Connect with us

Vijesti

H. Hitrec: Mirno spavaj, zlato moje, NATO čuva nebo tvoje

Published

on

Ožujak ide dalje Dok ovo pišem bliže se Martovske ide, moj neoprezni Julije, završava prva polovica ožujka koja bijaše gadna i hladna kao nikada, valjda da bude dostojnom pratnjom jahača Apokalipse koji uvijek jašu skupa, ili kako narod kaže – jedno zlo nikada ne dolazi samo.

Uz pošast i potres prema nama kaska i rat, još tako dalek od nas, a opet blizu. Srećom da smo dobro pripremljeni i radosni po prirodi, kad vidimo da nešto leti zrakom, pjevamo “Prosto zrakom ptica leti”, jer što bi drugo moglo biti, moj galebe. Kadli, doletjela čudna ptica od nekoliko tona i zabila se u Zagreb.

Prva su nagađanja bila da je letjelica stigla na Jarun iz Dubrave, zatim da je došla iz Španskog, treća verzija iz Sigeta odasvud opkoljenog Osmanlijama, pa je neka kugla zalutala, a bilo je govora i o Gričkom topu. Vrlo je zanimljiva bila teorija da je to odletio još jedan ministar iz Vlade. Pošlo se dalje: iz Koprivnice, iz Virovitice, pa Mađarske, Rumunjske i tek na kraju iz Rusije ili okupiranoga dijela Ukrajine.

Scena za pamćenje: državni vrh okupljen oko vrtače nijemo gleda u dubinu, po licima vidimo da se svakom od njih vrte glavom kojekakve misli, nisu čak ni iznenađeni nego više zapanjeni, kao panjevi. Što je to, pitaju se, nisu valjda izvanzemaljci. Jamogu se čak malo naginje nad rupu, možda očekuje da će iskočiti Milanović. Stvari se potom polako razjašnjavaju, čini se da je dron, valjda zalutali, možda mu je odredište bio Harkiv pa se malo zabunio, u svakom slučaju trebalo ga je srušiti puno prije Zagreba. Je li, gospodine Hranj, pita oštro Banožić, zašto ga nismo skinuli? Kako da Vam kažem, gospodine ministre, a da ne budem nepristojan, mi ga nemamo čime skinuti. Za to je zadužen NATO, a mi samo pjevamo Mirno spavaj, zlato moje, NATO čuva nebo tvoje. A gdje mu je baza, otkud nas čuva, pita Banožić. U Španjolskoj, veli Hranj. Eto, zaključuje Banožić, ona teorija o Španskom je vrlo blizu istini.

Tako je to bilo užasno hladne večeri u ožujku 2022., lumeni malo prespavali, a onda razumjeli da je Zagreb napadnut letjelicom koja nosi bombu, da je, znači, Hrvatska prva zemlja članica natova saveza koju je Moskva (nije valjda Kijev) gađala, što bi trebalo pokrenuti članak 5. ili koji već, ali nije. Hoće li budući povjesnici, ako ih bude, pisati: prvi svjetski rat počeo je u Sarajevu, a treći u nedalekom Zagrebu? Treba čuvati živce, posebno Milanović koji ima gumb i mogao bi stisnuti, to jest gumb na košulji. I kog smo vraga gradili nuklearku tako blizu Zagrebu, doduše u Sloveniji, zašto nismo u Zemunu, doduše (sada) u Srbiji.

U svemu, Hrvatskoj je došla poruka. Način na koji je poslana nije baš u skladu sa suvremenim općenjem, čak ni sa starim (trojka juri kroz vjetar i snijeg), više je nalik najavi rata, izrečenoj vrlo brutalno, što bi rekli novinari koji jako vole tu riječ. Brutalno. Ali i obzirno, jer su pošiljatelji znali da je u Zagrebu užasno hladno, pa se studenti skutrili u domu i ne izlaze, ne će ih pogoditi, osim onih sklonih šetnji po mrzlini. Zato je sve prošlo u najboljem redu, Hrvatska je sigurna, nema ratne psihoze, nema ništa, rat je daleko od nas (kojih sedam stotina kilometara, kažu na ekranima, što je za turističku sezonu vrlo uputno), rat se odvija u Ukrajini koju Putin kani pokoriti prije nego ga neka odvažna skupina ne odvede u umobolnicu ili još bolje u ludnicu, premda i u tom ludilu ima sistema. Mariupolj je već sada posve sličan Vukovaru, Kijev bi mogao biti nalik Staljingradu, Odesa Dubrovniku. Dva i pol milijuna Ukrajinaca, žene i djeca, već su pobjegli iz domovine, osim one djece (a bliži se stotinu) koja su ubijena u ruskim napadima. Zadnje vijesti, dok ovo pišem, kažu da više nema gužva na poljskoj, mađarskoj i slovačkoj granici, što znači da je četrdeset milijuna ljudi ostalo u Ukrajini i ne želi iz nje, ili više nema načina da pobjegne, jer se rat širi na cijelu Ukrajinu, pa i na zapadnu, do sada pošteđenu. Četrdeset milijuna! Ma zamislite da nas ima toliko. Mi i Ukrajinci četrdeset i četiri milijuna, tko bi mogao protiv nas, još ako je i Bog s nama, a ne s Ruskom pravoslavnom i Kirilom, kao što nije bio sa Srpskom pravoslavnom prije tridesetak godina, osim malo u Bosni. Hrvati i Ukrajinci zašto ne? Nismo li se mi smucali tim prostorima oko Crnoga mora u davnini, nisu li se mnogi ljudi, dolazeći iz Ukrajine u New York na prijelazu 19. u 20. stoljeće pred američkim beamterima izjašnjavali kao Hrvati? Dok su Hrvati iz Hrvatske upisivani kao Austrijanci.

A što s ruskim narodom. Ukrajinke koje imaju poznanike ili čak članove obitelji u Rusiji, nailaze na čuđenje, otpor, nevjericu i prijezir. O kakvom vi ratu govorite, isprani mozgovi, kažu oni u Rusiji, kakva skloništa, kakva razaranja, pa to Putin samo u specijalnoj operaciji gađa vojne baze nacista, a vi budite mirni… To se zove mrak, informativna blokada, za sada uspješna, ali kada ruske majke počnu pitati gdje su im djeca i zašto im se ne javljaju, bit će to bedem ljubavi, nadajmo se. Ili će i majke završiti – u zatvoru, a one najglasnije i pod zemljom. Tako to radi Putin, onaj dočetak “in” je u Rusiji uvijek in, Lenjin, Staljin, Putin, doduše i Jeljcin, ali je on iz druge priče. Vidjeli smo što se dugo nije vidjelo, a mislili smo da i ne će, tenk sa sovjetskom zastavom srp i čekić, ide na Kijev, karte su na stolu, karte SSSR-a.

Ruski samodržac ostvaruje svoj san.

No, da pokušamo vidjeti kako će to dalje ići. Prvi scenarij: bolesnik u Moskvi odlučuje se na totalni rat – razara gradove iz zraka, kopna i s mora, kada zaključi da ništa nije ostalo, ulaze tenkovi i pješaštvo. Zaprepašteni, vide da je većina branitelja i dalje živa, da se bore za svaku ulicu, za svaku zgradu, tenkova sve manje, ali i vojnika, i to ide dotle dok Ukrajinci ne zarobe nekoliko tisuća Rusa. Tada se pristupa dogovorima: razmjena svi za sve. Razmijenjene ruske vojnike ispituju specijalne snage ili Čečeni, zašto su zarobljeni, što su rekli, uglavnom ne čeka ih ništa dobro.

Ostali, nezarobljeni, pomalo gube motivaciju, ako su ju uopće imali, osim kriminalaca puštenih iz zatvora da bi napravili mjesta prosvjednicima. U ruskoj vojsci nastaju nemiri, prelijevaju se odozdo prema gore, sve dok se ne nađe Žukov, a naći će se.

Drugi scenarij: ukrajinski gradovi sravnjeni sa zemljom, preostali branitelji idu u proboj, reorganiziraju se i prelaze u gerilu. Proljetna sjetva nije obavljena, zavladat će glad kao u Staljinovo doba, očajni se seljaci pridružuju otporu i svi skupa nanose teške gubitke ruskoj vojsci koja jednostavno nema toliko ljudi da bi pokrila svaki metar Ukrajine. Malo-pomalo stvaraju se slobodne zone, pa onda sve više oslobođenih područja. Jer jedno je invazija, a drugo okupacija. Držati četrdeset milijuna na nišanu, teško je i nemoguće.

Treći scenarij: viđen u svim ratovima, od daleke prošlosti. Opkoliti, čekati, izgladnjeti, zatvoriti slavine, dotok plina i struje, što se već događa u Mariupolju. Kada umre dovoljno djece i žena, staraca i branitelja iznemoglih od gladi i žeđi, ući u grad kao Turci u Gvozdansko (gdje doduše nije ni prije bilo struje i plina).

Četvrti scenarij: poludjeli ruski car šalje poruke, po uzoru na onu poslanu u Zagreb, svim europskim metropolama, čekajući da neka izgubi živce i pritisne gumb, ako ga ima. Istoga časa i Putin stisne gumb. I Biden. Na planetu Zemlji zavlada vječna zima, nalik ovoj početkom ožujka. Tek tada dolaze izvanzemaljci, koji su kasno opazili da se na Zemlji nešto gadno zbiva. Odnosno njihov NATO. Tu se više ništa ne može učiniti, zaključuju, i odlaze dalje, na neki sretniji planet koji nema idiote sklone samouništenju.

Peti, malo vjerojatan, ali zabavan scenarij: Ukrajinci prelaze u protunapad, dolaze do Moskve. Hvataju Putina i vode ga po taborima. Intervenira Schroeder, spašava Putina i odvodi ga na Jarun. Tako priča biva zaokružena, kraj je ondje gdje je zabijen prvi čavao. Iz Jaruna u Remetinec ili u Vrapče, kamo će biti priveden i orjunaš J.P. (podatci poznati redakciji) koji je mene proglasio putinovcem. Mene, koji u kući uz hrvatsku imam samo jednu zastavu, ukrajinsku (s potpisom Julije Timošenko), i to ne od jučer nego već deset godina.

Tena u Zagrebu

Osim već opisane letjelice, u Zagrebu je bila i Kozarčeva “Tena” u produkciji vinkovačkoga kazališta (s partnerima).

Slučajno ili ne na tzv. Dan žena, igrana u Travnom, što dalje od Jaruna i centra, okupio se cijeli kazališni Zagreb, željan kazališta. Vinkovčani se prikazali u dobrom svjetlu, a bilo je i slavonskih specijaliteta. Kozarac je toliko aktualan da ga ne treba aktualizirati: rat (Tenin vojnik ide u rat, u Bosnu, a gdje će), pošast: vladaju boginje, zarazit će se (zarazit će ju) i Tena, žene su zlostavljane kao uvijek, stranci pljačkaju Slavoniju, pile hrastove i odvoze ih, neobrađena zemlja itd., sve kao danas. Predstava ima mana, ali tko ih nema. Odskače vitka, lijepa i senzualna Matea Marušić, idealna Tena, glumica kakvu bi (u njezinu naraštaju) trebalo svijećom tražiti po Hrvatskoj. Nego, rasrdila me kritika u dnevnom listu u kojoj se Matea gotovo uopće ne spominje, a naslov kritike glasi: Filip Šovagović sveden na scenografiju (ili slično). Eh, vidite, u tomu je problem kritičara. Onaj tko poznaje kazalište, glumce i Kozarca, zaključit će nešto posve drugo: da je Filip (otac) na stanovit način “sidro” komada, da je njegova šutnja baš ta teška i tmurna slavonska, hrvatska šutnja, u sebe sklupčana, rezignirana i bolna. E pa, odigrati takvu ulogu bez riječi može samo glumac od formata.

Žigmanov na ekranu

Vođa Hrvata u Vojvodini, dotično Demokratskoga saveza Hrvata, Tomislav Žigmanov, gostovao je u emisiji HTV-a i još jednom se predstavio kao odlučan, elokventan intelektualac, književnik, političar, čovjek koji u ovom trenutku (i već dugo) nosi na leđima teret zvan opstanak hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Srbiji, dotično u Vojvodini gdje Hrvata još ima u nešto većem broju, mnogo, mnogo manjem no što ih je nekad bilo (u Subotici svojedobno više no u Zagrebu, podsjeća Žigmanov). Zastrašivanjem protjerani u ratu, zastrašivani oni koji ostadoše i dan-danas (Šešelj), razjedinjeni podmuklom politikom Beograda koji je izmislio bunjevačku narodnost (i jezik) koja nije hrvatska, bez Hrvatskoga kazališta u Subotici (srušenog 2007.), onemogućeni da sudjeluju u političkom životu Srbije, Hrvati se ipak održavaju na površini, njegujući svoje običaje, svoju kulturu, svoj jezik, svoj identitet. Koliko im u tomu pomaže Hrvatska? Pa, pomaže, nabrojao je Žigmanov u rečenoj emisiji neke pozitivne stvari na visokoj razini, no sve je to nedostatno i daleko, miljama daleko od onih blagodati koje uživa srpska manjina u Hrvatskoj. Nego, zašto ovo pišem: u dogovoru s voditeljem ili ne, izbjegnuta je tema “hrvatskih konzularnih predstavnika” na koje se Žigmanov inače žalio, poglavito i na hrvatskoga veleposlanika u Beogradu, Hidu, koji očito nije osjećajno ni praktično previše povezan s Hrvatima u Vojvodini, a u nekom novinskom tekstu nedavno je o Žigmanovu pisao nimalo prijateljski, štoviše. Ako se ne varam, slabo pamtim. A tko bi trebao biti štit (ako ne i mač) Hrvata koji žive u Srbiji, nego hrvatski veleposlanik? Ovaj očito nije.

Igor Mandić

Jedan od onih studenata komparativne književnosti koji su zaslugom dr. Ive Hergešića stekli znanja o književnosti, ali i kritički, čak ironični pristup ne samo književnom djelu nego i podlozi na kojoj su nastajala, te različitim teorijama i njihovim zastupnicima. Igor Mandić je u sedamdesetim i osamdesetim godinama bio autoritet u književnoj kritici, takav kakav nam danas nedostaje, i to ne treba zaboraviti. Uz to polemičar, u čemu je očito uživao, a malo tko mu se mogao oprijeti. Kritike je pribrao u nekoliko knjiga, uz to objavljivao i druge, o fenomenima ne samo književnim. U ovom trenutku, nakon vijesti o smrti Igora Mandića, nije uputno, s ljudske strane, govoriti o dimenzijama njegove osobe i djelovanja u novije doba. Za to će biti prilike kada prođe vrijeme.

Hrvoje Hitrec

Vijesti

ABRAHAMOVA VJERA (m. Natalia)

Published

on

“Kada se stvarno bojimo onoga što nam se sprema, On nas želi zaštititi. Kada nas đavao napada, Isus to shvaća kao osobni napad…”

______

Majka Natalija nam daje tri pouke koje je naučila iz priča iz Abrahamova života. Ovo su spoznaje koje svi možemo primijeniti na svoje živote. Ostala nagovore majke Natalije pogledajte među ostalim videozapisima stranice.

Prenosimo sadržaj Izdavačke kuće Kyrios.

Slava Isusu Kristu!

Continue Reading

Vijesti

Trivijalnost morala Masovnih Medija

Published

on

Dakle masovni mediji desenzibiliziraju, izokreću, i simplificiraju ljudsko razmišljanje; ali tu nije kraj!

Mediji također proizvodi napumpane emocionalne hiper-reakcije na trivijalne podražaje.

Nemoguće je preuveličati nesrazmjer između neke navodne uvrede ili (sporne) činjenice i reakcije koju Mediji proizvedu u svojem žaru za osuđivanjem.

U perverznoj verziji leptira koji izaziva oluju (iz teorije kaosa) očito se vjeruje da bilo koja primjedba o bilo kojoj temi koju bilo tko daje i koja može uvrijediti neku drugu osobu ili skupinu; treba tretirati kao nešto što izaziva katastrofalni rezultat – zbog toga je potrebno neograničene osuđivanje i kažnjavanje.

S jedne strane, ništa nije toliko trivijalno da ne bi dominiralo svijetom medijskih rasprava danima ili tjednima; ali s druge strane ne postoji tako ozbiljan moralni prijestup kojeg medije ne bi mogli ignorirati, prikrivati ili preoblikovati u pitanje žrtve, ili čak vrline.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi postalo najvažnija stvar na svijetu. Možda nekoliko riječi poruke koje opskurni tinejđer pošalje na društvenoj mreži – a uskoro o njoj raspravljaju poglavari država, vladini službenici, bitni novinari, visoki akademici i milijuni drugih društvenih interakcija diljem svijeta.

Doslovno ništa nije pretrivijalno da ne bi dovelo do rulje, mržnje, sudskih slučajeva, kazni, namjernih financijskih uništavanja, otkaza, čak i zatvora.

S druga pak strane, ljude koji su sigurno učinili, i za koje sigurno znamo da su to učinili, užasna djela brutalnog nasilja se predstavlja kao žrtve, predstavlja ih se kao nekoga tko zaslužuje simpatije; ili su heroji, bore se za pravdu, ili su obični ljudi koje prestrogo osuđujemo…. ili što god mediji žele.

Navedena kombinacija otkriva krajnje zlo modernog morala kojeg održavaju masovni mediji.

To je život u svijetu bez Boga, svijetu moralnog relativizma bez poimanja objektivne istine. U Svijetu koji nije dokinuo moral, nego ga je iskorijenio i izokrenuo. Svijet u kojem je pitanje proporcija i stupnjevanja proizvoljno.

Svijet u kojem je Mnijenje zamijenilo Boga, a Mnijenje generiraju i proširuju bez prestanaka masovni mediji. (Katolik s dna kace – blog)

Continue Reading

Vijesti

Hodak: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”…ni slogan nisu uspjeli smisliti!

Published

on

Jači smo od sudbine. Prvi smo u Europi po zalihama pitke vode. Imamo još uvijek najzdravije šume koje prekrivaju veliki dio teritorija. Imamo i prekrasno Jadransko more i tisuću otoka. Živimo u relativno zaštićenom klimatskom dijelu kugle zemaljske tako da nismo izloženi jakim vremenskim neprilikama kao npr.: sjever Europe ili Amerika.

Dakle, ono što su nam Bog i majka zemlja darovala još uvijek su naše najveće blago. Bože, kad si nam već dao najljepšu zemlju na svijetu, zašto nam nisi dao i najpametnije ljude koji bi znali ta prirodna i ljudska bogatstva za sve nas pretvoriti u raj na zemlji? No, imamo mi još ponešto. Dok na Siciliji i Calabriji mafija mjesecima planira kad i kako izrešetati auto državnog tužitelja, kod nas to ide munjevito. Još nije ni stupio na dužnost, a ono “tras, bum, Cile bum”.

Propucalo auto Ivana Turudića, glavnog državnog odvjetnika. Očito kod nas “demokracija” djeluje odmah i bez pogreške. U Reggio Calabria su time pomalo zatečeni. Moramo im hitno organizirati seminar na kojem će “demokrati” iz Hrvatske otkriti tajnu svoje efikasnosti. Kako smo prvi po zalihama vode, neka otkriju svijetu i tu “toplu vodu” kako djelotvorno dati tužiteljima na znanje da se i njih nešto pita. Da ne bi kasnije bilo “nismo znali”.

Dobri stari Oscar Wilde je jednom poručio: “Nikad ne radim ono što mi dužnost nalaže. Iz principa!”.

Iz Moskve se javio Robert Valdec. On je pomalo za “doma spreman” pa kaže: “Termin Stockholmski  sindrom dobiva novu dimenziju. Mogao bi se ubuduće zvati ‘hrvatski sindrom’. Eto, baš nas je krenulo. Oni protiv kojih smo ‘po šumama i gorama’ ratovali u Domovinskom ratu sada se spremaju počistiti sve domoljubno. Dobro je to nedavno analizirao i nogometni ‘selektor’ Dalić riječima: ‘Njima smeta Hrvatska, a od mene su napravili propalicu, lopova i neznalicu’. Mislim da su ipak pogriješili zemlju u koju misle ponovno zariti svoje krvave crvene pandže”.

Podsjećaju me na Muju i Hasu. Nose Mujo i Haso ormar na deseti kat. Kaže Mujo Hasi da ima jednu dobru i jednu lošu vijest: “Dobra je da smo već na devetom katu, a loša je smo pogriješili zgradu!”. I “oni” su “pucali” ne samo u pogrešni auto nego i u pogrešnu državu”.

Zamislite da je bio propucan auto Ingrid Antičević…

“Dugo su planirali…”, piše Ivan Hrstić i nastavlja: “Odoše i plan A, B i C u MP3”. Prevedeno u tri pi**e materine. Bez obzira na halabuku koju su podigli, novac i medije koji im poslušno služe, oni će “popušiti”. Već su se popeli svima na onu stvar. U stara dobra vremena kad mi je netko išao na jetra ja bi mu pozajmio nešto love i više ga nikad u životu ne bi vidio. Na žalost, pozajmljivanjem love više se ne možeš riješiti ovih današnjih ljevičara na čelu s popušenim predsjednikom.

Ima tu kod njih svega. Najviše ogorčenja. Tako se javila na fejsu Aurora Tarasic: “Imamo Hrvatsku koja naoružava srpsku vojsku. Jer policajcu koji je vraćen na posao, nakon što se je prijavio u srpsku vojsku, sigurno je vraćeno i oružje i značka. Bila bi sramota da srpska vojska ima golorukog vojnika – u Hrvatskoj”. Važno je da si Hrvati više ne dozvole ponovno biti “guske u magli”.

Metci u auto Ivana Turudića nasmijali su Nevenku Potočnjak. Ona “prosto ne može da veruje” pa poručuje: “Dosada se družio s mafijom i baš sada je ugrožen, timing, ja to ništ’ ne vjerujem. Gledala sam ja jako puno dobrih krimića…”. Nevenka očekuje nešto realnije od dva metka kojima je napucan auto glavnog državnog odvjetnika. Naravno, to nije napisala. Zamislite samo da je bio propucan auto npr.: ustavne sutkinje Ingrid Antičević Marinović ili suca Abramovića. Koja bi to priča bila. Cjelokupna ljevica bi odmah s transparentima istrčala na ulice u svim većim gradovima Hrvatske i ogorčeno protestirala tražeći zaštitu ljudskih prava.

Oscar Wilde je rekao: “Savjest i kukavičluk su ista stvar. Jedino što savjest bolje zvuči”.

Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti

Večernjak nakon 60 godina više ne kupujem redovno i svakodnevno ne čitam. Možda zbog toga što sam ih napokon “pročitao”. Listam subotnji Jutarnji i baš sam zaintrigiran zanimljivim tezama koje se u njemu mogu naći. Recimo, ova vezana uz propucani automobil Ivana Turudića: “Osim rekonstrukcije materijalnih tragova i forenzičkog dijela istrage, mnogo veći izazov bit će naći motiv”. Da, stvarno! Koji bi mogao biti motiv tog čina? Moji čitatelji sigurno neće dugo pogađati. Naime, ljevičarima nikada nije bio problem nekog “skinuti”. Kad se odlučio kandidirati za Glavnog državnog odvjetnika Turudić je od tog trenutka postao “meta” ljevičara.

Svi oni kreštavci koji halabuče od samog početka protiv tog imenovanja itekako imaju za to motiv. I da se razumijemo – nije motiv ono što javno iskazuju. To je tek krinka. Žestoko se na njega okomio i drug Zoran s Pantovčaka pa odmah najavio “rijeke pravde” koje bi nam ljevičari podarili. Ono što je očito i bitno je to da je jugo-komunjarska ekipa izborom Turudića definitivno izgubila nadzor nad represivnim aparatom. I sad se sasvim opravdano boje da će na naplatu stići niz afera koje su se godinama kiselile u ladicama Državnog odvjetništva. To su prave “rijeke pravde” koje dolaze i zato se treba pripremiti na “zanimljiva vremena”.

Čuvajte se nepisanih zakona. S pisanima je uvijek lakše….

Milanović smislio, a SDP-ovci s Grbinom sad ponavljaju k’o papagaji, ljevičarsku parolu “Rijeke pravde dolaze…”. Ni moto za izbore si nisu bili u stanju sami smisliti. A drug Predsjednik države, da bi pomogao “svojima”, mora čak kršiti Ustav jer bi inače ta famozna raspadnuta koalicija prošla na izborima k’o bos po trnju. Dakle, sad su na sceni famozne “Rijeke pravde”. Slične onima iz doba 8. maja 1945.g. Za sada te “rijeke” samo prijete, galame i glumataju.

Međutim, genijalni Tin Ujević je još davno napisao: “Kad se luda masa zatalasa, pametnima nema spasa”.

Milanović je ‘Deus ex machina’

Dobili smo napokon super političara. On može s lijevom rukom biti predsjednik države, a s desnom predsjednik vlade, možda i Sabora i svih sudova. Možda SDP-ova koalicija razmišlja da ga pošalje i na Euroviziju od 7. do 11.svibnja. Uostalom zna se da tko pjeva zlo ne misli! Osobito ako je on “Deus ex machina” koji će nas “rijekama pravde” daviti dok nas ne zadavi. Inače, “Deus ex machina” se koristi za opisivanje slučaja kada se pojavljuje neki nenadani vanjski element koji rješava određenu situaciju. Taj vanjski element ne prati nikakvu logiku, neočekivan je, a većinom i u potpunosti iracionalan.

Neki misle da je naš Zoki prešao Rubikon. I u pravu su. Svi koji su u “gabuli” čekaju da njihovim mukama dođe kraj na bilo koji makar i iracionalan način. Recimo, najbrže će se riješiti problemi penzića. Oni se najviše muče, ali se njihovim mukama barem nazire kraj! Malo će biti teže riješiti politiku i političare. Naime, politika je kao krava na krovu. Gledaš i čudiš se kako se govedo popelo tako visoko. U ovo izborno vrijeme ljevica je napokon došla, kartaški rečeno, na štih. Ne znaš jedino skupi li se na nekom skupu ili prosvjedu više ljutih ljevičara na čelu s Dalijom, Benčićkom ili Ankom Taritaš Mrak ili Nepalaca za Novu godinu. Evo što misli Dikobraz: “Ovo je hrabar potez koji Hrvatsku vraća na demokratski put. Natrag u demokraciju”. Do sada smo valjda lutali “po šumama i gorama”…

Zašto se govor političara zove iz-laganje. Naglasak je na laganju.

Dakle, “rijeke pravde” su zabrinute da je ugrožena demokracija. Stoga je naša dužnost da svi ustanemo (što ranije). Ljevičari podižu stisnutu šaku s palcem. Valjda jer im je srednji prst još uvijek prljav od revolucija. Poznati su kao zaštitnici demokracije, napose one socijaldemokratske u Njemačkoj ili komunističke nakon II. svjetskog rata. No, vratimo se mi našim recentnim događajima u Lijepoj našoj. Prošle su subote održana dva dijametralno različita skupa u Zagrebu. Protest stranke Možemo! s lijevim partnerima i sabor Domovinskog pokreta.

Neslužbeni, ali uvijek spremni medijski brojači sudionika na javnim skupovima ovaj su puta bili na muci. Gradom je prodefilirala tek šačica protestanata s transparentima dočim se u i ispred Lisinskog skupilo na saboru čak oko tri tisuće ljudi sa zastavama. Kako objasniti da su “rijeke pravde” više potočić, a “zatucana” stranka hit. Zato se uglavnom šutjelo o brojčanom nesrazmjeru, a u Jutarnjem je protestnom pohodu Možemo! posvećena cijela stranica s brojnim slikama dok je za sabor Domovinskog pokreta bio određen tek omanji komentar uz rub stranice.

Živimo u zemlji bez ijednog problema…

U njemu se svojim uvredljivim komentarom o saboru Domovinskog pokreta posebno istakao kao muha u čaši mlijeka Krešimir Žabec. Kaže naša Žaba kako na saboru nije bilo ni riječi o gospodarskim temama, “ali zato su svim govornicima bila puna usta plašenja nacije ugrozama koje prijete Hrvatskoj”. Stvarno su ti “Domovinci” smiješni ljudi. Živimo u zemlji bez ijednog problema i u idealno mirnom i stabilnom svijetu i vremenu. A oni, umjesto da pričaju o IT tehnologiji, putovanjima na Mars i robotizaciji, oni o problemima i manjkavostima u našem društvu.

Žabec je očito bio na krivom skupu. Trebao je otići na protestni skup Možemo! Tamo bi se sigurno osjećao bolje, onako u prirodnom okružju.
I tako dok nam Milanović kao najnoviji kuriozum nudi neku maglovitu “treću republiku”, Domovinski pokret je za sada dobro procijenio kako je ljudima već poprilično dosta dvovlašća HDZ ili SDP sa satelitima kao i njihovih k’o jaje jajetu sličnih politika te žele nešto treće – treći politički put. Otuda valjda i toliki interes ljudi da u tome sudjeluju. Po onome što se moglo čuti s govornice trebao bi to biti istodobno i povratak izvorima kao i putokaz drugačije, svjetlije i pravednije budućnosti. Bumo videli …

Još je stari Voltaire rekao da pametan čovjek nauči (o politici op.a.) puno stvari, ali vjeruje samo u jednu dočim budala nauči jednu stvar i vjeruje da ih zna deset.

U Večernjakovom “gafu tjedna” pojavio se ove subote jedan dobar komentar: “Ima po svijetu naroda koji teško žive, čiji je opstanak ugrožen ratom, klimom ili siromaštvom, ali malo tko toliko kukumiče nad svojom sudbinom kao vođe srpskog naroda – političari, ali i vjerski vođe. Ne prođe nikad mjesec dana, a da nas Vučić, Dodik, Pupovac, Mandić ili Porfirije ne podsjete na težak položaj Srba po “vascelom svetu” i pozovu narod na nekakvu mobilizaciju, a istovremeno su im usta puna floskula o miru, bratstvu, jedinstvu i tapšanja po ramenu kako oni nikada nisu, neće i ne bi nikoga napali, a to što većinu budžeta troše na bombe je šega…”.

Albert Camus je napisao: “Zao pas laje u mislima čak i onda kad šuti”.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved