Čekamo da se na političkome obzorju pojavi državnik

O završetku jednoga i početku drugoga ciklusa u političkoj povijesti nekoga naroda govorimo ne samo kod promjene vlasti nego i kada određena vladajuća struktura pobijedi na parlamentarnim izborima te nastavi vladati državom. Pri tome pojam ‘ciklus’ ne bismo smjeli shvaćati kao nekakvo ciklično gibanje, koje kruži u smislu Nietzscheova ‘vječnoga vraćanja istog’ i njegova ‘amor fati’ iliti ljubavi prema usudu – nego treba imati u vidu kretanje prema naprijed: usmjereno napredovanju, rastu i razvoju naroda i države u hodu kroz, kako reče dr. Franjo Tuđman, ‘bespuća povijesne zbiljnosti’.

S obzirom na konkretne izbore – koji su 5. srpnja 2020. održani za 10. saziv Hrvatskoga sabora – imamo se zapitati gdje se ovoga trenutka nahodimo u četrdesetogodišnjem putovanju pustinjom i jesmo li se u prošlome mandatu približili ulasku u ‘obećanu zemlju’. Prisjetimo se da biblijska Knjiga Izlaska govori o izbavljenju židovskoga naroda iz egipatskoga ropstva i ulasku u obećanu zemlju Kanaan ‘kojom teče med i mlijeko’. Zanimljivo je primijetiti da je Knjiga Izlaska na latinskome nazvana ‘Exodus’ (podrijetlo riječi je grčko), a taj zlosretni egzodus – iseljavanje i raseljavanje zbog ratova ili iz vjerskih, političkih i ekonomskih razloga – pokazao se višestoljetnom konstantom u povijesti hrvatskoga naroda, od mletačkih i turskih vremena do današnjih slobodnohrvatskih i eurounijskih. Posebno je zabrinjavajuća pojava da se posljednjih godina nekoliko stotina tisuća Hrvata, mahom mladih i školovanih, iselilo iz domovine otišavši na rad u europske i prekomorske zemlje u kojima, kao ni u Hrvatskoj, ne teče med i mlijeko. Vratimo se biblijskoj Knjizi Izlaska. Intrigantno je pitanje zašto bijaše potrebno 40 godina lutanja pustinjom da bi narod prevalio put od delte Nila do obećane zemlje Kanaan, udaljenost koja je kraća od 300 kilometara, što približno odgovara udaljenostima od Zagreba do Osijeka ili od Rijeke do Zadra. Riječ je o putu koju je pješačenjem moguće prevaliti za manje od sedam dana. Zašto su onda Židovi u tome surovom pustinjskom ambijentu hodili 40 godina? Odgovor nam je potražiti u biblijskoj simbolici broja 40. Njime su na stranicama Svetoga pisma obilježeni glavni događaji u povijesti spasenja odnosno Božja posredovanja u toj povijesti: od Noe i Velikoga potopa kada je kiša padala 40 dana i 40 noći do Isusovih 40 dana proboravljenih u pustinji gdje je Spasitelj prionuo postu da bi tako ojačan bio spreman oduprijeti se svim Sotoninim napastima. Broj 40 označuje pripravu i kušnju, ali i kaznu.

Između pustinje i obećane zemlje

U biblijskoj Knjizi Brojeva čitamo: ‘Jahve je gnjevom planuo na Izraelce pa ih je pustinjom povlačio četrdeset godina, sve dok ne pomrije sav naraštaj što je u očima Jahvinim zlo postupio. A sad vi – grešni naraštaj – ustajete namjesto svojih očeva da još povećate srdžbu Jahvinu na Izraela. Ako se od njega odvratite, on će još produžiti vaš boravak u pustinji; tako ćete upropastiti sav taj narod’ (Br 32, 13-15). Unatoč tomu što ih je Mojsije izveo iz Egipta, ‘kuće ropstva’, Židovi su hodeći pustinjom neprestano rogoborili žaleći za Egiptom gdje su, iako ne bijahu slobodni, imali sigurnost: krov nad glavom i lonce s hranom. Koliko li smo samo puta u posljednja tri desetljeća čuli da je navodno u komunističkoj Hrvatskoj, u Jugoslaviji, bilo bolje i ljepše nego u današnjoj neovisnoj demokratskoj Hrvatskoj? Kao da su ti nostalgičari zaboravili ekonomsku krizu i sunovrat socijalističke privrede, učestale redukcije struje, ograničavanje vožnje vlastitih automobila prema rasporedu ‘par-nepar’, trajne nestašice goriva, kave, deterdženta, odlaske u Trst po traperice i tomu slično. O okrutnim progonima i ubojstvima političkih neistomišljenika da i ne govorimo. Valja upitati je li većina stanovništva zaista živjela bolje u socijalističkoj Jugoslaviji, ili je tim žalnicima za mrtvom državom ‘u ona vremena na ovim prostorima’ bilo bolje odnosno ljepše i lakše zato što su prije 30, 40 i više godina bili mlađi i ljepši, zdraviji i živahniji, te su kao takvi više posjećivali diskoteke, a manje apoteke (u svemu bi odlazak u biblioteke trebao biti neovisan o životnoj dobi).

Iz jugokomunističkoga Egipta izišao je hrvatski narod tek za vladavine i državničkoga vodstva dr. Franje Tuđmana, zaslužnika koji je vlastiti narod izbavio iz jugoslavenske kuće ropstva; razumije se, uz presudnu ulogu hrvatskih branitelja i veliku žrtvu cijeloga naroda. I nemjerljivu pomoć Božju. Ali veliki Tuđman, kao ni Mojsije, nije ušao u obećanu zemlju. Odveć je život Tuđmanov bio povezan s komunističkim sustavom, kućom hrvatskoga ropstva. Četrdeset biblijskih godina lutanja kroz pustinju bijaše potrebno da bi pomrli svi Židovi koji življahu u egipatskome ropstvu i zatim u pustinji pokazivahu malodušje i neposluh Božjoj riječi. Mojsiju je Jahve, kako čitamo u biblijskoj knjizi Ponovljeni zakon, rekao: ‘Ovo je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu da ću je dati tvome potomstvu. Dopustio sam da je pogledaš svojim očima, ali ti onamo nećeš prijeći’ (Pnz 34,4). Tako bijaše unatoč svim Mojsijevim zaslugama i njegovoj veličajnosti: ‘Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju – njega je Jahve poznavao licem u lice! – po svim onim znakovima i čudesima u zemlji egipatskoj za koja ga je Jahve slao da ih učini […]’ (Pnz 34,10-11). Pada mi na um nezaboravni Leonard Cohen, koji nošen urođenom židovskom duhovnošću i povijesnospasenjskom ćutilnošću pjeva: ‘I was born in chains / but I was taken out of Egypt’ (‘Born in Chains’, album ‘Popular Problems’, 2014).

Duhovna Hrvatska nespojiva s podignutim prstom

Pojam ‘obećana zemlja’ zasigurno predstavlja nešto više, dublje i sadržajnije od zemlje blagostanja. Pri tome ni blagostanje ne treba razumijevati redukcionistički, u pukome materijalističkom i ekonomskom smislu – ono je u isti mah i duhovna kategorija. A fortiori: prije svega i ponajvećma duhovna. U poetski intoniranoj prozi naslovljenoj Duhovna Hrvatska književnik i politički emigrant Viktor Vida poseže, među inim, za biblijskim slikama i simbolima: ‘Ona je uvijek više no na svoje rudnike, i njive oranice i polja zlatoklasna pazila na čas, kad li će proći, u čudnim znamenjima neba, Jaganjac, koji pase među ljiljanima. / Nama se, istina, žuri, ali što za nju znači sitniš stoljeća?’
Naš Bokelj Vida tragično je skončao 1960. u Buenos Airesu. Nakon 30 godina, 1990., održani su u Hrvatskoj prvi slobodni i višestranački izbori na kojima je zbačen jednopartijski komunistički sustav. 

Prošlo je od tada još 30 godina, u kojem su razdoblju svi predsjednici Republike Hrvatske, osim Kolinde Grabar-Kitarović, bili članovi Saveza komunista Hrvatske, među njima i aktualni predsjednik Zoran Milanović (koji je to članstvo nastojao zatajiti). A partijskom knjižicom neokaljana Kolinda Grabar-Kitarović podignutim je srednjim prstom pokazala zbiljsku pripadnost lijevo-liberalnomu svjetonazoru i ujedno prkosnu suprotstavljenost duhovnoj Hrvatskoj i kršćanskoj duhovnosti, protimbu bioetici koja se principijelno zauzima za zaštitu čovjekova života od začeća do prirodne smrti. Nitko nije govorio o zabrani pobačaja silovanim ženama ni bilo kakvoj naredbi, nego o kršćanskoj i općeljudskoj sugestiji da i tako začeti životi imaju vrijednost i dostojanstvo. Nametnutu i medijski eksploatiranu suprotstavljenost između života (‘pro-life’) i slobode izbora (‘pro-choice’) životonosno pomiruju riječi Saveza što ih je Jahve izrekao Mojsiju, kako čitamo u Ponovljenome zakonu: ‘Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas […]’ (Pnz 30,19-20). Umjesto da osluhne Božji glas, samoproklamirana demokršćanka Kolinda Grabar-Kitarović povodljivo je i neinformirano zajedrila brazdom brojnih besramnih nepristojnica. Svjedočili smo nekulturnoj gesti jer se uspravljeni srednji prst dohvaća rektalnih i falusnih aluzija: u antičkome Rimu pokazivanje srednjaka, kojim se nakon nužde brisala stražnjica, značilo je vrlo ružnu neverbalnu psovku i tešku uvrjedu, a tako podignut prst bio je simbol i muškoga spolnog organa, što se zadržalo do danas. Svakako je posrijedi gesta koja ne priliči pristojnoj gospođi, a nekmoli otmjenoj dami. U sveobuhvatnoj i vjekovječno aktualnoj Bibliji možemo pronaći i retke o sramotnome ispruženom prstu. ‘Ukloniš li iz svoje sredine jaram, / ispružen prst i besjedu bezbožnu, […]’, čitamo u proročkoj knjizi Izaijinoj (Iz 58,9).

Faraonski diktator Tito ili mojsijevski izbavitelj Tuđman

Biblijski su proroci opominjali i usmjeravali, vjerno prenoseći riječ Božju kroz povijest spasenja. Treba istaknuti da Židovima – uz njih i kršćanima – povijest spasenja nije nešto izvan i iznad povijesti, nego je riječ o jednoj jedinstvenoj povijesti koja je i temporalna i soteriološka te, s obzirom na svoj cilj i ispunjenje, eshatološka. 

K tomu je pravocrtna, a ne ciklična – nema unutar nje ‘vječnoga vraćanja jednakoga’. Kada je naš narod preuzeo svoju sudbinu u svoje ruke, tisućljetna povijest Hrvatâ doživjela je kvalitativni skok i to većma se iskazala kao hrvatska povijesnost. Dogodilo se to ‘kontrarevolucionarnom narodu’ kojemu je Karl Marx nijekao povijesnost. Golemoj većini naših političara, pa i onima koji se smatraju državnicima, nedostaje domoljubna vizija povijesti, vizionarski pogled u budućnost i, ne manje važno, sposobnost kritičkoga i proročkoga preispitivanja i razlikovanja duhova. Uza sve im nedostaje i bogobojazna higijena duše i smjerna duhovna budnost. Na jednome od nedavnih predizbornih sučeljavanja mogli smo vidjeti da je Davor Bernardić, pretendent na položaj premijera, sučelice aktualnomu premijeru Andreju Plenkoviću krajnje nepametno odgovorio na pitanje ‘Tito ili Tuđman?’. Bernardić je bez krzmanja rekao ‘Tito’, a to je bio jedini odgovor te večeri izgovoren ‘iz glave’ i iz srca, bez pomoći ‘šalabahtera’. Na žalost, još je u Hrvatskoj velik broj poklonika diktatora i totalitarista Tita, krvnika i velezločinca svjetskih razmjera. Jedan od njih je i komitragični junak (što je tragičnije od tragikomičnosti) Bernardić, mladac rođen u godini Titove smrti. Pretendent na mjesto predsjednika Vlade Republike Hrvatske počinio je kobni ‘salto mortale’ odabravši faraona Tita, personifikaciju zatiranja nacionalne i političke slobode hrvatskoga naroda, a zabacivši dr. Franju Tuđmana, mojsijevskoga vođu naroda koji je pod Tuđmanovom državničkom palicom izišao iz jugokomunističkoga Egipta.

Hina zarobljena mentalnim komunizmom

U svemu tome nije nas trebao začuditi jedan promidžbeni predizborni materijal – koji je izazvao upozorenje Etičkoga povjerenstva u izborima zastupnika u Hrvatski sabor, upozorenje medijski ignorirano jer određeni mjerodavnici u Hini u svojemu tobožnjem antifašizmu nisu izišli iz mentalnoga komunizma (sintagmu posuđujem od poštovanoga akademika Ivana Aralice). Taj promidžbeni uradak Restart koalicije izriče ideološki motiviranu isključnu disjunkciju iliti kontravalenciju: ‘Ili korupcija, lopovluk i fašizam za najcrnju Hrvatsku u povijesti, ili RESTART koalicija za novi početak.’ Čak su i negdašnji marksisti iz redova ‘Praxis filozofije’, koji su kritičku oštricu usmjeravali prema ‘dogmatskomu marksizmu’, razaznavali u takvim etiketiranjima nepoželjni ‘silogizam krivoga identiteta’ kao jednu od oznaka ideologijske svijesti. Naime, prema načelu ‘krivog identiteta’ svako stajalište koje se makar djelomice razlikuje od njihova proglašavali su fašizmom, kontrarevolucionarizmom, trockizmom i slično. U usporedbi s Ivom Josipovićem, Stipom Mesićem (i njega smo te izborne večeri mogli vidjeti, ozlojeđena i pokunjena, u gubitničkome stožeru Restart koalicije), Krešom Beljakom i Davorom Bernardićem – stari se marksisti praksisovci, kao Rudi Supek, Predrag Vranicki i drugi, mogu činiti pravim demokratima i pluralistima. Ako ništa drugo, nisu opsesivno plašili narod navodno aktualnim fašizmom.

Izmaštani fašizam kao ideološki malj

Onima koji olako posežu za teškim oružjem, emocionalno nabijenim izrazima kao što je ‘fašizam’, izvrsno je odgovorio nedavno preminuli prof. dr. Ivo Banac u emisiji ‘Razgovor s povodom’ emitiranoj 22. listopada 2018. na Trećemu programu Hrvatskoga radija. U razgovoru s voditeljem Andrijom Tunjićem profesor Banac rekao je sljedeće (transkribiram sa zvukopisa emisije): ‘Kad bi sve što oni nazivaju fašizmom doista bilo fašističko, onda oni nikada ne bi prepoznali fašizam kad bi se pojavio. To je stara priča o dečku koji viče: ʹVuk! Vuk!ʹ, a kada vuk dođe, onda nitko nije naročito impresioniran. Rade štetu demokraciji, rade štetu sebi. A fašizam nije mačji kašalj – to je vrlo opasna i vrlo razorna ideologija, koja u ovom trenutku ne postoji u Europi nigdje. […] Mi to danas u Europi nemamo – a posebno nemamo u Hrvatskoj – jer da je takvo što na vlasti u Hrvatskoj, gospoda kritičari bi bili mnogo uviđavniji nego što jesu!’

Na riječi profesora Banca nadovezao bih se zamjedbom da ta gospoda kritičari etiketiraju kao fašiste i klerofašiste, natražnjake i katolibane – sve one koji bi htjeli napustiti nasljeđe jugokomunističkoga Egipta. Posrijedi je zanimljiv paradoks: natražnjacima bivaju nazivani ònī koji bi htjeli ići naprijed, ostaviti iza sebe začarani krug (post)jugoslavenstva, izići jednom zasvagda iz toga ‘regionskog’ vrzinog kola.

Obećana zemlja i novo vino u novim mješinama

Naposljetku treba reći da je 1990. u Hrvatskoj došlo do promjene političkoga sustava, ali taj ulazak u demokraciju i višestranačje nije rezultirao promjenom političkih elita. To znači, metaforički kazano, da se novo vino još i danas drži u mješinama zaostalima iz komunističkoga Egipta. A Krist je jasno rekao, kako zapisa evanđelist Luka: ‘Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!’ (Lk 5,38). Četrdeset godina lutanja pustinjom prije ulaska u obećanu zemlju valja shvatiti u smislu biblijske simbolike, a ne vulgarne numerologije. To vrijeme kušnje i kazne, čišćenja i sazrijevanja može trajati kraće, ali i duže od četiri desetljeća. Danas, dva i pol desetljeća nakon pobjede u domoosloboditeljskom ratu, čekamo da se na političkome obzorju pojavi državnik, drugi Franjo Tuđman – možda je već u javnom i političkom životu, ali još neprepoznat – koji će podignuti mostove preko rijeke Jordana i hrvatski povijesni narod kao izgrađenu, snažnu i samosvjesnu političku naciju prevesti onkraj rijeke i uvesti u stoljećima žuđenu obećanu zemlju.

Marito Mihovil Letica