Connect with us

Vijesti

Gordan Akrap: Ukrajinska neutralnost može biti jedno od rješenja

Published

on

Razgovor sa sigurnosnim stručnjakom dr. sc. Gordanom Akrapom

O geopolitičkoj i sigurnosnoj situaciji u Ukrajini u kojoj traje rat s Ruskom Federacijom Davor Dijanović/HKV razgovarao je sa sigurnosnim stručnjakom dr. sc. Gordanom Akrapom.

Iako je većina analitičara – praveći racionalnu cost-benefit analizu – vjerovala suprotno, ipak je došlo do rata u Ukrajini. Napredovanje ruskih snaga ne ide zamišljenom brzinom jer je otpor Ukrajinaca dosta jak. Je li Kremlj imao krive obavještajne procjene o raspoloženju ljudi u krajevima koje Rusija pokušava osvojiti?

Donošenje odluka strateške važnosti, a odluka o pokretanju rata to i jest, mora se temeljiti na točnim i pravovremenim podacima dobivenim iz vjerodostojnih, relevantnih i pouzdanih izvora. Stavljajući u kontekst stvarnih odnosa, mogućnosti i sposobnosti Rusije te Ukrajine, kao i raspoloženje i poruke koje su dolazile iz međunarodne zajednice, bilo je izvjesno da Rusija pokretanjem rata može samo izgubiti. Ponovit ću ono što smo govorili od samog početka izbijanja krize:

Rusija nije razvila svoje vojne kapacitete (brojčane, napadne, psihološke, logističke, izvještajno-sigurnosne, političke, gospodarske, financijske, energetske) usmjerene prema teritoriju Ukrajine koje su mogle jamčiti uspjeh munjevitog vojnog udara, odnosno blietzkriega;

Rusija nije, u mentalnom i psihološkom smislu, pripremila svoju vojsku za napadno djelovanje prema teritoriju Ukrajine, suverene države;

Oružane snage Ukrajine nisu u stanju u kojem su bile 2014. jer su u međuvremenu postale brojnije, opremljenije, uigranije, sposobnije, mentalno i psihološki znatno sposobnije te, što je posebno važno, snažno identificirane s vlastitim nacionalnim identitetom;

Ukrajina ima snažnu i gotovo bezrezervnu međunarodnu potporu za razliku od Rusije koja je ostala gotovo sama na svjetskoj političkoj, gospodarskoj, sigurnosnoj, kulturnoj, športskoj, financijskoj i svakoj drugoj sceni.

Stoga je pokretanje agresije na Ukrajinu bio sve samo ne racionalan potez kojim se htjelo postići ostvarivanje strateških ciljeva Rusije: promjena vlasti u Ukrajini, instaliranje proruskih političara, integracija Ukrajine u ruski blok, u kojem je sada snažno Bjelorusija, te povremeno Srbija.

Pitanje pak pogrešnih procjena izvještajno-sigurnosnih službi je jasno vidljivo jer rat nije ispunio postavljene, gore navedene, ciljeve unutar očekivana 24 sata. Iako nemamo uvid u te dokumente, iz razvoja odnosa na terenu i ruskih operacija prvog dana, očito je da su procjene gotovo potpuno pogriješile ne samo u odnosu na raspoloženje stanovništva prema „osloboditeljima iz Rusije“, nego i to da će Rusi brzo doći do središta Kijeva, i uz pomoć lokalnog stanovništva te proruskih političara ispuniti postavljene ciljeve.

S obzirom na iskustvo 2014. godine, i tadašnjeg mlakog odgovora na aneksiju Krima, možemo li reći da je današnji odgovor zapadnih zemalja iznenađujuće snažan? Može li Rusija dugo vremena trpjeti sve uvedene sankcije?

Predsjednik Putin uspio je ujediniti ne samo zemlje članice EU-a, već i NATO saveza. Obje su te zajednice/savez imale znatan broj unutarnjih pitanja oko kojih je proces donošenja odluka bio zahtjevan.

