porobljavanja izborima 2+1!

Što to znači?

Dva mandata hdz, jedan Račan, dva mandata hdz, jedan Milanović, dva mandata hdz, …jedan Benčić…!?

Zar je to toliko teško za vidjet?!

I dok nam pred nosom rade po uhodanoj shemi po treći put, mi smo i dalje slijepi i gluhi.

Plenković se svojim postupcima i narativom difamirao do kraja, i taman je vrijeme da opet uskoči ljevica, koja je dokazano zlo, isto ako ne i gore, kakvo su bili Račan i Milanović. Uz pomoć Plenkovića, APIS-a mu i DIP-a, na vlast u Zagreb je ljevicu financiranjem doveo Soroš, i tako su nam oteli glavni grad u kojem živi gotovo polovica stanovnika Hrvatske. Nema nas više od 2,5 miliona, a od toga je polovica umirovljenika!

Da se ne zavaravamo da su desno pozicionirane stranke nešto bolje. Kod nas desnica ne postoji jer im se narativ zasniva na poistovjećivanju s antisrpstvom!!!

Samo se još trogloditi bave brojanjem krvnih zrnaca koje vladajući izvuku iz rukava kad nam treba skrenut pažnju sa životno bitnih tema. Da ne pišem o povijesnim lažima dolaska u stoljeću sedmom, kad smo svi mi na ovim područjima oduvijek živjeli.

I Domovinski pokret(ne stranka) i Most su isprdak hdz-a. U prve su nakon micanja režimskog pjevača privukli i prevarili vlastite nezadovoljnike da im glume oporbu, a Most su osnovali kao pandam za uništenje sdp-a, koji ih je dvaput doveo na vlast.

Uništenju sdp-a debelo je kumovao sam Milanović jer kao ni Račan, po drugi put za redom nije smio preuzet palicu obzirom da to nije bilo po sotonističkoj shemi, ali je u Slavonskoj dogovoreno da će za to bit nagrađen predsjedničkim položajem. Zato je gđa Kitarović kasnila u predizbornu utrku, a onda djelovala kao da je prestala uzimat terapiju. Sve je unaprijed bilo dogovoreno još u ljeto, inače Milanović nebi uopće ušao u utrku. Za njegova premijerskog mandata spušten je referendumski prag ispod 51% kako bi nas na prevaru uveli u eu. Napravio je dijete pjevačici, a Musavoj se iskupio visokom pozicijom za vrijeme plandemije da otrovnim pripravkom u.bija sirote starce po Baniji, dok je sâm osobno žustro agitirao za cijepljenje djece mRna krepivom. Mogao je stavit i veto na uvođenje eura…ali…

Tako odmah nakon što izađete na izbore kojima će vam postavit na jedan mandat sotonističku kliku koja zagovara transhumanizam, digitalne putovnice i novac, 15-minutne gradove, do kraja uništava obitelji i vjeru, djeci dopušta da tek s 18g odluče kojeg su roda…izađite i na predsjedničke izbore i ponovo glasajte za Milanovića.

U međuvremenu su Mislav Kolakušić, Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Lovrinović predprošlu subotu osnovali novu desnu stranku Pravo i Pravda (PiP, doslovan prijevod izrazito desne poljske stranke koju vodi Jaroslav Kaczinsky).

Za one koji to neznaju, ova su trojica zajedno pokušala surađivat i prije kolakušićevog fijaska na predsjedničkim izborima, ali neuspješno. Kolakušić koji je čovjek sistema i zamalo je postao Karamarkov ministar pravosuđa, kao sistemski čovjek nikad neće moć promijenit sâm sistem, isprva je govorio o preuzimanju vlasti na način da ujedini oporbu… a danas kaže da su oni otvoreni za sve ideologije…!?

To se zove golo predizborno političko kokošarenje da bi se dobio što veći broj glasova naivnih, pa koketira s DP-om i nekim drugim sitnim desnim strankama.

Gospodin sudac danas puca puno više od male uništene Hrvatske baveći se kao eu parlamentarac više globalnim problemima, pa predviđa da bi mogao osvojiti 5,9% glasova za zastupnički mandat u EU parlamentu. Nije više tužibaba koja tamo iznosi zlo koje nam se u Hrvatskoj dešava, jer očito ga za nas i ove izbore više nije previše briga, njegova je cijela raspadnuta EU!

Kompletna hrvatska politička scena, bez obzira na boju i narativ, postala je sluga naci režima koji nad nama sprovode. Za vrijeme Turaka su se takvi nazivali Janjičarima i uvijek su bili gori prema narodu nego sami Turci, isto kao što su za vrijeme II. SR ‘ustaše bili gori’ od Nijemaca, i ovi danas samo rade svoj posao, pa nam nepostojeća (od 2013.) država izgleda kao pun frižider kojeg je netko odavno iskopčao iz struje, i tek sad otvorio vrata.

Zato je jedini izlaz iz jame u koju su nas ukopali, na dan izbora izać masovno na prosvjede diljem zemlje i tražit referendum za izlazak iz EU i temeljitu promjenu ustroja države koju su nam oteli. Kažu stručnjaci da smo s financijskim dugom u dubokom glibu, i tko god to pokuša i uspije, morat će isplatit EU ogromne sume novaca…

Treba pokušat, pa da vidimo kome i koliko dugujemo nakon lustracije i silne pljačke koja se nad nama vrši preko 30 godina, i od strane našijeh i od stranaca!?

A oni koji niti nakon ovog teksta nisu razumjeli što se doista događa i kako očito još uvijek ima resursa za pelješenje, neka izađu na izbore. To je jednako bacanju zemlje na zakucani kovčeg!

Zapamtite da je ipak sve na nama…Zdravi bili!

P.S. Neke od misli sam preuzela od Gašo i Velimira Ponoša, a poneka je i od moje malenksti.

Nemam običaj tagirat ljude, no objave su mi gotovo nevidljive, a i sama je tema bitna po goli opstanak, a vi prosudite sami…

Kopiran tekst Saše Novak.

Continue Reading

Vijesti

Medicina na nizbrdici – Kako smanjiti štetu?

Published

on

Većini je ljudi jasno da je zapadna medicina u krizi – piše Dr. med. Lidija Gajski u Logicno. Ovo su neki od njenih negativnih fenomena:

1) Komercijalizacija – u medicini je nepoželjna jer zdravlje i tijelo nisu roba; uvođenje tržišne logike u medicinu dovodi do pada efikasnosti i drugih devijacija. Povrh toga sustav koji se bavi nepoželjnim događajem ne smije biti ustrojen na profitnoj osnovi; ako se na zdravstvenoj usluzi zarađuje, nema interesa da se nepoželjni događaj – bolesti, izliječe i eliminiraju, već naprotiv, da se održavaju kroničnima, i da se stvaraju nove.

2) Privatizacija – zdravlje je javno/opće dobro, a ne posjed interesnih grupa. Primarni cilj privatnog poduzeća je zarada; u okolnostima u kojima su značajni dijelovi zdravstvenog sustava privatizirani, taj cilj postaje dominantan, a liječenje odlazi u drugi plan. Na svim razinama prisutna je korupcija.

3) Hipertehnologizacija, uključujući digitalizaciju i umjetnu inteligenciju – ubrzano se uvodi bez objektivne evaluacije i prijeti stvaranjem veće štete od koristi, ne samo u zdravstvenom sustavu, nego i šire jer vodi transformaciji ljudskog tijela i ponašanja, kao i transformaciji društvenih odnosa.

4) Birokratizacija – klinička se praksa sve više zamjenjuje radom s brojevima i statističkim podacima, te beskrajnim administriranjem; liječnici postupaju prema smjernicama, postupnicima, pravilnicima – pretvaraju se u činovnike, unositelje podataka i opslužitelje računala i uređaja.

5) Politizacija – iz medicine je nestao osobni odnos i odgovornost liječnika prema pacijentu; liječnici su izgubili autonomiju, svedeni su na izvršitelje naredbi koje se donose u sferi politike i ideologije.

6) Gubitak etike, znanstvenosti i demokratičnosti – iz medicine nestaje neophodna etička dimenzija, dok se iz njene znanstvene sastavnice gubi znanstvena metodologija, inovativnost, otvorenost i stručna rasprava. Postavljanje pitanja, pa i samo razmišljanje postalo je nedopustivo i opasno. One koji nisu u skladu s glavnom strujom cenzurira se i eliminira iz sustava.

7) Redukcionizam i materijalizam – zapadna je medicina krenula na stranputicu pred više stoljeća davši se, u okviru nove civilizacijske paradigme, reducirati na prirodnu znanost. Čovjek je sveden na zbroj tkiva i organa koji funkcioniraju prema fizikalnim i kemijskim zakonima; zanemarena je psihoemocionalna i duševna/duhovna komponenta čovjeka, kao i složenost pojmova liječenja, bolesti i zdravlja.

Zadnjih su desetljeća negativne tendencije i procesi eskalirali i medicina danas više nije u stanju ispunjavati svoju temeljnu zadaću.

Medicinari imaju ogromne praznine u znanju, a na mnogim su područjima jasno dezinformirani. Slabo poznajemo učinke postupaka koje preporučujemo i precjenjujemo potrebu za intervencijom. Ne učimo o prirodnim i drugim, tzv. alternativnim načinima liječenja. Dezinformirani smo o uzroku i naravi mnogih bolesti. Zašto ne učimo o okolišnim i društvenim determinantama zdravlja? Koliko znamo o ne-tjelesnim komponentama čovjeka, koje imaju važnu ulogu u nastanku i liječenju bolesti?

Jasno da ovakva medicina ne može biti efikasna. Djelotvornost velikog broja lijekova minimalna je ili je nema. I drugi terapijski zahvati, poput operacija ili ugradnji raznih uređaja značajnom broju pacijenata ne donose korist. Benefit od mnogih pretraga je upitan. Nema dokaza o koristi ijedne metode probira na rak. Bolesti se većinom ne liječe nego se održavaju kroničnima i stvaraju se nove. Ovo je Ivan Illich napisao prije skoro 50 godina: „Medicini ne polazi za rukom izliječiti kardiovaskularne poremećaje, većinu karcinoma, artritis, odmaklu cirozu jetre, pa čak ni običnu prehladu“ (Medicinska Nemezis, 1975.). Vrijedi i danas.

Neučinkovitosti medicine pridonosi i loša organizacija zdravstvenih sustava – nepovezanost, nedostatak zdravstvenih radnika, loš geografski raspored, pa i česta promjena doktora, za koju se našlo da značajno povećava smrtnost pacijenata.

Osim slabe učinkovitosti, medicina stvara sve veću i višestruku štetu. U prvom redu za tjelesno zdravlje. Samo za ilustraciju – lijekovi na recept treći su po redu uzrok smrti u Europi i SAD-u. Hospitalne infekcije uzimaju 147 000 života u Europi svake godine.

Medicina stvara i psihoemocionalnu štetu. Strah, briga, tjeskoba, nesigurnost, zbunjenost, nemoć, otuđenje, sumnja, ljutnja, očaj – čitav niz negativnih emocija i stanja nastaje zbog preuveličavanja rizika i ozbiljnosti bolesti, loše komunikacije s liječnikom, nemogućnosti utjecaja na liječenje, protuslovnih informacija, liječničkih pogrešaka, visokih troškova terapije. Žrtve su i liječnici zbog preopterećenosti i osjećaja otuđenja od svrhe i smisla svoga posla.

Nadalje, ekonomska šteta – zdravstveni proračuni rastu iscrpljujući pojedince i društvo. Nepotrebno, jer cijene medicinskih potrepština, osiguranja, a na zapadu i liječničkih plaća, pretjerane su i nerealne (kako lijek može stajati stotinu tisuća eura?). Novac se baca na nepotrebne postupke i saniranje štete od škodljivih. I uludo troši zbog loše organizacije sustava. SZO procjenjuje da se potrati 30 % zdravstvenih proračuna; sigurna sam da je to barem 50 %.

Sociokulturna šteta – visoki troškovi, u uvjetima privatizacije, imaju za posljedicu manju dostupnost zdravstvenih usluga siromašnijima. Znači, nedostatak pravednosti. Nadalje, javlja se pad povjerenja u zdravstvenu struku; samo 54 % ljudi još vjeruje liječnicima. Dehumanizacija. Sveopća medikalizacija kojom je kolonizirano zdravlje i većina ljudi pretvorena u bolesnike, a društvo u veliku kliniku. Liječnici su izgubili autonomiju vlastite struke, a bolesnici, ali i zdravi autonomiju nad vlastitim tijelom i zdravljem. Tjelesni suverenitet prepustili su instituciji medicine – otuđenoj, korumpiranoj, instrumentaliziranoj, veponiziranoj, koja na ljudima ne samo zarađuje, nego radi protiv zdravlja i života. Pomaže u izradi biološkog oružja, kontroli uma, zabranjuje djelotvorne lijekove … osvjedočili smo se tijekom korona krize. Vidjeli smo kako medicina, zlorabeći neznanje ljudi i njihov najveći strah – strah od smrti, služi kao oruđe kojim se djeluje na razne aspekte života, uvodi nadzor i oduzimaju prava i slobode. Medicina u službi transformacije društva, ali i preoblikovanja samog ljudskog tijela, u smislu kiborgizacije i stvaranja sintetičkog čovjeka.

* * *

Devijacije i štetu od medicine trebali smo davno prepoznati i početi ispravljati. Sada će biti puno teže. Ušli smo u razdoblje nezaustavljivog urušavanja ne samo zdravstvenog sustava, nego čitave civilizacije. Negativni fenomeni i trendovi će se nastaviti. Ljudi će biti sve bolesniji zbog štetnih utjecaja iz okoliša i sve slabijeg pristupa medicinskim uslugama. I to nije ništa novo – većina svjetskog stanovništva nema pristup primjerenom liječenju, pati i ranije umire. S druge strane, imućni će stradavati jer će nekritički prihvaćati sve što medicina nudi. Većinu liječnika, kako smo vidjeli, neće biti briga i nastavit će služiti sistemu.

Što može učiniti manjina svjesnih i savjesnih? Najnovija događanja pokazala su da smo se spremni nositi s dezinformacijama i propagandom. Unatoč našoj malobrojnosti i cenzuri istina je došla do velikog broja ljudi. I taj posao treba nastaviti. Smireno i bez zastrašivanja, jer ono koristi kontrolnom sistemu. Treba prenositi pozitivne i ohrabrujuće vijesti. Posebno je važno upozoravati ljude na štetne utjecaje iz okoliša i mogućnosti zaštite, na nužnost odbijanja transhumanističkih zahvata u tijelo te ignoriranja tzv. izvanrednih stanja.

Ja osobno, skoro 20 godina raskrinkavam laži i obmane u medicini, od kliničkih tema kao što su kolesterol, osteoporoza, depresija i cijepljenje, preko fenomena poput komercijalizacije znanosti i edukacije, privatizacije, medijskog marketinga, sukoba interesa, medikalizacije, do djelovanja na polju prava pacijenata, i nuđenja rješenja – između ostalog cjelovite reforme zdravstvenog sustava. Koja, nažalost, više nije aktualna jer je u ovoj fazi neprovediva.

U vremenu koje je pred nama morat ćemo se, kao liječnici i sestre, u prvom redu posvetiti konkretnom pomaganju bolesnim ljudima, poglavito onima bez novca i veza. Pojedinačno, a poželjno i kao mreža liječnika i sestara izvan i unutar zdravstvenog sustava. Volonterski ili uz izravno plaćanje usluga. Sub rosa. Za vrijeme paralize zdravstvenog sustava u Britaniji 2020. godine, profesionalci i dragovoljci lokalno su se organizirali za pružanje medicinske pomoći stanovništvu. Riječ je o paralelnom zdravstvu. Koje će nužno biti jednostavno i jeftino. I kojem će se, vjerojatno, priključivati sve veći broj liječnika i sestara jer će im rad u postojećem sustavu postati nepodnošljiv. Možda bi bilo dobro sastaviti jedan apel, poziv zdravstvenim radnicima da u uvjetima raspada javnog zdravstva sačuvaju etička načela hipokratove medicine – ostanu na usluzi ljudima u potrebi bez obzira na njihovu platežnu moć, i oni koji mogu, odvoje dio svog vremena za volonterski rad.

Imamo li kao mala zajednica resurse i kapacitete da se u ovom tranzicijskom razdoblju barem rudimentarno organiziramo? Ili je bolje bez formalne strukture koja je podložna infiltraciji i razbijanju. Nesumnjivo postoje modeli ustrojavanja zdravstva u razdobljima krize. Imamo svježe iskustvo i znanje ratne medicine; može li se ono iskoristiti?

Prilično je jasno da ćemo većinu medicine morati učiti iznova. Čeka nas veliki posao pronalaženja nepoznatih i zaboravljenih medicinskih znanja. Bilo bi dobro podijeliti područja istraživanja, a onda formirati repozitorij znanja. Kopirati veće, npr. World Council for Health. Krenuti s jednostavnim medicinskim istraživanjima – obradom dostupnih podataka, prikupljanjem i obradom svjedočanstava o učincima tzv. cjepiva, anketama o stavovima, ili o iskustvima bolesnika s određenim terapijama.

Na zapadu, gdje postoji tradicija integrativne/holističke medicine postoje centri neovisni o državi i industriji, gdje se odvija klinička praksa, ali i znanstvena istraživanja i edukacija. Kako ih objektivno evaluirati (jer i to je područje zagađeno komercijalnim interesima)? Kako pronaći pouzdane i provjerene adrese? Kredibilitet takvih liječnika i grupa trebao bi se temeljiti na dugogodišnjem kliničkom iskustvu. Praktičara alternativne medicine u nas je razmjerno malo i slabo su međusobno povezani.

Konačno, ono što je posebno važno – treba prestati glorificirati medicinu kao najvažnije područje života. Ljude valja rasteretiti straha od bolesti i opsesivne brige za zdravlje. Zdravlje nije najveća vrijednost i cilj sam po sebi. Ono je samo sredstvo za postizanje drugih, važnijih ciljeva, individualnih i kolektivnih; samo jedan od uvjeta za smislen i svrhovit život. Parafraziram Ivana Illicha: Medicinsku potražnju treba energično reducirati. I time obesnažiti medicinsku neman. Vratiti suverenitet nad vlastitim tijelom. Odbaciti ovisnost o medicinskom autoritetu i monopol institucije da nam govori jesmo li bolesni ili zdravi i diktira zahvate u naše tijelo. Kondicionirajući nas za podložnost i ropstvo; onesposobljavajući za prave, istinske životne pothvate.

Ja sam dobar dio profesionalne prakse odradila uvjeravajući ljude da nisu bolesni i uklanjajući im nepotrebne pretrage i terapiju. I oni su iz ordinacije izlazili zadovoljni i zahvalni. Na kraju sam napustila sustav koji je od mene zahtijevao stvari koje su besmislene i štetne. Jesmo li kao liječnici spremni prakticirati manje medicine, samo naizgled paradoksalno, na dobrobit naših bolesnika? Ili potpuno odbiti sudjelovati u nakaradnom sustavu. I raditi pravu medicinu koja stvarno liječi… cijeli članak pročitajte na Logicno.com.

Continue Reading

Vijesti

‘Đavo povlači “svoje legije” – Preminuo je Jacob…’

Published

on

‘Đavo povlači svoje sluge – Preminuo je Jacob Rotschild’ – izvještava Otpor Media.

Preminuo je Lord Jacob Rothschild, financijer i član ugledne bankarske obitelji Rothschild. Umro je u 87. godini.

Svoju je karijeru započeo u obiteljskoj banci NM Rothschild&Sons 1963., a 1980. je s Markom Weinbergom suosnovao brojne tvrtke, uključujući i J Rothschild Assurance Group, sada St James’s Place.

Obavljao je niz visokih funkcija. Među ostalim, bio je zamjenik predsjednika BSkyB televizije od 2003. i 2008. godine, a bavio se i umjetnošću i filantropijom.

Za svoje je zasluge odlikovan Ordenom za zasluge 2002. godine. Ta se čast daje onima koji su se pokazali zaslužnima na području umjetnosti, književnosti, učenja i znanosti, prenosi The Guardian.

Bankarska obitelj Rothschild vuče korijene iz Frankfurta iz 18. stoljeća, odakle su se različiti članovi obitelji selili u gradove širom Europe kako bi izgradili bankarske poslove.

Mnogi članovi obitelji bili su poznati po svojoj gorljivoj podršci cionizmu i formiranju Države Izrael.

Edmond James de Rothschild je bio pokrovitelj prvog židovskog stalnog naselja u Palestini u Rishon-LeZionu 1882. On je također osigurao sredstva za uspostavljanje Petah Tikve kao stalnog naselja 1883. godine.

Godine 1917. Walter Rothschild, drugi lord Rothschild bio je sugovornik Balfourove deklaracije Cionističkoj federaciji, koja je Britansku imperiju obavezala da uspostavi Palestinu kao nacionalni dom za židovski narod.

Oko 10 mjesta u Izraelu trenutno je nazvano po članovima Rothschilda koji su osigurali sredstva za osnivanje ovih mjesta.​​​​​​

izvor: OTPOR.Media

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved