Connect with us

Hrvatska baština

HRVATSKA BAŠTINA ̶ Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Published

on

Slika 1. Naslovnica tjednika Telegram iz 1967. 

“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ objavljena na prvoj stranici zagrebačkog tjednika “Telegram – Jugoslavenske novine za društvena i kulturna pitanjaˮ, godina 8., broj 359., 17. ožujka 1967. godine.

Tekst “Deklaracije” sastavljen je u prostorijama Matice hrvatske tjedan dana prije objave. Sastavili su ga znanstvenici, književnici i kulturni radnici: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Upravni odbor Matice hrvatske tekst je prihvatio 13. ožujka 1967. te ga dao na potpisivanje. “Deklaraciju” je potisalo osamnaest hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova.

Zatiranje hrvatskog standardnog (književnog) jezika “Novosadski sporazum” (1954.) i “Pravopis” (1960.).

Godine 1954. na sastanku hrvatskih i srpskih jezikoslovaca u Novom Sadu unitarističkim je političkim pritiskom potpisan Novosadskim sporazum. Nedorečenošću svojih odredaba sporazum je omogućavao proizvoljna tumačenja te srpskom jezikoslovlju služio kao oruđe u pokušajima srbizacije hrvatskoga jezika i pravopisa. Sporazumom je dogovoreno da službeni naziv jezika na prostoru četiriju jugoslavenskih republika mora biti dvočlan u obliku srpskohrvatski ili hrvatsko-srpski jezik s dvama izgovorima – ijekavskim i ekavskim, te dvama pismima, ćirilicom i latinicom. Dakle, Novosadskim je sporazumom hrvatski jezik izjednačen sa srpskim te se govorilo o jednom jeziku s dvama varijantama, ijekavskom i ekavskom i dvama pismima, ćirilićnom i latiničnom. Za taj jedinstveni, hibridni, jezik izrađuju se zajednički jezični priručnici, a jedan od njih, kolokvijalno poznat kao “Novosadski pravopisˮ, a zapravo “Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ tiskan je 1960. godine u dvama inačicama. Hrvatsko je izdanje tiskano latiničnim pismom i ijekavskim govorom, a srpsko izdanje ćirilićnim pismom i ekavskim govorom. U pravopisu se, koji zamjenjuje dotadašnji Boranićev pravopis, zamjećuje terminološka težnja za srpskom dominacijom i srbizacijom te internacionalizacijom. Propisuje se zamjena hrvatskih naziva sklonidba, sprezanje, umanjenica, uskličnik, točka i sl. internacionalizmima deklinacija, konjugacija, deminutiv i srbizmima uzvičnik, tačka.

Po donošenju “Novosadskog sporazumaˮ 1960. godine u školama je vršen pritisak, kao i na medije te državnu upravu. Dolazi do “zabranjivanja i sustavnoga potiskivanja tzv. kroatizama, odnosno svih hrvatskih razlikovnih značenjaˮ (Frančić, 2013: 100). Jezična unitarizacija vodi do izrađivanja i rječnika suvremenoga jezika dviju matica (Matice hrvatske i Matice srpske) naslova “Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezikaˮ u dvjema inačicama, hrvatskoj latiničnoj i srpskoj ćirilićnoj. Umanjivajući i zanemarujući razlike između dvaju različitih jezika rječnik je davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika te je nametnut privid jezičnoga jedinstva. Primjerice, “uza svaku riječ hrvatskoga strukovnog, znanstvenog ili općeg jezika koja se razlikovala od srpskoga, stavljala se srpska istovrijednica i obratno, čime je dobiven hibrid kojim se nikada nigdje nije govoriloˮ (Frančić, 2013: 100). Ista autorica navodi primjer: azot: gas, plin bez boje i mirisa, jedan od glavnih sastojaka vazduha, zraka. Matica je hrvatska vođena ovakvim primjerima nakon objavljivanja dvaju svezaka (od A – F i od G – K) odustala od daljnjega izdavanja dok je Matica srpska objavila cjelovit rječnik, (Frančić, 2013: 100). Rječnik je izazvao “buru negodovanjaˮ, a pored stručnih propusta najveća je zamjerka upućena Rječniku da za volju fikcije o jezičnom jedinstvu i zajedničkom rječničkom blagu nije poštovao osobitosti varijanata, koja svaka postoji kao sustav. “Time je kap prevršila mjeruˮ, navodi Moguš (1995: 204), a rad na Rječniku dviju Matica u Hrvatskoj je najprije usporen, a potom i obustavljen, (Moguš, 1995: 204). Sve nepovoljnijim položajem hrvatskoga jezika raslo je i nezadovoljstvo Hrvata. Tomu su dakako doprinijeli ovi rječnici te “Novosadski pravopisˮ koji je bio na službenoj snazi sve do “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ 1967.