Sad je to potpuno drugačije. Shvatilo se da je granica između rata i mira, sukoba visokog i niskog intenziteta vrlo tanka i podložna odlukama i utjecaju osoba koje ponekad donose odluke koje nisu racionalne. Intenzitet i opseg sankcija, njihove dubinske, praktički tektonske negativne posljedice po rusko društvo i gospodarstvo, a time i po državu će biti izuzetno snažne. I to već u vrlo kratkim vremenskim rokovima.

Prema prvim podacima, teško je očekivati da će Rusija, koja je ostala gotovo sama na svjetskoj političkoj i gospodarskoj sceni, moći izdržati teret ovih sankcija bez ozbiljnih društvenih (de)stabilizacijskih procesa.

Rusiji će poseban problem predstavljati mogućnost da se, nakon što rat jednom, a nadam se da će to biti skoro, obnova i izgradnja Ukrajine te plaćanje ratnih odšteta za počinjene zločine i razaranja od strane pripadnika ruskih i proruskih oružanih snaga, naplati iz iznosa koje je zapad zamrznuo. Sasvim sigurno će to biti jedno od presudnih pitanja oko kojih bi se mogla „lomiti koplja“.

Zanimljivo je da se i Turska ipak svrstala uz NATO što svjedoči o homogenizaciji saveza. Znači li to da pada u vodu ideja strateške autonomije EU-a?

Turska, kao i druge države za koje se znalo da gaje posebne odnose spram Rusiji, iako su u članstvu NATO saveza i EU, ipak su shvatile realnost situacije i priklonile se u mjeri u kojoj je to potrebno, osudi agresije na Ukrajinu. To samo ojačava poziciju posebno u kontekstu donošenja novog Strateškog kompasa EU koji treba biti temelj strateške autonomije EU koja će pak biti komplementarna sa stavovima i ciljevima NATO saveza jer i EU i NATO savez se temelje na istom sustavu vrijednosti, uvjerenja i načela.

Sankcijama je ipak primarno pogođen financijski sektor, a energetski, ako zanemarimo zaustavljanje Sjevernog toka 2, vrlo slabo. Čini se da EU i dalje ne može bez ruskih energenata?

Potrebno je jasno naglasiti da je Njemačka ona država, od svih koje su nametnule bilo koje sankcije Rusiji, koja ima i velike štete od tih sankcija. Njemačko gospodarstvo i stanovništvo će imati posljedice. Njemačka je promijenila svoj stav o tome da neće izvoziti oružje niti podržavati izvoz njemačkog oružja u ratom zahvaćena područja.

Njemačka je i uputila snažnu financijsku i logističku i vojnu pomoć Ukrajini. Zato sam bio vrlo neugodno iznenađen sadržajem govora predsjednika Zelenskog u nedavnom obraćanju Bundestagu gdje je prešao granice dobrog ukusa.

Predsjednik Zelenski, zajedno sa svojim savjetnicima i onima koji mu pišu govore, treba shvatiti da postoje trenutci kad se treba biti diplomat i koristiti rječnik suptilne diplomacije u procesu postizanja vlastitih ciljeva. Ne možete se (i ne smijete) obraćati različitim publikama istim rječnikom. To jednostavno ne prolazi. I na duže rokove odmaže.

EU za sad rješava pitanja vlastite opskrbe energentima. Povećanje njihovih cijena je posljedica špekulativnih djelovanja na tržištu koje bi EU trebala regulirati. S druge strane, pregovori koje će Francuska i Njemačka vjerojatno voditi s Iranom kako bi se postiglo nekoliko ciljeva (postizanje dogovora o ograničavanju iranskog nuklearnog programa u civilne svrhe, te ukidanje sankcija na izvor iranske nafte i plina u EU). U tom kontekstu treba uzeti u obzir i poziciju Izraela koji takav mogući dogovor neće blagonaklono gledati zbog straha da će Iran postati država koja će razviti nuklearno oružje.

Čini se da Narodna Republika Kina ne pruža Rusiji potporu kakvu je možda Vladimir Putin očekivao?

I Kina kao i Turska ali i neke druge države na koje je vjerojatno ruski državni vrh računao da bi mogao dobiti javnu, ali i nejavnu podršku, su shvatile što se događa i krenule u ispunjavanje vlastitih nacionalnih ciljeva i strategija. Koji sasvim sigurno vrlo često nisu u skladu s ruskim ciljevima. Rusija se suočila s političkim interesima drugih zemalja koja bi mogla biti i u opreci prema njihovim interesima. Pitanje je koliko Rusija to može podnijeti i prihvatiti.

U jeku smo informacijskog i propagandnog rata kojega nije pošteđena ni Republika Hrvatska. Kako se uopće boriti protiv lažnih informacija?

Jedino se istinom i njenom distribucijom prema javnosti, možete boriti protiv dezinformacija. Naravno, u tom procesu ima veći broj aktivnosti i sudionika (mediji, struka, udruge civilnog društva, akademski krugovi, vladin sektor…) od kojih bi svatko trebao imati bitnu ulogu. Proces prokazivanja dezinformacija kao takvih je zahtjevan, iscrpljujući posao posebno kad se radi od dezinformacijama koje imaju određene politički naglašene informacijske sadržaje u sebi. Tad je posebno potrebno imati i strpljivosti i mudrosti u procesu njihovog razotkrivanja.

U zraku visi i mogućnost nuklearnog rata. Od hladnoga rata uvijek je vrijedilo pravilo da tko krene s nuklearnim napadom prvi – gine drugi. No postoji li opasnost od korištenja taktičkog nuklearnog oružja na ograničenom prostoru?

Na žalost, postoji. Takva se mogućnost nikad ne može i ne smije isključiti. Međutim, potrebno je to ipak pojasniti. Nuklearno oružje predstavlja sredstvo kojim onaj tko ga posjeduje, pokušava odraditi mogućeg napadača od napada na sebe. Svi oni koji imaju nuklearno oružje znaju da u nuklearnom ratu neće biti pošteđenih.

Činjenica, iako to sad, nakon pada besposadne letjelice u Zagrebu može izgledati čudno, iznad zemalja članica NATO saveza (a što je automatski i iznad zemalja članica EU) djeluje vrlo učinkoviti protubalistički štit (više o njemu je dostupno na ovim web stranicama). Stoga je strategija straha od uporabe nuklearnog oružja kvalitetan čimbenik u pokušaju odvraćanja od njegove uporabe jer bi napadač (u ovom slučaju Rusija) pretrpio, može se reći, potpuno uništenje u kratkom vremenu. Također države s nuklearnim naoružanjem su uvele posebne protokole kojima se jamči da nema pojedinca koji samostalno može donijeti takvu apokaliptičnu odluku.

Postoji li opasnost da se sigurnosna situacija s istoka Europe prelije i na područje tzv. Zapadnog Balkana?

Takva prijetnja uvijek postoji. Na području šest država Zapadnog Balkana postoje destabilizacijski čimbenici koji su pod većim ili manjim utjecajem ruskih i proruskih instrumenata kojima pokušavaju projicirati vlastite interese. Prepoznavanje tih instrumenata moći, „eutanazija“ njihovih destruktivnih potencijala i širenja krize na tom području je jedno od bitnih pitanja s kojima se bave izvještajne i sigurnosne institucije zemalja članica EU i NATO saveza.

Također je potrebno naglasiti da postoje krugovi, posebno u BiH koji posrednim poticanjem srbijanskog radikalizma pokušavaju izdominirati na političkoj sceni BiH i Srbe i Hrvate kako bi stvorili plodno tlo za projekciju i ostvarivanje vlastitih interesa kojima praktički takvim oblikom informacijske i društvene agresije pokušavaju nametnuti sebe i svoj narativ kao jedini ispravan u BiH.

Postoji li prihvatljivo diplomatsko rješenje za sve strane? Čini se da i Zelenski pomalo naginje prema ideji ukrajinske neutralnosti…

Procjenu da bi Rusija uskoro mogla odustati od nastavka ratnih operacija temelji se, između ostalog, na tome da je u nedavnom razgovoru s predsjednikom Erdoganom, predsjednik Putin kao uvjete za završetak agresije naveo zahtjeve koji su na Zapadu već poznati. A poznati su zato jer je Zapad na njih bio spreman pristati i prije nego li je Putin, izmanipuliravši cijeli set svjetskih političara napao Ukrajinu.

Naime, stalno se govorilo da Ukrajina neće ući u NATO savez, da će se njen proces približavanja EU nastaviti po prihvaćenim, vrlo zahtjevnim, procedurama, te drugih odredbi sporazuma iz Minska. Iako taj sporazum vlada u Kijevu nije provela, Zapad bi je dovoljno pritisnuo da ga ispuni čime bi bili ispunjeni svi ključni ruski zahtjevi.

Sad je pak situacija bitno drugačija. Rusija je agresor i u toj su agresiji počinili brojne zločine i protiv civilnog stanovništva. Ukrajina se obranila i stekla bolje pregovaračke pozicije. Što rat bude dulje trajao, Rusija će imati sve više financijskih, gospodarskih, ljudskih, društvenih, političkih, sigurnosnih problema. Nastavit će i dalje biti izolirana od svijeta (Sj. Koreja, Bjelorusija, Sirija, Venezuela i dijelom Srbija nisu ozbiljni partneri). Ukrajinska neutralnost, koju će jamčiti NATO savez, može i treba biti jedno od rješenja koje će biti postignuto za „zelenim stolom“. Uz ruska povlačenja sa područja koja su privremeno okupirala u ovoj agresiji.

Razgovarao: Davor Dijanović / HKV

Vijesti

Mali protestant molio ZDRAVO MARIJO i dogodila se MILOST O KOJOJ BRUJI SVIJET: ‘SVE DUGUJEM GOSPI’

Published

on

Šestogodišnji protestantski dječak često je slušao svoje kolege katolike kako mole Zdravo Marijo. Toliko mu se svidjela da ga je zapamtio i molio svaki dan. “Vidi, mama, kako lijepa molitva”, rekao je jednom svojoj majci.

“Ne ponavljaj”, odgovori majka. “To je praznovjerna molitva katolika koji štuju idole i misle da je Marija božica. Ona je žena kao i svaka druga. Hajde, idemo. Uzmi ovu Bibliju i pročitaj je. Sadrži sve što moramo znati.” Od tog dana, dječak je prestao moliti svoju Zdravo Marijo svaki dan i više je vremena proveo čitajući Bibliju.

Pronašao istinu o Mariji

Jednog dana, dok je čitao Evanđelje, ugledao je odlomak o Navještenju anđela Djevici. Pun radosti, dječak otrči svojoj majci i reče: “Mamice, našao sam Zdravo Marijo u Bibliji: ‘Zdravo, milosti puna, Gospodin je s tobom: blagoslovljena ti među ženama’.

Zašto to nazivate praznovjernom molitvom? Nije odgovorila.

Drugom prilikom naišao je na prizor Elizabetinog pozdrava Djevici Mariji i prekrasnog Veliča, u kojem je Marija najavila: ‘od sada će me svi naraštaji zvati blaženom’.

Majci nije ništa rekao i počeo je moliti Zdravo Marijo svaki dan iznova, kao što je nekada činio. Osjetio je zadovoljstvo reći te prekrasne riječi Majci Isusovoj, našem Spasitelju.

Kad je napunio četrnaest godina, jednog dana je čuo kako njegova obitelj priča o Gospi. Svi su govorili da je Marija bila obična žena. Dječak, nakon što je čuo njihovo pogrešno razmišljanje, nije mogao više podnijeti i, pun ogorčenja, prekinuo ih je govoreći: “Marija nije kao nijedan drugi sin Adamov, umrljan grijehom. Ne! Ne! Ne! Anđeo ju je nazvao punom milosti i blagoslovljenom među ženama. Marija je Majka Isusova i samim tim i Majka Božja. Nema većeg dostojanstva kojem stvorenje može težiti. Evanđelje kaže da će je svi naraštaji zvati blaženom, dok je ti pokušavaš prezirati. Tvoj duh nije duh Evanđelja ili Biblije za koju tvrdiš da je temelj kršćanske religije.”

Utisak koji su dječakove riječi ostavili na majku bio je toliko dubok da je često neutješno plakala: “O, Bože, bojim se da će ovaj moj sin jednog dana ući u katoličku vjeroispovjest, religiju pape!

Obraćenje sestre i obitelji

“I zaista, kratko vrijeme kasnije, sin je bio uvjeren da je katolička vjera jedina autentična, prihvatio ju je i postao jedan od njegovih najstrašnijih apostola. Nekoliko godina nakon preobraćenja, protagonist naše priče pronašao je svoju sestru već udatu. Htio ju je pozdraviti i zagrliti, ali ona ga je odbila i ogorčeno rekla: “Nemate pojma koliko volim svoju djecu. Kad bi netko od njih htio postati katolik, prvo bih mu zabila bodež u srce nego dopustila da prihvate vjeru pape.”

Njezin bijes i narav bili su jednako bijesni kao i oni sv. Pavla prije njegovog obraćenja. Međutim, ona će se uskoro predomislila, kao što se dogodilo sv. Pavlu na putu za Damask. Desilo se da se jedno od njene djece teško razbolilo.

Liječnici nisu dali nadu za njegov oporavak. Čim je njen brat saznao, potražio ju je u bolnici i s ljubavlju razgovarao s njom govoreći: “Draga sestro, ti prirodno želiš da tvoje dijete bude izliječeno. Vrlo dobro, onda učini ono što tražim od tebe. Pomolimo se zajedno Zdravo Marijo i obećajmo Bogu, ako se tvoje dijete oporavi, proučit ćeš katoličku doktrinu. I u slučaju da dođete do zaključka da je katoličanstvo jedina prava religija, prihvatit ćete je bez obzira na žrtve koje to podrazumijeva.”

Njegova sestra u početku nije bila voljna, ali je htjela da joj se sin oporavi, pa je prihvatila bratovu molbu i molila s njim Zdravo Marijo. Sljedećeg dana, njezin sin je potpuno ozdravio. Majka ispunila obećanje i počela proučavati katoličku doktrinu. Nakon intenzivne pripreme, krštenje je primila u Katoličkoj crkvi zajedno s cijelom svojom obitelji. Koliko je zahvalila bratu što joj je bio apostol.

Ovu priču je ispričao otac Francis Tuckwell u jednoj od svojih propovijedi. “Braćo”, zaključio je, “protestantski dječak koji je postao katolik i preobratio sestru u katoličanstvo, cijeli život posvetio službi Bogu. On je svećenik koji vam se sada obraća. Koliko sam dužan Blaženoj Djevici, Gospi!

I vi, draga moja braćo, posvetite se u potpunosti služenju Gospi i ne dopustite da prođe niti jedan dan a da ne izgovorite prekrasnu molitvu Zdravo Marijo kao i svoju krunicu. Zamolite je da prosvijetli umove protestanata koji su odvojeni od istinske Kristove crkve osnovane na stijeni (Petru) i protiv koje ‘vrata pakla nikada neće prevladati’. “

izvor Zrinka Požežanac/Vjera.hr

Continue Reading

Vijesti

KRAH FRANCUSKE Danas u eri univerzalnih ljudskih prava, uzimaju si „pravo“ na oduzimanje ljudskog života

Published

on

Papinska akademija za život izrazila je potporu čvrstom protivljenju Francuske crkve ustavnom amandmanu koji bi Francusku učinio prvom državom koja je uvela pobačaj kao ustavno pravo.

Predloženi zakon koji je predstavila vlada predsjednika Emmanuela Macrona odobrili su i Nacionalna skupština i Senat, a o njemu se u ponedjeljak, 4. ožujka raspravljalo na zajedničkoj sjednici Parlamenta za očekivano konačno odobrenje tropetinskom većinom.

U priopćenju objavljenom u ponedjeljak, 4. ožujka Papinska akademija za život ponovila je stajalište Francuske biskupske konferencije da se abortus, koji ostaje napad na život ne može promatrati isključivo iz perspektive prava žena, te se pridružila biskupima izražavajući žaljenje što se u prijedlogu ne spominju mjere potpore onima koji bi željeli zadržati svoje dijete.

Papinska akademija za život inzistirala je da u eri univerzalnih ljudskih prava ne smije postojati „pravo“ na oduzimanje ljudskog života.

Sve vlade i vjerske tradicije, rekli su, trebaju učiniti sve što mogu kako bi u ovoj fazi povijesti zaštita života postala apsolutni prioritet, s konkretnim koracima u korist mira i socijalne pravde te s učinkovitim mjerama za univerzalni pristup resursima, obrazovanju i zdravstvu.

Posebne životne situacije te teški i dramatični konteksti našeg vremena trebaju se rješavati alatima pravne civilizacije koja prije svega gledaju na zaštitu najslabijih i najranjivijih, istaknula je Papinska akademija za život.

Citirajući papu Franju, Papinska akademija za život istaknula je da za Katoličku Crkvu obrana života nije ideologija, već je stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane.

Riječ je o djelovanju na kulturnoj i odgojnoj razini kako bi budućim naraštajima prenijeli stav solidarnosti, brige, dobrodošlice, dobro znajući da kultura života nije isključiva baština kršćana, nego pripada svima onima koji radeći na izgradnji bratskih odnosa prepoznaju vrijednosti svake pojedine osobe, stoji u objavljenom priopćenju.

izvor: Vatican News

Continue Reading

Vijesti

Nakon što je po naputku WEF-a pokušao uništiti nizozemske farmere, hoće li biti grobar NATO-a?

Published

on

V. Starešina: Sada je već izgledno da će Mark Rutte biti novi glavni tajnik NATO-a

Dvije vijesti objavljene proteklih dana daju naslutiti budućnost NATO-a kao europskoga obrambeno-sigurnosnog saveza – piše Višnja Starešina na Lider.hr

. Vijest prva: na pariškome ad hoc europskom samitu potpore Ukrajini francuski predsjednik Emmanuel Macron pomalo je iz vedra neba poručio kako ne treba isključiti ni slanje zapadnih vojnika u Ukrajinu. I predvidljivo je osvojio glavne naslove u medijima. Vijest druga: na istom je samitu, nakon što je dobio potporu ključnih država članica, sudjelovao i sada već izgledni budući glavni tajnik NATO-a Mark Rutte; doduše, još kao nizozemski tehnički premijer na odlasku.

Rutte slovi kao majstor tihih kompromisa, jedan je od najdugovječnijih europskih premijera, a na njegove osobine asocira i nadimak – Teflon. Budućnost NATO-a, a onda i europske obrane, metaforički ovisi o uspješnosti integracije tih dviju krajnjosti: političkih predstava i nadmetanja (Macron) i tihe dogovorne izgradnje europske obrambene (infra)strukture (Rutte).

Novi prijatelj Ukrajine

Bombastične Macronove izjave i potezi koji se tiču europske obrane i sigurnosti nisu novost. Uz naslijeđenu francusku ideju o samodostatnoj europskoj vojsci koja isključuje SAD iz europske obrane predsjednika Macrona osobito pamtimo kao političara koji je proglasio ‘moždanu smrt NATO-a‘ (2019).

Da bi nakon ruske invazije na Ukrajinu NATO ‘uskrsnuo‘, Europi potrebniji nego ikad. Sjećamo ga se i kao velikog europskog mirotvorca koji je pohitao tada već duboko izoliranom ruskom predsjedniku Putinu, dva tjedna prije invazije, da razgovorom riješi ono što SAD i UK ne mogu. A ondje ga je Putin smjestio na kraj dugoga bijelog stola da bi mu kao dječarcu održao predavanje iz ruske povijesti.

Putin je barem uvijek znao kolika je čija specifična težina u međunarodnoj politici. Pa se sjećamo kako je preko noći Macron od gorljivog zagovornika europske energetske suradnje s Rusijom postao gorljivi podupiratelj ukrajinske obrane, doduše, više na riječima nego na djelima, i zagovornik njezine potpune suverenosti. Kao novi prijatelj Ukrajine i njezina predsjednika Zelenskog sazvao je i taj ad hoc pariški europski samit, tek tjedan dana nakon završetka tradicionalne Minhenske sigurnosne konferencije, koja je glavni forum za projekcije europske obrambene i sigurnosne strategije. I s njega je uputio ta bombastična upozorenja o mogućem slanju zapadnih vojnika u Ukrajinu i mogućnosti da Rusija napadne neku od NATO-ovih članica.

Budući glavni tajnik NATO-a imat će zadatak primiriti, koordinirati i uključiti sve političke perfomere i egotripove, motivirane osobnim ili državnim interesima, u izgradnju novoga europskog obrambenog sustava. A taj sustav uključuje znatno jačanje europske vojne industrije i NATO-ove europske vojne komponente. Dakako, uza zadržavanje američke glavne uloge u NATO-u. Jer kao što je i ruska invazija na Ukrajinu pokazala, Europa nema kapacitet sama preuzeti brigu o svojoj obrani ni kad je riječ o političkom odlučivanju, a ni kad je riječ o vojsci i naoružanju.

Umijeće šaptanja političarima

I zato ne začuđuje što su UK i Njemačka zajednički predložili, a SAD podupro, na kraju i Francuska uz niz drugih država članica, kandidaturu Marka Ruttea, sivoga političkog brokera, dugovječnoga nizozemskog premijera kojega ne pamtimo i nećemo ga pamtiti po slikovitim izjavama. Ovih su mu dana kao jednu od prednosti izvukli kako je spasio NATO od raspada u prvoj godini Trumpova predsjedničkog mandata, kad je nakon Trumpove prozivke Merkel i drugih europskih saveznika zbog premalog izdvajanja za obranu navodno nešto šapnuo američkom predsjedniku, nakon čega je izbjegnut raskol. Riječ je, dakako, o pretjerivanju, kao što je i Trump pretjerivao u prijetnjama da će SAD izići iz NATO-a, koje su se ipak pokazale prilično djelotvornima u povećanju europskih izdvajanja za obranu. No to umijeće ‘šaptanja‘ političarima dobro će doći budućemu glavnom tajniku baš kao i nizozemska tradicionalna politička pozicija: članica EU-a, vanjskopolitički bliska UK-u, pouzdana saveznica SAD-a u obrani, politički bliska s Njemačkom, bez ozbiljnih konflikata s Francuskom…

Ni Macronove se objave ne mogu bezuvjetno svrstati u rubriku ‘nerealno‘ ili ‘neozbiljno‘. Uostalom, nije rekao kada bi i pod kojim uvjetima poslao francuske vojnike u Ukrajinu. Možda kao čuvare dogovorenog mira jednoga dana? Jer izgradnja nove europske obrambene arhitekture, za države koje imaju ambicije i prepoznaju vrijeme, iznad svega je – prilika.

Višnja Starešina/Lider

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved