Slavko Goldstein je ne tako davno napisao knjigu s obećavajućim naslovom “1941. – godina koja se vraća”. Slavko je u međuvremenu otišao, a 1941. godina se još nije vratila. Po svemu sudeći nikada ni neće. Na 624 stranice taj “neustrašivi intelektualac” opisao nam je kakvo je “moralno i intelektualno potonuće” nastalo “dolaskom ustaša na vlast u novoj hrvatskoj državi”.

Zanimljiv detalj se dogodio u Madridu kada je Slavek prezentirao knjigu. Na pitanje kako on kao hrvatski pisac može… Tada je Slavek odgovorio da on nije hrvatski nego jugoslavenski pisac. I time je bilo sve rečeno. Barem meni… Ako je nastankom hrvatske države nastalo moralno i intelektualno potonuće zbog dolaska ustaša na vlast…”, koja je onda “intelektualna i moralna renesansa” nastala dolaskom partizana na vlast 1945. godine? Moš’ mislit’! Jedna partija, jedan doživotni predsjednik, jedna OZNA, jedna UDBA, jedan Goli otok, 1750 jama punih kostiju onih koji su pridonijeli “moralnom i intelektualnom potonuću” jer su sanjali samostalnu hrvatsku državu. No, dobro… Slavko je otišao, a stranka kojoj je pripadao se raspala! A 1941. godina ostat će u sjećanju ljudi samo kao metafora za jedan od mnogih ranijih pokušaja da Hrvati napokon dođu do svoje države.

Međutim, dobro se s vremena na vrijeme prisjetiti dobričine Slaveka, naročito sada kad su se pojavile nove paradigme i to u državi u kojoj je Slavko Goldstein rođen – u BiH. Baš me zanima hoće li itko napisati knjigu s parafrazirajućim naslovom. “1991. – godina koja se vraća”?

Gledam neki dan na TV-u proslavu tzv. Dana Republike Srpske s mimohodom crvenih beretki, postrojbi u maskirnim uniformama i oduševljeni narod koji im plješće i pjeva “Naša sela, Amerika cela…” Govornici, kao i obično, nadahnuti i talentirani, veličaju ulogu srpskog naroda i kliču da nije osnovana Republika Srpska opet bi došlo do “moralnog i intelektualnog potonuća”, opet bi proradio Jasenovac…. Kako da mi ovdje u Hrvatskoj napokon međusobno “završimo” s Drugim svjetskim ratom i okrenemo se budućnosti kad nas koalicijski partner vladajućeg HDZ-a SDSS, na čelu s Pupovcem, stalno vraća u to doba. Oni se nikako ne mogu riješiti ustaša, Jasenovca, lamentiranja oko svojih žrtava, gubitaka teritorija….

Gledam Marićevu ćirilicu i Nika Pilića. Nik je dojurio u Beograd da nam detaljno objasni događaj o kome inače nema pojma. Vizne i australske emigracijske zakone i šikaniranje njegovog tenisera. Zanimljivo kako danas više nema ni slovca u našim medijima o nesretnom Splićaninu koji je nestao iz kluba “Gotik”. Valjda zato jer se nije na vrijeme izjasnio o mogućem protjerivanju klokana iz beogradskog ZOO-a u Australiju kao mjere retorzije. Naime, kaj! Imperija uvijek uzvraća udarac.

Saga sa Đoletom i Australcima napokon je završila. Australske “ustaše” odbile su kompromis da Đoković igra na turniru dok sud rješava važi li mu viza ili ne zbog necijepljenja. Da je australsko pravosuđe “djelotvorno” kao naše, rješavalo bi Đolin predmet bar toliko dugo da on stigne igrati na tom turniru još nekoliko godina. Ovako, Đokovićevim odvjetnicima nije preostalo drugo nego predložiti da nastavi igrati od kuće…!

Međutim, saga s Pupovcem još traje. Nakon što je jasno, iskreno i energično objasnio da on tamo “nije do’šo” kao član parlamentarne koalicije nego zbog normalne “ljudske znatiželje” vidjeti je li kucnuo čas. No, o jednom drugom događaju Pupovac muči i čkomi. Dogodio se također u Banja Luci. Tamo je, naime, podignuta spomen ploča njihovom “heroju” i majoru JNA Milanu Tepiću.

Milan se u Domovinskom ratu istaknuo “izvanvremenskim podvigom”. Gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković ga glorificira jer se 1991. godine raznio zajedno sa skladištem vojarne u Bjelovaru u kojoj je bilo 170 tona eksploziva. Tako je zavio u crno jedanaest bjelovarskih obitelji. Sad se još samo čeka da ga Porfirije proglasi svecem. Osim spomenika u Banja Luci, Milanče je dobio i ulicu u Beogradu. Za to vrijeme su u Zagrebu kukavički obrisali mural generala Praljka. O toj sramnoj spomen ploči, bila ona šper ploča ili nadgrobna ploča, trebali bi s Pupovcem porazgovarati drugovi iz DORH-a. Naravno, samo ako naše drago i popularno tužilaštvo ne smatra kako je to “lični” problem običnog zastupnika u Hrvatskom saboru. Nadam se da DORH ne misli kako je sudjelovanje u glorificiranju ratnih zločinaca tek privatni problem hrvatskih saborskih zastupnika. Ako se sve to po dobrom starom običaju zataška da ne bi remetili dobre odnose s predsjednikom stranke najbrojnije manjine, onda znate – na djelu je opet legendarno hrvatsko poltronstvo…

Srbija se opasno naljutila. Đole mora kući, “Stidi se Australijo, kakva sramota! Ova bruka živjet će dovijeka”. Jedina utjeha pristigla im je s Europskog prvenstva u rukometu gdje su izgubili od Hrvatske samo s tri razlike.  Naravno, stigla im je odmah i podrška “teniserke” Vedrane Rudan.. Eto, bar nešto. Na Europskom prvenstvu pogodio ih je još jedan šok. Indeks ima ekskluzivu: “Hrvatski navijači pred utakmicu sa Srbijim nose šal na kojem piše ‘Za dom spremni’. Indexovci tako “drukaju” ustašlije koje su se ubacili u rukomet. Valjda su se nadali snimiti šal na kome bi pisalo: ‘Za doma spremni’. E, tu su se nasanjkali.

Na fejsu tvrde da je ćelav muškarac isto kao i muškarac s kosom, samo što nema kosu!

SPC ne odustaje od običaja da svi jedu istom žlicom!

Sve se mijenja osim trajne “ondulacije”, kažu Ličani. Radovan Karadžić, doživotno osuđeni haški ratni zločinac, autor genocida u Srebrenici, objavljuje iz zatvora u beogradskim Večernjim novostima tekst kojim, u deseteračkom stilu, uspoređuje Srbe sa Židovima. Jadni, progonjeni, napaćeni, raseljeni, ali nepobjedivi. Naravno, ne spominje famozni “Judenfrei” brzojav Hitleru Milana Nedića i njegovu “kombi” plinsku komoru. To nije tema za Indeks, on je osjetljiv samo na ZDS i o tome piše. Svatko ima svoje fiksacije kojih se ne može osloboditi. Tako, recimo, SPC ne odustaje od običaja da svi jedu istom žlicom mada pandemija korona virusa divlja, a Indeks ne odustaje od ZDS-a. Srećom od ZDS-a ne odustaje ni 70 posto Hrvata.

Jeste li ikada na lijevim portalima pročitali istinu o narodnom “heroju” Milanu Tepiću? Niste! Oni radije recikliraju Juru Francetića, oklopne jedinice sastavljene od fratara iz Širokog Brijega, ustašku uporabu pozdrava ZDS… Sretno vam drugovi i drugarice..

Nakon navodne legendarne Tuđmanove salvete s podjelom Bosne, Indeks se navodno sprema objaviti još tristo Tuđmanovih salveta s podjelom svih ostalih zemalja svijeta.

Ovih se dana slavi trideseta obljetnica međunarodnog priznanja RH. Malo se ljudi sjeća koliko je važnu ulogu u poticanju priznanja Hrvatske odigrao Vatikan koji nas je među prvima priznao. Spokojan sam i sretan što u to vrijeme nije Papa bio današnji naš Franjo jer, koliko nam je sklon, tada bi nas Vatikan vjerojatno priznao među zadnjima. On bi se prije priznanja savjetovao sa srpskim patrijarhom da bude siguran kako neće narušiti odnose s pravoslavnim crkvama. A Porfirije sigurno ne bi tako lako dao zeleno svijetlo.

Sjećam se idiličnih vremena kad je Papi u Vatikan došao u posjet tadašnji popularni predsjednik Stipe Mesić. Navodno je Papi bio oštro zamjerio dobre odnose Svete Stolice s pok. Franjom Tuđmanom. Na to je navodno Papa od Mesića zatražio oprost!

Pred nekih pedeset godina, u veljači 1972. godine, uhićeni su bili čelnici Hrvatskog proljeća Franjo Tuđman, Marko Veselica, Vlado Gotovac, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlatko Pavletić, Ante Glibota, Jozo Ivičević… Oko 150 tisuća ljudi je izgubilo je posao i/ili slobodu. Živi su još uglavnom samo preživjeli studenti. Ne kažem da tim prvim vjesnicima današnje samostalne Hrvatske nije zadnjih tjedana prošle godine bilo posvećeno dosta prostora. Jest i zaslužili su jer su odslužili svoje.

Propustili smo priliku za lustraciju…

Zanimljivo je, međutim, kako nije bila posvećena nikakva osobita pažnja onim zadojenim komunjarama koje su radili spiskove za rušenje Hrvatskog proljeća kao i uhićivanja te progon proljećara. Zašto ne spomenuti imenom one koji su “drukali” ljude, svjedočili protiv njih, otpuštali ih s posla, uhićivali, sudili im, politički ih progonili… Neki su i danas još živi. Nakon 1995. godine propuštena je prilika da ih se sve lustrira. Danas ih se može samo još ilustrirati – i to slikama u boji. Uglavnom, mnogi su u našoj teško izborenoj državi promakli ispod radara. Što više, mnogi su se ušančili kao “ugledni” komentatori na raznim lijevim televizijama i u dnevnim novinama.

Milan Ivkošić, jedan od sad već doajena borbe za današnju državu, hladno i cinično zaključuje: “Rat na bojištu je dobiven, ali nije dobiven i protiv jugoslavenske Hrvatske”. Nakon što smo 5. kolovoza 1995. godine “genocidno” ispratili na traktorima okupatore, ubojice i razne šoviniste, Ivkošić konstatira kako “danas opet bar pola Vlade čine mladi ‘komunisti’ iz bivše države”. Dio represivnog aparata je prešao Tuđmanu, a oni su i danas etablirani suci, državni odvjetnici, dužnosnici obavještajnih i tajnih službi… Niz nekadašnjih ideoloških egzekutora i danas je u upravljačkim strukturama Hrvatske.

Danas mi je netko poslao video na kome moj branjenik Marko Francisković drži govor na Trgu bana Jelačića. Citiram samo što kraće mogu: “Molim vas samo bez izgreda, bez sukoba s bilo kim, mirno se raziđite…” Eto, nakon takvih riječi, Marko je danas u istražnom zatvoru zbog kaznenog djela iz članka 99. KZH, to jest podstrekavanja na terorizam. Jel’ se to vraća 1972. godina? A Slavko Goldstein sjetio se samo 1941. Što je godina davnija to komunjare memorija bolje služi.

Nedavno mi je jedan tip potpuno ozbiljno rekao: “Zanimljivo što je fotografija starija, ja na njoj izgledam mlađe”. Stvarno zanimljivo!

Autor/Zvonimir Hodak/direktno.hr