Connect with us

Vijesti

GLAS IZ WASHINGTONA: Neupitna svetost kardinala i blaženika Alojzija Stepinca

Published

on

Hrvati, posebno katolički vjernici, kojima je zagrebački nadbiskup i blaženik Alojzije Stepinac životni uzor i putokaz u vršenju vjerskih i nacionalnih dužnosti, ovih su dana ponovo doživjeli oštricu uboda vatikanske politike.

Iz nedavne poruke državnog tajnika Svete Stolice, kardinala Pietra Parolina, saznali su, da Stepinac ne će biti proglašen svetim i da Vatikan ishod mješovite komisije za njegovo proglašenje smatra završnim činom. Saznali su, također, da papa kanonizaciju ne smatra vjerskim već političkim činom i da Stepinčevo proglašenje svetim ne ovisi o njegovoj svetosti ni žrtvama, koje je podnio za Boga, Crkvu i hrvatski narod, već o političkoj odluci Beograda i volji Srpske pravoslavne crkve, dakle o onima koji zastupaju i brane politiku u ime koje je Stepinac 1946. bio optužen i osuđen.

Šime Letina

U razgovoru za Glas Koncila, koji je 22. rujna 2020. s kardinalom Parolinom vodio novinar Ivan Tašev, na pitanje novinara, da li je došao trenutak za kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca, kardinal Parolin je odgovorio: “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprostavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.“

Bez obzira na ljubaznost s kojom je kardinal Parolin pokušao ublažiti tu krutu poruku, Hrvati znaju da je odluka o obustavi kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca dio šireg vatikanskog plana i cijena koju hrvatski katolici moraju platiti kako bi se, u postizanju približavanja i uspostavi dobrih odnosa između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, zadovoljilo beogradsku vladu i patrijarha Irineja. Iz toga se može zaključiti da cilj mješovite komisije nije bio da se pronađu zajednički, ili usklade postojeći, hrvatski i srpski stavovi o svetosti blaženoga Stepinca, već da se zadovolji Irineja i da se negativnim odgovorom predstavnika Srpske pravoslavne crkve opravda odluka o obustavi kanonizacije. Da su predstavnici Srpske pravoslavne crkve imali malo više mudrosti, ljudskog i nacionalnog ponosa, bili bi odbili papinu ponudu, jer odluka o proglašenju katoličkih svetaca ne spada na njih. Nažalost, njihova mržnja prema Stepincu i Hrvatima nadvladala je njihovo racionalno razmišljanje, osobno poštenje i nacionalni ponos. 

Iako je papa prije uspostave mješovite komisije o Stepincu govorio kao o svecu, početkom travnja prošle godine, po povratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Makedoniji, u razgovaru s novinarima, izrazio je sumnju u proglašenje Stepinca svetim. Na pitanje Silvija Tomaševića o proglašenju, papa je rekao: “Stepinac je bio krepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam, razmišljao, tražio sam savjet i vidio sam da trebam pomoć potražiti od (srpskog patrijarha) Irineja. Veliki je patrijarh. Irinej je pomogao, stvorili smo zajedničku povijesnu komisiju i surađivali. Istina je i moj i Irinejev jedini interes. I da ne pogriješim. Kojoj bi svrhi služilo proglašenje (Stepinca) svecem, ako istina nije jasna? To ne bi služilo nikome”.

Činjenica da Sveti otac, kao glava Katoličke crkve, o svetosti katoličkog mučenika i blaženika Stepinca, traži mišljenje poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, čovjeka koji ni malo ne drži do pape i Crkve za koju je kardinal Stepinac trpio i umro, u očima mnogih katoličkih vjernika izaziva tugu i dovodi u pitanje papinu dosljednost, te vjerodostojnost i neovisnost procesa, ili su pritom, kako jednom reče pok. Zdravko Tomac, “dobre namjere papu odvele u krivi pravac.”

Stepinčeva pravednost i svetost su vidljive i neupitne u prosudbama i zaključcima onih koji su se potrudili proučiti njegov život i politička stajališta, njegove javne izjave i osude svih zločina iz onih tragičnih ratnih godina. Nažalost, među njima nije Srpska pravoslavna crkva, ni patrijarh Irinej. Patrijarh Irinej i njegovi vjerni sljedbenici nikada nisu rekli istinu o kardinalu Stepincu. Oni to jednostavno ne mogu, jer su njihova mišljenja o Stepincu i hrvatskom narodu odraz višestoljetne velikosrpske politike i poslijeratne jugokomunističke propagande. I zato bi papa, umjesto oslanjanja na patrijarha Irineja i na njegovu istinu, trebao više držati do istraženih povijesnih činjenica koje u svom pisanju, člancima i knjigama o Stepincu, donose oni kojima je stalo do istine, kao što su Esther Gitman, Robin Harris i monsinjor Juraj Batelja.

Za bolje razumijevanje osobne pravednosti i svetosti blaženoga Alojzija Stepinca treba shvatiti vrijeme i okolnosti u kojma je živio, spoznati njegovu neizmjernu vjeru i hrabrost koju je iskazao i svjedočio u obrani Crkve, vjerskih i ljudskih prava u vrijeme jugokomunističkog režima. Potvrda njegove vjere i odvažnosti može se naći u javnim izjavama, dokumentima i pismima, uključujući i pismo koje je uputio Okružnom sudu u Osijeku, 4. prosinca 1959. U tom pismu kardinal Stepinac je između ostalog napisao i ovo:

“Ja sam osuđen po vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske 11. listopada 1946. na šestnaest godina robije, najprije u zatvoru u Lepoglavi i onda u mom sadašnjem zatočenju u Krašiću. Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet (…) Posljedice osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam proveo što u zatvoru, a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti (…) Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petanaest godina, otkidajući ljude od Crkve, sprječavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklapanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protesta u obranu katoličkih svetinja? Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer ima ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti dugim istragama u pogledu stvari radi kojih ne ću nikada priznati da sam kriv? Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vođa otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za posljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?” 

Zašto se Stepinčevo zalaganje za ljude u nevolji i njegovi hrabri istupi u obrani Katoličke crkve ignoriraju? Zašto Vatikan više vjeruje patrijarthu Irineju nego katoličkom mučeniku i blaženiku Alojziju Stepincu? Katolički vjernici također bi željeli znati, na temelju kojih je činjenica, ili Irinejevih javnih izjava, Sveti Otac došao do zaključka da je srpski patrijarh Irinej veliki patrijah i da mu je istina jedini interes? Možda na Irinejevom ponavljanju neistine o blaženom Stepincu ili na njegovom javnom isticanju velikosrpskih krilatica da je Srbija tamo gdje žive Srbi. “Zato volimo svoju otadžbinu. Gdje god žive Srbi to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Cnoj Gori i drugim mjestima. Da se Srbi ovdje i u svijetu slože i da misle o velikoj slavnoj povijesti našeg naroda”, poručio je patrijarh Irinej.

Kako bi reagirala vatikanska diplomacija da tako neodgovorne izjave daju hrvatski kardinali, Josip Bozanić ili Vinko Puljić? 

U razgovoru za Glas Koncila kardinal Parolin je rekao da je metodologija koju je papa izabrao najispravnija i da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike i pomire različita stajališta. “Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban razultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susreta izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.”  Dakle, poruka Vatikana je jasna. Hrvati trebaju biti strpljivi i čekati do izbora novoga pape ili dok Irinej promijeni mišljenje o Stepincu.

Sveti Otac Franjo nije vodio računa o osjećajima američkih Indijanaca kad je 23. rujna 2015. u bazilici nacionalnog svetišta Bezgrješnog začeća u Washingtonu, DC. proglasio svetim španjolskog misionara Junipera Serra, iako su ovdašnji domorodci, američki Indijanci, bili protiv toga, jer su smatrali da je Serra odgovoran za smrt bezbrojnih nedužnih Indijanaca. Cliff Trafzer, direktor Kalifornijskog centra za urođeničke narode UC Riversidea i profesor povijesti, suprostavljajući se proglašenju svetim franjevca i misionara Serre, rekao je da je papa zaveden i da Crkva potpuno ignorira osjećaje i mišljenja američkih Indijanaca.

O slučaju oca Junipera Serre pisao je isusovac Timothy Kesicki i zaključio da je “njegova prošlost doista upitna, ali da papa Franjo zna da nema stopostotno čistih svetaca, jer u tom slučaju nitko ne bi bio proglašen svetim.”  Čistoća se, dakle, traži samo u slučaju Stepinca, dok neprijatelji hrvatskoga naroda i Katoličke crkve, kojih je bilo i u samoj mješovitoj komisiji, izmišljaju njegove tobožnje nesavršenosti i grijehe.

Uz sve to hrvatski katolički vjernici dužni su i dalje ostati vjerni Rimskoj crkvi i Svetom ocu papi, jer je to želja i poruka našega sveca, Alojzija Stepinca.   

Šime Letina

Vijesti

Stvari koje svaki kršćanin treba znati o Velikom četvrtku

Published

on

Na Veliki četvrtak završava korizmeno vrijeme, a večernjom svetom misom započinje Vazmeno trodnevlje. Evo devet najvažnijih stvari koje trebamo znati o Velikom četvrtku!

1. POČETAK VAZMENOG TRODNEVLJA

Veliki četvrtak kroz dugo je vrijeme bio isključen iz trodnevlja (petak, subota, nedjelja), no poslijesaborska obnova jasno je naznačila kako vrijeme korizme traje do Mise večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom  započinje Vazmeno trodnevlje. Ta tri dana liturgijska slavlja predstavljaju godišnje slavlje pashalnog misterija – piše Miodrag Vojvodić u Bitno.net.

Nova Opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima:

Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine (br. 18). Ono počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa. (br. 19)

Važno je naglasiti kako Crkva trodnevlje ne promatra kao tri odvojena slavlja ili pripravu za Uskrs, već jedinstveno slavlje Kristova uskrsnuća, po riječima sv. Augustina: Sveto trodnevlje Krista raspetoga, pokopanoga i uskrsnuloga.

2. POVIJESNI RAZVOJ

Blagdan Uskrsa u prvoj je Crkvi slavljen u noći između Velike subote i uskrsne nedjelje. Tijekom 4. stoljeća, polazeći od evanđeoskih izvješća i želje da se kroz tri dana susljedno proslave različiti trenutci vazmenog otajstva, Crkva je razvila presveto trodnevlje Gospodina raspetog, pokopanog i uskrslog. Jeruzalemska liturgija imala je presudan utjecaj na oblik slavlja Vazmenog trodnevlja, jer su Crkve Istoka postupno preuzimale jeruzalemske liturgijske običaje.

U 7. stoljeću u rimskim su crkvama na Veliki četvrtak postojala tri slavlja: pomirenje pokornika, posveta ulja i spomen uspostave euharistije. Slavlje pomirenja pokornika nestalo je nestankom javne pokore, te su na kraju ostala dva slavlja.

3. MISA POSVETE ULJA

Na Misi posvete ulja (Missa chrismatis), koja se može shvatiti kao uvod u Vazmeno trodnevlje, dijecezanski pastir i njegovi najbliži suradnici, prezbiteri, okruženi Božjim narodom, obnavljaju obećanja što su ih dali na svome svećeničkom ređenju. Riječ je o trenutku snažnoga crkvenog zajedništva, koji ističe dar ministerijalnog svećeništva što ga je Krist ostavio Crkvi uoči svoje smrti na križu. Potom se blagoslivljaju ulja koja se koriste u slavlju sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i sveta krizma.

4. MISA VEČERE GOSPODNJE

Na Misi večere Gospodnje (In Cena Domini) kojom započinje Vazmeno trodnevlje, Crkva se spominje ustanovljenja euharistije, ministerijalnog svećeništva i nove zapovijedi – mandatum novum – to jest zapovijedi ljubavi, koju je Isus ostavio svojim učenicima.

Na ova tri otajstva Mise večere Gospodnje ukazuje i Okružnica o pripravi i slavljenju vazmenih blagdana Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata Paschalis Sollemnitatis:

Svu pažnju duha treba usmjeriti na otajstva koja se spominju poglavito u misi, to jest ustanovljenje euharistije, ustanovljenje svećeničkog reda i zapovijed Gospodnju o bratskoj ljubavi. To treba u homiliji rasvijetliti. (Br. 45)

Zanimljivo, tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju. Ovaj običaj razvio se iz židovskog shvaćanja prema kojemu novi dan započinje u predvečerje prethodnoga dana, stoga nije neobično da večer Velikoga četvrtka zapravo liturgijski pripada Velikom petku.

Na Posljednjoj večeri Isus je sakramentalno prihvatio svoju žrtvu smrti na križu: predao se u smrt radi spasenja ljudi, ispunivši Stari zavjet i židovski obred, dajući svoje tijelo i krv umjesto jaganjca i tako zapečatio konačni i vječni savez. Pranje nogu te večeri jasan je znak njegove ljubavi koja služi i predaje se. Njegova muka na Maslinskoj gori, predanje njegovim neprijateljima, uhićenje te iste večeri pravi je početak Isusove muke.

5. MISNA ČITANJA

Na Misi večere Gospodnje čitaju se sljedeća čitanja

  • Knjiga Izlaska (Izl 12,1-8. 11-14 – klanje pashalnog janjeta)
  • Psalam 116 (Ps 116, 12-13.15-18)
  • Prva poslanica Korinćanima (1 Kor 11, 23-26 – ustanovljenje euharistije)
  • Evanđelje po Ivanu (Iv 13, 1-15 – pranje nogu)

Starozavjetno čitanje izvještava o klanju i objedovanju pashalnog janjeta, čija je krv na dovratnicima i nadvratniku kuća postala znakom izbavljenja za Izrael. Taj noćni objed Izraela u Egiptu uveo je izlaz iz ropstva i onaj red božanskih djela izbavljenja, koja su našla svoj vrhunac u sklapanju saveza na brdu Sinaju.

Pripjevni psalam ne zahvaljuje samo za povijesno spasavanje Izraela, nego pripjevom: Čaša blagoslovna zajedništvo je krvi Kristove, upravlja zahvalu nad kaležom spasenja, nad ispunjenjem starozavjetnog uzora u Kristovu pashalnom otajstvu, nad Janjetom koje se kolje i oduzima grijehe svijeta.

Drugo čitanje prihvaća tu misao, donoseći izvještaj o ustanovi euharistije.

Slijedi evanđelje o pranju nogu. Ova biblijska perikopa upućuje na Isusov unutarnji stav: On ne želi vladati, nego služiti. Pranje nogu učenicima, što je zadaća robova kućnim gostima, postaje jasnim znakom da je bezgranična njegova ljubav prema ljudima, i to sve do predanja u smrt na križu.

6. PRANJE NOGU

Gestu pranja nogu susrećemo na Zapadu (s iznimkom Rima) već u 4. stoljeću. Ovaj izraz gostoljubivosti prisutan je još u Starom zavjetu, ali i u prvim kršćanskim vremenima. Kao liturgijska gesta prvi se put pojavljuje u Španjolskoj u 7. stoljeću, dok je u Rimu posvjedočen u 12. stoljeću.

Evo kako obred pranja nogu tumači Paschalis Sollemnitatis:

Pranje nogu odabranim muževima koje po predaji biva ovog dana znači službu i ljubav Krista koji je došao ne da mu služe nego da služi. Izvrsnije je da se ova predaja čuva i u svom vlastitom značenju tumači. (Br. 51)

Gesta pranja nogu treba se vršiti ako to preporučuju pastoralne prilike, a nedavnom odlukom pape Franje u njoj mogu sudjelovati i žene. (vidi: OVDJE)

Za vrijeme pranja nogu pjevaju se antifone navedene u Misalu ili druge prikladne pjesme. Među njima se ističe himan Ubi caritas et amor (Gdje je ljubav, ljubav prava) povezan s dijeljenjem hrane siromasima, a koji je oko 1000. godine ušao u obred pranja nogu.

7. PROCESIJA S PRESVETIM

Na kraju liturgije Velikog četvrtka, Crkva prenosi Presveti sakrament na za to određeno mjesto, što simbolizira Isusovu samoću u Getsemaniju i njegovu smrtnu tjeskobu. Nakon popričesne molitve u svečanoj procesiji u svetohranište smješteno u pokrajnjoj kapeli ili oltaru nose se pretposvećeni darovi za Veliki petak. Prije toga, slijedi ogoljenje oltara (denudatio altaris) koje se tumačilo kao alegorijska slika ostavljenog Krista. O tome čitamo u Paschalis Sollemnitatis:

Izmolivši popričesnu molitvu, obrazuje se ophod, kojim se pod vodstvom križonoše, sa zapaljenim svijećama i kadionicom s dimom kada, Presveti sakrament nosi po crkvi na mjesto gdje će se čuvati. Dotle se pjeva himan Usta moja ili druga euharistijska pjesma. (Br. 54)

Mjesto polaganja pretposvećenih darova često se pogrešno naziva Svetim grobom, na što upozorava i Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji:

U odnosu prema mjestu polaganja neka se izbjegava pojam grob i u svome uređenju neka mu se ne daje obilježje mjesta ukopa; naime, svetohranište ne smije imati oblik groba ili pogrebne urne. Sakrament valja čuvati u zatvorenu svetohraništu, bez izlaganja u pokaznici. (Br. 141)

8. VEČERNJE KLANJANJE

Veliki četvrtak predstavlja i poziv na zahvaljivanje Bogu na daru euharistije, kojeg treba pobožno primati i kojem se treba klanjati živom vjerom. Stoga Crkva nakon slavljenja svete mise potiče na bdjenje u prisutnosti Presvetog sakramenta, podsjećajući na žalosni čas koji je Isus prošao u samoći i molitvi u Getsemaniju, prije no što će biti uhićen i potom osuđen na smrt.

O tome govori i Paschalis Sollemnitatis:

Neka se vjernici pozovu da poslije mise Gospodnje večere pristojno vrijeme noći provedu u dužnom klanjanju u crkvi pred Presv. sakramentom, koji se ove noći u njoj svečano čuva. Ako je zgodno, može se dok traje euharistijsko klanjanje čitati neki odlomak Evanđelja po Ivanu (pogl. 13-17). Ipak nakon ponoći neka klanjanje bude bez vanjske svečanosti, jer je već započeo dan Muke Gospodinove. (Br. 56)

9. NEKE LITURGIJSKE NAPOMENE

Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi sljedeće upute:

  • Misa Gospodnje večere nek se slavi u večernje sate, u vrijeme koje je prikladnije za sudjelovanje cijele mjesne crkvene zajednice.
  • Prema prastaroj crkvenoj predaji, ovaj dan se zabranjuju sve mise bez naroda.
  • Svetohranište neka prije slavlja bude potpuno prazno. Hostije za pričest vjernika moraju se posvetiti u samom slavljenju žrtve.
  • Za čuvanje Presv. sakramenta neka se pripravi kapela i neka se tako primjereno ukrasi da poziva na molitvu i meditaciju; izričito se preporučuje stroga trijeznost koja je u skladu s liturgijom ovih dana, a zloporabe neka se izbjegnu ili uklone.
  • Dok se pjeva himan Slava Bogu na visini, prema običajima mjesta, zvone zvona, a kad on završi, šute sve do Slava Bogu na visini Vazmenog bdjenja.
  • Po završetku mise nek se oltar slavljenja ogoli. Korisno je da se križevi u crkvi zastru crvenim ili ljubičastim velom, ako nisu bili zastrti već u subotu prije Pete korizmene nedjelje. Neka se ne pale svijeće pred slikama svetaca.

izvor: Miodrag Vojvodić /Bitno.net

Continue Reading

Vijesti

Liberalna demokracija i postupni put u pakao…

Published

on

Kako funcionira liberalna demokracija? U SVAKOJ državi postoje dva glavna bloka: ljevica, socijalna demokracija, ili naprednjaci. Dati ćemo im skraćenicu L, zbog čestog spominjanja. Drugi blok je desnica, konzervativci ili narodnjaci. Zvati ćemo ih sa D.

Ljevica ili naprednjaci ne trebaju navodnike, jer su oni takvi kakvim se prikazuju. „Desnica” je bolje za staviti pod navodnike, jer u suštini predstavljaju potvrđivanje naprednjačkih pomaka u zakonodavstvu i običajima. Npr., što je prije 30 godina tražila L, danas D daje bespletno, i još nadodaje. Ali proces provedbe pomaka naprednjaka je uvijek isti: L – D; L – D;… prvo otvara put L, a poslije toga u idućem mandatu to isto potvrđuje D. Sve smo mogli provjeriti na pitanjima razvoda, inače obitelji, pobačaja, LGBT inicijativa, itd.

[Kontrolirati obrazovni sustav je temeljna pretenzija svakog režima, tako i liberalne demokracije. Novi naraštaji moraju biti odgojeni za L – D blok. Što ne služi glavnim smjernicama, proglašava se „ekstremno desno“ i treba biti izbačeno iz glave.

Znakovito je što se dogodilo u jednjo njemačkoj srednjoj školi. Učenica Loretta podijeli na mrežama video porasta Alternative za Njemačku, nadodajući da je Njemačka njen Dom, ne samo teritorij. Komentar dođe do ušiju ravnatelja škole. Ovaj zove policiju, i tri agenta – je li opet STASI? – je izvode iz učionice na saslušavanje. Navodno, previše je radikalizirana.]

Kad se građani počnu umarati od uvijek iste priče, pojave se izvjesne alternativne partije ili pokreti. Nazvati ćemo ih P. Sustav (tj. oni koji su iznad svake pojedine države posebno na zapadu i njihovim satelitima, jer se iste stvari događaju u Hrvatskoj kao u Njemačkoj, Danskoj, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, itd.) ih prvo ignorira, a ako narastu do te mjere da bi mogli poremetiti ravnotežu L – D, onda sustav ide na jače mjere. U svakoj EU državi blokovi L – D uvijek (do sada) mogu imati više od 50% glasova, pa do kojih 80%, a nekad i više. Teško dolaze do apsolutne većine, zbog čega idu u koalicije sa nekom od partija iz preostalog 20% ili malo više područja. Ljevica će ići sa njima sklonim ekstremnijim partijima tipa Možemo, koje su iz iste obitelji, uz razliku da se usuđuju reći ono što L samo misli. Tako L ima izgovor da nisu toliko radikalni, ali im služi za provesti još ekstremniju agendu od one koju su se prije usudili reći. D s druge strane nikad ne ide u koaliciju sa ekstremnom desnicom, nego sa raznim nacionalističkim partijama (primjer Srpska Partija u Hrvatskoj) ili nekom partijom centra. Sustav inače nema nikakvih problema sa ekstremno lijevim partijama tipa Možemo u Hrvatskoj, Podemos u Španjolskoj, Zelenim u Njemačkoj, Komunistima u Portugalu itd. Jer oni svi redom brane globalističke postavke sustava.

[Nova  definicija ekstremizma britanske vlade:

Ekstremizam je “promicanje ili napredovanje ideologije utemeljene na nasilju, mržnji ili netoleranciji, čiji je cilj:

1 negirati ili uništiti temeljna prava i slobode drugih; ili

2 potkopati, preokrenuti ili zamijeniti britanski sustav liberalne parlamentarne demokracije i demokratskih prava; ili

3 namjerno stvoriti popustljivo okruženje za druge kako bi postigli rezultate u (1) ili (2).

Drugim riječima, jedino je bitno tko je na vlasti i tko je provodi. Za njih su ekstremisti oni koji mogu ugroziti njihov politički položaj ili blok. Kritični Britanci su ekstremisti po vladinoj vlastitoj definiciji koja odbija dopustiti drugim grupama sudjelovati u demokratskom procesu, te je u stanju poslati  ljude u zatvor zbog kritiziranja vladinih postupaka i rezultata.]

A ako ni ovo ne funkcionira, onda spreg blokova L – D je u stanju predložiti zabranu nove partije P (koja će ipak teško ići protiv globalističke agende u cjelovitosti, već samo djelomično) koja počinje smetati, ili čak ići u veliku L – D koaliciju samo da P ne dođe na vlast. Primjer je ono što rade sa Alternativom za Njemačku (AfD) i slično sa VOX u Španjolskoj, CHEGA u Portugalu (gdje je upravo nakon zadnjih izbora blok L – D napravio veliku koalicuju; D dvije godine, a onda vodi vladu L druge dvije godine; sve u cilju izolacije rastuće CHEGA). Malo je drugačije sa partijom Wildersa u Nizozemskoj, naspram koje više nema dva jaka bloka koja su dosta opala te ni zajedno ne mogu osigurati apsolutnu većinu, ali liberalni mentalitet toliko se uvukao u Nizozemce da dovoljni broj ostalih malih partija ne želi podržati Wildersa. Koji, makar pobijedio na izborima (37 od 150 zastupnika), nije u stanju pridobiti drugih 39 glasova.

[Karindal Marx: oni koji podržavaju AfD nisu dobrodošli u Crkvi.

Sutav koristi sve moguće elemente i institucije u društvu za forsirati istu misao i politiku. Trebaš glasati prema očekivanju. Ne tvome, svakako]

U međuvremenu, odvija se proces zamjene populacije. Inmigrantima u Njemačkoj žele što prije dati mogućnost glasovanja, jer sustav dobro zna gdje idu glasovi onih koji će nakon ulaska primiti toliko od zemlje koja ih prihvaća. Mediji, sa naručenom pjesmom govore da su potrebni za rad; ali realnost pokazuje da je zaposleno samo 20% pridošlih u tkzv izbjegličom valu 2015.  U USA sustav omogućava čak i onim inmigrantima koji nemaju državnost glasati na izborima, samo ako su upisani u popisu stanovništva. Za vrijeme Bidenove administracije USA je za sada primila 9 milijuna (!) novih inmigranata na ilegalan način. Ovi isti su znali vikati „Biden, Biden!“ pri ilegalnom prelasku iz Mexica u USA.

Još uvijek veliki broj generacijskih ili „etničkih“ europljana (sustav ne voli pojam „etnija“ ako se primjenjuje na domaći živalj) misli da će se ova igra i dalje nastaviti. Da će i sutra i prekosutra glasati ili za Milanovića ili Plenkovića, itd. redom svugdje, i nešto siće van toga. I onda prepucavanja te za ovo, te za ono. I nakon četiri godine, ponovo ista priča.

[Trudeau: Moliti se na javnim mjestima, čitati glasno iz Biblije je „govor mržnje“ koji treba biti strogo kažnjen.]

Demokracija u kojoj živimo ne dopušta tek tako da ljudi glasaju, a da ih se prethodno ne pouči kako trebaju da misle, i prema tome glasaju. Da se izvjesni stavovi ne šire, ako je potrebno treba ih zabraniti. Na taj način je vrlo vjerojatno da ne će biti iznenađenja na izborima. A ako bi bilo, onda ćemo biti malo neugodniji ako zatreba. Sve u vrijeme dok će se govoriti punim ustima o slobodama.

Ali gotovo je. Priča se završila. Europi, onakvu kakvu smo upoznali prije nekoliko decenija i u kojoj smo rođeni, ne ostaje ni 10 godina. Postoji par izuzetaka na čijem čelu je Mađarska (i koliko će oni moći opstati u cijelom takvom okruženju?), ali i Hrvatska ulazi punom snagom u srž opisanih zbivanja EU. Ovakvim tempom ne znamo da li Francuska ili Engleska imaju samo pet godina vremena za ostati dijelom ono što su nekad bili, ali Hrvatsku čeka ista sudbina samo uz razliku nešto (ne puno) više godina. Druge nacije (sve manje se čuje i ova riječ) su uz stopu do prvih.

[Na gornjoj slici umjesto dosadašnjeg premijera Irske, Leo Varadkar (sin Indijca i majke Irkinje, priznaje se kao homoseksualac, predstavljajući demokršćansku partiju, podržao legalizaciju istospolnih brakova na referendumu 2015), zamijenjen je „domaćim“ Simon Harris, vrlo neprijateljskim prema aktivistima za život i katolicima. Čudo, doista. Hrvatska je luda država, puna korupcije i bez nade? Bezbrižan budi, u Irskoj će ti biti puno ljepše.]

Civiliziran način rješavanja društvenih problema jest politika. Ovdje, posebno u ovom povijesnom trenutku, potrebna je hrabrost i odlučnost. A u prvom redu kulturni rad transformacije mentaliteta. Jer, ako se rastući problemi ne riješe političkim putem, slijede samo dvije opcije: kaos i građanski sukobi sa neizvjesnim ishodom, ili sudbina bijelaca u Južnoj Africi kao dosta vjerojatna perspektiva.

Milenko Bernadić, dopisnik Croativ.net-a iz Španjolske

Continue Reading

Vijesti

‘Sluga masonerije’: Viganò prekorava biskupa koji je odobrio poganski ritual prije mise u katedrali

Published

on

Nadbiskup je rekao da ‘šamanska ceremonija’ ‘oskvrnjuje(d) katedralu Gornje biskupije (Wisconsin) na sam dan na koji je sveta krizma posvećena.’

Nadbiskup Carlo Maria Viganò uputio je oštri ukor američkom biskupu koji je ranije ovog mjeseca dopustio izvođenje poganskog rituala u njegovoj katedrali – donosi LifeSiteNews

U X postu objavljenom prošlog petka, Viganò je osudio ceremoniju kao “svetogrdni čin”. Prelata koji je to dopustio nazvao je “jadnim službenikom ekumenske religije”.

“Šamanski obred … predstavlja svetogrdni čin koji oskvrnjuje katedralu Gornje biskupije (WI) na sam dan na koji je sveta krizma posvećena”, izjavila je Njegova Ekselencija.

“Ovo čini biskupa (Ivana) Powersa, nazočnog obredu, odgovornim za vrlo ozbiljno svetogrđe i za skandal izazvan prisutnima. Ovo nije nasljednik apostola, već sluga masonerije.”

Viganò je bivši apostolski nuncij u Sjedinjenim Državama. Njegovi hrabri i oštro formulirani komentari o Vatikanu i međunarodnim poslovima posljednjih su mu godina priskrbili brojne obožavatelje, čak i nekatolike. Nedavno je otvorio kuću za formaciju u Italiji za svećeničke aspirante kako ne bi bili “podvrgnuti ucjeni prihvaćanja pogrešaka Drugoga vatikanskog sabora ili Bergogliovih devijacija kako bi vršili svoju službu”.

U svom postu X, Viganò se nije suzdržao u svojoj kritici Powersa, kojeg je papa Franjo 2015. izabrao da vodi biskupiju, smještenu na sjeverozapadu Minnesote.

“Način na koji slavi misu otkriva njegovu potpunu otuđenost od božanskih otajstava”, primijetio je Njegova Ekselencija. “Ono što je ‘utješno’ — da tako kažemo — jest vidjeti da su sudionici u profanacijama Bergoglianske sekte gotovo svi u poodmakloj dobi (osobito šamani, koji su uistinu jadni). Generacija Drugog vatikanskog sabora, sterilna i stara, ide prema zalasku.”

Powers je prethodno služio kao dijecezanski upravitelj pod biskupom Peterom Christensenom, koji je nadgledao biskupiju od 2007. sve dok nije premješten u Boise, Idaho. Godine 2020. Christensen je zabranio svećenicima služenje mise okrenuti prema tabernakulu. Također je zabranio pričest.

U prosincu 2023. Powers, koji ima 70 godina, izdao je izjavu punu potporu Fiducia Supplicans, vatikanskom dokumentu koji poziva na blagoslov homoseksualnih parova. “Blagoslov je jednostavno ohrabrenje onima koji su uključeni da mogu biti otvoreni Božjoj ljubavi i pronaći radost u svom pozivu na svetost”, pogrešno je tvrdio.

LifeSite se obratio Vrhovnoj biskupiji radi razjašnjenja događaja. LifeSite je želio znati tko su te žene, koja su njihova vjerska uvjerenja i što su govorile.

LifeSite je također tražio objašnjenje kako ritual nije prekršio Kodeks kanonskog prava iz 1983., koji kaže da oltar “mora biti rezerviran samo za bogosluženje, uz apsolutno isključenje bilo kakve profane uporabe.” Također uči da se “sveta mjesta narušavaju radnjama koje se u njima čine teškim povredama sa skandalom za vjernike”.

LifeSite je u ponedjeljak izvijestio Dan Blank, ravnatelj administrativnih službi, da su biskupijski uredi imali “snježni dan” zbog lošeg vremena. Rekao je da će se posavjetovati s onima koji su dobili kopiju e-pošte kako bi “odredili odgovor, ako ga bude”. LifeSite je uključivao biskupa Powersa, fr. Adam Laski, koji služi kao župni upravitelj/pomoćni sudski vikar, i nekoliko drugih djelatnika biskupije na e-mail. LifeSite do objave ove priče nije dobio odgovor iz biskupije.

Stotine katolika nazočilo je liturgiji, službeno poznatoj kao krizmena misa gdje biskup maže sveta ulja kako bi ih svećenici koristili za sakramente. Misa je održana 19. ožujka, na blagdan svetog Josipa. Video dokaz sugerira da je gotovo svaki svećenik u biskupiji bio prisutan. Nazočili su i članovi Knights of Columbus te mnogi mladi. Nije poznato da li žene koje su izvodile obred provode ga svake godine, bile su pozvane samo ove godine ili su redovita pojava u drugim crkvama u biskupiji.

Glavni urednik Catholic Family News Matt Gapers izrazio je bijes zbog ceremonije u X postu. “Bp. James Powers pozvao je nazočne da se ‘pokaju od svojih grijeha i spreme za primanje apostolskog blagoslova – nakon što su dopustili nekršćanski ritual u svetištu,’ rekao je.

Đakon Nick Donnelly iz Engleske također je primijetio: “Heres bergoglijanstva u šest riječi: latinska misa zabranjena; Ohrabruju se poganski rituali.”

Svećenik koji živi u biskupiji i služi latinsku misu ekskluzivno je za LifeSite razgovarao pod uvjetom anonimnosti. Rekao je da je ritual “tragičan” jer je bio “gnusoba pustoši” koja Powersa zapravo čini “ministrom Sotone”.

“Zazivali su strana božanstva čudnim amblemima, plesom i bajanjima kako bi posvetili oltar Pachamami i silama tame. To je čin duhovnog bluda koji čine predstavnici Mističnog Tijela Kristova, što ga čini teškim grijehom”, rekao je svećenik.

“Biskup je oskvrnio svoju dušu i ovu biskupiju prisiljavajući svoje svećenike, koji su šutke stajali sa strane, da to odobravaju. Oni su kolektivno ponovno posvetili ovu biskupiju Sotoni činom otpadništva jednoglasnog pristanka koji sada dopušta demonima da dolaze i odlaze kako žele gdje god žele, čak i u crkvama. Prevarili su svoje ovce, predstavljajući zlo kao dobro, oskvrnili oltar i samu Katedralu, koja sada zahtijeva egzorcizam.”

Svećenik je dalje primijetio da je “ulja koja su ‘posvećena’ na ovoj nedostojnoj liturgiji odobrila čitava skupina klera u stanju smrtnog grijeha. Upravo će se ta ulja koristiti u svim sakramentima idućih godinu dana, onečišćujući sve koji ih prime. Nikad nitko nije čuo za tako neopisiv grijeh kakav se dogodio, a budući da Vatikan to potiče u cijelom svijetu, ljudi misle da je to samo ekumenska gesta milosrđa. Istina je da ne postoji ništa na zemlji tako nemilosrdno da bi osudilo na vječnu vatru cijelo vaše svećenstvo i sve vaše ovce. To ih čini Sotoninim slugama, i poput njega, ubojicama duša.”

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved