Karizmatski pokret je jako raširen u Hrvatskoj, u Hercegovini mislim još i više. Pokret za koji sudim da je vrlo štetan za život vjernika. U prvom redu prevodim slijedeći članak, prvi u nizu dva koji mislim prevesti za ovu nakanu, i na koncu bih nadodao razmišljanja s obzirom na aktualni kontekst kod Hrvata. Slijedi članak Porijeklo karizmatskog pokreta:

Naslovna slika: “Karizmatska” misa. Koji duh može ovo potaknuti?

Pentekostalci i karizmatici pristupaju izvanrednim događajima kao jedinom znaku dolaska Duha Svetoga u naše duše. Proučimo zabludu i svetogrdno podrijetlo navedene hereze.

Pridjevi pentekostni i karizmatski jasno ukazuju na karakter pokreta: prvi se odnosi na puninu Duha Svetoga primljenu na nedjelju Duhova; drugi, na karizme ili izvanredne darove koji su ga pratili. Ne radi se, kao što ćemo vidjeti, o prinosu posebnih molitava ili pojačanoj pobožnosti prema Trećoj osobi Trojstva, nego o novosti koja svojim sljedbenicima obećava potpuno iskustvo Duha Svetoga, istovjetno onome što su onog dana imali apostoli u kojem su im darovi priopćeni, na temelju krštenja Duhom koje se prima polaganjem ruku.

Vidjet ćemo da nema sukladnosti između karizmatskog pokreta i Katoličke Crkve.

Gradnja na pijesku

Doktrinarno, pokret se diže na živom pijesku. Analiziran u svjetlu nauka Crkve, otkriva da se nalazimo pred nečim potpuno mutnim. Njegov temeljni kamen je osobno iskustvo i nadahnuće Duha Svetoga, a oboje nitko ne može kontrolirati. Pentekostalci tvrde da se pokret tako pun života ne može zadržati unutar uskih granica doktrinarnih formula, što objašnjava, štoviše, nepostojanje čvrste doktrine, nedosljedna pozivanja na Novi Zavjet i njihove provizionalne formulacije. Jedan od najvažnijih dokumenata o ovom pitanju, Teološka i pastoralna usmjerenja o katoličkoj karizmatskoj obnovi (Mechelen, Belgija, 1974.) kaže da:

“Dokument nije iscrpan i potrebna su daljnja istraživanja (…)”Tekst je predstavljen kao pokušaj odgovora na glavna pitanja koja postavlja karizmatski pokret. Drugim riječima, autori ne znaju o čemu se radi. Tekst je prepun polutvrdnji i jednostavnih mišljenja, a napravljeno je samo nekoliko distinkcija koje su bitne za svaki teološki argument.

Tako se, na primjer, tvrdi da:

“Iskustvo Duha Svetoga je lozinka kršćanina, a dijelom su se njome prvi kršćani razlikovali od nekršćana. Smatrali su se predstavnicima, ne nove doktrine, već nove stvarnosti: Duha Svetoga. Taj je Duh bio vitalna, konkretna činjenica koju nisu mogli zanijekati, a da ne poreknu da su kršćani. Duh je bio uliven u njih i doživjeli su ga pojedinačno i zajednički kao novu stvarnost. Religiozno iskustvo, mora se priznati, pripada svjedočanstvu Novoga zavjeta: ako se ta dimenzija ukloni iz života Crkve, Crkva osiromašuje.”

Tvrdnja da su se prvi kršćani smatrali predstavnicima ne nove doktrine, već nove stvarnosti: Duha Svetoga jednostavno je lažna. Krist je poslao apostole da pouče sve ljude. Poučavanje je prije svega prihvaćanje i prenošenje nauka, a ne doživljavanje istog, što je vrlo subjektivno.

Teza da je vjera zasnovana na iskustvu, u osnovi, Lutherova teza. Krist je došao svjedočiti Istinu, zahtijevajući da se njegov nauk prihvati, a ne eksperimentira: tko uzvjeruje i pokrsti se, bit će spašen; a tko ne vjeruje, bit će osuđen. Pisma svetog Pavla nam pokazuju da su apostoli i prvi kršćani bili u biti jako zainteresirani za doktrinu, a vrlo malo za osjećaje.

Naviješta se da je Duh Sveti bio izliven nad njima i da su ga oni pojedinačno i zajednički doživjeli kao novu stvarnost. To implicira da su svi kršćani apostolske ere primili Duha Svetoga i imali isto iskustvo kao i apostoli na dan Pedesetnice, s istim mističnim pojavama i čudima: pogrešna tvrdnja, budući da niti u Novom zavjetu niti u spisima Otaca, niti u službenom nauku Crkve, ima ikakvih tragova da je tako bilo. Naprotiv, kada se pripovijeda da je Duh Sveti sišao na nove kršćane, jasno je da se nalazimo pred jednim posve nesvakidašnjim, rijetkim i izoliranim događajem.

[Žrtva ili fešta?]

Prethodnica i porijeklo pentekostalizma

Knjiga mudrosti kaže da nema ništa novo pod suncem. Ne, ni pentekostalizam nije novost, nego stara zabluda obučena u novo ruho. Nije slučajno da sve hereze imaju nešto zajedničko: njihovi osnivači i sljedbenici tvrde da imaju posebne intuicije pod nadahnućem Duha Svetoga.

U vrijeme svetog Pavla već su se rojili lažni proroci koji su tvrdili da ih pokreće Duh Sveti, a koji su zapravo uznemiravali tek osnovane kršćanske zajednice. Njih su naslijedili gnostici, prvi službeni heretici, protiv kojih je sveti Ivan napisao svoje Evanđelje kako bi zaštitio stado od njihovih lažnih doktrina.

Tijekom drugog stoljeća pojavio se poseban tip pentekostalizma, koji je utemeljio Montanus. On i njegovi sljedbenici tvrdili su da posjeduju puninu Duha Svetoga i njegove karizme, posebno darove iscjeljenja, proroštva i govorenja jezika. Imao je bezbroj sljedbenika, među njima i samog Tertulijana, koji je briljantno pisao o Katoličkoj Crkvi, ali je naposljetku pao žrtvom montanizma, osnovavši vlastitu sektu.

U 12. i 13. stoljeću pojavile su se horde puritanaca koji su se hvalili posebnim prosvjetljenjem od Duha Svetoga. Putovali su od mjesta do mjesta propovijedajući vlastito evanđelje. Neke od tih sekti preživjele su do danas – na primjer, valdenžani – ali druge nisu: albižani, katari, siromasi Lyona itd.

Na Lutheru je bilo da istrgne čitave narode iz krila Crkve. Ovaj heretik i njegovi sljedbenici također su tvrdili da posjeduju puninu Duha Svetoga, što su poricali biskupima, papama, pa čak i ekumenskim koncilima. Zato je protestantizam, po svojoj prirodi, kolijevka modernog pentekostalizma.

Karizmatski ili pentekostni pokret, koji su utemeljili pastor R. G. Spurling (baptist) i W. F. Bryant (metodist), rođen je u Sjevernoj Karolini (Sjedinjene Države).

Osim što su imali – po njima – posebnu pomoć Tješitelja i bili obogaćeni njegovim darovima, tvrdili su da Božanski Duh izravno intervenira u tumačenju Svetoga Pisma.

Odbacili su sve dogme pod krinkom da Duh Sveti izravno nadahnjuje vjernike u ono što je potrebno vjerovati za spasenje. U takvom kontekstu nema mjesta bilo kakvom naučavanju, jer se kršćanska pobožnost živi poletno, pa i krajnje emotivno i egzaltirano.

Logično je da bi takav pokret doveo do kaosa. Međutim, oni odbijaju prihvatiti dokaze da Duh Sveti ne može proizvesti takav nered. Ukazujući na ovaj aspekt, nastojali su objasniti ovaj fenomen govoreći da je zabuna neizbježna u pokretu koji živi i širi se. Ali ako pogledamo žive organizme oko nas, uočavamo da se zdrav život skladno razvija i proizvodi dobre stvari, dok život koji se kaotično razvija može proizvesti samo čudovišta i odbacivanja prirode.

A budući da je stablo poznato po svojim plodovima, na Drugom plenarnom saboru u Baltimoreu (Sjedinjene Države) katolički su biskupi upozorili vjernike da ne pristaju na bilo kakvu vrstu privrženosti karizmatskom pokretu, čak im zabranjuju nazočnost na njihovim sastancima.

Međutim, oko 1966. pokret je prodro u Crkvu rukama dvojice profesora teologije na Sveučilištu Duquesne (Pittsburg): Ralpha Keifera i Patricka Bourgeoisa. Bili su inspirirani dvama djelima protestantskog pentekostnog pokreta: Križ i poluga promjene, pastora Wikersona, i Oni govore u jezicima, J. Sherilla.

Želeći ponovno zapaliti plamen vjere među studentima, vjerovali su da im je Bog u ruke stavio sredstvo providnosti. Proučavali su nekoliko mjeseci, ponovno čitali neke odlomke iz Prve poslanice svetog Pavla Korinćanima i Djela apostolskih, koja su poslužila kao teološka osnova za pokret, i na kraju su otišli u protestantsku pentekostnu molitvenu skupinu kako bi primili od njih “krštenje Duhom”. U siječnju 1967. primili su polaganje ruku i krštenje Duhom zajedno s darom jezika.

Njihov entuzijazam se rasplamsao, uvjerili su studente da probaju isto iskustvo, a na sljedećem molitvenom sastanku Keifer je sam položio ruke na neke studente, koji su iznenada primili krštenje Duhom s nekoliko izvanrednih darova.

Od tada se pokret nije prestao širiti, pridobivši među svojim sljedbenicima biskupe, kardinale i tisuće redovnica i redovnica, željnih doživjeti ono za što vjeruju da su osjećaji prvih Duhova.

Potrebno je naglasiti da ne postoji “katolički” karizmatski pokret. Pokret je protestantski. Nije rođen u Katoličkoj crkvi, već je u nju uvezen iz protestantskih pentekostnih sekti. Kako objasniti da se karizmatičnost proširila poput požara?

Mislimo da je odgovor sljedeći: karizmatski pokret obećava trenutačno obraćenje i svetost. Tko bi se odrekao tako dragocjenih darova po tako niskoj cijeni? Očito je da đavolska prijevara skrivena u karizmatskom pokretu zasljepljuje masu površnih ljudi, koji traže veliki uspjeh i trenutne rezultate, zaboravljajući da je put autentične svetosti i učinkovitog i trajnog apostolata sazdan od samoodricanja, šutnje, mrtvljenja, poniženja, ali i prividnih neuspjeha.

Milenko Bernadić, dopisnik za Croativ.net iz Španjolske.

Poveznice:

https://www.mercaba.org/Rialp/M/montano_y_montanismo.htmhttps://es.wikipedia.org/wiki/Montano_(hereje)

Nakon najnovije odluke vatikanske administracije, glede Međugorja, pita se vjernik što se je promijenilo – donosi Ivica Ursić na svom fb profilu.

Je li naša vjera postala snažnija? Hoće li netko sada ići u Međugorje, a prije nije išao? Misli li netko sada udvostručiti svoj godišnji broj posjeta Međugorju? Hoće li se hercegovački kamen do Podbrda i Križevca prekriti slojem asfalta kako bi se bez muke hodočasnici penjali?

Je li sada, nakon vatikanske odluke „nihil obstat“ (hrv. nema zapreke ili ništa ne priječi), ikome išta jasnije? Je li mi do sada bilo zapriječeno tamo ići i moliti se? Hoće li mi neka nova odluka u budućnosti reći kako bih ja to trebao vjerovati i koliko je to za moju vjeru uopće bitno?

Po meni se ništa nije promijenilo i ova odluka ne bi smjela, po pitanju nečije vjere, imati nikakav značaj. Ona ne donosi nikakav pravorijek o čudima nego nastoji unijeti red unutar hijerarhijskih relacija u Crkvi.

Oni vjernici koji su išli u Međugorje pronaći mir, ispovjediti se i biti spremniji nakon toga živjeti po Božjoj volji u ovome svijetu i u skladu s Božjim zapovijedima, ali ne biti od ovoga svijeta, ti će i dalje to činiti. Oni ljudi koji čuda traže u osjećaju ispunjenosti Duhom Svetim, nakon bivanja nekoliko sati, ili dana, u Međugorju, oni će i dalje ta čuda tu tražiti i nalaziti.

Oni koji glavnu brigu vode o svemu onome što prati fenomen Međugorja, a nije ispovijed, pokora, obraćenje i Euharistija ti nikada ne će u cijelosti doživjeti osjećaj mira kojeg Kraljica Mira donosi sa sobom. Oni će se doma prazni vraćati.

Ja sam prvi put stupio na tlo Međugorja 25. lipnja 2001. Iz čiste znatiželje. Podbrdo. Križevac. Crkva Sv. Jakova. Sve što pamtim jest nepodnošljiva vrućina. Neopisiva masa svijeta. I strahovita žeđ. Pitali su me što sam osjetio u duhovnom smislu. Rekao sam, iskreno, – ništa!

Te iste godine, nekoliko mjeseci kasnije, dijagnosticirati će mi se tumor i provesti ću, nakon operacije, 40 dana i 40 besanih noći na kirurškom odjelu splitske bolnice. Uslijediti će sedam mjeseci kemoterapije i zračenja i još puno gore zdravstveno stanje nego prije operacije i terapija.

I kada je ovaj svijet od mene digao ruke Bog me je zagrlio. O tome sam napisao knjigu „Sva Moja Sidra“ kojoj sam dao podnaslov „Kada teška dijagnoza postane … privilegija!“

Jedna od tih privilegija, nakon čudesne remisije tumora, po zagovoru Majke Božje, bilo je Međugorje. Nešto me je, nevjerojatnom snagom, privlačilo Međugorju. Tamo gdje sam nekada žeđao za čašom hladne vode sada sam čeznuo za mirom u duši kojeg samo Bog može jamčiti. I tu sam ga pronašao. Jedino u Međugorju sam u ispovjedaonici plakao kao malo dijete. Tu sam pred desecima tisuća mladih svjedočio svoj „pad prema nebu“. Iz Međugorja sam kroz svoja brojna (266) svjedočenja vjere upoznao sveto tlo Hercegovine kojemu se stalno vraćam.

Je li Međugorje mjesto ukazanja Blažene Djevice Marije ili (još uvijek) nije kako to vatikanska komisija sudi? Je li Međugorje „meka“ kršćanskog konzumerizma i vjerskog turizma ili je to mjesto ispovijedi, obraćenja i molitve? Je li Međugorje prevara ili je to znak s neba?

Mene ništa od svega toga ne zanima.

Jer ja sam tu pronašao svoju luku. Luku Mira.

Kada ugazite na tlo Međugorja na sva ova pitanja odgovore će vam dati vaše srce. Ali prije svega morate ga očistiti i dati u njemu prostor Duhu svetomu. Ispovijed. Pokora. Euharistija.

U tom trenutku ne će biti „nikakve zapreke“ (“nihil obstat“) osjećati se od Boga blagoslovljeni, od Bogorodice Marije mirom dodirnuti i od Isusa Krista na put k Ocu povedeni.

Ivica Ursić/fb

Na glavnoj pozornici u središtu grada sinoć su svečano otvorene 59. Vinkovačke jeseni s još jednim raskošnim glazbeno-scenskim prikazom koji veliča “starovirsku” Slavoniju, bogatstvo i ljepotu njezine plodne zemlje, njezine vrijedne i čestite ljude i raskošnu tradicijsku kulturu.

Ruke šokačkih uspomena, što je tema ovogodišnjih Jeseni, raširile su se kako bi po šokački, toplo, srdačno, domaćinski, obgrlile sve u Vinkovcima i sve one u Hrvatskoj i svijetu koji su prijenos svečanog otvorenja 59. Vinkovačkih jeseni pratili na prvom programu Hrvatske televizije.

Bakine su to i djedove ruke, moglo se čuti, simbol su rada i ljubavi, u njima je utkan jedan životni vijek protkan mladošću i brižnim odgojem, one čuvaju toliko neispričanih priča sažetih u uspomene šokačkoga naroda.

Ovogodišnjom temom, istaknuto je, iskazuje se poštovanje čuvarima Šokadije, baki i djedu kao središnjim figurama i odrazu šokaštva, a Vinkovčanke i Vinkovčani, poručeno je, srdačno pozdravljaju: Dobro došli na 59. Vinkovačke jeseni!

A u ime svih Vinkovčanki i Vinkovčana, u ime ponosne Šokadije, u ime Slavonije pozdravnu riječ i dobrodošlicu na Jeseni u Vinkovce uputio je domaćin, gradonačelnik Vinkovaca Ivan Bosančić.

“Dragi Vinkovčani, dragi žitelji Vukovarsko-srijemske županije i dragi svi naši gosti, dobrodošli na 59. Vinkovačke jeseni. Posebno bih htio zahvaliti svima koji kroz godinu doprinesu da ova naša prekrasna manifestacija iz godine u godinu bude sve bolja i snažnija. Ponosan sam na Vinkovačke jeseni, ali i sva kulturno-umjetnička društva s područja Vukovarsko-srijemske županije bez kojih Jeseni ne bi bilo. Ponosan sam na žitelje naše županije i na naše sugrađane koji žive zbog Vinkovačkih jeseni, koji odgajaju svoju djecu u tom duhu. Čuvamo tradiciju, pjesmu, folklor i zbog toga smo postali centar tradicijske kulture i olimpijada folklora, ali siguran sam i mjesto dobre gastronomije, ljudi koji će vas uvijek široka srca prihvatiti. Zato uživajte u 59. Vinkovačkih jesenima, u pjesmi i plesu, u najljepšem gradu na svijetu”, pozvao je gradonačelnik.

Najveću manifestaciju tradicijske kulture u Hrvatskoj, 59. Vinkovačke jeseni otvorio je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković. 

“Vinkovačke jeseni ključna su i najveća manifestacija ovog tipa u Republici Hrvatskoj, stoga bih želio zahvaliti svima onima koji već 59 godina čuvaju tradiciju, iz godine u godinu osmišljavaju sjajne programe, čuvaju naš hrvatski identitet, jezik, kulturu, tradiciju, vjeru i sve ono na čemu je utemeljena naša sloboda i od čega je u svih teških desetljeća i stoljeća hrvatski narod očuvao svoj identitet i posebnost. Posebno me veseli ovogodišnja tema, naši preci, djedovi i bake koji predstavljaju temelj svega onoga što mi danas imamo. Bez njih ne bi bilo ni nas, niti Vinkovačkih jeseni. Slavonija i Vinkovci poseban su dio Hrvatske, posebnoga mentaliteta, plemenitosti, dobrote, snage, odlučnosti i inata”, kazao je Gordan Jandroković koji je 59. Vinkovačke jeseni otvorio stihovima Miroslava Slavka Mađera „Pjevaj majko ratara i bekrija, pjesmu onu što nam život vara, konje vrane kad osedla Šokadija, vrisne pjesma od plamena i žara”.

U šest slika večeras su prikazani običaji Šokadije od jeseni do poklada, kroz priču o Jeli i Luki, koji sa svojim unukom iz perspektive 80-ih godina 20. stoljeća kreću na putovanje u prošlost evocirajući vrijeme i mjesta.

Berba kukuruza, pudarenje, svinjokoljska večera i dolazak bušara kod domaćina, običaji uz blagdan sv. Lucije, običaj položaja na Badnjak, pokladni običaji, sve je to prikazano večeras u priči bake, djeda i unuka. Dio je to bogatstva koje je nemjerljivo, tradicijske kulture koja se u Slavoniji predano čuva.

Marko Sabljaković autor je teksta i redatelj otvorenja, a na pozornici sve su uprizorili glumci: Anita Filipović, Ilija Červen, Josip Jurković, Nataša Veselinović, Željka Rogić, Andrija Krištof, Ljiljana Šunjić, Vladimir Andrić, Dunja Šaran, Mirela Kovačić i Josip Horvat. 

U glazbenom dijelu nastupili su: Pero Galić, ŽVS “Lira” Vinkovci, MPG “Lipa” Vinkovci, ŽPS „Vranovke“ Vranovci, MPS „Šokadija“ Stari Mikanovci, tamburaški sastavi “Tamburaši za dušu”, “Slavonske lole”, “Bosutski Bećari” i “Vranac” te KUD-ovi „Seljačka sloga“ Gradište, „Kolo“ Vukovar, dva „Ivana Gorana Kovačića“ Lovas i Ivankovo, „Izvor” Vinkovci i “Mijat Stojanović” Babina Greda.

Voditeljski par bili su Milka Vida i Zvonimir Petričević. Scenografiju potpisuje Dubravko Mataković, a glazbenu produkciju Branimir Jovanovac Bani uz suradnicu Martinu Šarić dok je glazbeni off majstor i aranžer Luka Senčić. Inspicijenti su bili: Josipa Mišić, Josipa Jurković i Kristijan Posavac. Jurica Brkić, Ljiljana Vendl i Josipa Vidakušić potpisuju kostime glumačkog ansambla. Jezični savjetnik bio je Krešimir Bošnjak, a savjetnik za folklor i narodno ruho Nikola Šuća.

Nakon svečanog otvorenja šokačka zabava nastavila se u cijelom gradu, a svi su posebno pozvani u šator Vinkovačkih jeseni gdje je u 22 sata počeo koncert popularnih “Slavonskih lola”.

“Ej Vinkovci alaj ste na glasu, Vinkovačke jeseni vas krasu!”. Budite s nama i dalje večeras, a sve vas čekamo i sutra i u nedjelju. Uživajmo zajedno u bogatstvu i ljepoti nošnji, pjesme, plesa i običaja, koje mogu pokazati samo Slavonija i Hrvatska.