Jevgenij Prigožin je otišao. Razloga je više, ali ni jedan nije neočekivan. Po meni je najbliži istini Marcel Holjevac. On misli da su krive klimatske promjene. Moguće! Koliko je samo ljudi ovog ljeta “otišlo” zbog “lude” klime. Istragu navodno preuzima grčka policija. Njoj Rusi vjeruju, a i brzi su.

Odmah je otpala teorija po kojoj je navodno Jevgenij pao kroz prozor “avijuna” jer se malo previše “nacvrcao” votke i nagnuo na vrata. Sada nam, u ovom “istorijskom” trenutku, fali neki ministar “narodnog prosvjećenja”, kao, recimo, nekadašnji Joseph Goebbels. Takvom bi liku Rusi trebali prepustiti ovlast da svijetu iznese “čistu destiliranu” istinu o tome kako je došlo do eksplozije u avionu. Ivan Hrstić ne isključuje čak ni sretan scenarij po kojem su, nakon eksplozije aviona, Pigožin i Utkin izašli živi živcati, kao iz Hitlerove podmornice, negdje u Urugvaju ili Paragvaju. Sad se već sunčaju uz votku, začuđeni spoznajom da su Urugvaj i Paragvaj ustvari dvije, a ne jedna država s dva naziva.

Ivica Granić vjeruje Grcima. U slučaju BBB-sa mediji su odmah došli do epohalnih otkrića tko je ubio Kenedija, tko je nacrtao svastiku na Poljudu, tko je ubio grčkog navijača…. Granić postavlja relevantno pitanje: “Tko je roknuo Prigožina? Kazari, Aškenazi, nacisti, narcisti, fašisti, komunisti, Jure i Boban… ”

Stvarno, tko bi “roknuo” dobrog čovika, našeg Jevgenija?

Teorije o smrti “dobrog čovika” užarile su Internet. Jedna je čak zanimljiva. Nesretni avijun srušio je Prigožin, naravno, bez sebe jer je lažirao vlastitu smrt. Prisjećam se samoupravnog humora kad je u avionskoj nesreći poginuo Džemal Bijedić, tadašnji predsjednik Vlade SFRJ. Javili Titu da je Džemo poginuo, a Tito je navodno pogledao na sat i rekao: “Nemoguće, drugovi, zar je već 3.10!?”. Đžemalov je avion udario u brdo kraj Mostara i kad je otvorena “crna kutija” sve je bilo jasno. Navodno je zadnje što je zapisano na traci bio glas Džemala: “De, bolan, daj da ja malo vozin…”.

Najkraće rečeno: “odnilo čovika”.

U stilu prvog bicikla u Saborskom. Uleti baba u kuću sva izvan sebe: “Isusati, nešto odnilo čovika…” Jeste da je vic prepečen više puta, ali nešto je odnilo i našeg Jevgenija i njegove “oficire”. Nitko nema pojma što je to “nešto”. Ne zna čak ni Miomir Marić iz “Ćirilice”. On se nada da je Prigožin negdje iz Afrike gledao pad svog aviona. Naravno, možda je i točno, samo ovisi iz kog kuta je sve gledao.

Po zakonu gravitacije sve što se digne mora i pasti.

No, dobro! Napokon evo jedna umirujuća vijest: HRT-vijesti javljaju: “Kremlj: Apsolutna je laž da Rusija stoji iza Prigožinove smrti”. Odahnuo sam! Vjerujem kako je sa mnom odahnuo i Zagreb, “grad heroj”, nekada nepokoren, a danas nepokošen. Smeće smrdi posvuda u ovim ljetnim vrućinama, pa gradska vlast smatra kako je bolje ostaviti što višu travu kako se ne bi vidjelo, osim iz aviona (ali ne Prigožinovog), hrpe smeća koje su, baš kao i nepokošena trava, dio lijeve gradske zelene politike.

Igor iz ‘ustaške familije’

Prije četrdeset i pet godina, točnije 23. kolovoza 1975.g, rođen je Igor Kačić. Igor je ubijen na Ovčari kao učenik drugog razreda srednje škole kad je imao samo 16. godina. “Prepoznao” je neki četnik Igora da je iz “ustaške familije” i označio ga kao “opasnog ustašu”. Navodno taj isti četnik i dan danas radi u Općini Vukovar. Hrvatska tragedija ima svoj početak, ali se još ne vidi kraj…. Naša vlast i danas polaže vijence na grobove “narodnih heroja” koji na savjesti nose 16-godišnjake kao što je naš heroj Igor Kačić…. Ubijali su, ubijali bi i opet ako im dozvolimo. Hvala Bogu što sada ipak karte dijelimo mi….

Nekako ispada kako je kolovoz mjesec ne baš sklon Hrvatekima. Naime 23. kolovoza 1902.g. u časopisu “Srbobran”, koji je izlazio u Zagrebu, objavljen je povijesni manifest budućih odnosa Hrvata i Srba: “Srbi i Hrvati do istrage vaše ili naše”. Ovo “istrage” doslovno prevedeno znači “do uništenja”. Zanimljiv je taj “miroljubiv tekst”.

U njemu, između ostalog, stoji: “Budući da Hrvati nisu i ne mogu biti posebna narodnost, oni su na putu da postanu-srpska narodnost. Taj proces pretapanja nitko ne može zaustaviti… On će se ubrzati u borbi koja se mora voditi ‘do istrage naše ili vaše’ u kojoj jedna stranka mora podleći… Da će to da budu Hrvati garantuje nam njihova manjina… geografski položaj….i proces opšte evolucije, po kome ideja srpstva znači napredak”. Ali ta “evolucija” je završila 5. kolovoza 1995.g. u općoj traktorijadi. Na kraju krajeva, mjesec kolovoz i nije baš tako loš mjesec. A  tekst iz “Srbobrana” trebali bi Hrvateki s vremena na vrijeme iznova pročitati. Ako ni zbog čega drugoga onda zato što se evolucije vrlo često pretvaraju u revolucije. Zato mislima iz  “Srbobrana”“ treba i danas pridati važnost.

Student s Brača šalje iz Zagreba telegram ocu: “Molim te, pape, šalji mi hitno novac za stanarinu jer će me inače izbacit’ na ulicu….” Brižni otac odgovara: “Pazi na aute, sine!”

Samo slijepci ne vide

Da se odmaknemo od regionalne “geopolitike”. Sjećate li se još uvijek one neeksplodirane “raketle” koja se prizemljila u Zagrebu kraj studentskog doma na Savi. Samo politički slijepci ne vide da baltičke zemlje svoj prijem u Europsku Uniju zahvaljuju težnji da se što prije odcijepe od Moskve i približe Zapadu pri čemu je, na primjer, Kaunas u Litvi svojom raskošnom iluminacijom preko noći postao Kaunas city. Na “zapadu ništa novo”. Velike ribe jedu male ribe, osim na Jadranu gdje velike ribe jedu “bijelu” ribu, a male girice.

Društvo prevoditelja smatra kako prevoditelje u njihovom poslu vodi misao prevodilja.

Zaiskrilo je u nogometu. N.K. Zrinjski iz Mostara osvojio je prvenstvo s 27 bodova ispred drugoplasirane momčadi. Dobar trener, pomisliše u Rijeci, i trenera preselili k sebi u Rijeku. Nakon “invazije” BBB-a na Grčku, zaškripalo je bilo i u Dinamu. Opet se počela pjevušiti ona popularna zagorska pjesmica “Oj-Diname, ne buš prvi…” pa je bivši trener Zrinjskog završio u Maksimiru. Onda je “Rijeka” uzela odličnog trenera Gorici… i svi se posvađaše. Jedan od trenera je imao “izlaznu” klauzulu u ugovoru dočim drugi nije, ali sve polako okreće prema onom najvrednijem – a to je repka i Zlatko Dalić. Izbornik koji je nadmašio pok. Ćiru Blaževića. Dosta je bilo tih “retrogradnih” okupljanja na trgu, 500.000 razularenih sa svakojakim parolama. Čeka se nestrpljivo da Dalić uvrijeđeno odstupi i da se Modrić “umirovi” pa da se uredno vratimo u “autsajdersku” ligu. Bez masovnih dočeka, desničarenja i iskapčanja struje… odnosno tamo gdje i spadamo. Dok se “veliki” kefaju, mi čučimo ispod stola. Neka naši najbolji igrači igraju u Rapidu iz Beča (a Beč je blizu bečkom Novom mjestu), a ne da paradiraju kod Pepa Gvardiola kao najskuplji svjetski eksponati. Divide et impera… Jesam malo dosadan sa stalnim ponavljanjem tog krajnjeg nogometnog cilja jugofila i ljevičara koji mrze Hrvatsku, ali ovako star, nikako se ne mogu oteti dojmu i strahu da sve ide u tom pravcu. Pa si mislim, ako o tom dovoljno trubim javno, možda nas osvijestim da se tome na vrijeme suprostavimo.

Trenutno trpimo teror lažnih bombi i bombastičnih laži.

‘Mi lažemo da bismo obmanuli sebe… lažemo iz stida…’

Ono što je naj… u hrvatskoj književnosti skočilo je na svoje rahitične samoupravne noge zbog novog Zakona o hrvatskom jeziku. “Velikani” pisane riječi Ante Tomić, Miljenko Jergović, Jurica Pavičić, Boris Dežulović, Vedrana Rudan i drugi “prosto ne mogu da veruju” što će nam zakon o jeziku kojem su pola stoljeća ponosno tepali – naš “srpsko-hrvatski” ili u narodu “novosadski”. Sad odjednom vrište kako samo gomilamo nepotrebne zakone.

I dok mi iracionalno trošimo lovu i vrijeme na nepotrebne zakone, naše komšije rade za nas. U projektu “srpskog sveta” u slobodarskom Beogradu donijeli su neoboriv zaključak: “Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski”. I tačka. Javio se i Slavko Petaković, profa s beogradskog Filološkog faksa, čija je specijalnost krađa dubrovačke književnosti. Kaže drug Slaviša: “Dubrovnik je možda i najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije”. U velikom intervjuu za TV-Čačak Slaviša se poziva na Milana Rešetara, a koji se opet poziva na Dražu Mihajlovića, dočim se Draža poziva na akademika Jovana Deretića po kojem je prva ameba bio Srbin s Kosova. I sve to piše u čuvenoj knjizi  “Historija nove srpske kulture”. Službeno potvrđeno kao jedna od najtanjih knjiga. Uz takve ideje komšija, stvarno što će nam zakon u hrvatskom književnom jeziku? Da taj zakon postoji tko bi tiskao “epohalna” djela Ante Tomića, Vedrane Rudan, Milenka Jergovića i drugih koji ionako nemaju puno veze s hrvatskim knjiženim izričajima. O da, tiskala bi ih Faktura, Naklada Ljevak… Možda bi se lakše probili Slobodan Novak ili Aralica, ali bilo bi gusto. Teško se probiti kraj “knjiženih izraza” jedne Vedrane Rudan ili novog “putopisa” u srce Srbije Ante Tomića.

Uglavnom, na sceni u Srbiji je glad za novim posrbljivanjem Marina Držića s ciljem da se utvrdi “kako svugdje gdje se u prošlosti govorilo i pisalo štokavštinom pripada srpstvu, kao i Dubrovnik i njegova književnost”. Željko Jozić, ravnatelj Instituta za hrvatski jezik, misli da je opovrgavanje takvih teza relativno lak posao. Tako su mislili i u drugoj polovici XIX stoljeća kada je Vuk Karadžić u svojoj “najtanjoj”“ knjižici objavio “na ceo svet”: “Srbi svi i svuda”. Nema s takvima “lakog posla”. Puna je Hrvatska simpatizera takvih ideja, premrežene su čak i institucije, o medijima da i ne govorimo. Osma neprijateljska ofanziva je na vidiku. Nakon Dubrovnika na redu su valjda Split, Šibenik i Zadar… Orjuna je spremna. Zadaci se više ne maskiraju, srpski svet čeka na Bajakovu i hita ravno u Dubrovnik da se malo bolje upoznaju sa “starosrpskim” jezikom. Orjuna i komšije probleme rješavaju po utvrđenom redu.

Prvo su na redu Dalić i “vatreni”. Tu neprikrivenu nacionalnu euforiju, te stotine tisuća na dočecima, te hrvatske grbove, ti HOS-ovci, sve to sliči na opjevani “maspokret” iz 1971.g. Treba novi Miloš Žanko da nas podsjeti na Grubore i druge “strašne” zločine iz 1995.g. Lili Benčik po tko zna koji put javno upozorava: “Nije isto. Da nije bilo Vukovara ne bi bilo Grubora”. Melodija je poznata. Stalno ponavljaju: rat ste dobili ratnim zločinima. Priznajte, pa ćemo da se pomirimo! Trla baba lan. Za Grubore se pokušalo “uvući” Željku Sačiću. Branio sam ga u kaznenom postupku. Utvrđeno je da taj dan nije bio na bojišnici nego u Zagrebu, da nije ni znao niti mogao znati što se dogodilo, i to je dovelo do oslobađajuće presude. Sutra će na red doći špilja Jadnovo u kojoj navodno leže srpske žrtave. Mali je problem što su se u tu mitsku špilju spuštali brojni speleolozi te nisu našli ni jednu jedinu ljudsku pa čak ni životinjsku kost. Na sceni je uvijek stari dobri Dobrica Ćosić, “otac srpske nacije”, i njegovi zaključci: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe… lažemo iz stida…” itd.

Sjećam se “slavnih” vremena kad su optužnice protiv naših generala u ravnu Nizozemsku stizale kao iz Ravne Gore…

Dok se mučim s ovim tekstom stigle su i današnje novine od 26. kolovoza ljeta Gospodnjeg 2023. Večernji, naslovnica: “Hrvatice na udaru lažnih ljubavnika iz Nigerije”. Opa, bato! Nisu zlato! Nisu valjda ti ljubavnici lagali da su iz Danske i Švedske. Drugi naslov: “Presedan u Beogradu – dječak ubojica u rujnu kreće u školu”. Ima nešto i o mršavuljki Kolindi koja je ostala izvan udara nigerijskih ljubavnika. Kaže: “U Ukrajini djelujem izvan okvira hrvatskih institucija…”. I šećer na kraju. Na 42. stranici strši naslov: “Navijački juriš na društvo”. Drago mi je da je stalna članica 6. ličke Ivana Jakelić napokon shvatila. Riječ je o BBB. Oni su ne samo divljaci nego i glasači… Imaju značajan potencijal mobilizacije resursa… Ako ljevičarke iz Večernjaka do sada nisu shvatile da je raspad njihove Juge u stvari počeo 13. svibnja 1990.g. na Maksimirskom stadionu kad su se navijači Dinama sukobili sa Zvezdinim i Arkanovim delijama, onda žali-bože papira. Taj događaj s onim studentskim buntom iz 1971.g. pokazuje da u “kmetskom” mentalitetu samo mladi mogu pokrenuti društvo i preskočiti povijesni poltronski mentalitet Hrvateka. Teoretski kad bi BBB-si i Torcida glasovali za jednu opciju, ta bi možda i pobijedila. Međutim, tu je politici prepreka nogomet. No, samo da se zna. Tko zna. Možda jednog lijepog dana, a možda i prije…

Zvonimir Hodak/direktno.hr