“…Srpski se jezik preko vojske, diplomacije i saveznih institucija – pošte, državnih glasila i biltena, knjiga, radija i televizije – nametao kao državni jezik na cjelokupnom jugoslavenskom području.

Državni je aparat formalnu izjednačenost jezičnoga imena srpskohrvatski / hrvatskosrpski svakodnevno pretvarao u sadržajnu, koja je nerijetko graničila s provokativnošću.

Tako je godine 1957. na Radio-Zagrebu zabranjena poraba hrvatskih naziva za mjesece (siječanj, veljača, ožujak …) te poraba hrvatskih riječi poput tisuća, skladba, skladatelj.

Prosvjedovao je glavni urednik Jezika Ljudevit Jonke, pozivajući se na zaključke Novosadskoga sporazuma, pa je tradicionalno hrvatsko nazivlje vraćeno (Uredništvo Jezika, 1956. – 1957.). Dogovoreni zajednički beogradsko-zagrebački informativni program bio je uređivan tako da su svake večeri u 22 sata glavne vijesti bile iz beogradskoga studija na ekavici…” (Nataša Bašić)

Zbog velikosrpskog nasilja hrvatski potpisnici su povukli svoje potpise s takozvanog sporazuma (Novosadskog dogovora). Nije bilo dogovora, tekst je bio pripremljen prije skupa, a na skup su pozvani samo pojedinci po izboru organizatora.

“Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” ukazala je na neodrživ položaj hrvatskog književnog jezika (ne samo jezika) u unitarnoj državi SFRJ. Ukazala je na zatiranje hrvatskog identiteta i ugrožavanje opstojnosti hrvatskoga naroda.

Autori “Deklaracijeˮ iskoristili su poziv na javnu raspravu o promjenama Ustava SFRJ-a iz 1963. godine koji je uputila Savezna skupština SFRJ-a te je njihov tekst usmjeren na promjenu 131. članka Ustava u kojemu piše o sinonimskoj uporabi dvaju dvočlanih naziva jezika, tj. srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski.

Deklaracija – drugi hrvatski narodni preporod!

Josip Pavičić “Deklaracijuˮ će nazvati drugim narodnim preporodom. Ona je postala povijesni dokument. ”Formalni je povod za “Deklaracijuˮ bila promjena saveznog Ustava. “Deklaracijaˮ je Ustavni amandman kojim se tražilo da se “savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskomˮ, (Babić, Brozović, Hekman, 1997: 146). Postojećim se Ustavom propisivala upotreba slovenskog, makedonskog te hrvatskosrpskog/srpskohrvatskog jezika. Povod su bile ustavne promjene, no pravi su razlog bile sve nepodnošljivije prilike u kojima je živio hrvatski jezik i narod koji se hrvatskim jezikom služio. Hrvatski je jezik planski i namjerno bio potiskivan, a prostor nacionalnih sloboda sužavan. U duhu Novosadskoga sporazuma govorilo se o jedinstvu hrvatskoga i srpskoga jezika te se sustavno radilo na nestajanju i posljednjih znakova hrvatske jezične posebnosti. Otpora je Novosadskom sporazumu bilo i ranije, a poveo ga je jedan od njegovih kreatora, Ljudevit Jonke. No tek je “Deklaracijaˮ svojim autoritetom postignutim u prestižnim hrvatskim kulturnim i znanstvenim ustanovama, politici uništavanja hrvatskoga jezika stala na kraj. Pokazala je da je otpor antihrvatskoj agresiji moguć i mada su posljedično žrtve bile strašne, rezultat je bio velik. Hrvatska se kultura, pa prema tome i sama Hrvatska, uspravila, i ništa ju više nije moglo slomiti, navodi Pavičić.

“Deklaracijaˮ se jezičnim stilom uklapa u političku retoriku vremena i bijes koji je izvazvala kod tadašnjih vlastodržaca razumljiva je zbog rušenja unitarističkoga koncepta. Dio “Deklaracijeˮ koji posebno govori o tomu svakako je ovaj: “U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.ˮ

Nakon objave „Deklaracije“ komunistička vlast je započela bjesomučnu kampanju protiv hrvatskih intelektualaca i Matice hrvatske. “Deklaracija” se čitala u školama, na sveučilištu, u institucijama i po partijskoj naredbi bila osuđena. Završni udar na autore i Maticu hrvatsku zbio se početkom 1972. godine kada su hrvatski intelektualci uhićeni i utamničeni, a Matica hrvatska zabranjena.

“Deklaracijaˮ je danas povijesni čin iznimno važan u povijesti ugnjetavanoga hrvatskog jezika i naroda koji je ishodio pobjedu u borbi za vlastita državna, nacionalna pa time i jezična prava. “Deklaracijaˮ je po svom objavljivanju do danas ostala u kulturno-povijesnoj memoriji hrvatskoga naroda kao važan dokument i proglas u borbi za samobitnost i samosvojnost hrvatskoga naroda jer se jezično pitanje u višenacionalnoj Jugoslaviji uvijek odnosilo i na nacionalno pitanje. U spomen na donošenje “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezikaˮ prema odluci Hrvatskoga sabora, svake se godine u ožujku održavaju Dani hrvatskoga jezika i u sklopu njih jezične manifestacije i kulturni događaji.

Prva javna rasprava o “Deklaracijiˮ održat će se tek 23 godine nakon njezina objavljivanja, i to 22. prosinca 1990. godine u Tovarniku. Jezično-književnu manifestaciju organizirao je tovarnički Ogranak Matice hrvatske pod nazivom “Čovjek bez jezika gubi svoje imeˮ, a na javnoj su raspravi sudjelovale brojni pojedinci iz hrvatskoga kulturnog i znanstvenog života: Petar Šegedin, Nedjeljko Fabrio, Stjepan Babić, Dubravko Jelčić, Josip Pavičić, Božidar Finka, Milan Moguš, Zvonimir Balog, Tomislav Durbešić, Stjepan Godić, Kazimir Klarić, Ivan Rogić Nehajev, Vladimir Rem te Milan Bičanić (Grčević, 2011: 41).

Slika 2. Značka Matice hrvatske (MJ)

Novi nasrtaji na hrvatski jezik, nakon osamostaljenja

Dana 16. ožujka 1998. godine bilo je osnovano Vijeće za normu hrvatskoga jezika pri Ministarstvu znanosti i tehnologije sa sjedištem u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To Vijeće je bilo ukinuto, tri godine nakon osnutka, za vrijeme “lijeve” vlade Ivice Račana.

Promjenom stranke na vlasti vladajuće strukture ponovno je imenovano Vijeće 2005. Koje je promjenom stranke na vlasti ponovno ukinuto 8. svibnja 2012. Odlukom ministra znanosti, obrazovanja i športa Željko Jovanović.

To je bio novi udar na hrvatski standardni jezik od strane neokomunističkih kadrova.

„Ovom odlukom ukinuto je jedino državno mjerodavno tijelo koje je imalo skrbiti o hrvatskom jeziku, a kad se iz struke izbace stručnjaci, onda se otvara prostor nestručnjacima, amaterima i politikantima.” (komentar profesorice Sande Ham)

Nasrtaji na hrvatski jezik ni danas ne prestaju. Potomci komunista, unitarista i neprijatelja hrvatske države i naroda organizirali su skup (2017.) s ponovnim pokušajem stvaranje jedinstvenog jezika na balkanskom prostoru ne želeći prihvatiti da je hrvatski jezik jedinstven i da nema zajedničkog jezika.

Atak na hrvatski standardni jezik je Deklaracija o zajedničkom jeziku iz 2017. godine.  Mrzitelji samostalne hrvatske države napisali  su Deklaracija o zajedničkom jeziku 2017. godine zaboravljajući da je politički projek zajedničkog jezika davno propao. Tko negira hrvatski standardni jezik? Autori Deklaracije o zajedičkom jeziku i organizatori skupa u Sarajevu neprijatelji su hrvatske države i njezina kulturnoga identiteta.

Zajednički jezik nikada nije postojao u stvarnosti. Politički projekt – nametanje zajedničkoga jezika, nametanje srpskoga jezika i pravopisa Hrvatima propao je. Projekt zajedničkoga jezika je velikosrpski projekt, projekt stvaranja Velike Srbije.

Pedeset godina nakon “Deklaracije” potomci komunističke i unitarističke ideologije vrše i dalje nasilje nad hrvatskim jezikom u javnom govoru, u javnim medijima i na društvenim mrežama. Nažalost, hrvatske državne institucije koje bi trebale brinuti o hrvatskom jeziku im to dopuštaju.

Hrvatski jezik i srpski jezik imaju neke dodirne točke, ali radi se o dva različita jezika i pokušaj da se nametne zajednički jezik je apsurdan. Ustupci Ljudevita Gaja i hrvatskih “vukovaca” u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije iskorišteni su za nametanje srpskoga jezika Hrvatima, što je i sam Ljudevit Gaj shvatio.

Objava “Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” bila je početak Hrvatskoga proljeća, ponovnog nacionalnog osvještavanja Hrvata i novi zamah u borbi za hrvatsku opstojnost i samostalnost pa je potrebno o tom činu ponovno pisati i govoriti.

Prof. dr. Marko Samardžija, predstojnik Katedre za hrvatski standardni jezik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, autor je knjige: “’Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. ̶ 2017.”

Izvori: Josip Pavičić, Nataša Bašić, Berislav Jandrić, “Deklaracija…”, internet i drugi.

Mi Hrvati, od stoljeća sedmoga (crtice)…

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Svetište Majke Božje Trsatske

Published

on

By

Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Prema predaji 10. svibnja 1291. godine na mjestu današnjeg svetišta Gospe Trsatske osvanula je Nazaretska kućica Svete obitelji. Na Trsat su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Tu se zadržala do 10. prosinca 1294. godine kada je anđeli preniješe u Loreto, pokraj Ancone, gdje se i danas nalazi.

O gradnji crkve razmišljao je Nikola IV Frankapan, a gradnju je započeo njegov sin knez Martin Frankapan, dozvolom pape Nikole V., zavjetujući se franjevcima obvezom gradnje crkve i franjevačkog samostana 1453. godine, na mjestu gdje se prema legendi od 1291 do 1294. godine nalazila Bogorodičina kućica. Nakon izgradnje je doveo franjevce iz Bosanske vikarije.
Crkva Blažene Djevice Marije danas je poznato svetište i hodočasničko odredište u koje stižu ljudi iz raznih dijelova Hrvatske i inozemstva. U njoj je pokopano više znamenitih ljudi. Tu su grobovi nekih članova grofovske obitelji Frankopana i grob Petra Kružića, graditelja čuvenih stuba do trsatskog svetišta.

Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Na mjestu današnje bazilike gotovo dva stoljeća bila je kapela koju je dao izgraditi Nikola I. Frankopan. Crkva koja je iz nje nastala, zahvaćala je prostor svetišta i polovicu glavne crkvene lađe današnje građevine. Lijeva crkvena lađa i pročelje podignuti su tek kasnije. Sada je čine dvije lađe. Znamenita su i dva samostanska klaustra te ljetna blagovaonica.

Najzaslužniji za današnji njen izgled je Franjo Glavinić, tadašnji gvardijan samostana, koji je u kolovozu 1644. pokrenuo radove na obnovi i proširenju. Svoj konačni izgled, crkva je dobila 1824. godine kada je produžena 6 metara, a dodan joj je i zvonik kojega do tada nije imala.

Današnja bazilika, splet je gotičko – renesansno – barokno – bidermajerskih graditeljskih faza. Crkvu Majke Božje danas rese oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole, manirističkog slikara iz Švicarske, franjevca Serafina Schöna, slikara C. Tasce i drugih poznatih umjetnika 17. i 18. stoljeća.

Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena «Majka milosti».

Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist. Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8. rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom hrvatskog Sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. »Majka milosti« ima iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Sveti otac već u petnaestom stoljeću dopušta poseban oprost onima koji ju pohode. Slika se i danas cijeni zbog milosti koju po njoj dijeli Marija svojim štovateljima, a stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznaša prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili  Velike Gospe.

Čudotvorna slika “Majke Milosti” podijeljene je u tri okomita polja. U središnjem, najvećem polju je Marija koja doji, hrani Isusa. Marijin blagi pogled usmjeren je prema Isusu ali i prema gledatelju slike. Dijete Isus ima ozbiljan pogled i podiže ruku za blagoslov. U gornjem dijelu lijevog i desnog bočnog polja prikazani su najvažniji događaji iz povijesti spasenja: Utjelovljenje (Navještenje) i Otkupljenje. Potonje je prikazano u tradicionalnoj ikonografskoj formi “deisisa” – prikaza Kristove otkupiteljske smrti na križu, prije koje je Crkvi preko sv. Ivana, najmlađeg apostola, Mariju ostavio za Majku. U donjoj polovici lijevog i desnog bočnog polja slike prikazani su svjedoci Crkve. Ono što je Isus propovijedao nastavili su učenici! Desno su apostoli sv. Petar, sv. Ivan i sv. Pavao. S lijeve strane su prikazani nepoznati sveti biskup (najvjerojatnije sv. Nikola), sv. Bartolomej (crven, jer mu je tijekom mučeništva odrana koža) i sv. Stjepan, đakon.

Knez Martin Frankapan uz crkvu je dao sagraditi i samostan u koji su se 1468. doselili franjevci. Tu se nalazi stara i bogata knjižnica s arhivom i bogata riznica s darovima i zadužbinama koje potječu od 14. stoljeća do današnjih dana. U njoj se čuva original gotičkog triptiha Gospe Trsatske kojeg je, prema predaji, Hrvatima 1367. godine darovao papa Urban V. Ikona je već u to doba slovila kao čudotvorna jer ju je, vjerovalo se, naslikao sam sveti Luka. Tu se nalazi i veliki relikvijar srpske despotice Barbare rođene Frankapan poklonjen crkvi 1485., te dvoglavi orao iz masivnog zlata ukrašen draguljima koji je zavjetni dar Karla V. iz 1536. godine, a vrijedna je i visokorenesansna srebrna skulptura Bogorodice s Isusom, visoka 35 cm koju je 1597. godine darovao hrvatski ban Toma Bakač-Erdody za ozdravljenje sina. Još se tu čuvaju i Leopoldovi svjećnjaci, te misno ruho koje je darovala Marija Terezija.

U kapeli Zavjetnih darova nalaze se zavjetne slike na kojima se obično vide lađe pomoraca kada im je u oluji zaprijetila životna opasnost, a ističe se i gotička skulptura Gospe Slunjske. Tu su i ostali darovi od 19. st. do danas.

U sklopu samostana u 17. je stoljeću osnovana i gimnazija za školovanje mladih franjevaca te su više od stoljeća djelovali teološka škola, prva trsačka pučka škola i prva bolnica u Rijeci. Samostanska knjižnica posjeduje više od 20.000 svezaka, među kojima su i prva hrvatska neglagoljska knjiga »Lekcionar Bernarda Splićanina« te »Evangelistarum« iz 1532. godine Marka Marulića, kao i «Raj duše», koji je bio osobni molitvenik grofice Katarine Zrinski autora Nikole Dešića.

Brončana skulptura “Trsatski hodočasnik”  je rad akademskog kipara Antuna Jurkića. Skulptura predstavlja papu Ivana Pavla II. kako se moli. Postavljena je u čast trećeg pastoralnog posjeta (2003. godine) pape Hrvatskoj.

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rijeka

Published

on

By

Kulturne znamenitosti Rijeke su: Muzej grada Rijeke, Guvernerova palača, Crkva sv. Vida, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i Kosi toranj, Trsat, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc, Palača Municipija, Dominikanski samostan, Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice),  Moderna galerija Rijeka, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Prirodoslovni muzej, Sudbena palača, Kalvarija – Kozala, crkvice Sv. Sebastijana, Stara vrata – Rimski luk,  Ostaci kasnoantičkog kastruma, Palača komuna, Stara Gradska vijećnica, Palača Modello, Stendardac, i druge.

Svetište Majke Božje Trsatske. Svetište Majke Božje Trsatske najveće je hodočasničko svetište u zapadnom dijelu Republike Hrvatske. Svetište je nastalo za vrijeme prijenosa Nazaretske kućice koja je na Trsatu provela period od 1291. do 1294. godine. Nakon što se kućica preselila, knez Nikola I. je, na mjestu na kojem se ona nalazila izgradio prvu malu crkvu. Vrlo brzo ovo svetište je postalo hodočasničkim središtem. Nakon velikog požara koji se desio 1629. godine, bilo je potrebno dodatno renovirati crkve i samostan uz nju. Crkva i samostan su obnovljeni ponajviše u baroknom stilu u kojem su prepoznatljivi i danas. Unutrašnjost je također dizajnirana baroknim stilom, a to se najviše očituje u raskošnom oltaru koji datira iz 1692. godine.

Trsatski kaštel. Trsatski kaštel je vidikovac koji se nalazi na brijegu nadmorske visine od 138 metara. Povijesno gledano, po prvi puta se spominje davne 1288. godine i to kao sjedište župe. Za vrijeme rimske vladavine, kaštel je bio strateški vrlo bitan, a zbog svoje lokacije, obrambeno je bio gotovo neosvojiv. Danas je obogaćen novim atrakcijama i sadržajima kao što su galerija u kojoj se održavaju likovne izložbe, a na ovoj lokaciji ljeti se održavaju razni koncerti i kazališne predstave na otvorenom.

Katedrala svetog Vida. Katedrala svetog Vida u Rijeci jedina je građevina okruglog tipa građena baroknim stilom u cijeloj Hrvatskoj. Gradnja katedrale započeta je 1638. godine, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu Santa Maria della Salute. Kao i vanjština, unutrašnjost crkve odiše barokom. Gotovo cijeli interijer, oltar, propovjedaonica odišu jedinstvom stila talijanskih umjetnika koji su bili odgovorni za uređivanje. Katedrala je jedna od ljepših znamenitosti za razgledavanje i veliki broj posjetitelja se odlučuje na tu opciju.

Kosi toranj Rijeka, i Rijeka ima svoj kosi toranj, a on se nalazi u Starom gradu i zapravo je

riječ o zvoniku crkve Uznesenja Marijina. Svoj je nadimak stekao 1920. godine kada je pri mjerenjima ustanovljeno da je nagnut oko 40 centimetara. Pri procjeni starosti ovog tornja i zvonika pomogao je uklesani broj “1377” koji se nalazi iznad samog ulaza. Kroz povijest, zvonik je obnavljan nekoliko puta, a zadnji od njih bio je 1928. godine, kada je zvonik dobio svoj, danas prepoznatljivi, romanizirani izgled.

Korzo. Korzo u Rijeci je popularna šetnica. Mnogi će popularno reći: “u Korzu se Rijeka ogleda, iz Korza se Rijeka čita”.

Gradski toranj. Gradski je toranj jedan od simbola prepoznatljivosti Rijeke. Kroz svoju povijest služio je kao obična prohodna kula kroz koju se ulazilo u grad. Isticao se svojom visinom jer u srednjem vijeku nije bilo građevina koje su mu mogle po tom segmentu parirati. Danas je ipak malo zasjenjen drugim građevinama i ne ističe se do te mjere kao što je to nekad bilo. Građen je u baroknom stilu koji je još uvijek uočljiv u donjem dijelu pročelja tornja. Toranj je više puta uređivan pa je tako jedna od nadogradnji bila dodavanje gradske ure, a ispod nje je u reljefu tornja oblikovan grb grada Rijeke. Također, ispod ure danas se nalazi dvoglavi orao koji kandžama drži urnu. Nekad se takva skulptura nalazila i na vrhu tornja, ali tijekom Prvog svjetskog rata uništena je.

Trg Ivana Koblera. Kada se prođe ispod Gradskog tornja, dolazi se do riječkog Starog grada. U Starom gradu, nekada, na mjestu gdje se danas nalazi Trg Ivana Koblera, bila je Placa, poprilično manje središte tog srednjovjekovnog grada. Na tom mjestu su se Riječani znali okupljati kako bi svjedočili proglasima, sklapali ugovore ili prodavali neka dobra.

Sveučilišna knjižnica (stalna izložba glagoljice)
Sveučilišna biblioteka čiji je sastavni dio i stalna Izložba glagoljice, smještena na prvom katu. Prikazan je povijesni razvoj hrvatske varijante ovog pisma prilagođenog staroslavenskom jeziku i liturgiji. Težište je na pregledu brojnih regionalnih primjera s Kvarnera i iz Istre (gdje se pismo najdulje zadržalo u uporabi) predstavljenih kopijama kamenih epigrafskih spomenika, fresaka s glagoljskim grafitima, rukopisa, prvotisaka i drugih knjiga. U bogatom fondu Sveučilišne biblioteke, koja tradiciju crpi iz knjižnice isusovačkog kolegija i gimnazije (1627. god.), izdvajaju se pojedine zbirke poput “Fluminensije”, “Adriatice”, grafičke zbirke i zbirke rijetkosti s dvadesetak inkunabula.

Lukobran Još popularno poznat i kao “molo longo” jer je dug oko 1707 metara, lukobran je danas u funkciji svojevrsne obalne šetnice. Gradnja lukobrana započela je 1872. godine, a ona je završena 1888. godine. 1908. je lukobran produžen, a tijekom privođenja Drugog svjetskog rata kraju, znatnije je oštećen. Morao je ponovno biti obnavljan i taj je proces obnove završio 1961. godine…

Izvor: https://topdestinacije.hr/rijeka-znamenitosti-najvece-hrvatske-luke/

Continue Reading

Društvo

SKITNJE LIJEPOM NAŠOM: Rogoznica

Published

on

By

Rogoznica, naselje i luka u istoimenoj uvali, 25 km južno od Šibenika. Gospodarska je osnova poljodjelstvo, ribarstvo i turizam. Naselje je smješteno na poluotoku (nekadašnji otočić Kopara spojen je s kopnom umjetnim nasipom u drugoj polovici XIX. st.) koji istoimenu uvalu, Luku Rogoznicu, dijeli na zapadni i istočni dio. Uvala Rogoznica sjeverno od rta Ploča je dobro zaklonište za jahte.

Naseljena već u antičko doba. Župna crkva građena je 1615., u XIX. st. pregrađena. Na vrhu naselja ostaci utvrde koju su počeli graditi Francuzi 1809. U rogozničkome se polju nalaze srednjovjekovne crkve sv. Nikole (sa stećcima) i bl. Ivana Trogirskoga, izgrađene u oblicima srednjovjekovne dalmatinske arhitekture; u zaljevu je 1993.-96. izgrađen umjetni otok za marinu.

Otok je prekriven šumom, a u samoj staroj jezgri prevladavaju kamene kuće zbog kojih je Rogoznica zadržala autentični šarm malog mediteranskog mjesta. Rogoznica je poznata kao prestižno nautičko središte Mediterana i jedna od najljepših i najsigurnijih luka.

Sakralne znamenitosti:

Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je podignuta u 17. Stoljeću i zanimljiva po tome što je to jedino malo zdanje u Dalmaciji koja je šira nego duža.

Crkvu Sv. Nikole, crkvu Sv. Ivana Trogirskoga i Crkvu Gospe od Kapelice.

Slano jezero Zmajevo oko smješteno je na poluotoku Gradina i jedinstven je hidrogeomorfološki fenomen. Okruženo je sa stijenama visokim od 4 do 24 metra, a duboko je oko 15 metara.

Rogoznica je dom najljepšoj marini na Jadranu, Marini Frapa. Po ocjeni njemačkog Master Yachting-a o Trade Leaders Cluba, Marina Frapa je najbolja hrvatska marina i najbolja nautička baza u svijetu. Nagrađena je Plavom zastavom, sadrži 10 gatova i tranzitni gat sa 700 opremljenih vezova, hotel, ugostiteljske objekte, bazen, sportske terene, noćne klubove i kongresne sale.

Tijekom ljeta, u Rogoznici se može uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu:  Ribarska noć,  Rogoznička noć, Buđenje zmaja i Gospe od Kapelice.

Hodočašće Gospi od Kapelice slavi se početkom srpnja svake godine, kada se Gospina slika brodom dovozi do crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u pratnji djevojaka odjevenih u bijele haljine.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved